Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5498/18 (Intertehna d.o.o. za trgovinu i usluge Mostar)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5498/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5498/18, rješavajući apelacije Intertehna d.o.o. za trgovinu i usluge Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Intertehna d.o.o. za trgovinu i usluge Mostar, zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru pod brojem 58 0 Ip 204939 18 Ip (stari broj predmeta IP- 1120/02-II), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
AP 5498/18
1. Intertehna d.o.o. za trgovinu i usluge Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 58 0 Ip 204939 18 Ip (stari broj predmeta IP-1120/02- II).
AP 377/19
2. Apelant je 24. januara 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 58 0 Ip 204939 18 Ip (stari broj predmeta IP-1120/02-II).
Spajanja predmeta
3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant, da se u konkretnom slučaju radi o istom pitanju, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5498/18.
Činjenično stanje
4. Apelant je 23. oktobra 2002. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje, protiv izvršenika Z. O. Vlasnika disko bara Milano u Mostaru, a na osnovu pravosnažne i izvršne presude tog suda broj Mals 24/2001 od 5. juna 2002. godine. Predloženo izvršenje Općinski sud je dozvolio Rješenjem o izvršenju broj IP-1120/02 od 16. decembra 2002. godine koje je postalo pravosnažno 1. jula 2003. godine. Iz stanja spisa proizilazi da je Općinski sud navedeno rješenje o izvršenju 11. marta 2003. godine (nakon izvršnosti rješenja o izvršenju, a prije njegove pravosnažnosti) dostavio na provođenje Gradu Mostaru, Službi uprave za privredne i društvene djelatnosti-Odjeljenje BIZ, Podružnica Stari Grad radi zapljene novčanih sredstava-invalidnine koju ostvaruje izvršenik Z. O., kao vlasnik disko bara Milano u Mostaru.
5. Iz stanja spisa proizilazi da je navedeni organ uprave dopisom od 13. jula 2004. godine obavijestio Općinski sud da je djelimično provedeno predmetno izvršenje (u iznosu od 136,10 KM), te da će ostatak duga (u iznosu od 871,20 KM) vršiti do izmirivanja dugovanja, a što u odlučujućoj mjeri zavisi od redovnosti uplata na izvršenikov račun od strane Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata.
6. Iz stanja spisa proizilazi da je Pravobranilaštvo Grada Mostara 12. marta 2008. godine dostavilo Općinskom sudu dopis Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara u kojem je, između ostalog navedeno da su u potpunosti izvršene obustave zaključno sa 20. septembrom 2005. godine i u prilogu je dostavljen matični karton izvršenika. Općinski sud je radi utvrđenja stvarnog stanja duga zakazao ročište 30. septembra 2008. godine, koje je odgođeno iz procesnih razloga. Na ročištu koje je sud održao 30. oktobra 2008. godine nisu pristupili ni uredno pozvani apelant, ni uredno pozvani izvršenik, te je Općinski sud donio zaključak kojim je odredio da će izvršne radnje u predmetu nastavi voditi po prijedlogu stranaka. Općinski sud je 17. februara 2009. godine navedeni dopis proslijedio apelantu na odgovor. Apelant je obavijestio sud da njegovo potraživanje nije u cjelosti namireno, da je ostao dug u iznosu od 127,88 KM, te je predložio da se predmetno izvršenje i dalje provodi nad izvršenikovim novčanim sredstvima koja se nalaze na računima kod određenih banaka.
7. Općinski sud je, nakon prijema apelacije broj AP 5498/18 na odgovor (apelacija na odgovor je zaprimljena 8. oktobra 2018. godine) dopisom pozvao Grad Mostar, Službu uprave za privredne i društvene djelatnosti da se izjasni da li je rješenje o izvršenju provedeno u cjelosti. Navedeni organ uprave je dopisom od 22. novembra 2018. godine obavijestio Općinski sud da je provedeno navedeno rješenje o izvršenju u apelantovu korist u iznosu od 1.007,30 KM. Općinski sud je zaključkom od 13. marta 2019. godine pozvao apelanta da se izjasni da li je njegovo potraživanje namireno u cjelosti.
8. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni postupak u toku, da sud nije donio odluku o obustavi postupka, odnosno odluku kojom bi postupak okončao.
Apelacioni navodi
9. Apelant je u apelacijama naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant je zbog dužine trajanja postupka zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu koji odredi Ustavni sud.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
13. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na njegovu zakonsku obavezu da predmetni izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnom slučaju (naplata apelantovih potraživanja zapljenom novčanih sredstava izvršenika) ne može govoriti o složenom predmetu. S obzirom na činjenicu da je apelant predmetni postupak pokrenuo na osnovu pravosnažne i izvršne sudske odluke, može se izvesti zaključak da je predmetni postupak za njega od većeg značaja.
14. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi se na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
15. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud predloženo izvršenje dozvolio dva mjeseca nakon podnošenja prijedloga za izvršenje (16. decembra 2002. godine), te je rješenje o izvršenju 11. marta 2003. godine dostavio na provođenje Gradu Mostaru, Službi uprave za privredne i društvene djelatnosti-Odjeljenje BIZ-a, Podružnica Stari Grad, radi zapljene izvršenikovih novčanih sredstava koje ostvaruje na osnovu invalidske penzije, čime je sud proveo radnju kojom se izvršenje dovršava pred tim sudom u smislu člana 64. Zakona o izvršnom postupku F BiH. Dakle, u okonostima konkretnog slučaja, Općinski sud se ponašao u skladu sa svojom pozitivnom obavezom postupanja u postupku ekonomično i bez nepotrebnog odlaganja, pri čemu nije mogao da utiče na dinamiku namirenja apelantovih potraživanja. Naime, Općinski sud nije mogao da utiče na priliv novca na izvršenikovom računu, te s tim u vezi nije odgovoran što se apelantovo potraživanje u skladu sa izvršenikovim novčanim primanjima namiruje 17. godina. Nadalje, Ustavni sud zapaža da ni sam apelant nije tražio promjenu predmeta i sredstva izvršenja, te da je na taj način i on sam prihvatio tu dinamiku namirenja njegovih potraživanja.
16. Dakle, Ustavni sud zapaža da apelant svoje potraživanje utvrđeno pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom namiruje na način što se vrši prinudna zapljena dijela izvršenikove invalidske penzije u korist apelanta. Imajući u vidu navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, Općinski sud se ne može smatrati odgovornim što apelant još uvijek nije u cijelosti namirio novčana potraživanja, jer sud nije odgovoran za stanje novčanih sredstava na izvršenikovom računu. Naime, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom Općinski sud je rješenje o izvršenju, nakon njegove izvršnosti dostavio nadležnom upravnom organu radi daljnjeg provođenja i namirenja apelantovih potraživanja koje još uvijek traje, jer je priliv novčanih sredstava na izvršenikovim računima zavisio od uplata Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata.
17. Dakle, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupaka u kojem na tok namirenja apelantovih potraživanja Općinski sud nije mogao uticati, niti je odgovoran za priliv novčanih sredstava na izvršenikovom računu Ustavni sud, imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, zaključuje da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević