Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5590/17 (M. R.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5590/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5590/17, rješavajući apelaciju Mehmeda Rekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Rekića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 009133 17 Kžk od 5. jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mehmed Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 009133 17 Kžk od 5. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), kao i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo je 25. januara i 3. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Kantonalno tužilaštvo je 16. oktobra 2014. godine u predmetu broj T01 0 KT 0021097 14 ispitalo apelanta - osumnjičenog zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) [koje je počinio Mervan Šljivar lišavanjem života Nedžada Kličića] u prisustvu apelantovog branitelja. Tom prilikom je apelant, u smislu člana 92. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), poučen o pravima koje ima i u zapisniku je konstatirano da je apelant izjavio da je razumio prava sa kojim ga je upoznao tužitelj i da će, u prisustvu svog branitelja, iznijeti svoju odbranu i odgovarati na postavljena pitanja. Apelant je ponovno, u prisustvu branitelja, ispitan 29. januara 2015. godine i o tom ispitivanju je sačinjen zapisnik broj T01 0 KT 0021097 14. I u ovom zapisniku su konstatirane pouke date apelantu, te njegov stav da će iznijeti odbranu, što je i učinio.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 009133 15 K od 15. februara 2016. godine apelant i saoptuženi Haris Gredelj i Sabahudin Ikeljić proglašeni su krivim zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH za koje ih je sud osudio na kazne zatvora, i to apelanta i saoptuženog Harisa Gredelja u trajanju od po šest godina i šest mjeseci, a saoptuženog Sabahudina Ikeljića u trajanju od pet godina i šest mjeseci. Navedenu presudu Vrhovni sud je ukinuo Rješenjem broj 01 0K 009133 16 Kž 15 od 5. oktobra 2016. godine i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.
7. Nakon održanog ponovnog suđenja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 K 009133 16 K 2 od 18. novembra 2016. godine čija je izreka bila identična kao u prethodnoj presudi tog suda. I ovu presudu je Vrhovni sud ukinuo Rješenjem broj 01 0K 009133 17 Kž 18 od 29. marta 2017. godine i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, utvrdio da iz stanja u spisu i obrazloženja pobijane presude slijedi da je prvostepeni sud u ponovnom postupku, na glavnom pretresu održanom 17. novembra 2016. godine, odbio prijedlog tužitelja da se u cijelosti pročitaju iskazi apelanta i saoptuženog Sabahudina Ikeljića dati u istrazi s obzirom na to da su optuženi u ranijem postupku na glavnom pretresu dali svoj iskaz u svojstvu svjedoka. Na glavnom pretresu održanom 17. novembra 2016. godine, kako slijedi iz sadržaja zapisnika, tužitelj je pročitao dio iskaza apelanta i saoptuženog Sabahudina Ikeljića iz zapisnika broj T01 0KT 0021097 od 29. januara i 10. decembra 2014. godine, dok navedeni zapisnici, suprotno navodima u obrazloženju prvostepene presude, nisu priloženi u spis kao materijalni dokazi. Također, kako je dalje navedeno, zbog razloga datih u pobijanoj presudi (na strani 12. i strani 13. prva dva pasusa obrazloženja), proizlazi da se zaključak prvostepenog suda da su optuženi znali da će Mervan Šljivar lišiti života oštećenog Nedžada Kličića i da je Mervan Šljivar prije ulaska u lokal imao pištolj zasniva, pored ostalog, i na iskazima apelanta i saoptuženog Sabahudina Ikeljića, koji su dati u istrazi. Prema tome, kako je Vrhovni sud istakao, radi se o dokazima koji nisu izneseni na glavnom pretresu bilo u smislu člana 288. stav 1. ZKPFBiH, bilo u smislu člana 288. stav 3. istog zakona, a samo na dokazima i činjenicama koji su izneseni na glavnom pretresu, shodno članu 296. stav 1. ZKPFBiH, sud može zasnovati presudu. Prema stavu Vrhovnog suda, takvim postupanjem na glavnom pretresu i prilikom donošenja presude prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 296. stav 1. ZKPFBiH. Vrhovni sud je naveo da će se na pretresu koji će se održati pred tim sudom, u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH, preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka i po potrebi izvesti drugi dokazi.
Osporena presuda
9. Vrhovni sud je nakon održanog pretresa donio Presudu broj 01 0 K 009133 17 Kžž od 5. jula 2017. godine kojom su apelant i saoptuženi Haris Gredelj i Sabahudin Ikeljić proglašeni krivim zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH, na način detaljno opisan u izreci, za koje ih je sud osudio na kazne zatvora, i to apelanta u trajanju od šest godina, saoptuženog Harisa Gredelja u trajanju od šest godina i dva mjeseca, a saoptuženog Sabahudina Ikeljića u trajanju od pet godina i dva mjeseca. Na osnovu člana 78. st. 1. i 2. KZFBiH, od apelanta je oduzeta aluminijska palica, od optuženog Harisa Gredelja automatska puška, a od optuženog Sabahudina Ikeljića puškomitraljez (detaljno opisani u izreci) za koje je odlučeno da će se po pravosnažnosti presude uništiti. Na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH, oštećena porodica Nedžada Kličića je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na građansku parnicu.
10. Vrhovni sud je naveo da su, u skladu sa Rješenjem broj 01 0 K 009133 17 Kž 18 od 29. marta 2017. godine, na pretresu održanom pred apelacionim vijećem tog suda preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka, među kojima su pročitani i iskazi apelanta i saoptuženih Harisa Gredelja i Sabahudina Ikeljića, koje su dali u svojstvu svjedoka sa zapisnika o glavnom pretresu Kantonalnog suda broj 01 0 K 009133 15 K od 2. februara 2016. godine (opisani na str. 5, 6. i 7. presude).
11. Dalje, navedeno je da su na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom pročitani zapisnici o ispitivanju osumnjičenog apelanta u Kantonalnom tužiteljstvu broj T01 0 KT 0021097 14 od 16. oktobra 2014. godine i 29. januara 2015. godine kao i zapisnici o ispitivanju osumnjičenih Harisa Gredelja i Sabahudina Ikeljića u Kantonalnom tužiteljstvu broj T01 0 KT 0021097 14 od 10. decembra 2014. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu da je iz izlaganja branitelja i optuženih bilo jasno da na pretresu pred Vrhovnim sudom optuženi neće iznositi odbranu, a niti su predložili da budu saslušani kao svjedoci. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se na pretresu pred drugostepenim sudom optuženi koriste svojim pravom da ne iznose odbranu i da ne odgovaraju na postavljena pitanja, pa su, po shvatanju tog suda, bili ispunjeni uvjeti za čitanje njihovih iskaza iz istrage, u smislu člana 288. stav 3. ZKPFBiH, te je u prilog tom stavu citirao odredbe člana 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH i člana 288. stav 3. ZKPFBiH. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su optuženi na pretresu pred Vrhovnim sudom, nakon što su pročitani ranije navedeni zapisnici o njihovom ispitivanju u istrazi, imali mogućnost da se izjasne u vezi sa sadržinom tih iskaza. Vrhovni sud je naveo da je ocijenio neosnovanim protivljenje branitelja optuženih da se pročitaju iskazi osumnjičenih iz istrage, jer za to nisu ispunjene procesne pretpostavke s obzirom na to da su optuženi u toku glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, kao svjedoci, ispitani direktno i unakrsno i da im je tužitelj predočavao određene dijelove njihovih iskaza iz istrage, odnosno da je tužitelj imao mogućnost da predoči optuženima iskaze date u istrazi. Naime, prema članu 332. stav
1. ZKPFBiH, odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom koji se određuje nakon ukidanja prvostepene presude. Budući da su se optuženi na pretresu pred Vrhovnim sudom koristili pravom da nisu dužni iznijeti svoju odbranu, ili odgovarati na postavljena pitanja, onda je bilo mjesta za primjenu odredbe člana 288. stav 3. ZKPFBiH nezavisno od toga što su optuženi ispitani kao svjedoci direktno i unakrsno na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, ili što je Vrhovni sud na pretresu kao dokaz prihvatio apelantov iskaz koji je kao svjedok dao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, kako je istakao njegov branitelj. Navedeno je da su to dokazi koji su provedeni tokom prvostepenog postupka i koje je prihvatio Vrhovni sud u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH, a stranke i branitelji optuženih na te dokaze nisu imali nikakve primjedbe.
12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je, ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da su 14. septembra 2014. godine u vrijeme i na mjestu opisanom u izreci presude, u objektu ,,Gold“ apelant i saoptuženi Haris Gredelj i Sabahudin Ikeljić, zajedno sa Mervanom Šljivarom i Draganom Pavlovićem, na parkingu ispred ugostiteljskog objekta ,,Gold“ došli sa dva iznajmljena i bliže opisana putnička vozila u presudi. Te činjenice sud je utvrdio na osnovu provedenih materijalnih dokaza, navedenih u presudi, iskaza apelanta i saoptuženih Harisa Gredelja i Sabahudina Ikeljića, te iskaza svjedoka Dragana Pavlovića, koji su u svojim iskazima potvrdili da su kritične večeri navedenim vozilima došli na parking ispred ugostiteljskog objekta ,,Gold“ (strana 8. presude). Dalje, Vrhovni sud je iz provedenih dokaza na pouzdan način utvrdio da su apelant, saoptuženi Haris Gredelj i Sabahudin Ikeljić, kao i Mervan Šljivar i Dragan Pavlović ušli u ugostiteljski objekt „Gold“ nakon što su se prethodno uvjerili da se u tom objektu nalazi oštećeni Nedžad Kličić i da su tom prilikom bili naoružani i koristili kape tzv.fantomke na glavi i rukavice na rukama. Sud je, također, utvrdio da su po prethodnom dogovoru apelant, saoptuženi Haris Gredelj i Sabahudin Ikeljić, te Dragan Pavlović ušli u spomenuti objekt sa zadatkom da spriječe ulazak i izlazak gostiju iz lokala i da omoguće Mervanu Šljivaru da neometano priđe oštećenom Nedžadu Kličiću, koji je sam sjedio u loži tog lokala kako bi ga lišio života. Navedene okolnosti sud je utvrdio na osnovu iskaza apelanta i saoptuženih Harisa Gredelja i Sabahudina Ikeljića, te iskaza svjedoka Dragana Pavlovića datih na glavnom pretresu, koji su interpretirani u presudi (str. 9. i 10. presude).
13. Vrhovni sud je naveo da su optuženi tokom postupka tvrdili da između njih nije bio nikakav prethodni dogovor da se radnje koje im se stavljaju na teret preduzmu kako bi se oštećeni Nedžad Kličić lišio života, nego da su te radnje preduzete sa ciljem da se Mervan Šljivar fizički obračuna sa oštećenim Nedžadom Kličićem i da se odvrate drugi da se ne bi umiješali u taj fizički obračun. Međutim, ove tvrdnje optuženih, kako je naveo Vrhovni sud, nemaju utemeljenja u provedenim dokazima. Naime, optuženi su sprečavanjem prisutnih u lokalu, na način opisan u presudi, da se umiješaju u sukob Mervana Šljivara sa oštećenim Nedžadom Kličićem, otklonili prepreke Mervanu Šljivaru da nesmetano dođe do oštećenog i usmrti ga. Najprije, optuženi su znali da su između Mervana Šljivara i oštećenog Nedžada Kličića odnosi poremećeni, te da je Mervan Šljivar pri ulasku u spomenuti lokal kod sebe imao pištolj. To je utvrđeno na osnovu iskaza optuženog Sabahudina Ikeljića datog u istrazi, koji tokom postupka nije doveden u pitanje, iz koga proizlazi da su svi optuženi bili prisutni na parkingu kada je Mervan Šljivar oblačio pancirku, a pištolj stavio u predio grudnog koša sa lijeve strane u pancirku. Navedeni iskaz ovog optuženog potvrđen je i apelantovim iskazom koji je u svom iskazu od 29. januara 2015. godine naveo da, kada su došli do lokala, prije samog parkinga, ugledao je da je Mervan izvadio veliki crni pištolj, da je mislio da se radi o dugoj deveci, i ubacio metak u cijev i prvi se uputio prema lokalu i rekao Hariju: „Hari, ti ideš za mnom i Ćelo“, a Pavloviću je rekao: „Ti ostani iza Meše i prati ga dok ne uđe u lokal i prati da ne izađe ko iz lokala dok se on fizički obračuna sa Kličićem.“ Naglasio je da je u tom momentu u spomenuti objekt prvi uletio Mervan sa istaknutim pištoljem u rukama, a za njim su ušli Haris, Ćelo – Ikeljić, oba naoružana puškama, i povikali: „Lezi dole“, a on je prilikom ulaska u lokal držao palicu u jednoj ruci. S obzirom na to da je apelantov iskaz u navedenom dijelu saglasan sa iskazom optuženog Sabahudina Ikeljića, koji je vidio da je Mervan Šljivar u prisustvu svih optuženih pištolj stavio u predio grudnog koša sa lijeve strane pancirke, Vrhovni sud je ocijenio nevjerodostojnim dio apelantovog iskaza sa glavnog pretresa od 2. februara 2016. godine u kojem je naveo da, nakon što je po ulasku u lokal čuo blagi pucanj i potom na povike „Bježite“, izašao vani, nije vidio pištolj ili drugo oružje u Mervana Šljivara.
14. Imajući u vidu cjelinu iskaza optuženih kao svjedoka sa glavnog pretresa o okolnostima koje su neposredno prethodile ulasku u ugostiteljski objekt „Gold“ i o okolnostima onoga što se dešavalo u unutrašnjosti objekta, te izjave svjedoka koji su se nalazili u objektu, sadržaj iskaza apelanta i saoptuženog Sabahudina Ikeljića datih u istrazi, to daje osnova sudu da zaključi da su apelant i saoptuženi Haris Gredelj i Sabahudin Ikeljić znali da je Mervan Šljivar kritične prilike posjedovao pištolj, pa nije osnovan njihov iskaz na glavnom pretresu da to nisu vidjeli. S obzirom na takvu naoružanost Mervana Šljivara i samih optuženih pri ulasku u ugostiteljski objekt u kojem se nalazio oštećeni Nedžad Kličić sa kojim je Mervan bio u lošim odnosima i u koji objekt je Mervan Šljivar odlučio da uđe nakon što se uvjerio da se oštećeni Nedžad Kličić nalazi u njemu, Vrhovni sud zaključuje da su optuženi bili svjesni da je Mervan ušao u objekt kako bi usmrtio Kličića, a da su oni preduzetim radnjama pružili potporu Mervanu Šljivaru u ostvarenju tog cilja.
15. Budući da su apelant i saoptuženi Haris Gredelj i Sabahudin Ikeljić bili svjesni da radnjama za koje su proglašeni krivim ovom presudom pružaju podršku Mervanu Šljivaru u njegovoj namjeri da izvrši napad na oštećenog Nedžada Kličića, te, također, imajući u vidu i opasnost oružja koje je kod sebe imao Mervan Šljivar, sud je zaključio da su oni bili svjesni da će on lišiti života oštećenog, što su i htjeli. Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, radnje koje su preduzeli apelant i saoptuženi Haris Gredelj i Sabahudin Ikeljić kritične prilike, imaju karakter radnji pomaganja, a ne saizvršiteljski karakter za koje radnje su se teretili optužnicom Kantonalnog tužiteljstva. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud nije prihvatio stav odbrane da su apelant i saoptuženi Haris Gredelj i Sabahudin Ikeljić trebali biti proglašeni krivim za neko drugo krivično djelo.
16. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu i saoptuženim Harisu Gredelju i Sabahudinu Ikeljiću, u smislu člana 49. KZFBiH, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzeo u obzir sve okolnosti koje se stječu na strani optuženih i koje utječu da kazna bude manja ili veća. Kao olakšavajuće okolnosti na strani svih optuženih sud je ocijenio njihovu raniju neosuđivanost, zatim, da su optuženi nezaposleni i slabog imovnog stanja. Kao otežavajuće okolnosti na strani optuženih Vrhovni sud je ocijenio da su pri izvršenju krivičnog djela iskazali upornost i odlučnost s obzirom na to da su se maskirali kapama navučenim preko glave sa prorezima za oči kako bi prikrili svoj identitet i mogućnost prepoznavanja. Ocjenjujući sve navedene okolnosti i imajući u vidu zakonom propisanu kaznu za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH za koje je optužene proglasio krivim, sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda, a „samim tim i presudama nižestepenog suda“, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući iznesene tvrdnje, apelant u podnesenoj apelaciji iznosi tok cjelokupnog krivičnog postupka pred prvostepenim i Vrhovnim sudom, a potom u apelaciji naglašava da je pobijana presuda Vrhovnog suda zasnovana na nezakonitom dokazu i da je to bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Apelant smatra da je iz pobijane presude Vrhovnog suda, kao i presude Kantonalnog suda, koja je ukinuta povodom žalbe branitelja optuženih, vidljivo da su pri donošenju tih presuda korišteni zapisnici o saslušanju apelanta i osuđenog Sabahudina Ikeljića u svojstvu osumnjičenih u toku istrage i da su na tim iskazima zasnovali odlučne činjenice iz kojih sudovi utvrđuju postojanje bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela, a naročito apelantovu vinost. Ti iskazi se, prema navodima u apelaciji, nisu mogli uvesti kao dokazi s obzirom na to da su optuženi na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom iznijeli svoju odbranu i da su ispitani kao svjedoci. Apelant ističe da je tokom cijelog postupka njegova odbrana prigovorala da nisu bile ispunjene procesne pretpostavke da se ti iskazi koriste. Naime, na glavnom pretresu, prilikom saslušanja apelanta u svojstvu svjedoka, odbrana se pri unakrsnom ispitivanju zastupnika optužbe protivila korištenju i prihvaćanju u dokazni materijal zapisnika o ispitivanju apelanta i ostalih optuženih u svojstvu osumnjičenih u istrazi, koji sadržavaju njihovu iznesenu odbranu u toj fazi krivičnog postupka. Branilac je iznio stav da je „apelant na glavnom pretresu iskoristio svoje alternativno pravo odbrane da svjedoči u svojstvu svjedoka, dakle, nije se koristio pravom da iznosi svoju odbranu“. Radi se o različitim procesnim pozicijama optuženog (apelanta) kad svjedoči u dokaznom postupku odbrane u odnosu kad u istrazi ili na glavnom pretresu iznosi svoju odbranu s obzirom na to da osumnjičeni, dajući svoju odbranu u istrazi, nije dužan da govori istinu, a kad svjedoči na glavnom pretresu, dužan je da govori istinu. U apelaciji se, također, ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda da su optuženi pred tim sudom koristili svoje pravo da ne odgovaraju na postavljena pitanja i da su se, stoga, stekli uvjeti za primjenu odredbe člana 288. stav 3. ZKPFBiH, kod činjenice da su optuženi već jednom ispitani pred prvostepenim sudom i da su dali svoju odbranu. Zbog navedenih razloga, optuženi su smatrali da ponovno iznošenje odbrane nije neophodno. Apelant pojašnjava da u ponovnom suđenju pred Kantonalnim sudom, koji je rezultirao Presudom broj 01 0 K 009133 16 K2 od 18. novembra 2016. godine, nisu uvaženi prigovori apelantove odbrane. U žalbi na tu presudu apelant je ponovno ukazao da je prvostepeni sud pogriješio kad je na zapisnicima o ispitivanju optuženog i ostalih saoptuženih iz istrage zasnovao pobijanu presudu. Iz obrazloženja presude (str. 14. i 15, gdje se interpretiraju sadržaji koji se nisu čuli na glavnom pretresu) proizlazi da pobijana presuda utvrđeno činjenično stanje (da su optuženi znali da Mervan Šljivar kod sebe ima pištolj kojim će lišiti života oštećenog) zasniva i na sadržaju zapisnika o ispitivanju optuženih u svojstvu osumnjičenih u istrazi, a da ne prihvata njihove iskaze date u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu u dijelu kada su tvrdili da nisu znali za činjenicu da je Mervan Šljivar naoružan pištoljem. Drugi apelantov prigovor je da je Vrhovni sud u Presudi broj 01 0 K 009133 17 Kžk u drugačijoj procesnoj i činjeničnoj situaciji zauzeo pogrešan stav. Na održanom glavnom pretresu (str. 5. stav 3. pobijane presude) Vrhovni sud konstatira „da su preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka i pročitani ... (između ostalog).., iskazi optuženih kao svjedoka apelanta, optuženog Harisa Gredelja i Sabahudina Ikeljića sa zapisnika o glavnom pretresu Kantonalnog suda ...“. Apelant ukazuje da se iz presude, a i transkripta sa suđenja, vidi da tom prilikom nisu preuzeti dokazi - zapisnici o saslušanju optuženih kao osumnjičenih u toku istrage. Međutim, bez obzira na to što iste dokaze (zapisnike iz istrage u kojim su optuženi iznijeli svoju odbranu u svojstvu osumnjičenih) Vrhovni sud nije preuzeo, odlukom vijeća na glavnom pretresu su oni izvedeni kao dokazi (čitani) pozivajući se u pobijanoj presudi da su uvođeni kao dokazi na osnovu odredbe člana 288. stav 3. ZKPFBiH. Takav svoj stav Vrhovni sud u pobijanoj presudi obrazlaže tako što smatra da, u situaciji kada na glavnom pretresu koji se održava pred Vrhovnim sudom, optuženi pred tim sudom neće da daje odbranu i neće da ponovno budu saslušani u svojstvu svjedoka (iako su njihovi iskazi u svojstvu svjedoka već prihvaćeni iz prvostepenog postupka), na taj način koristi svoje pravo da ne iznosi odbranu i neće da odgovara na postavljena pitanja, da se ima primijeniti odredba člana 288. stav 3. ZKPFBiH. U pobijanoj presudi u obrazloženju se izostavlja bitna činjenica da su apelant, kao i ostali optuženi posredstvom branioca se izjasnili da se ne žele više ponovno očitovati o krivičnom djelu koje im se stavlja na teret, jer smatraju da su se o tome već očitovali kao svjedoci na glavnom pretresu, te da su njihovi iskazi već bili prethodno preuzeti od Vrhovnom suda. Dakle, u takvoj situaciji se nije moglo zaključiti, kako je to pogrešno zaključio Vrhovni sud, da se apelant i ostali optuženi brane šutnjom s obzirom na to da su, koristeći svoje pravo, svjedočili na pretresu pred prvostepenim sudom, pri čemu su direktno i unakrsno ispitani, a to svjedočenje je u okvirima njihovog prava na odbranu - da mogu svjedočiti ili iznijeti svoju odbranu i što je njihovo svjedočenje već preuzeto i prihvaćeno u izvedenim dokazima pred drugostepenim sudom.
II.Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da je prigovore koji se odnose na nemogućnost korištenja iskaza iz istrage tada osumnjičenog apelanta razmatrao Vrhovni sud, a o njihovoj neosnovanosti su dati određeni razlozi u obrazloženju osporene presude od 5. jula 2017. godine, na strani 7, posljednja dva pasusa, i strani 8, pasus 1. obrazloženja na koje Vrhovni sud upućuje. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da apelantov branitelj, iako u apelaciji ističe da smatra pogrešnim stav Vrhovnog suda zauzet u pobijanoj presudi u vezi sa navedenim prigovorima, ne navodi konkretnu argumentaciju koja bi opravdala tvrdnju iz apelacije da su ti stavovi pogrešni, pa smatra da su izneseni navodi u apelaciji paušalnog karaktera. Nadalje, ukazano je da tokom postupka pred Vrhovnim sudom apelantov branitelj nije dovodio u pitanje zakonitost dokaza, zapisnika o ispitivanju osumnjičenih, pa ni zapisnike o ispitivanju apelanta sačinjene pred Kantonalnim tužiteljstvom broj T01 0 KT 0021097 14 od 16. oktobra 2014. godine i 29. januara 2015. godine, osim što je iznosio tvrdnje da se ti zapisnici ne mogu uvesti kao dokazi pred ovim sudom. Po ocjeni Vrhovnog suda, navedeni zapisnici o ispitivanju apelanta nisu nezakoniti dokazi, a niti se u apelaciji ukazuje na neku zakonsku odredbu suprotno kojoj su ti zapisnici sačinjeni, pa se tvrdnja o nezakonitosti tih dokaza ukazuje neosnovanom.
19. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su svi optuženi, pa i apelant u više navrata davali iskaze u istrazi uvijek u prisustvu svojih branilaca. Također su primjenom člana 288. stav 1. ZKPFBiH na glavnoj raspravi pred Kantonalnim sudom korišteni navedeni iskazi iz istrage prilikom unakrsnog ispitivanja tužioca kadu su optuženi davali svoje iskaze u svojstvu svjedoka, a prethodno su se svi izjasnili da neće iznositi svoju odbranu. Na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom optuženi opet nisu davali svoju odbranu, a ostali su kod svojih iskaza koje su dali u svojstvu svjedoka, pa je taj sud primjenom člana 288. stav 3. ZKP odlučio da ih pročita i da ih koristi kao dokaz na glavnoj raspravi, a što je i naveo u obrazloženju pobijane presude. Pri tome je sud imao u vidu da je iz izlaganja branitelja i optuženih bilo jasno da na pretresu pred Vrhovnim sudom optuženi neće davati odbranu, a nisu ni predložili da budu saslušani kao svjedoci. Stoga je vijeće zaključilo da se na pretresu pred drugostepenim sudom optuženi koriste svojim pravom da ne iznose odbranu i da ne odgovaraju na postavljena pitanja, pa su, po shvatanju tog suda, bili ispunjeni uvjeti za čitanje njihovih iskaza iz istrage, u smislu člana 288. stav 3. ZKPFBiH, s obzirom na to da su, shodno članu 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH, optuženi, tada osumnjičeni, bili na to upozoreni tokom ispitivanja u istrazi. Pored toga, optuženim je na pretresu pred Vrhovnim sudom, nakon što su pročitani zapisnici o njihovom ispitivanju u istrazi, data mogućnost da se izjasne u vezi sa sadržajem tih iskaza. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim protivljenje branitelja optuženih da se pred tim sudom pročitaju iskazi osumnjičenih iz istrage, jer za to nisu ispunjene procesne pretpostavke s obzirom na to da su optuženi u toku glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, kao svjedoci, ispitani direktno i unakrsno i da im je tužitelj predočavao određene dijelove njihovih iskaza iz istrage, odnosno da je tužitelj imao mogućnost da predoči optuženima iskaze date u istrazi. Također, kako je navelo Kantonalno tužilaštvo, apelant i drugi osuđeni su putem videolinka davali iskaze u svojstvu svjedoka u postupku koji se vodi pred pravosudnim organima Republike Slovenije protiv Mervana Šljivara, kao njihovog državljanina, te da su u tom postupku izjavili da se „ničeg ne sjećaju“, što je dovelo do toga da je taj sud preuzeo njihove iskaze sa glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom, a na osnovu kojih iskaza i drugih dokaza koje je prikupilo Kantonalno tužilaštvo za ubistvo Nedžada Kličića je nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora od 30 godina, što sve ide u prilog selektivnom tumačenju navedenih odredaba ZKPFBiH od apelanta.
20. Federalno tužilaštvo je navelo da se apelantova odbrana koristila tokom predmetnog krivičnog postupka procesnim garancijama koje uživa osumnjičeni, odnosno optuženi, radi ostvarivanja najefektivnije odbrane tokom krivičnog postupka, što nije sporno. Pri tome nužnim se čini ukazati da je apelantova odbrana sve vrijeme trajanja postupka istrajavala u pokušaju da izbjegne, odnosno onemogući korištenje dokaza, zapisnika o saslušanju osumnjičenih koje je dato u istrazi u ovom krivičnom predmetu, iako su svjesni da su isti zapisnici u cijelosti sačinjeni, odnosno izjave osumnjičenih koje su konstatirane u tim zapisnicima date pod punim procesnim garancijama u skladu sa članom 92. ZKPFBiH. Pri tome se apelantova odbrana, po mišljenju Federalnog tužilaštva, poziva na potpuno pogrešnu interpretaciju člana 288. st. 1. i 3. ZKPFBiH. S tim u vezi, ukazano je da su na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom 5. jula 2017. godine pročitani zapisnici o ispitivanju osumnjičenih apelanta i Harisa Gredelja, te Sabahudina Ikeljića. Nadalje, iz stanja spisa i predmetne presude proizlazi da je prije čitanja predmetnih zapisnika sud imao u vidu da je iz izlaganja branilaca i optuženih bilo sasvim jasno da na pretresu pred tim sudom optuženi neće davati odbranu, a niti su predložili da budu saslušani kao svjedoci. Nadalje, optuženim je na pretresu pred Vrhovnim sudom, nakon što su pročitani zapisnici o njihovom ispitivanju u istrazi, data mogućnost da se izjasne u vezi sa sadržinom tih iskaza koje pravo optuženi evidentno nisu koristili.
21. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana budući da odluka suda nije zasnovana samo na apelantovom iskazu koji je dao u svojstvu osumnjičenog u toku istrage nego na ocjeni mnogobrojnih drugih dokaza.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 59/14, 96/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 33. stav (1) Pomaganje (1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
Član 166. stav (1) Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovara na postavljena pitanja.
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 92. stav (1) i stav (2) tač. a) i c) i st. (5) i (6) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (1) Kad se osumnjičeni prvi put ispituje pitaće ga za ime i prezime, nadimak, ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko porodično ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni matični broj građana državljanina Bosne i Hercegovine, koje mu je zanimanje, kakve su mu porodične prilike, da li je pismen, kakve je škole završio, da li je, gdje i kada služio vojsku, odnosno ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadležnog za poslove odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovnog stanja, da li je, kada i zašto osuđivan, da li je i kada je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za neko drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik.
Osumnjičeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah saopštiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozoriće se i na posljedice ako po tome ne postupi.
(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist "i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi, 5) Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.
(6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na izjavi osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 98. stav (1) Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.
Član 100. st (1) i (2) Tok saslušanja svjedoka (1) Svjedok je dužan da odgovore daje usmeno.
(2) Svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutiti, a zatim će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Svjedok će se i upozoriti da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članu 98. stav (1) ovog Zakona i ovo upozorenje će se unijeti u zapisnik.
Član 274. stav (2) Pouke optuženom (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća poučit će optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da dâ takav iskaz bit će podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 277. ovog Zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 100. ovog zakona. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu. Sud će omogućiti da se u vezi sa tim svojim pravom optuženi prethodno konsultuje sa braniteljem, a ukoliko nema branitelja, sud će pažljivo ispitati da li mu je branitelj nužan.
Član 288. stav (3) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (3) Ako se tokom glavne rasprave optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se, prema odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 92. stav (2) tačka c) ovog Zakona.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 332. stav (1) Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 009133 17 Kžk od 5. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu primio 31. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, a potom i Kantonalnog suda smatrajući da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
31. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog pomaganja u izvršenju krivičnog djela ubistvo, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
32. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud zasnovao presudu na iskazima koje su apelant i osuđeni Sabahudin Ikeljić dali u istrazi u svojstvu osumnjičenih i na tim iskazima zasnovao odlučne činjenice iz kojih je utvrđeno postojanje bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela, a naročito vinost, apelantova krivica. Pri tome apelant ističe da je tokom cijelog postupka odbrana prigovarala da nisu bile ispunjene procesne pretpostavke da se ti iskazi koriste s obzirom na to da su apelant i osuđeni Ikeljić na glavnom pretresu koristili pravo da svjedoče i da su svjedočili, zbog čega odbrana smatra da se na iskazima navedenih optuženih koje su dali u istrazi ne može zasnivati presuda.
33. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
34. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštivana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
35. Dakle, u konkretnom slučaju apelant smatra da je u predmetnom postupku nezakonito korišten njegov iskaz koji je dao u fazi istrage u svojstvu osumnjičenog. U tom smislu Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava vjerodostojnost sadržaja svog iskaza, nego samo formalnu ispunjenost uvjeta za korištenje tog iskaza na pretresu, jer je na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom saslušan u svojstvu svjedoka, kada je direktno i unakrsno ispitan i taj iskaz je na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom preuzet. Dakle, sporno pitanje u konkretnom slučaju jeste da li je moguće, prilikom donošenja odluke - kao dokaz koristiti zapisnik o ispitivanju osobe koji je dala u toku istrage u svojstvu osumnjičene osobe u slučaju kada ta osoba na glavnom pretresu bude saslušana u svojstvu svjedoka.
36. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 6. ZKPFBiH propisana prava osumnjičenog, odnosno optuženog, te da je izričito propisano da „osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega“, da mu se „mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist“ i da „nije dužan da iznese svoju odbranu, niti da odgovara na postavljena pitanja“. Pored toga, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 274. stav 1. ZKPFBiH koje obavezuje sudiju, odnosno predsjednika vijeća, da na glavnom pretresu uputi optuženog da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, što jasno ukazuje da se prava optuženog propisana u članu 6. st. (2) i (3) ZKPFBiH odnose i na stadij glavnog pretresa.
37. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je izričitim odredbama člana 92. stav 2. ZKPFBiH propisano da će se na početku ispitivanja osumnjičenom saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, te da će se poučiti i o pravima koja ima, uključujući pravo propisano u tački „a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja“, te u tački „c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branitelja, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi“. Nadalje, odredbama stava (6) člana 92. ZKPFBiH je izričito propisano da, ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka. Dakle, u stavu 6. člana 92. ZKPFBiH je praktično predviđena „sankcija“ ukoliko je postupljeno protivno odredbama st. 1-5. ovog člana. Sankcija je u tome što se na iskazu osumnjičenog tada ne može zasnivati nijedna sudska odluka. Ako bi se presuda zasnivala na iskazu osumnjičenog koji je pribavljen nekom povredom iz stava 6. člana 92. ZKPFBiH, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPBiH kojom je propisano da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako se presuda zasniva na dokazu na kome se, po odredbama ovog zakona, ne može zasnovati presuda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 296. stav 1. ZKPFBiH propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, a odredbama člana 332. stav (2) da se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da su na pretresu održanom pred tim sudom pročitani zapisnici o ispitivanju osumnjičenog apelanta u Kantonalnom tužiteljstvu broj T01 0 KT 0021097 14 od 16. oktobra 2014. godine i 29. januara 2015. godine, kao i zapisnici o ispitivanju osumnjičenih Harisa Gredelja i Sabahudina Ikeljića u Kantonalnom tužiteljstvu broj T01 0 KT 0021097 14 od 10. decembra 2014. godine. Ustavni sud konstatira da iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud prilikom odlučivanja da uzme u obzir iskaze apelanta i saoptuženih iz istrage imao u vidu da je iz izlaganja branitelja i optuženih bilo jasno da na pretresu pred Vrhovnim sudom optuženi neće davati odbranu, a niti su predložili da budu saslušani kao svjedoci. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se na pretresu pred drugostepenim sudom optuženi koriste svojim pravom da ne iznose odbranu i da ne odgovaraju na postavljena pitanja, pa su, po shvatanju tog suda, bili ispunjeni uvjeti za čitanje njihovih iskaza iz istrage u smislu člana 288. stav 3. ZKPFBiH s obzirom na to da su, shodno članu 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH, optuženi, tada osumnjičeni bili na to upozoreni tokom ispitivanja u istrazi. Pored toga, iz presude Vrhovnog suda proizlazi da su optuženi na pretresu pred Vrhovnim sudom, nakon što su pročitani ranije navedeni zapisnici o njihovom ispitivanju u istrazi, imali mogućnost da se izjasne u vezi sa sadržinom tih iskaza. Također, Vrhovni sud je naveo da je ocijenio neosnovanim protivljenje branitelja optuženih da se pročitaju iskazi osumnjičenih iz istrage, jer da za to nisu ispunjene procesne pretpostavke s obzirom na to da su optuženi u toku glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, kao svjedoci, ispitani direktno i unakrsno i da im je tužitelj predočavao određene dijelove njihovih iskaza iz istrage, odnosno da je tužitelj imao mogućnost da predoči optuženima iskaze date u istrazi. Naime, prema članu 332. stav 1. ZKPFBiH, odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom koji se određuje nakon ukidanja prvostepene presude. Budući da su se optuženi na pretresu pred Vrhovnim sudom koristili pravom da nisu dužni iznijeti svoju odbranu, ili odgovarati na postavljena pitanja, Vrhovni sud je zaključio da se treba primijeniti član 288. stav 3. ZKPFBiH nezavisno od toga što su optuženi ispitani kao svjedoci direktno i unakrsno na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, ili što je Vrhovni sud na pretresu kao dokaz prihvatio i apelantov skazkoji je kao svjedok dao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, kako je istakao njegov branitelj. Navedeno je da su to dokazi koji su provedeni tokom prvostepenog postupka i prihvaćeni od Vrhovnog suda u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH, a stranke i branitelji optuženih na te dokaze nisu imali nikakve primjedbe.
39. Dovodeći u vezu navedene odredbe sa konkretnim predmetom Ustavni sud najprije konstatira da iz dokumentacije koju je apelant dostavio uz apelaciju proizlazi da je apelant, u predmetnom postupku u fazi istrage, u svojstvu osumnjičenog ispitan u Kantonalnom tužilaštvu i to 16. oktobra 2014. godine i 29. januara 2015. godine, u prisustvu branitelja - advokata o čemu su sačinjeni zapisnici o ispitivanju. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u oba zapisnika konstatirano da je apelant poučen o pravima koje ima u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH, da je izjavio da je razumio prava sa kojim ga je upoznao tužitelj i da će, u prisustvu svog branitelja, iznijeti svoju odbranu i odgovarati na postavljena pitanja, što je i učinio. Ustavni sud podsjeća da je za prihvatljivost navedenog dokaza na glavnom pretersu/pretresu polazna osnova bila ta što je apelant u fazi istrage bio poučen o svojim pravima i djelima za koja se tereti, te činjenici da je, osim što je shvatio za koja djela se tereti, iskaz dao u prisutnosti svog branioca s kojim se mogao konsultirati u vezi sa pravom i posljedicama proisteklim iz iskaza, te sa mogućnosti njegovog korištenja i na glavnom pretresu. Potom, Ustavni sud zapaža da su odredbama člana 288. ZKPFBiH propisani izuzeci od neposrednog provođenja dokaza, te da je u stavu (3) propisano da „Ako se tokom glavne rasprave optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu, ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se, prema odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 92. stav (2) tačka c) ovog zakona“. Dakle, budući da je apelant u fazi istrage poučen da se zapisnik o njegovom ispitivanju u istrazi može, prema odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal, stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u predmetnom postupku nije bilo prepreke da se sačinjeni zapisnici o ispitivanju apelanta u fazi istrage koriste kao dokaz sa ili bez apelantove saglasnosti. Pri tome je Vrhovni sud, obrazlažući ključne činjenice utvrđene u postupku i dokaze na kojima su te činjenice utemeljene, ocjenjujući apelantove iskaze iz istrage i sa glavne rasprave naveo zbog kojih razloga i na osnovu koje zakonske odredbe je prihvatio apelantov iskaz iz istrage. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZKPFBiH sa apelantovim navodima i obrazloženjem koje je dao Vrhovni sud, Ustavni sud smatra da u postupanju tog suda nije bilo arbitrarnosti pri odlučivanju, te da su, stoga, apelantovi navodi u vezi sa zakonitošću dokaza neosnovani.
40. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan, te su, stoga, neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da ih je značajno dodatno elaborirati, jer smatra da je Vrhovni sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razloge zašto apelantovi navodi koje ponavlja u apelaciji ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari i da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
42. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude i predočenih dokumenata ne uočava da je u odnosu na apelanta na bilo koji način došlo do kršenja navedenog principa. Štaviše, iz osporene presude proizlazi da je ona rezultat izvedenih dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, među kojima je i apelantov iskaz koji je dao u svojstvu osumnjičenog u toku trajanja istrage nakon što je poučen da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, kao i o tome zašto je izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen i na osnovu kojih niti jedno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević