Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1379/19 (M.K. i L.K.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Propisano zakonom
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1379/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-1379/19, rješavajući apelacije M. K. i L. K., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. K. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 183577 17 Rev od 18. prosinca 2018. godine;
L. K. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 185363 17 Rev od 22. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 185363 14 Gž od 10. svibnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 185363 14 P 2 od 14. svibnja 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1379/19
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Z.O.U. Gavrankapetanović Bekir, Koldžo Damir, Kukić Emir i Gavrankapetanović Džemila iz Sarajeva, podnio je 28. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 183577 17 Rev od 18. prosinca 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Bosnia Bank Internacional d.d. Sarajevo) na osnovu protestirane mjenice, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe čl. 44. i 48. Zakona o mjenici i odredbe čl. 436. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)), kada su usvojili zahtjev tužitelja i obavezali apelanta na isplatu utuženog duga. Naime, naveo je da je tijekom postupka utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o bjanko vlastitoj mjenici u kojoj je apelant označen kao mjenični jamac, odnosno avalist, a koja vrsta mjenice je poseban oblik vrijednostnog papira (protestirana), kojom se njen izdavatelj obavezuje da remitentu (vlasniku mjenice) plati mjeničnu obavezu u roku dospjelosti. Dakle, apelant je kao mjenični dužnik potpisom i ovjerom predmetne mjenice s klauzulom „bez protesta“, dao ovlaštenje tužitelju da može, u slučaju neuredne otplate kredita od strane korisnika, bez ikakvog njegovog daljnjeg pitanja i sudjelovanja naplatiti sva dospjela potraživanja putem izdate mjenice. Pri tome, naveo je da na samoj mjenici nije označena dospjelost, a kako apelant kao mjenični dužnik po opomeni nije izmirio obavezu u redovnom postupku isplate dospjelog duga po Ugovoru o kreditu, tužitelj je imao pravo mjenicu podnijeti na isplatu, u vrijeme kada je dug po kreditu dospio na naplatu.
2. AP-1892/19
4. L. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Maja Sadović odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 29. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 185363 17 Rev od 22. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 185363 14 Gž od 10. svibnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 185363 14 P 2 od 14. svibnja 2014. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Vakufska banka d.d. Sarajevo) isplati određeni novčani iznos (koji se sastoji od glavnog duga i redovne kamate) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud na sporni odnos stranaka pravilno primijenio odredbe Zakona o mjenici, iz razloga što je u konkretnom slučaju riječ o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po vlastitoj mjenici sačinjenoj u smislu odredbe člana 106. Zakona o mjenici, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su prema načelu mjenične strogosti, mjenični dužnici obavezni da isplate mjeničnu obavezu naznačenu u mjenici i nikakvo isticanje prigovora na navedene okolnosti nema uticaja na izvršenje mjenične obaveze. Naime, mjenica, kao vrijednosni papir je pismena isprava kojom se njen izdavatelj, obvezuje da ispuni obvezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imatelju (članak 234. ZOO), a potpisom mjenice stvara se samostalan mjenično-pravni odnos prema imatelju mjenice, jer je samo potraživanje iz vrijednosnog papira vezano za sam papir i pripada njegovom zakonitom imatelju (članak 239. stavak 1. ZOO). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant pismenom mjeničnom izjavom bezuvjetno ovlastio tužitelja na popunu sporne mjenice izdane u svrhu osiguranja po Ugovoru o kreditu da „vjerovnik u primljenu mjenicu može upisati iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja, upisati dospjeće...”. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pitanje dospjelosti mjenice (datuma plaćanja) pravilno riješio primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. Zakona o parničnom postupku), koje obavezuje sud da uzme kao nedokazane one tvrdnje za čiju istinitost stranka koja se na njih poziva nije predložila sudu odgovarajuće dokaze (pri čemu je utvrdio da je na apelantu „ležao“ teret dokazivanja da je tužitelj bjanko mjenicu popunio suprotno sadržaju dane izjave), te udovoljio zahtjevu tužitelja.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1379/19.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na učinkovit pravni lijek, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević