Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5513/17 (R. H.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Oduzimanje imovine
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5513/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5513/17, rješavajući apelaciju Rifeta Haskovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rifeta Haskovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 186435 16 Kž 2 od 22. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 186435 16 K 2 od 2. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rifet Hasković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mensur Radončić advokat iz Tuzle, podnio je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 186435 16 Kž 2 od 22. avgust 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 186435 16 K 2 od 2. septembra 2016. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP 5513/17 od 17. januara 2018. godine, odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere, kao neosnovan (dostupna na: www.ustavnisud.ba).

3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 186432 14 K od 28. septembra 2015. godine, apelant je proglašen krivim zbog produženog krivičnog djela - zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 247. stav 1 tačka c) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 55. istog Zakona, pa mu je sud izrekao uvjetnu osudu, tako što je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, čije je izvršenje odgodio na rok od dvije godine. Istom presudom je određeno da se od apelanta, na osnovu člana 114. i člana 115. stav 1. KZ FBiH, oduzima protivpravno stečena imovinska korist u iznosu od 39.920,96 KM.

4. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi, žalbu je izjavio apelantov branilac te je odlučujući o žalbi, Kantonalni sud donio Rješenje broj 32 0 K 186435 16 Kž od 14. aprila 2016. godine, kojim je, prvostepenu presudu u ožalbenom dijelu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno postupanje.

5. Nakon ponovnog suđenja, Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 K 186435 16 K 2 od 2. septembra 2016. godine, kojom je presudio da se od apelanta, na osnovu čl. 114. i 115. KZ FBiH oduzima protivpravno stečena imovinska korist u iznosu od 39.920,96 KM. Ovu presudu je Kantonalni sud potvrdio Presudom broj 32 0 K 186435 16 Kž 2 od 22. avgusta 2017. godine.

6. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je apelant u vrijeme navedeno u izreci presude, radeći kao osnivač i lice ovlašteno za zastupanje privrednog društva „Bosnia Ars“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: „Bosnia Ars“), svjestan da svojim postupanjem uskraćuje plaćanje poreznih obaveza utvrđenih zakonom, što je i htio, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za privredno društvo, zloupotrijebio službena ovlaštenja na način opisan u dvije tačke izreke pravomoćne presude. Navedeno je da iz pravomoćnog rješenja Općinskog suda broj 032-0-Reg-10- 001838 od 10. januara 2011. godine, proizilazi da je utvrđen prestanak subjekta upisa ,,Bosnia Ars“. U rješenju je navedeno da iz uvida u zbirku isprava reg.ul.br. 1-5617 utvrđeno da je Rješenjem Višeg suda u Tuzli br.U/I-1131/93 od 18. januara 1994. godine, izvršen upis osnivanja subjekta upisa pod nazivom Bosnia Ars”, čije je osnivač i direktor apelant te da je, nakon više upisanih promjena, a prema aktuelnim podacima iz glavne knjige registra u elektronskom obliku, apelant 30. decembra 2010. godine, donio odluku o prestanku rada subjekta upisa “Bosnia Ars” zbog nepostojanja ekonomske opravdanosti za daljnji rad društva.

7. Slijedom toga, redovni sudovi su zaključili da je jasno da je apelant zloupotrebom ovlasti u privrednom poslovanju i organizovao poslovanje ”Bosnia Ars”-a, kao poreskog obveznika na taj način da se nisu obračunavali, zadržavali i uplaćivali porezi na autorske honorare i isplaćene premije osiguranja za životno i dodatno zdravstveno osiguranje, da isplaćene premije osiguranja za životno dodatno zdravstveno osiguranje imaju karakter dodatnih primanja i oporeziva su po stopi od 50%, a kako je apelant osnivač i jedini vlasnik navedenog društva, onda je jasno da su iznosi na ime neplaćenih poreza ostali kao dobit društva, faktički kao apelantova dobit jer je Odlukama o isplati premija po osnovu osiguranja i naznačeno da će se iste isplatiti iz dobiti društva. Redovni sudovi su zaključili da je takvom organizacijom poslovanja apelant uskratio plaćanje poreza utvrđenih zakonom, a prestankom rada društva onemogućena je naplata navedenih poreza kako je to obračunato od strane Porezne uprave i utvrđeno u Nalazu i mišljenju vještaka i na taj način je ostvarena za apelanta protupravna imovinska korist u navedenom iznosu, kao osnivaču i vlasniku “Bosnia Ars“.

8. Redovni sudovi su ukazali da je odredbama člana 114. stav 1 KZ FBiH propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, te da je apelant novac od utajenog poreza u ukupnom iznosu od 39.920,96 KM bio dužan uplatiti u zakonom predviđenom roku na ime poreza, što nije učinio, to je izvršenjem ovog krivičnog djela uvećao svoju imovinu, jer je i privredno društvo njegova imovina i iznos neuplaćenog poreza je ostao u njegovom vlasništvu. Navedeno iz razloga što odluku o organizaciji i načinu rada ne donosi pravno lice, nego odgovorno lice u pravnom licu, a to je po rješenju o registraciji apelant.

9. Kantonalni sud je u svojoj presudi posebno ukazao da je članom 114. KZ FBiH propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, da će se korist iz stava 1. ovog člana oduzet sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom, a članom 114.a. KZ FBiH je prošireno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz glava XXII, XXIX i XXXI KZ FBIH, te da sud može odlukom iz člana 114. stav (2) oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužitelj pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena počinjenjem ovih krivičnih djela, a počinitelj nije pružio dokaze da je korist zakonito pribavljena. Ukazano je da je članom 115. stav 1. KZ FBiH propisano da će se učinitelju oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako lišenje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjenog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo i povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da su navedena prava povrijeđena zbog odluke da se od njega oduzme imovinska korist, „koju ni po osuđujućoj krivičnoj presudi nije stekao on, nego pravna osoba“, prema kojoj nije bila podignuta optužba za krivično djelo u smislu čl. 126., 128., 129. i 132. KZ FBiH. Ukazuje da je nesporno da je pravna osoba „Bosnia Ars“ u međuvremenu likvidirana i više ne učestvuje u pravnom i privrednom prometu, te da bi izvršenje osporenih odluka izazvalo nenadoknadivu štetu za njega lično. Istakao je da iz obrazloženja osporenih odluka Općinskog i Kantonalnog suda proizilazi da je apelant kao vlasnik i odgovorna osoba u pravnoj osobi pribavljanjem imovinske koristi pravnoj osobi, pribavio i ličnu korist za sebe, jer je pravna osoba u njegovom vlasništvu. Donošenjem ovakvih odluka redovni sudovi su, prema stavu apelanta, postupili u suprotnosti sa odredbom člana 2. i člana 295. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) i nisu mogli primijeniti odredbe člana 114. i 115. KZ FBiH jer je imovinska korist pribavljena pravnoj osobi, odnosno apelant prema presudama redovnih sudova nije stekao korist, već pravna osoba. Nesporno je prema izreci pravosnažne osuđujuće presude da je imovinska korist pribavljena pravnoj osobi i s toga je potpuno nezakonita odluka suda da se imovinska korist oduzme od apelanta, koji je postupajući kao odgovorna osoba u pravnoj osobi pribavio imovinsku korist za pravnu osobu. Apelant ističe da bi osnov za primjenu člana 114. KZ FBiH morao biti sadržan u utvrđenju suda u osuđujućoj presudi da je apelant za sebe pribavio imovinsku korist, a ne za pravnu osobu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je redovni sud primijenio pozitivnopravne propise, pri čemu apelant naročito ukazuje da redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbe kojima je propisano oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom. Suprotno navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da osporene odluke imaju jasno obrazloženje, koje su rezultat provedenog dokaznog postupka i zaključka do kojih je (prvostepeni) sud došao analizom provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, a što je potvrdio i Kantonalni sud.

14. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizilazi da je u toku krivičnog postupka pred redovnim sudovima, utvrđeno da je apelant počinio produženo krivično djelo - Zloupotreba ovlasti u privrednom poslovanju iz člana 247. stav 1. tačka c), u vezi sa članom 55. KZ FBiH i to kao odgovorna osoba u pravnoj osobi – „Bosnia Ars“-u, radnjama opisanim u dvije tačke izreke presude Općinskog suda broj 32 0 K 186432 14 K od 28. septembra 2015. godine. Pored toga, utvrđeno je da je apelant bio istovremeno i osnivač pravnog lica i njegov zakonski zastupnik (direktor), odnosno da je pravno lice – „Bosnia Ars“, za koje je apelant pribavio imovinsku korist, njegova lična imovina. Redovni sudovi su ocijenili da je apelant nastupao u cilju da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, izbjegavanjem plaćanja propisanih poreza, za koje je kao odgovorno lice u pravnom licu znao da je dužan uplatiti, ali to ipak nije učinio. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizilazi i da je u toku postupka pred redovnim sudovima, nespornim utvrđeno da je apelant kao osnivač pravnog lica, nakon izvršenog krivičnog djela donio odluku o prestanku pravnog lica, iz kojeg razloga se od ovog pravnog lica nije niti mogla oduzeti protupravno pribavljena imovinska korist. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22.travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5513/17 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio