Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3702/19 (Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3702/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP 3702/19, rješavajući zahtjev Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. septembra 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 120224 19 Rev od 9. jula 2019. godine. Istovremeno apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) „prema rješenju o izvršenju broj 65 0 I 761366 19 I od 3. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761370 19 I od 6. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761364 19 I od 14. maja 2019. godine, broj 65 0 I 76362 19 I od 29. aprila 2019. godine broj 65 0 I761369 19 I od 14. maja 2019. godine i broj 65 0 I 761369 19 I od 9. maja 2019. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji“.

Parnični postupak okončan osporenom presudom

2. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 65 0 Rs 120224 18 Rs 2 od 7. septembra 2018. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 120224 18 Rsž 2 od 8. marta 2019. godine, kojom je apelant obavezan da tužiteljima, Muhamedu Kulenoviću, Adnanu Ivković i Dženani Ivković kao zakonskim nasljednicima Smaje Ivkovića, Enisi Saračević, Variji Turalić, Esad Bilalu i Nermini Bilal kao zakonskim nasljednicima umrle Belme Bilal, Nineli Čaušević, Iskri Dugonjić, Gordani Vučičević, Džani Šurković i Emini Džafo (u daljnjem tekstu: tužitelji), po osnovu duga na ime manje isplaćenih plaća, razlike regresa i duga na ime regresa isplati pojedinačne iznose i za periode kao u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je također obavezan da tužiteljima za utužene periode Federalnom zavodu PIO/MIO izvrši uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na iznos od 55.052,87 KM, da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.365,00 KM, dok su tužitelji odbijeni sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji podnijeli tužbu protiv apelanta 16. decembra 2009. godine, radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud je konstatovao da su otklonjeni nedostaci na koje je ukazao Kantonalni sud svojim rješenjem 18. maja 2016. godine tako što su tužitelji uređenu tužbu dostavili sudu 28. marta 2017. godine. Cijeneći izvedene dokaze Općinski sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelji bili uposlenici apelanta u utuženom periodu od 1. decembra 2006. godine do 30. novembra 2009. godine, što nesporno proizilazi iz ugovora o radu tužitelja (u kojim ugovorima je navedeno konkretno radno mjesto za svakog od tužitelja pojedinačno i koeficijenti složenosti poslova) i da apelant tužiteljima nije vršio isplatu plaća, regresa za 2008.godinu i 2009. godinu i jubilarne nagrade za pojedine tužitelje sve prema odredbama Kolektivnog ugovora za granu finansija („Službene novine FBiH“, broj 48/00, u daljnjem tekstu: GKU). Dalje je kao nesporno utvrđeno da je Agencije za bankarstvo FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija za bankarstvo) 4. januara 2004. godine apelantu uvela privremenu upravu, koji postupak je okončan Rješenjem od 12. septembra 2008. godine, a da je privremeni upravnik odlukom od 17. decembra 2004.godine utvrdio polazne osnove za plaće uposlenika apelanta. O visinu tužbenog zahtjeva tužitelja Općinski sud je odlučio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kao i dopune nalaza, kojeg je sud prihvatio u cijelosti kao objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke stručan, na koji punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi. U vezi s tim je Općinski sud je ukazao da s obzirom da apelant tužiteljima u periodu od 1. decembra 2006. godine do 30. novembra 2009. godine nije vršio isplatu plaće, naknade za regres za 2008 i 1009. godinu i jubilarnu naknadu za 30 godina neprekidnog rada kod apelanta (tužitelju Smaji Ivković) i 20 godina neprekidnog rada (tužitelju Mustafi Džafo) taj sud je zaključio da je navedenim vještačenjem, primjenom odredbi GKU zaposlenicima apelanta osiguran minimum prava, koja se ne mogu umanjiti Pravilnikom o radu apelanta, ugovorom o radu ili odlukom privremenog upravnika. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanta zastare potraživanja tužitelja, obrazlažući takav svoj stav da, iako je odredbom člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja, imajući u vidu činjenicu da tužitelji potražuju naknade za period od 1. decembra 2006. godine do 30. novembra 2009. godine, da ove naknade dospijevaju narednog mjeseca za prethodni mjesec i to najkasnije do 10-tog. kako je to ugovoreno, da su predmetna potraživanja dospjela nakon 10. januara 2007. godine, a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. decembra 2009. godine, smatra da je tužba podnesena u zakonskom roku od tri godine, bez obzira na prvobitnu neurednost tužbe koja je naknadno otklonjena. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanta da je GKO otkazao i da se isti ne odnosi na njega. U vezi s tim taj sud je naveo da su odredbe GKU za apelanta obavezujuće, jer otkaz ugovora koji je apelant 16. septembra 2004. godine podnio Samostalnom sindikatu radnika finansijskih organizacija FBiH (u daljnjem tekstu: Samostalni sindikat radnika) nema pravnog dejstva jer isti nije bio ugovorna strana prilikom zaključenja navedenog kolektivnog ugovora. Općinski sud je također odbio kao neosnovane navode apelanta da je primjena GKO neprihvatljiva jer je 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) koji članom 39. derogira granske kolektivne ugovore, s obzirom da prelaznim i završnim odredbama novog Općeg kolektivnog ugovora nije propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na osnovu čl. 386. stav 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 R 120224 19 Rev od 9. jula 2019. godine reviziju apelanta odbio kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava revizije u iznosu od 1.570,14 KM i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.407,00 KM.

5. Vrhovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta da je obračun duga tužiteljima izvršen kombinacijom parametara iz ugovora o radu i GKO. Suprotno navodima apelanta Vrhovni sud je ukazao da drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je vještačenjem koje je proveo vještak finansijske struke, obračun osnovne plaće izvršen u skladu sa čl. 25. i čl. 26. GKU, odnosno množenjem prosječne plaće u FBiH ostvarene u prethodnom mjesecu prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, sa koeficijentom složenosti poslova iz zaključenih ugovora o radu, koji su koeficijenti određeni u skladu sa radnim mjestima u okviru grupa složenosti poslova propisanih GKU, koje su tužitelji obavljali kod apelanta (a što je proizilazi iz tabelarnog prikaza za svakog pojedinog tužitelja, koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka). Dakle u konkretnom slučaju koeficijenti složenosti radnog mjesta iz ugovora o radu, koje je vještak uzimao za obračun su određeni u skladu sa koeficijentima određene grupe složenosti poslova iz GKU, iz čega slijedi da se radi o istom izvoru radnog prava, a ne o načinu da je isto pravo utvrđeno različitim izvorima radnog zakonodavstva, što je po ocjeni Vrhovnog suda pogrešna tvrdnja apelanta. Vrhovni sud je također zaključio da ostali revizioni navodi apelanta nemaju uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, zbog čega ih ovaj sud nije posebno obrazlagao. Nadalje je Vrhovni sud naveo da smatra da je drugostepeni sud pravilno prihvatio utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda i pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava potvrđujući prvostepenu presudu, što i ovaj sud prihvata u cijelosti. Slijedom navedenog Vrhovni sud smatra da su neosnovani revizioni navodi, odnosno da nema povrede odredaba materijalnog prava na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je također odbio zahtjev apelanta za dosuđivanje troškova sastava revizije primjenom odredbe člana 248. ZPP, jer nije uspio u revizionom postupku kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.407,00 KM, primjenom člana 387. stav 1. i čl. 397. stav 1. ZPP.

Izvršni postupak

6. Općinski sud je udovoljio prijedlog tužitelja kao tražitelja izvršenja i donio rješenja o izvršenju broj 65 0 I 761366 19 I od 3. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761359 19 I od 29. godine 2019. godine, broj 65 0 I 761370 19 I od 06. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761364 19 I od 14. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761360 19 I od 26. aprila 2019. godine, broj 65 0 I 761362 19 I od 29. aprila 2019. godine, broj 65 0 I 761356 19 I od 14. maja 2019. godine i broj 65 0 I 761369 19 I od 9. maja 2019. godine.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže povredom odredaba ZPP. U vezi s tim navodi da mu osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana 209. ZPP, jer Vrhovni sud nije odgovorio na njegove navode da je u donošenju presude Kantonalnog suda sudjelovala sudija Zorana Bošković, koja je po zakonu morala biti isključena ili izuzeta (član 357. ZPP), iz razloga što je bila sudija u prvostepenom postupku. Također smatra da Vrhovni sud nije razmotrio njegove navode koji se odnosi na nedostatke u zastupanju tužitelja. S tim u vezi navodi da je Kantonalni sud rješenjem od 18. maja 2016. godine dao jasne upute prvostepenom sudu da u ponovnom postupku pozove tužitelje da otklone nedostatke u tužbi i da ukine sve parnične radnje koje je kao njihov punomoćnik preduzela uposlenica Saveza samostalnih sindikata. S tim u vezi smatra da je pogrešno stajalište drugostepenog suda da je podnošenjem punomoći advokata Fikreta Cocalića otklonjen nedostatak u sastavljanju i predaji tužbe sudu, jer smatra da je imenovani advokat uredio tužbu koju je sačinila i sudu predala Sanela Maličević uposlenica Saveza samostalnih sindikata, jer smatra da tužba koju je navodno uredio advokat tužitelja je nova tužba koja je prvostepenom sudu podnesena 28. marta 2017. godine, zbog čega smatra da se rokovi zastare računaju od datumom podnošenja te tužbe. Stoga apelant smatra da je nastupila zastara potraživanja svih tužitelja. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasno suđenje, jer je kako navodi sutkinja Zorana Bošković bila sudija u ovom predmetu u dva prvostepena postupka. Stoga ističe da sudija koji je sudjelovao u donošenju presuda u prvostepenom postupku ne može biti žalbeni sudija u istoj pravnoj stvari, jer je kako ističe imenovana oblikovala svoj stav o osnovanosti zahtjeva tužitelja prije nego što je podnesena žalba drugostepenom sudu kao i da je nepristranost uvijek vezana za odnos suca prema stranama u sporu. Dakle apelant smatra da mu je nepravilnim sastavom suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8. U zahtjevu za donošenje odluke o privremenoj mjeri apelant traži „da se naloži odlaganje izvršnih radnji Općinskog suda prema rješenjima o izvršenju broj 65 0 I 761366 19 I od 3. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761359 19 I od 29. aprila 2019. godine, broj 65 0 I 761370 19 I od 6. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761364 19 I od 14. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761360 19 I od 26. aprila 2019. godine, broj 65 0 I 761362 19 I od 29. aprila 2019. godine, broj 65 0 I 761356 19 I od 14. maja 2019. godine i broj 65 0 I 761369 19 I, od 9. maja 2019. godine“. Smatra da bi mu izvršenjem navedenih rješenja o izvršenju nastupila naenadoknadiva šteta.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Usto, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant, osim tvrdnji da bi mu provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda nanijelo nenadoknadivu štetu, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru kojom bi odložio traženo izvršenje izvršenje i tako doveo u pitanje pravo na pristup sudu tražioca izvršenja. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3702/19 (Privredna banka Sarajevo… | Sudska praksa | Aktio