Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-391/18 (R. M., B. M. i M. M.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-391/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 391/18, rješavajući apelaciju Ružice Macanović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ružice Macanović, Bojane Macanović i Milana Macanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 077784 17 Gž od 25. oktobra 2017. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ružica Macanović, Bojana Macanović i Milan Macanović (u daljnjem tekstu:

prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelant ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 20. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 077784 17 Gž od 25. oktobra 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 077784 10 I od 25. maja 2017. godine. Apelanti su, na traženje Ustavnog suda, 2. februara 2018. godine i 25. jula 2019. godine dostavili dodatnu dokumentaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske – Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 22. jula 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 24. jula do 5. augusta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti kao tražioci izvršenja podnijeli su Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave (Presude Osnovnog suda broj P-2651/02 od 13. 5. 2005. godine, koja je preinačena Presudom Okružnog suda broj 011 0 GŽ 05 001224 od 11. maja 2009. godine, kojom je izvršenik obavezan da apelantima isplati određene novčane iznose na ime glavnog duga i troškova postupka, te zakonsku zateznu kamatu).

6. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 077784 10 I od 29. januara 2010. godine odredio predloženo izvršenje, isplatom putem trezora Republike Srpske, i to novčanih sredstava na ime glavnog duga i kamate na tekući račun prvoapelantice, a troškova izvršenja na žiroračun punomoćnika apelanata.

7. Postupajući po prigovoru izvršenika, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 077784 10 I od 25. maja 2017. godine kojim je djelimično usvojio prigovor izvršenika i odredio da se rješenje o izvršenju mijenja tako da je određeno izvršenje radi naplate troškova izvršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana usvajanja izvršenja pa do isplate na račun prvoapelantice. Rješenjem je dalje određeno da se zakonska zatezna kamata obračunava u toku verifikacije, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga, te da se obustavlja izvršenje u dijelu koji se odnosi na glavni dug sa zakonskom zateznom kamatom.

8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je izvršenik u podnesku od 26. marta 2016. godine naveo da je glavno potraživanje sa zakonskom zateznom kamatom izmireno apelantima emitiranjem obveznica, i o tome dostavio dokaze. Stoga je Osnovni sud u ovom dijelu obustavio izvršenje. U pogledu odluke o zakonskim zateznim kamatama navedeno je da se shodno odredbama člana 13. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske kamate određene pravomoćnim i izvršnim sudskim odlukama na osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju u toku verifikacije u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Osnovni sud je istakao da je izmijenio rješenje o izvršenju u dijelu kojim je određena isplata troškova izvršnog postupka na račun punomoćnika apelanata na način da se troškovi imaju isplatiti prvoapelantici, a ne njenom punomoćniku. U vezi s tim, obrazložio je da sudu nije dostavljena punomoć u originalu ili u kopiji, ovjerena kod nadležnog organa, kojom apelanti ovlašćuju punomoćnika za primanje potraživanja na ime troškova izvršnog postupka.

9. Postupajući po žalbi apelanata, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 077784 17 Gž od 25. oktobra 2017. godine odbio žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda u pobijanom dijelu o načinu isplate troškova izvršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke), te odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

10. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud zaključkom od 25. novembra 2016. godine pozivao apelante da dostave punomoć u originalu ili kopiji, ovjerenu kod nadležnog organa, kojom ovlašćuju punomoćnika za primanje potraživanja po rješenju o izvršenju na ime troškova izvršnog postupka. Dalje je naveo da je punomoćnik apelanata zaključak primio 12. decembra 2016. godine i da je podneskom od 27. decembra 2016. godine tražio da mu sud produži rok za 60 dana za dostavljanje punomoći apelanata. Kako je do donošenja osporenog rješenja od 25. maja 2017. godine proteklo više od 60 dana, a punomoćnik nije dostavio punomoć kojom ga apelanti ovlašćuju da u njihovo ime primi troškove izvršnog postupka, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud djelimičnim usvajanjem prigovora izvršenika, u tom dijelu pravilno mijenjao rješenje o izvršenju određujući da se troškovi izvršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom uplate na račun prvoapelantice (u ime drugoapelantice i trećeapelanta, malodobne djece) umjesto na račun punomoćnika apelanata.

11. Okružni sud je istakao da se u fazi izvršnog postupka do donošenja rješenja o izvršenju, koju karakterizira identičnost izvršenikove obaveze iz izvršne isprave i iz tog rješenja, punomoćnik tražioca izvršenja ne može legitimirati kao lice kome bi, umjesto tražiocu izvršenja, bilo isplaćeno novčano potraživanje jer on nije povjerilac iz izvršne isprave niti tražilac izvršenja u izvršnom postupku. Dalje je naveo da, suprotno navodima žalbe, osnov da povjeriočev punomoćnik prima novčano potraživanje u izvršnom postupku nije sadržan u odredbi člana 305. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, obrazložio je da prema ovoj zakonskoj odredbi, advokat može, ako stranka nije bliže odredila njegova ovlaštenja u punomoći, da u ime stranke koja mu je izdala punomoć stavi zahtjev za izvršenje ili osiguranje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva (član 305. stav 1. tačka 2), odnosno da od protivne strane primi dosuđene troškove (stav 1. tačka 3). Dalje je obrazložio da se pod preduzimanjem potrebnih radnji u postupku povodom zahtjeva za izvršenje očigledno ne podrazumijeva prijem novčanog potraživanje u ime tražioca izvršenja. Istaknuto je da se ovlaštenja advokata iz člana 305. stav 1. tačka 3. ZPP sastoje samo u tome da primi dosuđene troškove od protivne stranke koje bi mu ona dobrovoljno isplatila, dakle van izvršnog postupka, u kojem se potraživanje naplaćuje prinudnim putem. Okružni sud je ukazao i da se Odluka Ustavnog suda broj AP 1433/06, na koju se žalba poziva, ne odnosi na konkretnu pravnu situaciju.

12. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 30. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Dalje je naveo da ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku. U vezi s tim, obrazložio je da je uz žalbu dostavljen ugovor o cesiji na ime ustupanja potraživanja troškova postupka i troškova izvršenja s dospjelom zakonskom zateznom kamatom, koji je zaključen 5. juna 2017. godine između apelanata i punomoćnika i ovjeren u Odjeljenju za opću upravu Grada Banjaluka 7. juna 2017. godine, dakle nakon odluke o prigovoru izvršenika, pa se primjenom odredbe člana 207. stav 1. ZPP nije mogao cijeniti kao dokaz u žalbenom postupku.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu kao element ovog prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/1. (Ljudska prava) i član II/2. (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, tačnije odredbi člana 305. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 305. ZPP. U vezi s tim ističu da su redovni sudovi proizvoljno odbili dosuditi da troškove postupka „naplati“ punomoćnik apelanata, te da nije poštovana volja davalaca punomoći iskazana kroz valjanu punomoć za zastupanje. Također traže izjašnjenje da li je Ustavni sud promijenio svoj stav iz Odluke broj AP 1433/06, te po kojoj odredbi zakona sud ili država može ograničiti ovlaštenja apelanata da sa punomoći bez ovjere prenese pravo advokata da naplati troškove postupka i propisati obavezu ovjere punomoći o zastupanju i u dijelu ovlaštenja za naplatu troškova postupka i izvršenja, kada takve radnje i ovlaštenja nisu protivni javnom interesu. Apelanti traže naknade nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM prema članu 41. Evropske konvencije. II.Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud navodi da je osporeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu.

15. Osnovni sud navodi da je predmetni postupak proveden u razumnom roku i da su osigurane proceduralne garancije u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, a to je pravo na odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu za učešće u sudskom postupku. Smatra da nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji.

16. Izvršenik apelacione navode smatra neosnovanim i ničim dokazanim, te pozivanje na povredu važećih zakonskih propisa smatra paušalnim. Predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 60/17 – odluka Ustavnog suda, 115/17 – odluka Ustavnog suda, 58/18 – rješenje odluka i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske i 60/17 – odluka Ustavnog suda). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Prelaz potraživanja ili obaveze Član 30. stav 1.

(1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

Prinudno izvršenje Član 166. st. 1., 2., 3. i 4.

(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se sprovesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiro-računa kod banke, da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu.

(3) Izvršenje na novčanom potraživanju, koje po štednom ulogu, tekućem ili žiro-računu, deviznom i drugim računima kod banke izuzev transakcijskog računa, pripada izvršeniku, određuje se tako što se rješenjem o izvršenju nalaže banci da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati tražiocu izvršenja nakon izvršnosti rješenja o izvršenju. To rješenje ima dejstvo rješenja o izvršenju kojim su određeni zapljena novčanog potraživanja i prenos radi naplate.

(4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odrediće se broj računa izvršenika s kojeg treba obaviti isplatu, te broj računa tražioca izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate.

18. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS” broj 66/18).

Član 5.

U članu 166. u stavu 2. poslije riječi: “račun tražioca izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovog punomoćnika”, a poslije riječi: “iznos tražiocu izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovom punomoćniku”.

U stavu 3. poslije riječi: “tražiocu izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovom punomoćniku”.

U stavu 4. poslije riječi: “tražioca izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovog punomoćnika”.

St. 8. i 9. brišu se.

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 207. stav 1.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:

1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;

2) da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva;

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 305.

(1) Ispunjenje mora biti izvršeno povjeriocu ili licu određenom zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između povjerioca i dužnika, ili od strane samog povjerioca.

(2) Ispunjenje je punovažno i kad je izvršeno trećem licu, ako ga je povjerilac naknadno odobrio ili ako se njime koristio.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 077784 17 Gž od 25. oktobra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje punomoćnik apelanata je primio 22. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske, uključujući pravo na pristup sudu kao element ovog prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/1. (Ljudska prava) i član II/2. (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju radi se o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku, čije su izvršenje apelanti zatražili u izvršnom postupku, pa apelanti uživaju sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje suštinski obrazlažu proizvoljnom primjenom odredbi ZIP-a, ZPP i ZOO u postupku izvršenja pravomoćne sudske presude. U vezi s tim, apelanti ističu da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe o punomoći i ovlaštenjima punomoćnika u situaciji kada su redovni sudovi odredili da izvršenik isplati troškove izvršnog postupka na račun prvoapelantice, a ne na račun njihovog punomoćnika (advokata), ukazujući da na osnovu relevantnih odredbi svih naprijed navedenih zakona mogu u potpunosti disponirati svojim pravom, pa stoga i ovlaštenjem da njihov punomoćnik umjesto njih preuzme zahtijevano novčano potraživanje od izvršenika.

30. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

31. Ustavni sud prije analize okolnosti konkretnog slučaja napominje da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražioca izvršenja i da je stoga postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasnim i utvrđenim načelima, među kojima su, između ostalih, najvažniji: načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražioca izvršenja i izvršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima centralno mjesto i podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Stoga je neophodno navedeni postupak i njegova načela ustanovljena relevantnim odredbama ZIP-a sagledati kroz analizu tih odredbi i onih koje se supsidijarno primjenjuju, u konkretnom slučaju odredbi ZPP.

32. Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje (izvršenja radi naplate novčanih potraživanja na tekući račun punomoćnika tražioca izvršenja) razmatrao u Odluci broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je analizirao odluke redovnih sudova u kojima su redovni sudovi „usvajajući prigovor izvršenika na način da je prethodno doneseno rješenje o izvršenju ukinuto u cjelini i apelantu naloženo da u određenom roku uredi prijedlog za izvršenje, afirmirali stav da apelantov punomoćnik ne može u izvršnom postupku naplatiti apelantovo novčano potraživanje iz izvršne isprave putem svog podračuna, bez obzira na to što je apelant za tu pravnu radnju svom punomoćniku dao izričito ovlaštenje. Pri tome su sudovi u osporenim rješenjima zauzeli stav da se apelantov punomoćnik u izvršnom postupku ne može legitimirati kao lice kome se može isplatiti potraživanje i da se obaveza iz izvršnog naslova može izvršiti samo prema apelantu, a ne njegovom punomoćniku, te da je supsidijarna primjena odredbi ZPP o ovlaštenjima punomoćnika moguća samo u situaciji dobrovoljnog, a ne i prinudnog ispunjenja obaveze“. Analizirajući osporene odluke, Ustavni sud je ukazao: „U okolnostima konkretnog slučaja kao suštinsko postavlja [se] pitanje da li izričito apelantovo ovlaštenje u izvršnom postupku dato punomoćniku da (putem svog podračuna) primi njegovo potraživanje predstavlja razlog koji sprečava izvršenje pravomoćne sudske presude, te da li su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka (rješenja) postupili u smislu svih relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP koji se supsidijarno primjenjuje.“ Nakon kraće analize načela i cilja izvršnog postupka, Ustavni sud je zaključio: „U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da relevantna odredba člana 36. ZIP-a propisuje osnovne elemente koje mora imati prijedlog za izvršenje, između ostalog, izvršni naslov, oznake strana u postupku, predmet i sredstvo izvršenja, ali ne i način izvršenja, iz čega, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da upravo u tom segmentu uz ostala načela dolazi do izražaja načelo dispozicije tražioca izvršenja, konkretno apelanta. Osim toga, i odredbe ZPP koje se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju ukazuju da punomoćnik (advokat, advokatsko društvo) kome je dato ovlaštenje mogu preduzimati određene ili sve radnje u postupku u zavisnosti od sadržaja ovlaštenja.“ U tom smislu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: „Imajući u vidu sadržaj i smisao osnovnih načela izvršnog postupka, odredbi ZIP-a i odredbi ZPP koji se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju, pa stoga i odredbe o ovlaštenjima punomoćnika (advokata) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda iz kog proizlazi da izričito apelantovo ovlaštenje svom punomoćniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu člana 47. stav 9. ZIP-a. (…). Proizlazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričito ovlaštenje punomoćniku za preduzimanje jasno određenih radnji okvalificirali kao propust i nedostatak zbog kojeg je apelantu onemogućeno ispunjenje obaveze od strane izvršenika. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem, osim načela dispozicije, u potpunosti zanemareno načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražioca izvršenja) i načelo efikasnosti, sve s ciljem djelotvornog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, u smislu načela zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je nesporno izvršnim naslovom obavezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ne zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje osnovani“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine, tač. 32, 35, 38. i 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Dovodeći navedenu odluku u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Osnovni sud u osporenom rješenju obustavio izvršni postupak u dijelu koji se odnosi na glavni dug sa zakonskom zateznom kamatom jer je izvršenik izmirio navedeno potraživanje, odredio da se zakonska zatezna kamata obračunava u toku verifikacije, te izmijenio rješenje o izvršenju tako da je odredio izvršenje radi naplate troškova izvršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom na račun prvoapelantice (a ne na račun punomoćnika apelanata kako je bilo određeno rješenjem o izvršenju). Pri tome, u pogledu dijela odluke koji se odnosi na isplatu troškova izvršnog postupka, Osnovni sud je ukazao da apelanti nisu dostavili punomoć u originalu ili kopiji, ovjerenu kod nadležnog organa, kojom ovlašćuju punomoćnika za primanje potraživanja po rješenje o izvršenju na ime troškova izvršnog postupka. Navedenu odluku Osnovnog suda u ovom dijelu potvrdio je Okružni sud u žalbenom postupku, dodatno ukazujući da se u fazi izvršnog postupka do donošenja rješenja o izvršenju, koju karakterizira identičnost izvršenikove obaveze iz izvršne isprave i iz tog rješenja, punomoćnik tražioca izvršenja ne može legitimirati kao lice kome bi, umjesto tražiocu izvršenja, bilo isplaćeno novčano potraživanje jer on nije povjerilac iz izvršne isprave niti tražilac izvršenja u izvršnom postupku. Istaknuo je i da osnov da povjeriočev punomoćnik prima novčano potraživanje u izvršnom postupku nije sadržan u odredbi člana 305. ZPP, kao i da je predmetni ugovor o cesiji sklopljen nakon donošenja prvostepenog rješenja Osnovnog suda. Okružni sud je također ukazao da se Odluka Ustavnog suda broj AP 1433/06, na koju su se apelanti pozivali, ne odnosi na konkretnu pravnu situaciju.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo (član 305. ZOO i član 305. ZPP), ističući da su redovni sudovi proizvoljno odbili dosuditi da troškove postupka „naplati“ punomoćnik apelanata i da nije poštovana volja davalaca punomoći iskazana kroz valjanu punomoć za zastupanje. Pri tome, apelanti se pitaju po kojoj odredbi zakona sud ili država može ograničiti ovlaštenja apelanata da sa punomoći bez ovjere prenese pravo advokata da naplati troškove postupka i propisati obavezu ovjere punomoći o zastupanju i u dijelu ovlaštenja za naplatu troškova postupka i izvršenja, kada takve radnje i ovlaštenja nisu protivna javnom interesu. Nadalje, punomoćnik apelanata je, nakon podnošenja apelacije, Ustavnom sudu dostavio punomoć od 4. juna 1999. godine, u kojoj je prvoapelantica (majka tada mldb. drugoapelantice i trećeapelanta) ovlastila punomoćnika da ih zastupa u predmetu naknade štete od izvršenika, da podnese odštetni zahtjev Vojnom pravobranilaštvu, tužbu sudu, da ih zastupa „od“ okončanja postupka utvrđivanja osnova i visine štete, da po donošenju izvršne isprave zatraži naplatu duga u izvršnom postupku i da naplati dosuđenu naknadu. Naznačeno je i da se punomoć daje do okončanja postupka utvrđivanja naknade i njene naplate. Punomoćnik apelanata je također dostavio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 66/18), te naveo da je u njemu prihvaćena Odluka Ustavnog suda broj AP 1433/06 o ovlaštenjima punomoćnika da naplati dosuđenu naknadu i troškove postupka.

35. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud konstatira da se činjenice konkretnog predmeta donekle razlikuju od činjenica iz Odluke broj AP 2344/18 (u konkretnom predmetu izvršni postupak je u odnosu na glavni dug obustavljen jer je izvršenik isplatio potraživanje, a u odnosu na troškove izvršnog postupka izmijenjeno rješenje o izvršenju i određeno da se isplata izvrši prvoapelantici umjesto punomoćniku apelanata, dok je u predmetu broj AP 2344/18 rješenje o izvršenju ukinuto u cjelini i apelantu naloženo da u određenom roku uredi prijedlog za izvršenje na način da ga uskladi u pogledu prenosa novčanog potraživanja na svoj transakcijski račun, a ne na račun svog punomoćnika, te da je u tom predmetu apelant za naplatu svog novčanog potraživanja svom punomoćniku dao izričito ovlaštenje, dok je u konkretnom slučaju traženo ovo izričito ovlaštenje). Međutim, Ustavni sud smatra da je sporno pravno pitanje isto – da li tražioci izvršenja mogu tražiti izvršenje radi naplate novčanih potraživanja isplatom na tekući račun svog punomoćnika. Stoga, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi izraženi u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu spornog pitanja. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom predmetu redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe i načela ZIP-a i ZPP kada su, uprkos drugačijem prijedlogu apelanata, odredili izvršenje radi naplate troškova izvršnog postupka na račun prvoapelantice. Pri tome, Ustavni sud ističe da je navedeno pravno pitanje kao sporno prepoznao i zakonodavac, te je 2018. godine donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske kojim je član 166. (prinudno izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja) izmijenjen tako da je kao primaoca novčanog potraživanja, pored „tražioca izvršenja“, dodao „ili njegovog punomoćnika“ (vidi tač. 17. i 18. Odluke). Stoga, imajući u vidu navedeno, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud se u cijelosti poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine i zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM prema članu 41. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja prava apelanata i izdavanje naloga Okružnom sudu da donese novu odluku u predmetu dovoljna satisfakcija za apelante.

Pravo na djelotvoran pravni lijek, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu

37. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati da li je u ovom predmetu došlo i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana zloupotrebe prava

38. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Član II/1. (Ljudska prava) i član II/2. (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine

39. Apelanti navode da im je u predmetnom izvršnom postupku povrijeđene odredbe člana II/1. (Ljudska prava) i člana II/2. (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud uočava da su apelanti paušalno naveli da su povrijeđeni navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu sadržaj ovih odredbi (Ljudska prava i Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, proizvoljno primjenjujući relevantne odredbe ZIP-a i ZPP, odredili izvršenje radi naplate troškova izvršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom na račun prvoapelantice kao tražioca izvršenja, a ne na račun punomoćnika apelanata, kako su apelanti predložili.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-391/18 (R. M., B. M. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio