Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4674/17 (S.M.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4674/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-4674/17, rješavajući apelaciju S.M. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 002673 17 Kž 4 od 14. septembra 2017. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 002673 16 K od 28. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Slobodan Bilić advokat iz Dervente, podnio je 10. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 002673 17 Kž 4 od 14. septembra 2017. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 002673 16 K od 28. marta 2017. godine.
2. Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) od 24. novembra 2016. godine koja je potvrđena 26. decembra 2016. godine apelantu je zajedno sa M.V. i Z.K. stavljeno na teret da su počinili krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS).
3. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 002673 16 K od 28. marta 2017godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim da je kao saizvršilac sa M.V. i Z.K. u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo razbojništvo za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina.
4. U obrazloženju presude je navedeno da tokom postupka tužilac nije mijenjao optužnicu, da je u dokaznom postupku proveden veliki broj dokaza (pobrojani na str. 4. i 5. presude) i da je apelantov branilac u završnoj riječi učinio nespornim da se 19. jula 2013. godine dogodila oružana pljačka ekspoziture „Bobar“ banke u Derventi, ali da nema dokaza niti postoji apelantova veza sa izvršenjem krivičnog djela razbojništva.
5. Okružni sud je zatim izvršio analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, pojedinačno i međusobno u smislu člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) te je u obrazloženju naveo razloge i odlučne činjenice u prilog zaključku o postojanju krivične odgovornosti apelanta i saizvršilaca M.V. i Z.K. koji su istom presudom također proglašeni krivim. U tom pravcu, Okružni sud je prije svega naveo sadržaj iskaza saslušanih svjedoka očevidaca (tri svjedoka), zatim zapisnik o uviđaju sa fotodokumentacijom i skicom lica mjesta, snimku nadzornih kamera te zapisnik banke o novčanim sredstvima otuđenim u oružanoj pljački sa specifikacijom novčanica.
6. Budući da je apelantova i odbrana ostalih optuženih osporila navode iz optužnice u pogledu njihovog učešća u izvršenju krivičnog djela, te kako se na osnovu iskaza saslušanih svjedoka očevidaca i snimka nadzornih kamera kao i drugih materijalnih dokaza optužbe nisu mogli identifikovati izvršioci krivičnog djela, to je Okružni sud s posebnom pažnjom izvršio analizu i ocjenu iskaza optuženih M.V., Z.K. i apelanta. S obzirom da je iskaz optuženog Z.K. sa glavnog pretresa i iz istrage (dat na zapisnik 3. februara 2014. godine) potpuno različit, Z.K. je na glavnom pretresu predočen iskaz iz istrage kojim povodom je izjavio da takva izjava nije bila izraz njegove slobodne volje i da je tačno ono što je izjavio na glavnom pretresu. Okružni sud je zatim ocijenio iskaze optuženih među kojima i apelantov iskaz, međusobno i u vezi s ostalim izvedenim dokazima, prihvatajući iskaz Z.K. iz istrage koji je dao u Tužilaštvu 3. februara 2014. godine. U tom iskazu je Z.K. detaljno i uvjerljivo opisao kritični događaj i ulogu svakog od optuženih, među kojima i apelantovu. Ukazujući na ovaj ključni dokaz, Okružni sud je imao u vidu da se taj iskaz u potpunosti podudara sa iskazima svjedoka očevidaca, snimkom nadzornih kamera i ostalih materijalnih dokaza u prilog zaključku da se kritični događaj odigrao upravo na način kako je u svom iskazu prikazao Z.K. Osim toga, negirajući prigovore kojim je odbrana ukazivala na nezakonitost ovog dokaza, Okružni sud je istakao: da izjava Z.K. sa zapisnika od 2. februara 2014. godine koju je dao u policiji nije ni korištena kao dokaz; da je cijenjen iskaz ovog optuženog sa glavnog pretresa kojom prilikom mu je predočena izjava koju je dao prilikom ispitivanja u Tužilaštvu 3. aprila 2014. godine; da iz iskaza ovog optuženog sa glavnog pretresa proizlazi da je prilikom saslušanja u Tužilaštvu bio prisutan i njegov branilac po službenoj dužnosti i da tom prilikom nije imao nikakvih primjedbi na postupanje policijskih sužbenika te da ga u tom smislu niko nije prinudio da daje iskaz i potpiše zapisnik bez primjedbi. Stoga je zaključeno da je potpuno neuvjerljiva tvrdnja optuženog Z.K. da je bio prinuđen da daje izjavu pred tužiocem čiji je sadržaj osporio na glavnom pretresu, niti njegova izjava sa glavnog pretresa da je kritične prilike „bio na njivi“ ima uporišta u bilo kojem izvedenom dokazu. Pored toga, iskaz iz istrage se podudara i sa prijavom o tjelesnoj povredi iz koje se vidi da su na lijevoj potkoljenici konstatovani ožiljci koji ukazuju da je kritične prilike zadobio povrede od vatrenog oružja, što se podudara sa izjavom policijskog službenika saslušanog u svojstvu svjedoka koji je obezbjeđivao banku i kritične prilike koristio vatreno oružje. Zaključak u pogledu istinitosti iskaza optuženog Z.K. iz istrage izveden je, osim navedenog i temeljem analize i ocjene ostalih saslušanih svjedoka na okolnost vozila koje je korišteno prilikom izvršenja krivičnog djela, o čemu je opširno navedeno na strani 12. obrazloženja presude. Sud također nije prihvatio prigovore kojima je osporena zakonitost CD-a sa snimkom nadzornih kamera, s obzirom da je od strane ovlaštenog radnika banke CD predat dobrovoljno, dakle na zakonit način.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da apelantov i iskaz M.V. nisu istiniti i da su usmjereni isključivo na izbjegavanje osude za djelo koje su učinili te da je apelantova tvrdnja da ne poznaje M.V. i Z.K. potpuno obesnažena iskazom optuženog Z.K. U pogledu količine novca koju su apelant i optuženi M.V. i Z.K. kritične prilike oduzeli iz sefa banke, Okružni sud je cijenio iskaze saslušanih svjedoka – uposlenika banke i zapisnik o novčanim sredstvima otuđenim u oružanoj pljački koji je sačinjen 19. jula 2013. godine, zbog čega su neosnovanim ocijenjeni prigovori apelantove odbrane da nisu pronađeni predmeti koji su korišteni za izvršenje krivičnog djela i novac koji potiče iz tog djela. Navedeni prigovori po ocjeni Okružnog suda nisu mogli dovesti u sumnju zaključak da su apelant i ostali optuženi u vrijeme, na mjestu i na način kao što je navedeno u izreci presude učinili krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom
1. KZ RS. Isto tako je bez sumnje utvrđeno da su postupali kao saizvršioci jer je navedeno krivično djelo rezultat njihovog zajedničkog djelovanja u kojem je po principu podjele uloga, M.V. i Z.K. primjenom sile i primjenom vatrenog oružja a apelant njihovim dovođenjem vozilom na mjesto izvršenja djela i odvođenjem vozilom sa mjesta izvršenja djela, svaki učestvovali u njegovom izvršenju. U tom pravcu je zaključeno da je krivično djelo izvršeno od strane više lica, uz upotrebu oružja pri čemu vrijednost oduzete stvari (novca) prelazi 50.000 KM pa kako nisu postojale okolnosti koje bi dovele u pitanje apelantovu (i ostalih) uračunjivost, Okružni sud je imajući u vidu kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti te zaprijećenu kaznu (5 do 15 godina) apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina, cijeneći da će se takvom kaznom postići svrha kažnjavanja.
8. Vrhovni sud je presudom broj 13 0 K 002673 17 Kž 4 od 14. septembra 2017. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovog i branilaca ostalih optuženih kao i žalbu tužilaštva te je prvostepena presuda potvrđena u cjelini. Vrhovni sud je napomenuo da apelantova i žalbe ostalih optuženih suštinski ukazuju na bitne povrede postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
9. U tom pravcu je, nakon ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe člana 320. ZKP pojedinačno ispitan svaki žalbeni prigovor i zaključeno da nisu osnovani, te su u nastavku obrazloženja navedeni razlozi za takav stav. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiču bitne povrede postupka (o nezakonitosti dokaza), Vrhovni sud je ocijenio da su činjenična utvrđenja pobijane presude potpuna i pravilna jer su zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Sadržaj izvedenih dokaza je, kako je dalje navedeno, iznesen u obrazloženju presude te ocijenjen na način kako propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio da pobijana presuda u bitnim elementima iznosi sadržaj izvedenih dokaza objektivne i subjektivne prirode te sve dokaze pravilno ocjenjuje i izvodi konačan, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo koje im je optužbom stavljeno na teret i za čije su izvršenje proglašeni krivično odgovornim. S posebnom pažnjom su, kako je podsjetio Vrhovni sud, u prvostepenoj presudi analizirani iskazi svih optuženih, posebno iskaz Z.K. dat u fazi istrage u kojem su hronološki navedeni svi detalji i bitne okolnosti u pogledu postojanja dogovora, iskazane namjere i spremnosti za zajedničko izvršenje krivičnog djela. Taj iskaz je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno doveden u vezu s iskazima ostalih saslušanih svjedoka i ostalih izvedenih dokaza nakon čega je izveden zaključak u pogledu krivično pravne odgovornosti svih optuženih, pa i apelanta, koji su prvostepenom presudom oglašeni krivim da su postupali kao saizvršioci. Vrhovni sud je ocijenio da je u prvostepenoj presudi izvršena detaljna i kritička ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi te da se argumentima iz žalbi nije mogla osporiti pravilnost takve ocjene i time valjanost razloga koji su navedeni u smislu člana 304. stav 7. ZKP.
10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu, apelant ukazuje na nedostatke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza, naročito ocjenom iskaza Z.K. iz istrage, smatrajući da je u pitanju nezakonit dokaz. Smatra da izvedeni dokazi u pogledu njegove krivičnopravne odgovornosti nisu bili objektivni i vjerodostojni, da je u tom pravcu, konkretno nedostaku dokaza ukazivao u žalbi o kojoj je odlučio Vrhovni sud, ali da povodom tih žalbenih prigovora nedostaje obrazloženje, iz čega po njegovom mišljenju može proizaći samo jedan zaključak i to da je osuđen za izvršenje krivičnog djela a da pri tom ni jedan dokaz ne upućuje na takav zaključak.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje te da je s tim u vezi izostalo adekvatno obrazloženje. Osim toga, apelacionim navodima je indirektno ukazano na kršenje principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo tvrdnjama da ni jedan provedeni dokaz ne upućuje na zaključak da je apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela i da je kriv za njegovo izvršenje. Imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u smislu člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
14. Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka da je apelant kao saizvršilac sa M.V. i Z.K. počinio krivično djelo za koje je osuđen, na način i u vrijeme kako je opisano u izreci prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je u prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo da je u odsutnosti jasnih materijalnih i drugih dokaza u pravcu identifikacije počinilaca krivičnog djela, s posebnom pažnjom izvršio analizu i ocjenu iskaza optuženih M.V., Z.K. i apelanta. S tog aspekta je, imajući pri tom u vidu navode odbrane (apelantove i ostalih optuženih) o nezakonitosti pribavljanja i ocjene iskaza optuženog Z.K. iz istrage, Okružni sud naveo razloge zbog kojih je navedeni prigovor ocijenjen neosnovanim. U tom pravcu, Okružni sud je u obrazloženju presude vrlo opširno naveo sadržaj iskaza Z.K. koji je dao na glavnom pretresu a zatim mu je predočen, sadržajno potpuno različit iskaz koji je dao u fazi istrage pred tužiocem. S obzirom da je Z.K. negirao istinitost iskaza iz istrage tvrdnjama da je bio prinuđen dati takav iskaz, Okružni sud je imao u vidu da je prilikom saslušanja Z.K. u Tužilaštvu bio prisutan i njegov branilac po službenoj dužnosti, da tom prilikom nije imao nikakvih primjedbi na postupanje policijskih službenika te da ga u tom smislu niko nije prinudio da daje iskaz i potpiše zapisnik bez primjedbi, pa je tvrdnja Z.K. o eventualnoj prinudi a time i nezakonitosti ocjenjena potpuno neuvjerljivom i neosnovanom. Okružni sud je zatim ovaj iskaz doveo u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, između ostalog i sa apelantovim iskazom, cijeneći da se iskaz Z.K. iz istrage u potpunosti podudara sa iskazima svjedoka očevidaca, snimkom nadzornih kamera i ostalih materijalnih dokaza, te da svi prihvaćeni dokazi ukazuju na zaključak u pogledu apelantove i krivičnopravne odgovornosti saizvršilaca. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom segmentu, dakle ocjeni dokaza i njihove relevantnosti u konkretnom predmetu od strane prvostepenog suda nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje na apelantovu štetu.
17. Vrhovni sud je zatim, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima (koje apelant ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporene presude dao detaljne i jasne razloge o neosnovanosti apelantovih prigovora pri čemu je obrazložena neosnovanost svakog od istaknutih prigovora pojedinačno, u čemu Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost. Naime, u pogledu navoda o bitnoj povredi postupka zbog nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama u vezi s ocjenom dokaza, naročito iskazima pojedinih svjedoka, Vrhovni sud je podsjetio na obrazloženje prvostepene presude u kojoj je jasno opisan način ocjene dokaza i činjenice koje su iz tih dokaza utvrđene. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio da pobijana presuda u bitnim elementima iznosi sadržaj dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu i ocijenjeni na način kako propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP, nakon čega je izveden pravilan zaključak u pogledu krivično pravne odgovornosti apelanta i ostalih optuženih.
18. Imajući u vidu da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije doveden u sumnju princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da su navedeni principi garantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije i da se prema tim principima svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja ide u korist okrivljenom. Međutim, Ustavni sud podsjeća da princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su redovni sudovi dali u obrazloženjima osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da je apelant, na način i u vrijeme opisano u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo za koje je osuđen i da je takav zaključak proistekao nakon svestrane analize i kritičke ocjene svih izvedenih dokaza. Svi navodi apelanta koje je iznosio tokom postupka i koje ponavlja i u apelaciji, razmotreni su i pred Okružnim sudom i pred Vrhovnim sudom, a u osporenim odlukama su o svim ključnim pitanjima data obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević