Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2612/18 (B. P.)

Odluka donesena 04. 10. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2612/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

04. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 4. oktobra 2019. godine, u predmetu Blagice Pejić broj AP-2612/18 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Blagice Pejić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Blagica Pejić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je 3. maja 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 034866 17 Rev od 15. marta 2018. godine.

2. Podneskom od 26. septembra 2019. godine apelantica je zatražila „određivanje privremene mjere osiguranja“ kojom bi se zabranila provedba rješenja o izvršenju Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 034866 18 I od 13. jula 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

3. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 034866 14 P od 19. novembra 2015. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 034866 16 Gž od 6. juna 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev Ivice Gavrana (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio predaju u posjed stana u Posušju (pobliže opisanog u izreci presude; u daljnjem tekstu: predmetni stan), te shodno tome da se apelantici naloži da iz predmetnog stana iseli i stan preda apelantu slobodan od stvari i osoba u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, uz istovremeno obavezivanje tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama da je vlasnik predmetnog stana koji apelantica drži u posjedu bez pravnog osnova, a svoje pravo na predmetnom stanju temelji na izvodu iz knjige uloženih ugovora u kom se vodi kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1.

5. Sa druge strane apelantica opovrgava tvrdnje da je tužitelj isključivi vlasnik predmetnog stana jer je, kako tvrdi, stvarni vlasnik Općina Posušje (umješač u predmetnom postupku na strani apelantice) navodeći da se u posjedu predmetnog stana nalazi od 1993. godine jer joj je Općina Posušje dodijelila stan na privremeno korištenje, kao udovici poginulog branitelja.

6. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nje sporno da se tužitelj u zemljišnim knjigama vodi kao vlasnik predmetnog stana i to temeljem ugovora o poklonu sklopljenim sa svojim roditeljima (Mate i Iva Gavran koji su bili nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine i koji su u tom svojstvu i otkupili predmetni stan), niti je sporno da se apelantica u posjedu predmetnog stana nalazi na temelju rješenja o privremenom korištenju Općine Posušje broj 01/I-455/93 od 2. septembra 1993. godine na period od tri godine. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, za parnične stranke je sporno da li je tužitelj na savjestan i zakonit način uknjižen kao vlasnik spornog stana, te je posebno sporno pitanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji na kojem postoji stanarsko pravo sa potvrdom općinskog javnog pravobraniteljstva od Općine Široki Brijeg od 13. oktobra 2000. godine temeljem kojeg su prednici tužitelja otkupili predmetni stan nakon čega su ishodili upis prava vlasništva na predmetnom stanu.

7. Cijeneći ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo koji su zaključili roditelji tužitelja sa Općinom Posušje u svjetlu relevantnih zakonskih propisa Općinski sud je utvrdio da je navedeni ugovor zaključen suprotno članu 8a. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon prodaji stanova), kao prinudnom propisu, što ugovor čini ništavim, a na ništavost, u smislu člana 109. stav

1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sud pazi po službenoj dužnosti, pa takav ugovor uslijed svoje ništavosti nije ni mogao proizvesti bilo kakvo stvarno, niti obligaciono pravno dejstva. Iz tog razloga, kako je zaključio Općinski sud, roditelji tužitelja nisu ni mogli temeljem ugovora o poklonu prenijeti pravo vlasništva na tužitelja u odnosu na premetni stan, budući da to pravo ni oni nisu stekli.

8. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i da je pravosnažno odbijen (Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 011236 12 Rev od 5. juna 2014. godine) tužbeni zahtjev Općine Posušje protiv pravnog prednika tužitelja da se utvrdi da je temeljem pravnog posla – kupoprodajnog ugovora zaključenog 20. januara 2002. godine između općine Posušje i pravnog prednika tužitelja (Mato Gavran) stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu. Prvostepeni sud je također imao u vidu da je pravosnažno odbijen (Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 006560 10 Rev od 10. novembra 2011. godine) tužbeni zahtjev pravnog prednika tužitelja (Mate Gavran) protiv apelantice radi iseljenja iz predmetnog stana. U tom kontekstu Općinski sud je želio da ukaže da su u navedenim predmetnima dva vijeća Vrhovnog suda zauzela potpuno suprotan stav, ali da se taj sud priklonio stajalištu Vrhovnog suda zauzetog u presudi tog suda od 10. novembra 2011. godine (prethodno pitanje) da je Općina Posušje na osnovu ugovora o kupoprodaji stana zaključenog sa pravnim prednikom tužitelja od 20. januara 2002. godine stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu.

9. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužitelja Presudom broj 64 0 P 034866 17 Rev od 15. marta 2018. godine reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je tuženoj naloženo da tužitelju preda u posjed predmetni stan, te isti slobodan od stvari i osoba preda tužitelju (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Revizijski sud je naveo da je u toku postupka tužitelj dokazao da je vlasnik predmetnog stana i da je stan u posjedu apelantice, pa je u smislu člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima ovlašten zahtijevati povrat, odnosno predaju u posjed, a kako je apelantici istekao rok određen za privremeno korištenje stana, to je apelantica u posjedu predmetnog stana bez valjanog pravnog osnova. Vrhovni sud je još naveo da se na odnose između vlasnika stana koji traže predaju u posjed i osobe koja se bez valjane osnove nalazi u stanu, a stan joj je dodijeljen odlukom treće osobe (Općina Posušje) koja nema nikakvo stvarno pravo na stanu, primjenjuju odredbe Zakona o stvarnim pravima o zaštiti prava vlasništva.

11. Suprotno tvrdnjama nižestepenih sudova, kako je naglasio Vrhovni sud, tokom postupka nije dokazano da postoji stvarno pravo trećeg lica na stanu, odnosno da je umješač Općina Posušje stekla pravo vlasništva na istom temeljem kupoprodajnog ugovora od 20. januara 2002. godine zaključenog između Mate Gavrana i Općine Posušje. Upravo suprotno, jer je tužitelj tokom postupka dokazao da Općina Posušje nije stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, pozivajući se na pravosnažnu presudu Vrhovnog suda broj 64 0 P 011236 12 Rev od 5. juna 2014. godine jer je navedenom presudom pravosnažno odbijen tužbeni zahtjev Općine Posušje za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu iz razloga ništavosti tog kupoprodajnog ugovora, pa nižestepeni sudovi to pravno pitanje nisu mogli riješiti na drugačiji način. Prema ocjeni Vrhovnog suda kada je sud o ovom prethodnom pitanju u konkretnoj pravnoj stvari već donio pravosnažnu odluku kao o glavnom pitanju, sud je u ovoj parnici vezan tom odlukom, te o tom pitanju nije ovlašten prethodno rješavati. Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi takav pravni značaj nisu mogli dati izraženom stanovištu u odluci Vrhovnog suda broj 64 0 P 006560 10 Rev od 10. novembra 2011. godine na koju se pozivaju, jer je to pitanje rješavano kao prethodno pitanje u toj pravnoj stvari i zauzeti stav ima pravni značaj samo u parnici u kojoj je prethodno pitanje riješeno.

12. Stoga su prema ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, pa je primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.

13. Apelantica smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim navodima apelacije apelantica problematizira iznesene stavove Vrhovnog suda smatrajući ih proizvoljnim, friziranim i suprotnim članu 12. ZPP-a. Apelacijom se tvrdi da je osporena presuda rezultat kršenja procesnog zakona iz razloga što činjenično stanje nije uopšte utvrđeno pa se postavlja pitanje da li je Vrhovni sud uopšte cijenio sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja. Za apelanticu i dalje nije sporno da je Općina Posuše jedini i isključivi vlasnik stana, a da je tužitelj nezakoniti vlasnik jer mu njegovi pravni prednici nisu mogli prenijeti više prava nego što su ih sami imali budući da su predmetni stan otkupili na nezakonit način. U tom pravcu apelantica iznosi sve relevantne okolnosti koje su vezane za predmetni stan. Apelantica smatra da je od strane Vrhovnog suda izostalo logično i argumentovano obrazloženje, a zbog selektivnog i pristranog pristupa Vrhovnog suda apelantica nije imala ravnopravan tretman u sudskom postupku pozivajući se presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantičinih prava na koja se u apelaciji pozvala, da se sporna presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

14. U naknadno dostavljenom podnesku kojim apelantica traži „određivanje privremene mjere osiguranja“ kojom bi se zabranilo provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 64 0 P 034866 18 I od 13. jula 2018. godine do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji, apelantica navodi da bi izvršenjem nezakonite presude Vrhovnog suda za apelanticu nastupile nenadoknadive štetne posljedice i da bi joj na taj način bilo povrijeđeno temeljno ljudsko prava na pravično suđenje i imovinu. Apelantica je u prilogu zahtjeva dostavila sudski poziva za ročište za dan 3. oktobar 2019. godine o eventualnom dogovoru u vezi sa modalitetom izvršne radnje, kao i druge akte vezane za izvršni postupak (prijedlog za izvršenje, rješenje o izvršenju i prigovor na to rješenje).

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

18. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

19. Usto, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnjama o nezakonitosti presude Vrhovnog suda, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelantica. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelantica u konkretnom slučaju nije ponudila takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

21. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2612/18 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio