Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-356/19 (M. K.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-356/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-356/19, rješavajući apelaciju Muhibe Keškić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Muhiba Keškić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 008080 14 Uvp od 8. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhiba Keškić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 24. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 008080 14 Uvp od 8. novembra 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin (zainteresovano lice) zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Bihaću od 15. januara 2014. godine. Tom presudom je uvažena tužba tužioca N.S. i poništeno je rješenje tuženog (Federalna uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove) od 7. avgusta 2013. godine, te je u sporu pune jurisdikcije rješeno na način da je žalba izjavljena protiv rješenja Službe za imovinsko-pravne i geodetske poslove Općine Bihać od 5. aprila 2013. godine odbijena kao neosnovana. Rješenjem Službe za imovinsko-pravne i geodetske poslove Općine Bihać od 5. aprila 2013. godine je odlučeno da se ispravlja greška provođenja promjena u katastarskom operatu tužioca N.S. i mijenja se stanje upisa u katastarskom operatu na spornoj nekretnini, na način da umjesto apelantice, kao dosadašnjeg korisnika sa dijelom 1/1, treba da stoji tužilac N.S. sa dijelom 1/1.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom upravnom postupku cijenjena greška upisa u katastarskom operatu nastala promjenom korisnika upisa bez valjanog pravnog osnova na nekretninama. Vrhovni sud je naveo da iz podataka spisa predmeta proizilazi da je tužilac N.S. 7. decembra 2000. godine zaključio ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina sa prodavaocem E.B., koji ugovor je 12. decembra 2000. godine proveden kroz katastarski operat i zemljišne knjige. Međutim, preminuli suprug apelantice A.K. je 8. februara 2000. godine, takođe, zaključio ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina sa prodavaocem E.B. Presudom zbog izostanka od 14. avgusta 2000. godine je utvrđeno da je A.K. valjanim ugovorom kupio sporne nekretnine, te je donesena privremena mjera zabrane raspolaganja spornim nekretninama prodavaocu E.B., čije je dejstvo prestalo 26. septembra 2000. godine, a presuda je od strane suda greškom dostavljenja katastarskom operatu radi provođenja po službenoj dužnosti. Naime, na osnovu pomenute presude apelantičin suprug je upisan u katastarski operat, a brisan je prvobitni posjednik N.S., o čemu on nije bio obaviješten. Međutim, podneskom Općinskog suda u Bihaću od 26. januara 2001. godine obaviještena je Uprava za katastar Općine Bihać da je predmetna odluka (presuda zbog izostanka od 14. avgusta 2000. godine) dostavljena greškom na provođenje, s obzirom da presuda ima deklaratoran karakter pa nije valjan osnov za upis. Vrhovni sud je naveo da je načinjena greška u skladu sa članom 56. Zakona o premjeru i katastru zemljišta ispravljena po službenoj dužnosti rješenjem od 5. aprila 2013. godine, a na inicijativu tužioca N.S. kao valjanog posjednika i korisnika prvog upisa temeljem njegove valjane isprave za upis, odnosno upisao je tužioca N.S.

4. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da greška ispravke u katastarskom operatu ne mora biti nužno tehničke prirode, nego da može biti i administrativno pravne prirode, zbog čega i postoji obaveza ovlaštenog službenog lica da greške koje je počinio u obavljanju poslova katastarskog operata ispravi po službenoj dužnosti. Vrhovni sud je naveo da su prvostepeni organ, a i tužilac dokazali valjanost isprave za upis temeljem koje je tužilac na legalan način upisan u katastarski operat u 2000. godini po načelu prioriteta, a promjena upisa sa tužioca na prednika zainteresovanog lica u 2001. godini se dogodila bez valjanog pravnog osnova. Osim toga,, Vrhovni sud je naveo da suprotno tvrdnjama iz zahtjeva, a prema podacima spisa premeta, proizilazi da je apelantica aktivno učestvovala u upravnom postupku i upravnom sporu putem pravnih lijekova i podnesaka, te da za ispravku greške upisa nije bila potrebna njena saglasnost u smislu odredbe člana 60. stav 2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta, jer njen prednik kojeg je naslijedila nije imao valjan osnov za upis, pa time i njen upis je bio izvršen na nevjerodostojan način. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantica navodi da u postupku nije cijenjen ugovor kojim je njen suprug prvi kupio spornu nekretninu i upisao se u katastar, dok dokumenti na osnovu kojih se tužilac N.S. upisao u katastar nisu ovjereni ni potpisani od strane ovlaštenih lica. Osim toga, apelantica navodi da joj nije bilo omogućeno da učestvuje u postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-356/19 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio