Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4774/17 (L. P.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Reformatio in peius
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4774/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-4774/17, rješavajući apelaciju Lidia Plavšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lidia Plavšića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 035078 17 Kž od 26. septembra 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lidio Plavšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 16. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 035078 17 Kž od 26. septembra 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo Općinskom sudu u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) „da prekine postupak izvršenja kazne u predmetu tog suda broj 36 0 K 035 078 17 Iks" do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP-4774/17 od 6. decembra 2017. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Kantonalno tužilaštvo Zeničko-Dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) je optužnicama od 16. i 29. decembra 2015. godine apelanta optužilo za izvršenje krivičnih djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i lake tjelesne ozljede iz člana 173. KZ FBiH. Rješenjem od 8. maja 2017. godine Općinski sud je spojio krivične postupke pokrenute protiv apelanta i proveo jedan postupak.
4. Općinski sud je presudom broj 36 0 K 035078 17 K od 2. juna 2017. godine apelanta proglasio krivim da je u sticaju počinio krivična djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH u odnosu na oštećene M.H. i N.H. Istom presudom, apelantu je izrečena uvjetna osuda tako što je za navedena krivična djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od po sedam mjeseci a zatim izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja se neće izvršiti ako u roku od tri godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant na ročištima za izjašnjenje o krivici dao izjavu o priznanju krivice, pa je zakazan pretres za razmatranje izjave o priznanju krivice 8. maja 2017. godine. Na tom ročištu je apelant izjavio da je svoju izjavu o priznanju krivice dao dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, da je shvatio da se na taj način odriče prava na suđenje nakon čega je upoznat sa zaprijećenom kaznom za krivična djela koja mu se stavljaju na teret, mogućim posljedicama te eventualnom imovinsko pravnom zahtjevu oštećenih. Imajući u vidu da u spisu postoji dovoljno dokaza kojima se potvrđuje apelantova krivica koji su detaljno pobrojani na strani 3. obrazloženja presude, te imajući u vidu da je apelant i ranije osuđivan (izvod iz kaznene evidencije) za istovrsno i drugo krivično djelo, Općinski sud je povodom optužnica o kojima je jedinstveno odlučio izveo zaključak da je apelant postupao s direktnim umišljajem i bio svjestan svog djela, htio njegovo izvršenje na način kako je opisano u izreci presude. S naročitom pažnjom su cijenjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pri čemu je apelantovo priznanje cijenjeno kao naročito olakšavajuća okolnost kao i činjenica da je od izvršenja prethodnog istovrsnog krivičnog djela za koje je apelant osuđen protekao dug vremenski period, skoro 10 godina. Stoga je Općinski sud pri odmjeravanju kazne za navedena krivična djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH utvrdio kazne zatvora i trajanju od po sedam mjeseci i primjenom odredbi za odmjeravanje kazne za krivična djela u sticaju apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja se neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Općinski sud je ocijenio da će se tako izrečenom kaznom, uvjetnom osudom, postići svrha kažnjavanja. Oštećeni N.H. i M.H. su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak.
6. Kantonalni sud je uvažavajući žalbu Tužilaštva od 14. juna 2017. godine donio presudu broj 36 0 K 035078 17 Kž od 26. septembra 2017. godine kojom je prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji na način što je apelantu za krivična djela za koja je prvostepenom presudom oglašen krivim izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jedan mjesec. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv prvostepene presude Tužilaštvo izjavilo žalbu kojom pobija odluku o krivičnopravnoj sankciji s prijedlogom da se apelantu izrekne bezuvjetna kazna zatvora i da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostane neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je konstatovano da odgovor na žalbu nije dat i da je sjednica vijeća održana u smislu člana 319. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) bez prisustva stranaka koji nisu ni tražili da budu obaviješteni o sjednici vijeća.
7. Kantonalni sud je, kako je dalje obrazloženo, prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti navodeći da je Tužilaštvo u žalbi ukazalo na preblago utvrđenje jedinstvene kazne u pogledu vrste i visine kazne, te da se izrečenom uvjetnom osudom za krivična djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH koje je apelant učinio u sticaju neće postići svrha kažnjavanja u smislu člana 7. i 42. KZ FBiH. U tom pravcu, Tužilaštvo je žalbom ukazalo na raniju apelantovu osuđivanost za istovrsno krivično djelo kao i osuđivanost za drugu vrstu krivičnog djela te način izvršenja konkretnih krivičnih djela pri čemu je apelant ispoljio naročitu drskost (jednog od oštećenih napao dva puta, prvi put 17. maja 2015. godine nanoseći mu lake tjelesne ozljede a zatim ponovo 19. maja 2015. godine nanoseći mu teške tjelesne ozljede).
8. Razmatrajući žalbene prigovore Tužilaštva, Kantonalni sud je ocijenio da su osnovani i da su okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud, po svojoj brojnosti i kvalitetu, nisu mogle biti osnova za izricanje uslovne osude apelantu kao mjere upozorenja. S tim u vezi je navedeno da bez obzira na priznanje izvršenja krivičnog djela koja je od strane prvostepenog suda cijenjena kao naročito olakšavajuća okolnost, konkretna krivična djela za koja je apelant proglašen odgovornim nisu manjeg značaja niti se radi o neosuđivanom počiniocu, tako da po ocjeni Kantonalnog suda nije bilo mjesta izricanju uslovne osude kao prijetnje kaznom. Stoga je prvostepena presuda kojom je apelant oglašen krivim preinačena u pogledu odluke o krivičnoj sankciji tako što je apelantu za izvršenje krivičnih djela teške tjelesne ozljede utvrđena kazna zatvora u trajanju od po sedam mjeseci a zatim izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jedan mjesec. Kantonalni sud smatra da izrečena kazna odgovara težini učinjenih krivičnih djela i stepenu društvene opasnosti apelanta kao počinioca koja je dovoljna ali i potrebna radi ostvarenja svrhe kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH a u okviru iste i svrhe krivičnopravnih sankcija iz člana 7. istog zakona.
9. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant ističe očigledno proizvoljnu primjenu procesnih i materijalnih odredbi te s tim u vezi ukazuje da žalbu Tužilaštva nije nikada primio, da iz tog razloga nije dao svoj odgovor na žalbu i da je o postojanju presude Kantonalnog suda, kojom je prvostepena presuda preinačena i izrečena bezuslovna zatvorska kazna, obaviješten aktom prvostepenog suda pozivom za plaćanje sudskih troškova. Smatra da je takvim postupanjem povrijeđeno njegovo pravo na fer i pravično suđenje, prije svega da kao ravnopravna stranka učestvuje u postupku pred sudom, što je u okolnostima konkretnog slučaja potpuno izostavljeno. Na takav način mu je, kako smatra, povrijeđeno i pravo pristupa sudu. Apelant ukazuje da je osporenom presudom doveden u situaciju da se ranija krivična sankcija – uslovna osuda preinači na teže, bezuslovnu zatvorsku kaznu, čime je prekršeno načelo zabrane reformatio in peius. Predloženo je da se apelacija usvoji.
10. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužilaštva je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 17. aprila 2019. godine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud primjećuje da je apelant suštinski ukazao proceduralne nedostatke i s tim u vezi na pravo pristupa sudu i pravo da ravnopravno učestvuje u postupku koje je utemeljio na tvrdnjama da žalbu Tužilaštva nikada nije primio, da nije imao mogućnost davanja odgovora na žalbu i da je za presudu Kantonalnog suda saznao tek po pozivu prvostepenog suda da plati sudske troškove. Zbog tih nedostataka smatra da je prekršen i princip zabrane reformatio in peius.
14. Iz odgovora na apelaciju Kantonalnog suda proizilazi da je postupak odlučivanja o žalbi proveden u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a i da apelantovi navodi o nedostavljanju žalbe nisu tačni. U prilog tome, Kantonalni sud je dostavio fotokopiju dostavnice pohranjene u bazi CMS, iz koje proizilazi da je apelantu dostavljen primjerak žalbe Tužilaštva od 14. juna 2017. godine uz dopis, koju je apelant primio 23. juna 2017. godine.
15. Dovodeći u vezu osporenu presudu Kantonalnog suda kojom je prvostepena presuda ispitana u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, dokumentaciju koju je Ustavnom sudu dostavio Kantonalni sud na okolnost dostavljanja žalbe apelantu radi davanja odgovora na žalbu uz fotokopiju dostavnice o prijemu žalbe, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu i s tim u vezi kršenju principa ravnopravnosti stranaka ne pokreću pitanja iz Ustava BiH koja bi trebalo meritorno razmotriti. Imajući to u vidu, nije mogao biti doveden u pitanje ni princip zabrane reformatio in peius koji garantira da ako je podnesena žalba smo u korist optuženog presuda se ne može izmijeniti na njegovu štetu. U konkretnom slučaju je nesporno da je žalbu podnijelo samo Tužilaštvo te da je Kantonalni sud jasno i argumentirano obrazložio zbog kojih razloga žalba Tužilaštva ocijenjena osnovanom i zbog čega je prvostepena presuda preinačena u pogledu izrečene sankcije.
16. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske očigledno (prima facie) neosnovani
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević