Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-640/18 ("HEMPRO" a.d. Beograd)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Aktivna legitimacija
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-640/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-640/18, rješavajući apelaciju "HEMPRO" a.d. Beograd, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "HEMPRO" a.d. Beograd protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 Ps 110415 17 Rev od 16. novembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 110415 16 Pž od 22.
novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 110415 14 Ps od 16. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "HEMPRO" a.d. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 30. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 110415 17 Rev od 16. novembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 110415 16 Pž od 22. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 110415 14 Ps od 16. marta 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, presudom Općinskog suda od 16. marta 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se „utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje u odnosu na iznos potraživanja po pravosnažnoj presudi Trgovinskog suda u Beogradu, Republika Srbija, poslovni broj XLIX P broj P-1796/03 od 22. decembra 2005. godine, koja presuda je priznata Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj 044-0-V-07-000052 od 3. septembra 2007. godine, te da se određena novčana potraživanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama detaljno navedeni u izreci imaju svrstati u opšti isplatni red, na listi priznatih potraživanja stečajnog dužnika Zovko Oil d.o.o. Žepče, u stečaju (tuženog)“.
3. Kantonalni sud je presudom od 22. novembra 2016. godine odbio apelantovu žalbu i navedenu prvostepenu presudu potvrdio.
4. Vrhovni sud je presudom od 16. novembra 2017. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je između ostalog naveo, da je predmetno potraživanje proizašlo iz stečajnog postupka stečajnog dužnika (tuženog) nad čijom imovinom je kod Osnovnog suda u Žepču otvoren stečajni postupak broj 43 0 St 084213 13 St, a u tom postupku stečajni upravnik je osporio apelantovo potraživanje utvrđeno navedenom stranom sudskom odlukom. Vrhovni sud je nadalje naveo da je drugostepeni sud prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te da je na osnovu toga zaključio da apelant nije povjerilac stečajnog dužnika (tuženog), niti je tuženi apelantov dužnik, zbog čega je osnovan prigovor tuženog o nedostatku aktivne legitimacije apelanta.
5. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je pravosnažnom presudom Trgovinskog suda u Beogradu od 22. decembra 2005 godine, koja je priznata rješenjem Kantonalnog suda u Zenici od 3. septembra 2007. godine usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut komisioni ugovor od 3. februara 1989. godine sa Aneksom II od 25. septembra 1989. godine što je tuženi d.d. „Zovko metali“ Žepče dužan priznati i trpjeti uz obavezu da apelantu isplati određene novčane iznose. Pravni sljednik tuženog iz presude stranog suda je ,,Eko“ d.d. Žepče, protiv kojeg je apelant 2008. godine pokrenuo izvršni postupak na osnovu navedene strane sudske odluke, te je tražio prinudno izvršenje i isplatu dosuđenog iznosa. Iste godine izvršni postupak protiv ,,Eko“ d.d. Žepče pokrenuo je i „Zovko oil“ d.o.o. Žepče (tuženi u ovom predmetu), ali na osnovu vjerodostojne isprave, mjenice. Tuženom u ovom postupku je ,,Eko“ d.d. Žepče kao pravni sljednik d.d. „Zovko metali“ Žepče izvršio plaćanje mjenicom od 15. novembra 2007. godine, na osnovu koje je „Zovko oil“ d.o.o. Žapče (tuženi) naplatio svoje potraživanje, dok apelant u izvršnom postupku nije uspio naplatiti svoje potraživanje, jer ,,Eko“ d.d. Žepče nakon izdavanja mjenice (koja je glasila na određeni novčani iznos) nije imao druge imovine iz koje bi apelant mogao naplatiti svoje potraživanje.
6. Vrhovni sud je dalje naveo da je nad privrednim društvom ,,Eko“ d.d. Žepče (koje je ranije bilo upisano u registru pod nazivom d.d. „Zovko metali“ Žepče) otvoren stečajni postupak zaveden kod Općinskog suda pod brojem 43 0 St 045570 10 St. U tom stečajnom postupku je priznato apelantovo potraživanje na osnovu pravosnažne, priznate presude Trgovinskog suda u Beogradu, ali apelant u stečajnom postupku nije mogao naplatiti svoja potraživanja. Privredno društvo ,,Eko“ d.d. Žepče je brisano iz registra privrednih subjekata.
7. Vrhovni sud je nadalje naveo da je iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, proizilazi da je stečajni postupak otvoren i nad imovinom stečajnog dužnika „Zovko oil“ d.o.o. Žepče (tuženog u predmetnom postupku) i predmet se vodi pod brojem 43 0 St 084213 13 St. U tom postupku apelant je prijavio svoje potraživanje na osnovu navedene priznate strane sudske odluke, ali je to potraživanje stečajni upravnik osporio.
8. Vrhovni sud je naveo da predmetni pravni odnos parničnih stranaka prvostepeni sud rješava kroz institut pobijanja putem kojeg svaki povjerilac dospjelog potraživanja može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca. Prvostepeni sud je utvrdio da je ,,Eko“ d.d. Žepče 15. novembra 2007. godine tuženom u ovom postupku izdao mjenicu kojim raspolaganjem u izvršnom postupku se Zovko oil“ d.o.o. Žepče (tuženi u ovom postupku) naplatio za određeni novčani iznos, zbog čega apelant u izvršnom postupku nije mogao naplatiti svoje potraživanje utvrđeno stranom sudskom presudom priznatom od strane redovnog suda u BiH. Pravni institut pobijanja, odnosno zahtjev povjerioca (apelanta) je usmjeren protiv trećeg lica s kojim je dužnik preduzeo osporavanu pravnu radnju, iako se pobijanje kao pravni institut pojavljuje u dva oblika, u obliku pobijanja u stečaju i u obliku pobijanja izvan stečaja, a Zakon o obligacionim odnosima F BiH (u daljnjem tekstu: ZOO) reguliše samo one slučajeve kada nije pokrenut stečajni postupak. Za uspješno pobijanje dužnikovih pravnih radnji potrebno je da se ispune opšti i posebni uslovi pobijanja i to na način što se opšti uslovi pobijanja moraju ispuniti kumulativno, a od posebnih uslova dovoljno je da se ispuni alternativno bilo koji od uslova. Opšti uslovi pobijanja (dospjelost povjeriočevog potraživanja, insolventnost dužnika i pravna radnja dužnika preduzeta na štetu povjerioca) određeni su članom 280. ZOO, dok su posebni uslovi pobijanja određeni članom
281. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 281. stav (1) ZOO propisano da se teretno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Rok za podizanje tužbe propisan je članom 285. ZOO. Po toj zakonskoj odredbi tužba za pobijanje se može podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav (1) ZOO, a za ostale slučajeve u roku od tri godine, a računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju. Rješavajući predmetni spor kroz navedena pravila kojima je uređen institut pobijanja dužnikove radnje (tuženog iz presude stranog suda) Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da apelant u postupku nije dokazao postojanje opštih i posebnih uslova za pobijanje, te da Vrhovni sud primjećuje da tužba nije podnijeta u zakonom propisanom, prekluzivnom roku za podnošenje tužbe. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da samo u slučaju da je uspio u sporu pobijanja dužnikove pravne radnje, apelant bi mogao svoj zahtjev usmjeriti prema tuženom s kojim je dužnik preduzeo osporavanu radnju, i prema kome bi u pokrenutom stečajnom postupku imao svojstvo povjerioca. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 83. Zakona o stečajnom postupku propisano pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika. Stečajni dužnik, tuženi u predmetnom sporu je treći s kojim je dužnik (tuženi iz presude) preduzeo osporavanu pravnu radnju, pa se navedena zakonska odredba ne bi mogla primijeniti u predmetnom sporu. Vrhovni sud je naveo da apelant nije u skladu sa odredbama ZOO pobijao pravnu radnju svog dužnika, isti nije ni povjerilac stečajnog dužnika društva „Zovko oil“ d.o.o. Žepče (tuženog u predmetnom postupku), zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da osporene presude ne sadrže ocjenu dokaza, niti jasna i detaljna obrazloženja za izvedene zaključke. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju stečajni upravnik trebao priznati njegova potraživanja jer je tuženi na osnovu mjenice bez protesta koju mu je izdao Eko d.d. Žepče (pravni sljednik tuženog iz strane sudske presude) dva mjeseca nakon što je apelantu priznata strana sudska odluka u izvršnom postupku ostvario određena novčana potraživanja, zbog čega apelant nije namirio svoja potraživanja u izvršnom postupku koji je pokrenuo protiv Eko d.d. Žepče (pravnog sljednika tuženog iz strane sudske presude). Apelant smatra da je u konkretnom slučaju paulijanska tužba koju je pokrenuo protiv tuženog osnovana, jer je mjenica izdata u cilju onemogućavanja da apelant namiri svoja potraživanja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene konačne odluke dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
14. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda koje je dao u pogledu izvođenja zaključka da u konkretnom slučaju nije osnovano apelantovo potraživanje prema tuženom tj. da je u konkretnom slučaju predmetno potraživanje (utvrđeno pravosnažnom i izvršnom stranom sudkom odlukom, koje je priznato odlukom redovnog suda u BiH) ne može isplatiti tuženi, jer apelant sa njim nije imao nikakav obligaciono-pravni odnos, već je to potraživanje trebao da izmiri d.d. „Zovko metali“ Žepče, tj. njegov pravni sljednik ,,Eko“ d.d. Žepče. Ustavni sud zapaža da je tuženi na osnovu mjenice bez protesta, u izvršnom postupku koji je pokrenuo protiv ,,Eko“ d.d. Žepče ostvario određeni novčani iznos, zbog kojeg apelant u izvršnom postupku koji je vodio protiv izvršenika „Eko“ d.d. Žepče nije uspio ostvariti svoje potraživanje utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom jer izvršenik više nije imao imovine iz koje bi apelant namirio svoja potraživanja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju konačne odluke jasno naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da apelant nije osporavao pravnu radnju koju su preduzeli tuženi i „Eko“ d.d. Žepče, zbog čega u konkretnom slučaju apelant nema aktivnu legitimaciju, te je njegovo potraživanje prema tuženom neosnovano, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena konačna odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević