Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-65/18 (R.A.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 207
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-65/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 65/18, rješavajući apelaciju R. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049728 17 Rev od 11. septembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049728 12 Gž od 15. novembra 2013.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049728 05 P od 21. februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049728 17 Rev od 11. septembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049728 12 Gž od 15. novembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049728 05 P od 21. februara 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, advokata Gorana Gerina, kao zastupnika drugotuženog „Domino“ d.o.o. Sarajevo u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: drugotuženi), i advokata Alije Galijatovića, kao zastupnika tužitelja M. Č. u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 22. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zastupnik tužitelja su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. augusta do 12. septembra 2019. godine, dok zastupnik drugotuženog nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Ustavni sud je od Općinskog suda 18. septembra 2019. godine zatražio kompletan spis na uvid, koji je Općinski sud 1. oktobra 2019. godine dostavio Ustavnom sudu.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužitelj je 25. oktobra 2005. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv apelanta (kao prvotuženog) i drugotuženog radi naknade štete.
7. Apelant je 6. decembra 2005. godine dostavio odgovor na tužbu, a drugotuženi je 20. decembra 2005. godine dostavio odgovor na tužbu.
8. Apelant je 18. juna 2006. godine Općinskom sudu dostavio punomoć kojom je ovlastio diplomiranog pravnika N. Š. za zastupanje u predmetnom postupku.
9. Općinski sud je tokom 2006. i 2007. godine više puta zakazao pripremno ročište (koja su odgođena uz napomene da apelant i drugotuženi nisu prisutni, jer niko nije primio poziv ili na zahtjev apelanta zbog bolesti).
10. Općinski sud je zatražio od Odjela registara privrednih društava da dostavi informaciju o sjedištu drugotuženog, te podatke o licu ovlaštenom za zastupanje, te je pozvao apelanta da obavijesti sud o tačnoj adresi, kao i da imenuje opunomoćenika (advokata) za primanje pismena u Bosni i Hercegovini.
11. Odjel registara privrednih društava je dopisom od 22. novembra 2006. godine dostavio tražene podatke.
12. Apelant je 15. februara 2007. godine obavijestio Općinski sud da predlaže da ga zastupa N. Š., nakon čega je Općinski sud tražio od apelanta da se hitno očituje da li je imenovani advokat srodnik po krvi ili tazbini, te je 22. marta 2007. godine obavijestio Općinski sud da za opunomoćenika za primanje pismena imenuje brata Z. A. i dostavio adresu u Sarajevu.
13. Općinski sud je 22. juna 2007. godine održao pripremno ročište uz napomenu da odbija apelantov zahtjev za odgodu ročišta. Apelant je u toku postupka više puta tražio odgodu ročišta zbog bolesti i predlagao da se ročišta ne zakazuju određeni vremenski period zbog liječenja i rehabilitacije.
14. Općinski sud je 28. septembra 2007. godine održao glavno ročište - uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geodetske struke i vještaka građevinske struke, koji su 3. oktobra i 25. novembra 2007. godine izradili nalaze i mišljenja i dostavili ih sudu.
15. U periodu od marta 2008. do januara 2011. godine održano je više ročišta, a neka ročišta su odgađana zbog različitih razloga (na apelantov zahtjev, nedolazak vještaka, bolovanje sutkinje).
16. Apelant je 22. maja 2009. godine podnio zahtjev za izuzeće uredujuće sutkinje u predmetnom postupku. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-Su-09-0 2191 od 19. juna 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za izuzeće.
17. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049728 05 P od 21. februara 2011. godine obavezani su apelant i drugotuženi da solidarno isplate tužitelju, na ime naknade štete, određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i naknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
18. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nesporno da je tužitelj vlasnik poslovnog objekta u koji je prodrla vode zbog pucanja cijevi gradske vodovodne mreže, te da je tužitelj trpio štetu zbog konstantnog prodiranja vode u unutrašnjost objekta. Nadalje je utvrdio da je do prodiranja vode u poslovni objekt tužitelja došlo u momentu izrade susjednog apelantovog objekta, te da je investitor radova na predmetnom objektu drugotuženi. Općinski sud je ukazao da tužitelj do momenta izgradnje apelantovog objekta nije imao slučaj prodiranja vode i nije se osjetila vlaga, a što proizlazi iz izjava svjedoka, te da je nesporno da su pri izgradnji apelantovog objekta korišteni teški bageri, što, također, proizlazi iz izjava svjedoka i parničnih stranaka, a što je vidljivo i iz fotografija koje su priložene uz nalaz sudskog vještaka građevinske struke (koji je izašao na lice mjesta neposredno nakon štetnog događaja). Općinski sud je naveo da je izvršio uvid i u nalaz vještaka građevinske struke koji je proveo vještačenje u toku postupka uviđajem na licu mjesta u kojem je istaknuto da je unutrašnja hidroizolacija morala biti kvalitetno i stručno urađena da bi poslovni objekt dobio upotrebnu dozvolu. Općinski sud je uvidom u spis u predmetu broj P-81/02 (koji još uvijek nije bio okončan, jer je predmetni spis po podnesenoj žalbi na Kantonalnom sudu) utvrdio da je isti tužitelj u ovoj pravnoj stvari izjavio da u poslovnom objektu nije urađena vanjska hidroizolacija, ali jeste unutrašnja hidroizolacija, te da je tužitelj imao primjedbu da je izradom unutrašnje hidroizolacije smanjen unutrašnji prostor poslovnog objekta, ali da nije osporavao valjanost postavljene hidroizolacije. Nadalje je naveo da je tužitelj, shodno nastalom problemu, te pasivnom ponašanju apelanta i drugotuženog, lično angažirao Kantonalno javno komunalno preduzeće „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo, koje je saniralo oštećenje na instalaciji, a nakon čega je uradio i vanjsku hidroizolaciju od kada je prestalo prodiranje vode u objekt tužitelja. Općinski sud je ukazao da je na zahtjev tužitelja, radi osiguranja dokaza, na lice mjesta izašla Građevinska inspekcija Općine Stari Grad i sačinila zapisnik, kao i stalni sudski vještak koji je 22. juna 2005. godine uradio nalaz i mišljenje, a 19. septembra 2005. godine dopunu nalaza i mišljenja, nakon čega je tužitelj potpisao ugovor za izvođenje građevinskih radova, te je tužitelj isplatio izvršiocu radova određeni novčani iznos. Općinski sud je istakao da je prilikom ocjenjivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva poklonio vjeru stalnom sudskom vještaku građevinske struke koji je više puta izlazio na lice mjesta, jer je riječ o sudskom vještaku iz oblasti hidrotehnike, a koji je u svom nalazu naveo da je pucanje vodovodne cijevi nastalo zbog rada teških građevinskih mašina i transportnih sredstava na prostoru iznad cijevi koje je koristio drugotuženi kao izvođač radova na susjednom (apelantovom) objektu u izgradnji. Također je istakao da je prihvatio i nalaz vještaka građevinske struke (koji je prisustvovao uviđaju na licu mjesta u toku postupka) u kojem je navedeno da je unutrašnja hidroizolacija morala biti kvalitetno i stručno urađena da bi poslovni objekt dobio upotrebnu dozvolu. Općinski sud je ukazao da utvrđena činjenica da nije postojala vanjska hidroizolacija nije bila uzrok nastanka poplava u poslovnom prostoru objekta, nego da je uzrok nepažljivo i nepropisno postupanje drugotuženog kao izvođača radova, čija je posljedica bila šteta za tužitelja. Nadalje je istakao da je ocijenio i iskaze svih saslušanih svjedoka, ali da na njima nije mogao graditi svoju ocjenu u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer nisu stručna lica koja mogu svjedočiti na okolnosti posljedice pucanja cijevi gradske vodovodne mreže. Općinski sud je naveo da nije prihvatio ni navode apelanta i drugotuženog koji su u toku postupka dokazivali da je tužitelj kriv za nastanak štete zbog toga što nije imao urađenu vanjsku hidroizolaciju, već je u konačnici prihvatio iskaze vještaka građevinske struke koji su u svojim nalazima istakli da je dobro urađena unutrašnja hidroizolacija ali da je riječ o nesavjesnosti drugotuženog čije su teške mašine radile na apelantovom objektu, pa je tužbeni zahtjev u visini dosuđenog osnovan.
19. Općinski sud je 16. juna 2011. godine predmet arhivirao. Apelant je 27. juna 2011. godine tražio dostavu presude od 21. februara 2011. godine budući da mu ona nije uredno dostavljena (dostavljena na pogrešnu adresu). Općinski sud je 27. septembra 2011. godine održao ročište na kojem je donio rješenje kojim je ukinuta klauzula pravosnažnosti i izvršnosti ovog suda na predmetu broj 65 0 P 049728 05 P konstatirana za 21. februar 2011. godine, jer apelant nije uredno zaprimio presudu donesenu 21. februara 2011. godine, kao i da mu se ona uruči lično i da od 28. septembra 2011. godine počinje teći rok za žalbu.
20. Apelant je 31. oktobra 2011. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude, pa je prvostepeni sud, nakon zaprimanja odgovora na žalbu, dostavio predmetni spis na postupanje koji je Kantonalni sud zaprimio 27. januara 2012. godine.
21. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 049728 12 Gž od 15. novembra 2013. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
22. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je neosnovan apelantov navod o povredi odredaba parničnog postupka, odnosno da "prvostepeni sud nije pribavio dokaze koji su bili presudni za pravilno i zakonito odlučivanje i to spis broj P-81/02". Nadalje, s tim u vezi je naveo da je "prvostepeni sud izvršio uvid u spis predmeta broj P-81/02, te izvršio ocjenu ovog dokaza u vezi sa drugim izvedenim dokazima", te da je prilikom donošenja pobijane presude utvrdio uzrok nastanka štete na objektu tužitelja i odgovornost apelanta za nanošenje štete, te drugotuženog kao izvođača radova po apelantovom nalogu. Nadalje je ukazao da su stoga neosnovane apelantove primjedbe da je prvostepeni sud u svojoj presudi previše pažnje posvetio nalazu i mišljenju sudskog vještaka građevinske struke. Naime, Kantonalni sud je naveo da se radi o mišljenju stručnog lica građevinske struke iznesenom u postupku osiguranja dokaza kod prvostepenog suda neposredno nakon štetnog događaja i da je ovaj dokaz analiziran u odnosu na druge dokaze, iskaze saslušanih lica, te nalaz i mišljenje drugog vještaka građevinske struke. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud imao dovoljno osnova za zaključak da je šteta na objektu tužitelja nastala usljed pucanja vodovodnih cijevi, zbog rada teških građevinskih mašina i transportnih sredstava na prostoru iznad cijevi koji je vršio drugotuženi prilikom izgradnje apelantovog objekta, te da je dao valjane razloge za neprihvatanje apelantovih tvrdnji da je šteta nastala zbog nepostojanja vanjske izolacije na objektu tužitelja, kao i u odnosu na iskaze svjedoka. Nadalje je naveo da su svjedoci svoj iskaz davali nakon pet godina od štetnog događaja, dok je sudski vještak građevinske struke svoju analizu sačinio nakon neposrednog uvida u situaciju na objektu tužitelja. Kantonalni sud je istakao da parnične stranke nisu imale konkretna pitanja, niti primjedbe na rad vještaka, te da je apelant tek u žalbi prvi put iznosio primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Nadalje je ukazao da nije razmatrao ostale žalbene navode o neuvjerljivim iskazima svjedoka, ponašanju tužitelja i drugotuženog, jer su paušalni. Kantonalni sud je u odnosu na apelantov navod o nepravilnom postupanju prvostepenog suda prilikom dostave presude istakao da to nije od utjecaja na donošenje odluke ovog suda, te da je uvidom u spis utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i zakonito postupio kad je donio rješenje kojim se ukida klauzula pravosnažnosti stavljena na prvostepenu presudu, jer su bili ispunjeni uvjeti iz člana 35. tačka 5. Zakona o izvršnom postupku, i time omogućio apelantu urednu dostavu prvostepene presude i blagovremeno ulaganje žalbe.
23. Apelant je 27. decembra 2013. godine putem Općinskog suda izjavio reviziju protiv drugostepene presude, pa je Općinski sud uz dopis od 30. maja 2017. godine dostavio predmetni spis na postupanje, koji je Vrhovni sud zaprimio 2. juna 2017. godine.
24. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 049728 17 Rev od 11. septembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
25. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su pravni osnov za postojanje odštetne odgovornosti apelanta i drugotuženog u ovoj pravnoj stvari nižestepeni sudovi našli u odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 207. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da, ukoliko je apelant, kao investitor i naručilac radova, svojim ponašanjem (činjenjem ili nečinjenjem) doveo do toga da drugotuženom kao izvođaču radova dozvoli izvođenje građevinskih radova bez vodne saglasnosti i prethodno provedenog ispitivanja i obilježavanja podzemnih sistema vodnih instalacija, kako se izgradnjom ne bi ono oštetilo ili poremetio vodni režim, pa kada to ni izvođač radova (u konkretnom slučaju drugotuženi) nije učinio, a u toku gradnje je došlo do oštećenja podzemnih sistema vodnih instalacija, a time i imovine trećih lica, tada postoji odgovornost apelanta i drugotuženog u smislu člana 207. ZOO, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Vrhovni sud je ukazao i na član 206. st. 1. i 3. ZOO, te ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da postoji osnov za njegovo oslobađanje od odštetne odgovornosti zbog toga što je za štetu odgovoran i drugotuženi, jer iz apelantovih navoda ne proizlazi da bi se mogli utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti. Vrhovni sud je naveo da je u takvoj pravnoj situaciji oštećeni ovlašten da zahtijeva ispunjenje cjelokupne obaveze naknade štete od svakog solidarnog dužnika, koji zatim u regresnoj parnici može tražiti od ostalih štetnika da mu naknade ono što je platio za njih (član 414. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je istakao da prihvata kao potpune i pravilne razloge koje su dali nižestepeni sudovi kroz obrazloženje svojih odluka u vezi sa zaključkom o visini materijalne štete za oštećeni objekt tužitelja, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja mjerodavnog vještaka, te da je neprihvatljiv apelantov prigovor na visinu materijalne štete za oštećeni objekt (da nije ocijenjen sistem izolacije na objektu tužitelja) sa stanovišta odredbe člana 240. stav 2. ZPP, jer predstavlja prigovor činjenične prirode.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama, jer redovni sudovi nisu uvažili njegove dokaze. Apelant navodi da je u toku postupka dokazao da tužitelj nikada nije uradio hidroizolaciju na svom objektu, te da je, zbog nepostojanja hidroizolacije, voda od padinskih bujica ulazila kroz prozor i slijevala se u objekt, te da štetu nisu nanijeli ni apelant, a ni izvođač radova. Apelant, također, navodi da je u toku postupka ukazao da je tužitelj prije podnošenja tužbe protiv apelanta vodio još jedan postupak pod brojem P-81/02 protiv ranijeg izvođača radova radi nepostavljanja hidroizolacije na njegovom objektu, pa mu je voda prodirala kroz prozor i zidove u objekt, a što redovni sudovi nisu prihvatili kao čvrst dokaz. Apelant smatra da je na taj način došlo do povrede njegovih ljudskih prava, jer mu nije data mogućnost priznavanja činjenica i dokaza koje je priložio, te da je sud povjerovao u iskaze „lažnih“ svjedoka. Apelant smatra da redovni sud nije mogao donijeti presudu kojom se presuđuju obaveze prema tuženima budući da su tužitelj i njegova supruga umrli prije okončanja postupka, te da je kod same dostave presude apelantu u postupku sud postupio neprofesionalno, jer je presudu poslao na krivu adresu iako mu je bila poznata stalna adresa, čime su povrijeđene odredbe ZPP. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelant smatra da su redovni sudovi neopravdano odugovlačili postupak s namjerom da naplate veći iznos od apelanta.
II.Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud u pogledu dužine trajanja postupka navodi da je spis kod ovog suda zaprimljen 2. juna 2017. godine, te da je predmet urađen u "optimalnom roku", to jest u roku od tri mjeseca. Vrhovni sud je istakao da je odluka o reviziji donesena 11. septembra 2017. godine i da nije povrijedio apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek i donošenje odluke u razumnom roku. Smatra da su navodi apelacije u cijelosti paušalni, neosnovani, te, konačno, neprihvatljivi, jer iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi da apelant pokušava dovesti u pitanje zakonitost odluke ovog suda, koristeći upravo apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, a što apelacija nije, pa u tu svrhu ne može biti ni korištena. Vrhovni sud navodi da ostaje kod zauzetog pravnog stava povodom pitanja osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i neosnovanosti istaknutih navoda apelanta, te da pri donošenju odluke apelantu nije uskraćeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te pravo na razuman rok donošenja odluke, a niti je primjena prava s tim u vezi bila proizvoljna, te je predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.
28. Kantonalni sud navodi da nije bilo kršenja apelantovog prava, jer je odluka donesena na zakonit način, dajući jasno obrazloženje presude, te da je neosnovan prigovor koji se odnosi na propust suda da donese odluku u razumnom roku, budući da je primio predmet na postupanje po žalbi 27. januara 2012. godine, a odluku donio 15. novembra 2013. godine. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije i utvrdi da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i imovinu.
29. Općinski sud navodi da je odluka donesena prema stanju u spisu i u skladu sa zakonom, te da je prvostepena presuda potvrđena od drugostepenog suda, kao i da je Vrhovni sud odbio reviziju.
30. Zastupnik tužitelja smatra da u činjeničnim navodima i tvrdnjama apelacije apelant u pretežnom dijelu ponavlja činjenične navode i tvrdnje koje je iznosio i u toku prvostepenog, drugostepenog i revizijskog postupka, te da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, ne učinivši pri tome niti jednu povredu odredaba parničnog postupka, pa predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Solidarna odgovornost Član 206. st. (2) i (3) Podstrekač i pomagač, kao i onaj koji je pomogao da se odgovorna lica ne otkriju odgovaraju solidarno sa njima.
Solidarno odgovaraju za prouzrokovanu štetu i lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti.
Solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova Član 207.
Naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova.
32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049728 17 Rev od 11. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 1. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporene presude
40. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda jasno proizlazi da su pravni osnov za postojanje odštetne odgovornosti apelanta i drugotuženog u ovoj pravnoj stvari nižestepeni sudovi našli u odredbi člana 154. stav 1. ZOO u vezi sa članom 207. ZOO, te da je prvostepeni sud prilikom ocjenjivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva poklonio vjeru vještaku građevinske struke, ali je, također, prihvatio i nalaz drugog vještaka građevinske struke, te dao valjane razloge za neprihvatanje apelantovih tvrdnji da je šteta nastala zbog nepostojanja vanjske hidroizolacije na objektu tužitelja, odnosno da je jasno ukazao zašto svoju odluku nije mogao graditi na iskazima svih saslušanih svjedoka. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju presuda redovnih sudova. U odnosu na apelantove navode o nepravilnom postupanju prvostepenog suda prilikom dostave prvostepene presude, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno naveo da ono nije bilo od utjecaja na donošenje odluke tog suda, te da je prvostepeni sud pravilno i zakonito postupio i omogućio apelantu urednu dostavu prvostepene presude i blagovremeno ulaganje žalbe. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u vezi sa navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neosnovanim.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
44. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 25. oktobra 2005. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 11. septembra 2017. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko 11 godina i 11 mjeseci.
45. Ustavni sud, također, primjećuje da je u predmetnom postupku, pored apelanta, bio još jedan tuženi, da je izvršen uviđaj na licu mjesta, da je provedeno vještačenje dvojice vještaka, da je saslušan određeni broj svjedoka, te da je izvršen uvid u spis drugog parničnog postupka. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Nadalje, u odnosu na apelantov doprinos trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da iz predmetnog spisa proizlazi da je većina zakazanih ročišta odgođena na apelantov zahtjev. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant značajno doprinio dužini trajanja postupka.
46. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku postupka podnio zahtjev za izuzeće uredujuće sutkinje, te da je sud zatražio od Odjela registara privrednih društava da dostavi informaciju o sjedištu drugotuženog, te podatke o licu ovlaštenom za zastupanje, pa da je pozvao apelanta da obavijesti sud o tačnoj adresi, kao i da imenuje opunomoćenika (advokata) za primanje pismena u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud nalazi da je sve navedeno utjecalo na dužinu trajanja postupka.
47. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao oko pet godina i četiri mjeseca, dok je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko jedne godine i deset mjeseci. Ustavni sud uočava da je Općinskom sudu, nakon vraćanja spisa od drugostepenog suda, trebalo oko tri i po godine da predmetni spis dostavi na postupanje Vrhovnom sudu, ali i da je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao nepuna četiri mjeseca.
48. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Na osnovu navedenog, primjetno je da je postupak pred Općinskim sudom trajao duže, tj. pet godina i četiri mjeseca od podnošenja tužbe, kao i da su tom sudu trebale tri i po godine da predmetni spis dostavi na postupanje Vrhovnom sudu. Međutim, sagledajući postupak u cjelini, uzimajući u obzir značajan apelantov doprinos dužini trajanja postupka i da su u predmetu postojale okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka, da se radilo o složenijem predmetu, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani, pa s obzirom na to Ustavni sud smatra neosnovanim navode i u odnosu na navedena prava.
50. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.
51. U odnosu na navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode neće razmatrati.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih propisa na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zaključuje da, zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja (između ostalog, značajan doprinos apelanta dužini trajanja postupka, složenost predmeta), apelantovi navodi o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.
53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević