Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4938/17 (H. T.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4938/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4938/17, rješavajući apelaciju Harisa Tabakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Tabakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023662 17 Kž 13 od 14. septembra 2017.

godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023662 15 K od 6. marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Haris Tabaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koji se nalazi na izdržavanju kazne u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, kojeg zastupa Muhidin Kapo, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023662 17 Kž 13 od 14. septembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023662 15 K od 6. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. aprila do 7. maja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 023662 15 K od 6. marta 2017. godine apelant je proglašen krivim da je na način i u vrijeme, kako je opisano u izreci presude, počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina.

6. U obrazloženju presude je navedeno da su po prijedlozima optužbe i odbrane provedeni dokazi pobrojani na str. 3. i 4. presude, da je, zatim, izvršena pojedinačna i ukupna ocjena svih provedenih dokaza i utvrđeno činjenično stanje iz kog proizlazi da je apelant počinio krivično djelo ubistvo za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina. Kantonalni sud je pri tome istakao nespornu činjenicu prema kojoj je apelant 13. aprila 2015. godine u oštećenu, s kojom je prethodno bio u emotivnoj vezi, ispalio šest hitaca iz pištolja kojim je kao pripadnik Federalne uprave policije bio zadužen, zbog čega je kod oštećene nastupila smrt.

7. Na okolnost postojanja emotivne veze između apelanta i oštećene saslušana su četiri svjedoka i apelant, koji je prilikom svjedočenja na glavnom pretresu opisao njihov odnos tokom trajanja te veze. Sadržaj iskaza svjedoka naveden je na stranama 6. i 7. obrazloženja presude. Na okolnost navoda iz optužnice da je kritične večeri došlo do prepirke između apelanta i oštećene saslušan je jedan svjedok čiji se stan nalazi pored stana oštećene i apelant u svojstvu svjedoka. Iz materijalne dokumentacije, iskaza svjedoka (četiri), nalaza i mišljenja vještaka iz oblasti balistike i mehanoskopije, vještaka hemijske struke, nalaza vještaka sudske medicine i apelantovog iskaza datog u svojstvu svjedoka je utvrđeno da je apelant u oštećenu ispalio šest hitaca iz službenog pištolja i na taj način je usmrtio. Iz dopisa Federalne uprave policije (u daljnjem tekstu: FUP) i ličnog kartona apelanta je utvrđeno da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bilo pripadnik FUP-a. Uz to je nesporno utvrđeno da je apelant pri izvršenju krivičnog djela koristio službeni pištolj. Navedena činjenica je, osim toga, potvrđena i nalazom vještaka. Svi prethodno navedeni dokazi, kao i vještačenja tragova vatrenog oružja i bioloških tragova, o kojima je opširno navedeno na stranama 11. i 12. obrazloženja presude, Kantonalni sud je utvrdio da se inkriminirani događaj desio u vrijeme i na mjestu kako je opisano u izreci presude.

8. Kantonalni sud je, zatim, istakao da je u postupku bilo sporno da li je apelant imao namjeru da usmrti oštećenu, kako tvrdi optužba, ili je, kako tvrdi odbrana, u tom trenutku apelant bio doveden u situaciju potpunog odsustva svijesti, izrevoltiran prethodnim ponašanjem oštećene. Na tu spornu okolnost je provedeno timsko vještačenje posredstvom vještaka psihijatrijske struke, dr. Abdulaha Kučukalića, vještaka neuropsihijatrijske struke, dr. Alme Bravo-Mehmedbašić i kliničkog psihologa, dr. Alme Pašalić. Iz zaključka navedenog vještačenja proizlazi da je apelantova sposobnost da shvati značaj svog djela i upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila smanjena, ali ne bitno. Pri sačinjavanju nalaza i mišljenja, kao i iskaza vještaka Abdulaha Kučukalića (dva puta) i Alme Pašalić, datih na glavnom pretresu, također, proizlazi da je prethodno izvršena analiza alkohemije u apelantovoj krvi koja je uzeta po izvršenju krivičnog djela, a zatim je izvršen psihijatrijski pregled pri čemu su uzeti detaljni anamnestički podaci, saslušan apelant i njegova verzija o inkriminiranom djelu, ocijenjene njegove psihičke funkcije i intelektualne sposobnosti, zatim, obavljen kompjuterizirani snimak mozga da bi se riješile neke dijagnostičke dileme i, na kraju, analizirani svi dobiveni rezultati, te je potom sačinjen timski nalaz i mišljenje. U tom nalazu je izveden zaključak da apelant ne boluje od neke duševne bolesti privremenog ili trajnog psihotoničnog karaktera, da na osnovu kliničkog pregleda, psihološkog testa, odnosno CT nalaza nisu evidentirane neke patološke promjene na mozgu koje bi mogle utjecati na pojavu nekog psihičkog poremećaja organski uvjetovanog, da je apelant osoba prosječnih intelektualnih sposobnosti i normalnog kognitivnog funkcioniranja, da je sklon konzumiranju alkohola, ali ne i ovisan o alkoholu, da je sklon impulsivnom reagiranju, da je u momentu izvršenja krivičnog djela bio pod utjecajem alkohola u fazi srednjeg stepena opijenosti od dva promila koja kod većine ljudi sužava obim svijesti, pažnju, percepciju, utječe na umanjenu sposobnost logičnog razmišljanja s tim što alkohol ne utječe da osoba postaje nekritična. Uzimajući u obzir sve navedene faktore o kojima je opširno navedeno na stranama 13. i 14. obrazloženja presude, tim vještaka je u nalazu i mišljenju ocijenio da je in tempore criminis apelanta da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno, te da on može učestvovati u sudskom procesu i adekvatno odgovarati na postavljena pitanja. Osim toga, vještak je na pitanje odbrane postavljeno tokom unakrsnog ispitivanja istakao da je malo vjerovatno da je apelant trpio strah takvog intenziteta da će biti ubijen od oštećene usljed njenog eventualnog napada nožem s obzirom na to da je apelant profesionalac koji dobro poznaje odbrambene vještine i posjeduje pištolj, pa bi bilo logično suprotno, da je žrtva trpjela veći strah od apelanta. Osim toga, vještak je u svom iskazu naveo da je apelant saslušan prilikom vještačenja i da je tom prilikom iznio svoju verziju događaja, ali da njegovi argumenti u pogledu postojanja afektivne napetosti jakog intenziteta u vrijeme izvršenja krivičnog djela nisu mogli biti potvrđeni.

9. Tokom glavnog pretresa, kako je dalje navedeno, saslušana je i Alma Pašalić, klinički psiholog, i to na okolnost sačinjavanja psihijatrijskog nalaza i mišljenja. Tom prilikom je naglasila da je apelant prilikom vještačenja bio uredne orijentacije u prostoru i vremenu i da je imao očuvano epizodičko pamćenje za lično doživljena i vremenska specifična događanja i epizode događaja, te da na osnovu kognitivne procjene nisu mogli biti potvrđeni nikakvi indikatori bolesti mozga, niti anamnestički sindrom zaboravljanja. Uzimajući u obzir sve elemente prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja o kojima je opširno navedeno na stranama 15. i 16. obrazloženja presude, proistekao je zaključak da je apelant emocionalno nestabilna ličnost pretežno impulsivnog tipa.

10. U toku glavnog pretresa je na prijedlog Tužilaštva saslušan i forenzički vještak Mladen Stupar, koji je u okviru Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja primjenom najsavremenijih metoda izvršio vještačenje mobilnih telefona apelanta i oštećene koji su pronađeni prilikom uviđaja. Tom prilikom vještak je isključio mogućnost da nedostaje bilo koja poruka upućena sa ta dva telefona, da nije vršena selektivna, već kompletna međusobna komunikacija između tih korisničkih brojeva, te je na osnovu navedenog utvrđeno da su apelant i oštećena nekoliko sati prije izvršenja krivičnog djela razmijenili veći broj poruka, više od 20, i da je nakon tolikog broja razmijenjenih poruka oštećena pristala da apelant dođe u njen stan.

11. Na prijedlog apelantove odbrane je saslušana vještak za daktiloskopsko vještačenje Emira Plavčić, koja je sačinila svoj nalaz i mišljenje po naredbi tužioca u istražnom postupku čiji predmeti vještačenja su bili pištolj „glock“ i kuhinjski nož. Navedeni predmeti prilikom vještačenja nisu bili tretirani hemijskim metodama, već UV svjetlom i Ruis sistemom s obzirom na to da na predmetima nisu uočeni tragovi papilarnih linija, niti bilo kakvih tragova, pa stoga nije bilo potrebe da se dalje tretiraju nekim hemijskim sredstvima.

12. Također je na prijedlog odbrane apelant dao svoj iskaz na glavnom pretresu, čiji je sadržaj opširno naveden na stranama od 17 do 19 obrazloženja presude u kome je detaljno opisano o čemu je i na koji način razgovarao sa oštećenom prije nego što je u nju pucao.

13. Na okolnost da je oštećena tokom veze uznemiravala apelanta, da ga je pozivala na službeni telefon i slala poruke prijetećeg sadržaja saslušani su svjedoci odbrane, trojica apelantovih radnih kolega i njegova bivša supruga, koji su prilikom saslušanja potvrdili određena posredna saznanja u vezi sa fizičkim nasrtajima oštećene na apelanta.

14. Po prijedlogu odbrane je proveden dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke na okolnost težine povreda koje je apelant zadobio u konkretnom događaju uz zaključak da su u pitanju lake tjelesne povrede.

15. Također je po prijedlogu odbrane proveden dokaz saslušanjem vještaka psihijatrijske struke, dr. Omera Ćemalovića povodom sačinjavanja timskog nalaza i mišljenja sa kliničkim psihologom Mirjanom Musić, koje je po nalogu Tužilaštva obavljeno u istražnom postupku. Sadržaj i zaključci navedenog vještačenja su opširno navedeni na str. od 21 do 23 obrazloženja presude. Iz navedenog nalaza i mišljenja, koji su naknadno korigirani i dopunjeni, kako je obrazloženo, proizlazi zaključak da je u konkretnim okolnostima apelantova sposobnost da shvati značaj svojih postupaka i da njima upravlja tempore criminis bila bitno smanjena i da je apelant emotivno nestabilan tip ličnosti. Prilikom saslušanja na glavnom pretresu dr. Ćemalović je ostao kod pisanog nalaza i mišljenja, dakle, da je apelantova sposobnost da shvati značaj svojih postupaka i da sam njima upravlja bila bitno smanjena a prilikom unakrsnog ispitivanja vještak je potvrdio da se radilo o afektu jakog stepena pri čemu „optuženi nije došao u stan oštećene s namjerom da je usmrti“, već se to desilo u datim okolnostima koje su pobliže opisane u nalazu vještaka i prilikom njegovog saslušanja o čemu je opširno navedeno na strani 22 presude.

16. S obzirom na različite zaključke u nalazima tima vještaka kojim su rukovodili dr. Ćemalović i dr. Kučukalić u pogledu apelantovog stepena uračunljivosti tempore criminis, proveden je dokaz suda ponovnim saslušanjem vještaka, dr. Kučukalića, koji je čvrsto ostao kod svog i stava ostalih vještaka iz tima prema kojem je apelantova uračunljivost bila smanjena, ali ne bitno. U odnosu na upit i tvrdnju odbrane da je oštećena napala apelanta (nožem), vještak je istakao da su timski analizirane okolnosti koje se tiču apelantovog stepena alkoholiziranosti i straha od gubitka života u tim konkretnim okolnostima, uz zaključak da se nije radilo o afektu jakog, već srednjeg intenziteta i da njegova voljna aktivnost nije bila kompromitirana, o čemu je opširno obrazloženo na strani 24 presude.

17. Imajući u vidu sve provedene dokaze, njihovom analizom i ocjenom, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovane tvrdnje odbrane da je apelant krivično djelo počinio u stanju odsustva svijesti i volje, odnosno da nije bio svjestan čina ispaljenja hitaca u oštećenu. U tom pravcu je, prije svega, iznesen zaključak koji proizlazi iz timskog nalaza i mišljenja vještaka kojim je rukovodio dr. Kučukalić, te iskaza tih vještaka datih na glavnom pretresu koji su jasno i stručno prezentirali svoje zaključke, pojašnjavajući ih na glavnom pretresu, prema kojima je apelantova sposobnost da shvati značaj svog djela i upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila smanjena, ali ne bitno. Stoga, timski nalaz vještaka sačinjen u fazi istrage kojim je rukovodio dr. Ćemalović nije prihvaćen, te je o razlozima neprihvatanja opširnije navedeno na str. 25 i 26 presude. Kao ključno je istaknuto da dr. Ćemalović prilikom obrazlaganja svog zaključka nije ga adekvatno obrazložio, niti je sud uvjerio u navedeno. Pored toga, sam vještak je potvrdio da je naknadno vršio korekciju datog nalaza, kao i prilikom saslušanja na glavnom pretresu, korigirajući svoje zaključke prilikom unakrsnog ispitivanja tužioca, zbog čega sud takav nalaz i pojašnjenje nije prihvatio kao relevantne.

18. Kantonalni sud je nadalje obrazložio da nije prihvaćen apelantov koncept odbrane koji je tokom postupka, uglavnom, bio usmjeren na prikazivanje apelanta kao žrtve tokom trajanja emotivne veze sa oštećenom, a oštećene kao agresivne osobe koja je na različite načine proganjala apelanta. Nasuprot takvim tvrdnjama odbrane, Kantonalni sud je imao u vidu iskaze svjedoka koji su poznavali oštećenu, između ostalog i iskaz kćerke oštećene, na osnovu kojih nije isključena mogućnost da je veza između apelanta i oštećene bila burna, isprepletena međusobnim svađama i konfliktima, ali ne isključivo zbog nedopuštenog ponašanja oštećene, već i apelanta koji je tokom veze bio sklon konzumiranju alkohola. U tom kontekstu Kantonalni sud je istakao razloge zbog kojih nije prihvaćena tvrdnja apelantove odbrane da je kritične prilike bio napadnut od oštećene, te da ga je njeno agresivno ponašanje dovelo do potpunog odsustva svijesti i volje. Navedena tvrdnja je, kako je zaključio Kantonalni sud, u suprotnosti sa nalazom timskog sudskopsihijatrijskog vještačenja i iskaza dr. Kučukalića koji opovrgavaju tvrdnju odbrane, naročito zbog toga što je apelant profesionalac koji poznaje odbrambene vještine pri čemu posjeduje i pištolj, pa bi bilo logično da žrtva trpi veći strah nego apelant. Osim toga, dodatna sumnja u vjerodostojnost apelantovog iskaza i tvrdnji njegove odbrane proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka daktiloskopske struke u kojim je zaključeno da na nožu, za kog apelant tvrdi da ga je oštećena držala u ruci, nisu pronađeni tragovi ili otisci prstiju koji bi to potvrdili. Stoga je kao neosnovana ocijenjena tvrdnja odbrane da je apelant u konkretnom slučaju postupao u nužnoj odbrani s obzirom na to da se odbrana prvobitno pozivala na odsustvo svijesti i volje, a u završnoj riječi na nužnu odbranu. U tom pravcu su navedene konkretne okolnosti i utvrđene činjenice, između ostalog i to što je apelant dugogodišnji inspektor FUP-a koji je tokom dugogodišnje karijere bio raspoređen na različite odjele i po prirodi posla bio obučen da procijeni stvarni rizik od opasnosti koja mu prijeti. Sve to, po ocjeni suda, ukazuje da se ne radi o nužnoj odbrani, niti o prekoračenju njenih granica, već upravo o umišljajnom postupanju. Zbog svih navedenih razloga, Kantonalni sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH i da je apelant radnjama opisanim u izreci presude usmrtio oštećenu Firzetu Bodven. Pri odmjeravanju kazne Kantonalni sud je imao u vidu sve okolnosti predviđene članom 49. KZFBiH.

19. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelantovog branioca, donio Presudu broj 09 0 K 023662 17 Kž 13 od 14. septembra 2017. godine kojom je žalba Tužilaštva odbijena kao neosnovana, dok je žalba apelantovog branioca djelomično uvažena i presuda Kantonalnog suda preinačena u odluci o kazni na način što je apelant za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH za koje je tom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Vijeće Vrhovnog suda je podsjetilo na sadržaj i odlučenje prvostepene presude, zatim, navode iz žalbi i odgovora na žalbu, te je, u vezi s navodima apelantovog branioca, istakao da je žalbom ukazano na povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o kazni s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U tom pravcu je, nakon ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe člana 321. ZKP, pojedinačno ispitan svaki žalbeni prigovor. Osim toga, prvostepena presuda je ispitana i po službenoj dužnosti, pa je odlučeno kao u izreci i zaključeno da žalbeni razlozi nisu osnovani, te su u nastavku obrazloženja navedeni razlozi za takav stav.

20. Prije svega, u kontekstu žalbenih navoda o pristrasnosti suda u vezi s pravom na odbranu ukazano je da u žalbi nije pojašnjeno u čemu bi se ogledala pristrasnost suda. Stoga je ocijenjeno da je u tom dijelu žalba paušalna i da se presuda u tom pravcu ne može ni ispitati. Ocjenjujući žalbene navode koji se tiču prava na odbranu koji su dovedeni u vezu s prihvatanjem i ocjenom dokaza tvrdnjama da u postupku pred prvostepenim sudom nije prihvaćen niti jedan dokaz odbrane, te da je na taj način učinjena bitna povreda postupka, Vrhovni sud je zaključio da takvi navodi nisu tačni. U tom pravcu su na strani 3. obrazloženja presude ponovljeni svi dokazi koji su izvedeni na prijedlog apelantove odbrane uz zaključak da je prihvaćeno izvođenje ne samo jednog već više dokaza odbrane, pa se nije mogla prihvatiti tvrdnja da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu. U tom kontekstu je, osim toga, napomenuto da odbrani nije uskraćena mogućnost ispitivanja vještaka u pogledu različitih zaključaka o apelantovoj uračunljivosti prilikom izvršenja krivičnog djela, što je odbrana i učinila, niti mogućnost predlaganja novog vještačenja drugog vještaka, a ne vještaka koji je svoj nalaz dao u istrazi, kojeg sud u konačnici nije prihvatio navodeći jasne razloge za takav stav. Vrhovni sud je, također, podsjetio da sud nije obavezan da prihvati svaki predloženi dokaz optužbe ili odbrane, nego da ocijeni od kakvog je značaja pojedini dokaz u konkretnim okolnostima i šta bi se na osnovu predmetnog dokaza utvrdilo, što u žalbi apelantovog branioca nije uopće obrazloženo. Stoga je zaključeno da su neosnovane žalbene tvrdnje kojim je ukazano na povredu jednakosti u postupanju i prava na odbranu, niti je u vezi s tim učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP.

21. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji o nedostatku odlučnih činjenica, Vrhovni sud je podsjetio da, iako je na ovaj nedostatak uopćeno ukazano, prvostepena presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, tako da nije učinjena bitna povreda postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP.

22. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju tvrdnjama da sud neke od izvedenih dokaza nije dovoljno ocijenio i da je neke potpuno pogrešno ocijenio, Vrhovni sud je podsjetio da je u žalbi iznesena vlastita analiza dokaza. U tom kontekstu je, u vezi sa konkretnim prigovorom da je sud izveo pogrešan zaključak u pogledu mogućnosti da je apelant sam iskonstruirao događaj i „ostavio“ nož pored tijela oštećene, Vrhovni sud podsjetio da je mišljenje o mogućem postavljanju noža od apelanta prvostepeni sud naveo kao mogućnost, a ne kao pouzdan i siguran zaključak, te je u tom pravcu ukazao na obrazloženje presude u tom dijelu i nalaz vještaka za daktiloskopsko vještačenje. Ocjenjujući neosnovanim i žalbeni prigovor da tužitelj u optužnici nije predložio izvođenje dokaza daktiloskopskim vještačenjem, Vrhovni sud je napomenuo da nakon podizanja optužnice odbrani i optužbi pripada pravo uvida u sve dokaze, dakle, i one koji su provedeni u istrazi, a nisu predloženi u optužnici. Odbrana, kao i optužba ima pravo predložiti koji dokazi će se provesti na glavnom pretresu, kako je i postupljeno u konkretnom slučaju u odnosu na spomenuto vještačenje. U takvom postupanju, po mišljenju Vrhovnog suda, nema nikakvih nepravilnosti, jer i odbrana i optužba imaju jednako pravo predlaganja dokaza, tako da jedan te isti dokaz može biti predložen i proveden bilo po prijedlogu odbrane, bilo po prijedlogu optužbe pod uvjetom da sud ocijeni da je to potrebno i korisno u smislu rasvjetljavanja činjenica. Suprotno žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze ocijenio u smislu člana 296. stav 2. u vezi sa članom 305. stav 7. ZKP i u pobijanoj presudi naveo jasne i određene razloge zašto prihvata ili ne prihvata određeni dokaz i zašto, te je stoga neprihvatljiv stav da je prvostepeni sud u pogledu odlučnih činjenica izveo pogrešan zaključak.

23. Vrhovni sud je, zatim, istakao da je žalbom apelantovog branioca osporen zaključak neuropsihijatrijskog vještačenja kojim je rukovodio dr. Kučukalić iz kog proizlazi da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno, navodeći u tom kontekstu iskaze svjedoka odbrane, apelantovih radnih kolega. Međutim, u tom pravcu je Vrhovni sud, podržavajući zaključak prvostepene presude, ukazao da su u pitanju iskazi koji se odnose na ranija dešavanja između apelanta i oštećene i koja nisu potvrdili ostali saslušani svjedoci. Osim toga, radi se o posrednim svjedocima koje je apelant upoznao sa predmetnim dešavanjima, a ne o neposrednom opažanju. U vezi sa iznošenjem verzije o ocjeni ovog dokaza na način kako apelantov branilac smatra da je prvostepeni sud trebalo da postupi, Vrhovni sud je istakao da iz pobijane presude i stanja spisa nesporno proizlazi da su u postupku obavljena dva neuropsihijatrijska vještačenja apelanta koja se razlikuju u pogledu odlučne činjenice koja se tiče apelantove uračunljivosti. Prema prvom vještačenju, apelant je u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv, a prema drugom smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je prihvatio nalaz tima vještaka kojim je rukovodio dr. Kučukalić, koji je na glavnom pretresu saslušan dva puta (drugi put kao dokaz suda) pri čemu je ovaj vještak jasno odgovorio na sva postavljena pitanja i na pretresu iznio pojašnjenje timskog pisanog nalaza i mišljenja. Suprotno tome, u nalazu vještaka, dr. Ćemalovića je učinjena greška što je bio razlog da se uradi dopuna vještačenja, te ocjenjujući izjašnjenje ovog vještaka na glavnom pretresu spomenuti nalaz nije prihvaćen o čemu su u obrazloženju presude navedeni jasni razlozi. Pri tome je u obrazloženju presude napomenuto da je neprihvatljiv navod vještaka, dr. Ćemalovića da „optuženi nije otišao u stan oštećene s namjerom da je liši života“, jer je takav zaključak izvan ovlaštenja koje vještak ima. U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora da je predmetna vještačenja (dva) trebalo uskladiti, Vrhovni sud je naglasio da takvo postupanje nije propisano odredbama procesnog zakona.

24. Slijedom navedenog, imajući pri tome u vidu da je prvostepeni sud za svoje zaključke u pobijanoj presudi naveo konkretne razloge, primjenjujući princip ocjene dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, dovodeći ih u jasnu logičnu cjelinu, neosnovanim su ocijenjeni žalbeni prigovori prema kojima prvostepeni sud kod izvođenja zaključaka o apelantovoj odgovornosti nije slijedio tezu apelantove odbrane. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, odbrana se pri obrazlaganju pogrešnog zaključka prvostepenog suda o umišljajnom ubistvu oštećene fokusirala na tri moguća segmenta, i to da je apelant učinio ubistvo na mah, potom, da je postupao u prekoračenju nužne odbrane i, konačno, da je ubistvo počinio u nužnoj odbrani. Navedene teze su, po ocjeni vijeća Vrhovnog suda, neprihvatljive, jer je u konkretnom slučaju na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, u smislu člana 296. stav 2. ZKP, izveden pravilan zaključak da u apelantovim radnjama postoje svi elementi krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH za koje je proglašen krivim, koji stoga isključuju osnove na koje je žalba ukazala.

25. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH za koje je naveo jasne i određene razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Prvostepena presuda je uvažavanjem žalbe apelantovog branioca preinačena samo u odluci o kazni na način da je apelantu za izvršenje navedenog krivičnog djela izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina koja je, po ocjeni Vrhovnog suda, dovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

27. Obrazlažući kršenje navedenog prava, apelacijom se ukazuje da su obje presude posljedica proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljnog utvrđivanja činjenica iz čega je proizašla i proizvoljna primjena prava. U tom pravcu ukazuje da su se oba suda pri ocjeni nalaza i mišljenja timskog vještačenja kojim je rukovodio dr. Kučukalić, koji u pogledu odlučne činjenice u vezi sa apelantovom uračunljivosti i ide na njegovu štetu, ponašala pristrasno. Istovremeno, nije prihvaćeno timsko vještačenje kojim je rukovodio dr. Ćemalović, koji je proveden po prijedlogu Tužilaštva, s obzirom na to da taj kompletan nalaz ide u prilog apelantu, jer u pogledu njegove uračunljivosti ocjenjuje da je kritične prilike bio smanjeno uračunljiv, i to bitno, što očigledno Tužilaštvu nije išlo u prilog. Stoga je, po apelantovom mišljenju, provedeno drugo vještačenje kojim je rukovodio dr. Kučukalić iako na prvo kojim je rukovodio dr. Ćemalović nije bilo nikakvih primjedaba, čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu. Smatra da su u tom dijelu obje presude u koliziji. Osim toga, obje presude tretiraju oštećenu u pozitivnom smislu, odnosno da svojim ponašanjem nije doprinijela nastanku kritičnog događaja, a da je apelant, suprotno tome, bio nasilan i agresivan, iako dokazi odbrane, saslušani svjedoci, potvrđuju suprotno. Također, obje presude prihvataju karakteristike apelanta kao pripadnika FUP-a na način da je savladao odbrambene obuke i metode, što ne podrazumijeva i upotrebu oružja, kako pogrešno prihvataju oba sudska vijeća. Smatra da je u tom kontekstu trebalo da bude okarakteriziran kao prosječna osoba koja takvim znanjima ne raspolaže. Predloženo je da se predmet vrati na ponovno suđenje u kojem će apelantu biti osigurano pravično i efikasno suđenje.

II.Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da su u apelaciji izneseni isti razlozi kao u žalbi protiv prvostepene presude pri čemu se zastupa identična teza koja ne odgovara činjeničnim utvrđenjima (da se apelant predstavlja kao osoba koju je napala oštećena koji se branio od napada). Takvi navodi su, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani a razlozi opširno navedeni u presudi. Osim toga, u pogledu zaključka o neprihvatljivosti nalaza i mišljenja vještaka, dr. Ćemalovića, ponovljen je pravilan stav iz prvostepene presude prema kojem je vještak djelomično prekoračio svoja ovlaštenja zadirući u pravno pitanje za koje nema ovlaštenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Kantonalni sud smatra da u postupku koji se vodio pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

30. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je prilikom donošenja osporenih presuda potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i izveden pravilan zaključak prema kojem je apelant počinio krivično djelo ubistvo za čije je izvršenje utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost. V.Relevantni propisi

31. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 166.

Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

32. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda [...] (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305.

Sadržaj presude [...] (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

[...] Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

[...]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

[...] Član 321.

Granice ispitivanja presude Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 023662 17 Kž 13 od 14. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branilac su primili 2. oktobra 2017. godine a apelacija je podnesena 27. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

41. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, jer se osporene presude zasnivaju na dokazima koji su bili na njegovu štetu, pri čemu pažnju skreće na to da je sud prihvatio nalaz i mišljenje tima vještaka kojim je rukovodio dr. Kučukalić, smatrajući da je sud bio pristrasan. Pri tome posebno ističe da prethodno vještačenje koje je obavljeno na prijedlog Tužilaštva u fazi istrage kojim je rukovodio dr. Ćemalović ima suprotno mišljenje u odnosu na prihvaćeni nalaz i mišljenje, a tiče se apelantove uračunljivosti, pa stoga i stepena krivične odgovornosti. Suština apelacionih navoda se svodi na osporavanje načina na koji je sud ocijenio dokaze optužbe i dokaze odbrane, smatrajući da nisu ocijenjeni na isti način i da je, stoga, povrijeđeno njegovo pravo na odbranu.

42. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

43. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

44. U kontekstu navedenih stavova, a u vezi sa apelantovim navodima o prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, uključujući i navode o pristrasnosti suda, koje su redovni sudovi detaljno ispitali i ocijenili kao neosnovane. Naime, konačnom presudom Vrhovnog suda je potvrđena presuda Kantonalnog suda kojom je apelant proglašen krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, te je uz primjenu relevantnih odredaba tog zakona osuđen na kaznu zatvora.

46. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti zasnovao na temelju dokaza optužbe i dokaza odbrane koji su provedeni na glavnom pretresu i koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Stoga, po shvatanju Ustavnog suda, apelantova tvrdnja da se presuda zasniva samo na dokazima koji su mu išli na štetu ne može biti prihvaćena kao osnovana. U vezi s prihvatanjem i ocjenom dokaza, apelant, prije svega, ističe kršenje principa nepristrasnosti suda navodom da su se „prvostepeni sud i pobijana prvostepena presuda ponašali totalno pristrasno“. Međutim, u apelaciji nije pojašnjeno u čemu se ogleda eventualna povreda navedenog principa koji se, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da se subjektivna ili lična nepristrasnost pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju apelant, osim navoda da se sud ponašao pristrasno, u prilog svojoj tvrdnji nije ponudio niti jedan dokaz, niti u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih bi se razumno moglo sumnjati da je sud bio pristrasan. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi neosnovani.

47. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa jednakosti u postupanju u vezi s pravom na odbranu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivici. Pri tome Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena svih izvedenih dokaza optužbe i odbrane, kao i da je poklonjena posebna pažnja sudskim neuropsihijatrijskim vještačenjima i njihovim zaključcima koji su se u pogledu apelantove uračunljivosti u potpunosti razlikovali. U tom kontekstu je Vrhovni sud, ocjenjujući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, istakao da su oba vještačenja obavljena po zahtjevu Tužilaštva u fazi istrage, povodom sporne okolnosti koja se ticala apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. S obzirom na to da su povodom te sporne okolnosti navedena vještačenja bila različita, jer je apelant, prema prvom vještačenju dr. Ćemalovića, in tempore criminis bio bitno smanjeno uračunljiv, a prema drugom dr. Kučukalića, in tempore criminis smanjeno uračunljiv, ali ne bitno, to je na glavnom pretresu na prijedlog odbrane saslušan vještak, dr. Ćemalović, a na prijedlog Tužilaštva dr. Kučukalić, koji su, pojašnjavajući sporne okolnosti, ostali kod datih nalaza i mišljenja. Kantonalni sud je, zatim, kao dokaz suda proveo dokaz ponovnim saslušanjem dr. Kučukalića, koji je iznio pojašnjenje pisanog nalaza kojeg je sačinio tim vještaka kojima je rukovodio, pri čemu su odbrana i optužba iskoristile mogućnost da vještaku postavljaju pitanja na koja je vještak jasno odgovorio. S druge strane, kako je obrazložio Vrhovni sud, prvostepeni sud je u svojoj presudi naveo jasne razloge zbog kojih nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dr. Ćemalovića i pojašnjenje koje je u tom kontekstu dao prilikom saslušanja na glavnom pretresu (provedeno na prijedlog odbrane), pri čemu je posebno istakao neprihvatljivost navoda vještaka kojim je izašao izvan okvira ovlaštenja koja vještak ima u pogledu ne/postojanja apelantove namjere da oštećenu liši života.

48. Imajući u vidu navedena obrazloženja, Ustavni sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen princip da se svakoj od strana pruže jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, te dužnosti da se s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje mu idu u korist. Dakle, Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud o čemu je, također, dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.

49. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je sud svestrano razmotrio sve izvedene dokaze i da je o odlučnim činjenicama koje su dovele sud do zaključka da je apelant kriv za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen dao obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Stoga su neosnovani svi navodi koji se odnose na kršenje principa jednakosti u postupanju u vezi s pravom na odbranu, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, a ni prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaju utisak proizvoljnosti, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu i jednakost strana u postupku.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4938/17 (H. T.) | Sudska praksa | Aktio