Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5585/17 (H. G.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5585/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5585/17, rješavajući apelaciju Harisa Gredelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Gredelja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 009133 17 Kžk od 5. jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Haris Gredelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 009133 17 Kžk od 5. jula 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 11. septembra 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 26. septembra 2019. godine.
4. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je na traženje Ustavnog suda 16. septembra 2019. godine dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantu i njegovom braniocu.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 009133 15 K od 15. februara 2016. godine apelant, Sabahudin Ikeljić i Mehmed Rekić proglašeni su krivim da su na način opisan u izreci presude počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Sud je osudio apelanta i saoptuženog Mehmeda Rekića na kazne zatvora u trajanju od po šest godina i šest mjeseci, a saoptuženog Sabahudina Ikeljića u trajanju od pet godina i šest mjeseci. Navedenu presudu Vrhovni sud je ukinuo Rješenjem broj 01 0K 009133 16 Kž 15 od 5. oktobra 2016. godine i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.
7. Nakon održanog ponovnog suđenja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 K 009133 16 K 2 od 18. novembra 2016. godine čija je izreka bila identična kao u prethodnoj presudi tog suda. I ovu presudu Vrhovni sud je ukinuo Rješenjem broj 01 0K 009133 17 Kž 18 od 29. marta 2017. godine i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
8. Vrhovni sud je nakon održanog pretresa donio Presudu broj 01 0 K 009133 17 Kžž od 5. jula 2017. godine kojom je, između ostalog, proglasio da su apelant i saoptuženi Sabahudin Ikeljić, na način detaljno opisan u izreci presude, učinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH u stjecaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH (stjecaj krivičnih djela) za koje je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i dva mjeseca, saoptuženi Ikeljić na pet godina i dva mjeseca, a Mehmed Rekić za krivično djelo ubistvo na šest godina. Presudom je, također, određeno da se u izrečene kazne zatvora optuženima uračunava i vrijeme koje su proveli u pritvoru, i to apelantu od 14. septembra 2014. godine sve do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da su, u skladu sa rješenjem tog suda od 29. marta 2017. godine, na pretresu održanom pred apelacionim vijećem tog suda preuzeti, u smislu člana 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka, među kojima su pročitani i iskazi apelanta i ostalih saoptuženih (Mehmeda Rekića i Sabahudina Ikeljića), koje su dali u svojstvu svjedoka sa zapisnika o glavnom pretresu Kantonalnog suda broj 01 0 K 009133 15 K od 2. februara 2016. godine.
10. Nadalje, navedeno je da su na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom 5. jula 2017. godine pročitani zapisnici o ispitivanju osumnjičenog Mehmeda Rekića u Kantonalnom tužiteljstvu, precizirani broj, od 16. oktobra 2014. godine i 29. januara 2015. godine, kao i zapisnici o ispitivanju osumnjičenih apelanta i Sabahudina Ikeljića u Kantonalnom tužiteljstvu od 10. decembra 2014. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu da je iz izlaganja branitelja i optuženih bilo jasno da na pretresu pred Vrhovnim sudom optuženi neće davati odbranu, a niti su predložili da budu saslušani kao svjedoci. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se na pretresu pred drugostepenim sudom optuženi koriste svojim pravom da ne iznose odbranu i da ne odgovaraju na postavljena pitanja, pa su, po shvatanju tog suda, bili ispunjeni uvjeti za čitanje njihovih iskaza iz istrage u smislu člana 288. stav 3. ZKPFBiH, te je u prilog tom stavu citirao odredbe člana 92. stav 2. tačka
c) ZKPFBiH i člana 288. stav 3. ZKPFBiH. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su optuženi na pretresu pred Vrhovnim sudom, nakon što su pročitani ranije navedeni zapisnici o njihovom ispitivanju u istrazi, imali mogućnost da se izjasne u vezi sa sadržinom tih iskaza. Vrhovni sud je naveo da je ocijenio neosnovanim protivljenje branitelja optuženih da se pročitaju iskazi osumnjičenih iz istrage, jer za to nisu ispunjene procesne pretpostavke s obzirom na to da su optuženi u toku glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, kao svjedoci, ispitani direktno i unakrsno i da im je tužitelj predočavao određene dijelove njihovih iskaza iz istrage, odnosno da je tužitelj imao mogućnost optuženima predočiti iskaze date u istrazi. Naime, prema članu 332. stav 1. ZKPFBiH, odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom koji se određuje nakon ukidanja prvostepene presude. Budući da su se optuženi na pretresu pred Vrhovnim sudom koristili pravom da nisu dužni iznijeti svoju odbranu, ili odgovarati na postavljena pitanja, onda je bilo mjesta za primjenu odredbe člana 288. stav 3. ZKPFBiH nezavisno od toga što su optuženi ispitani kao svjedoci direktno i unakrsno na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, ili što je Vrhovni sud na pretresu kao dokaz prihvatio iskaz Mehmeda Rekića, koji je kao svjedok dao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, kako je istakao njegov branitelj. Navedeno je da su to dokazi koji su provedeni tokom prvostepenog postupka i koje je prihvatio Vrhovni sud u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH, a stranke i branitelji optuženih na te dokaze nisu imali nikakve primjedbe.
11. Zatim je Vrhovni sud naveo da je ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te utvrdio da su optuženi počinili predmetna krivična djela koja su im stavljena na teret (pobliže opisano na str. 8-16 osporene presude). Imajući u vidu cjelinu iskaza optuženih kao svjedoka sa glavnog pretresa o okolnostima inkriminiranog događaja, Vrhovni sud je naveo da su optuženi bili svjesni da je Mervan Šljivar (počinilac krivičnog djela ubistvo) ušao u određeni objekt kako bi usmrtio N.K., a da su oni preduzetim radnjama pružili podršku Mervanu Šljivaru u ostvarenju tog cilja. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da su optuženi bili svjesni da će Mervan Šljivar lišiti života oštećenog, a što su oni i htjeli. Stoga, radnje koje su preduzeli apelant i ostali saoptuženi kritične prilike imaju karakter radnji pomaganja, a ne saizvršiteljski karakter za koje radnje su se teretili optužnicom Kantonalnog tužiteljstva. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud nije prihvatio stav odbrane da su apelant i ostali saoptuženi trebali biti proglašeni krivim za neko drugo krivično djelo.
12. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu i ostalim saoptuženim, u smislu člana 49. KZFBiH, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzeo u obzir sve okolnosti koje se stječu na strani optuženih i koje utječu da kazna bude manja ili veća. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući iznesene tvrdnje, apelant u podnesenoj apelaciji iznosi tok cjelokupnog krivičnog postupka pred prvostepenim i Vrhovnim sudom, a potom u apelaciji naglašava da je pobijana presuda Vrhovnog suda zasnovana na nezakonitom dokazu i da je to bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
14. Naime, apelant smatra da je iz osporene presude Vrhovnog suda, kao i presude Kantonalnog suda vidljivo da su pri donošenju tih presuda korišteni zapisnici o saslušanju saoptuženih/saosuđenih Mehmeda Rekića i Sabahudina Ikeljića u svojstvu osumnjičenih u toku istrage i na tim iskazima zasnovali odlučne činjenice iz kojih sudovi utvrđuju postojanje bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela, a naročito apelantovu vinost. Ti iskazi se, prema navodima u apelaciji, nisu mogli uvesti kao dokazi s obzirom na to da su optuženi na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom dali svoju odbranu i ispitani kao svjedoci. U tom smislu apelant ukazuje da je više nego očita razlika uvjeta (upozorenja) i načina davanja iskaza kojeg daje osoba u svojstvu osumnjičenog od iskaza kojeg daje osoba u svojstvu svjedoka.
15. Nadalje se u apelaciji ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda da su optuženi pred tim sudom koristili svoje pravo da ne odgovaraju na postavljena pitanja i da su se, stoga, stekli uvjeti za primjenu odredbe člana 288. stav 3. ZKPFBiH kod činjenice da su optuženi već jednom ispitani pred prvostepenim sudom i koji su dali svoju odbranu. Zbog navedenih razloga su optuženi smatrali da ponovno iznošenje odbrane nije neophodno. Drugi apelantov prigovor jeste da je Vrhovni sud u osporenoj presudi u drugačijoj procesnoj i činjeničnoj situaciji zauzeo sličan stav. Na glavnom pretresu (str. 5, stav 3. osporene presude) Vrhovni sud je konstatirao „da su preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka i pročitani … (između ostalog) … iskazi optuženih kao svjedoka apelanta, Sabahudina Ikeljića i Mehmeda Rekića sa zapisnika o glavnom pretresu Kantonalnog suda…“. U tom smislu apelant navodi da „nisu preuzeti dokazi o saslušanju optuženih kao osumnjičenih u toku istrage“. Međutim, bez obzira na to što iste dokaze (zapisnike iz istrage na kojima su optuženi dali svoju odbranu u svojstvu osumnjičenih) Vrhovni sud nije preuzeo, prema osporenoj odluci ih uvodi kao dokaze na osnovu odredbe člana 288. stav 3. ZKPFBiH, te „na njima zasniva osporenu presudu“. Takav svoj stav Vrhovni sud u pobijanoj presudi obrazlaže tako što smatra da u situaciji u kojoj na glavnom pretresu koji se održava pred Vrhovnim sudom optuženi pred tim sudom neće da daje odbranu i neće da bude ponovno saslušan u svojstvu svjedoka, na taj način koristi svoje pravo da ne iznosi odbranu i da neće da odgovara na postavljena pitanja, te se ima primijeniti navedena zakonska odredba.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je prigovore koji se odnose na nemogućnost korištenja iskaza iz istrage tada osumnjičenih Sabahudina Ikeljića i Mehmeda Rekića razmatrao Vrhovni sud, a o njihovoj neosnovanosti su dati određeni razlozi u obrazloženju osporene presude od 5. jula 2017. godine, na strani 7, posljednja dva pasusa, i strani 8, prvi pasus obrazloženja, na koje Vrhovni sud upućuje. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da apelantov branitelj, iako u apelaciji ističe da smatra pogrešnim stav Vrhovnog suda zauzet u osporenoj presudi u vezi sa navedenim prigovorima, ne navodi konkretnu argumentaciju koja bi opravdala tvrdnju iz apelacije da su ti stavovi pogrešni, pa smatra da su izneseni navodi u apelaciji paušalni. Nadalje, ukazano je da tokom postupka pred Vrhovnim sudom apelantov branitelj nije dovodio u pitanje zakonitost dokaza, zapisnika o ispitivanju osumnjičenih, osim što je iznosio tvrdnje da se ti zapisnici ne mogu uvesti kao dokazi pred ovim sudom. Po ocjeni Vrhovnog suda, navedeni zapisnici o ispitivanju apelanta nisu nezakoniti dokazi, niti se u apelaciji ukazuje na neku zakonsku odredbu suprotno kojoj su ti zapisnici sačinjeni, pa se tvrdnja o nezakonitosti tih dokaza pokazuje kao neosnovana.
17. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su svi optuženi, pa i apelant, u više navrata davali iskaze u istrazi uvijek u prisustvu svojih branilaca. Također su, primjenom člana 288. stav 1. ZKPFBiH, na glavnoj raspravi pred Kantonalnim sudom korišteni navedeni iskazi iz istrage prilikom unakrsnog ispitivanja tužioca kada su optuženi davali svoje iskaze u svojstvu svjedoka, a prethodno su se svi izjasnili da neće davati svoju odbranu. Na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom optuženi opet nisu davali svoju odbranu, a ostali su kod svojih iskaza koje su dali u svojstvu svjedoka, pa je taj sud primjenom člana 288. stav 3. ZKP odlučio da ih pročita i koristi kao dokaz na glavnoj raspravi, što je i naveo u obrazloženju osporene presude. Pri tome je sud imao u vidu da je iz izlaganja branitelja i optuženih bilo jasno da na pretresu pred Vrhovnim sudom optuženi neće davati odbranu, a nisu predložili ni da budu saslušani kao svjedoci. Stoga je vijeće zaključilo da se na pretresu pred drugostepenim sudom optuženi koriste svojim pravom da ne iznose odbranu i da ne odgovaraju na postavljena pitanja, pa su, po shvatanju tog suda, bili ispunjeni uvjeti za čitanje njihovih iskaza iz istrage, u smislu člana 288. stav 3. ZKPFBiH, s obzirom na to da su, shodno članu 92. stav 2. tačka
c) ZKPFBiH, optuženi, tada osumnjičeni, bili na to upozoreni tokom ispitivanja u istrazi. Pored toga, optuženim je na pretresu pred Vrhovnim sudom, nakon što su pročitani zapisnici o njihovom ispitivanju u istrazi, data mogućnost da se izjasne u vezi sa sadržajem tih iskaza. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovano protivljenje branitelja optuženih da se pred tim sudom pročitaju iskazi osumnjičenih iz istrage, jer za to nisu ispunjene procesne pretpostavke s obzirom na to da su optuženi u toku glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, kao svjedoci, ispitani direktno i unakrsno i da im je tužitelj predočavao određene dijelove njihovih iskaza iz istrage, odnosno da je tužitelj imao mogućnost da optuženima predoči iskaze date u istrazi. Također, kako je navelo Kantonalno tužilaštvo, apelant i drugi osuđeni su putem videolinka davali iskaze u svojstvu svjedoka u postupku koji se vodi pred pravosudnim tijelima Republike Slovenije protiv Mervana Šljivara, kao njihovog državljanina, te da su u tom postupku izjavili da se „ničeg ne sjećaju“, što je dovelo do toga da je taj sud preuzeo njihove iskaze sa glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom, a na osnovu tih iskaza i drugih dokaza koje je prikupilo Kantonalno tužilaštvo, za ubistvo N.K. je nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora od 30 godina, što sve ide u prilog apelantovom selektivnom tumačenju navedenih odredaba ZKPFBiH.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 59/14, 96/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 33. stav (1) Pomaganje (1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
Član 166. stav (1) Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Član 371. stav (1) Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine…
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Prava osumnjičenog odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.
(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovara na postavljena pitanja.
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 92. stav (1) i stav (2) tač. a) i c) i st. (5) i (6) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (1) Kad se osumnjičeni prvi put ispituje pitaće ga za ime i prezime, nadimak, ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko porodično ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni matični broj građana državljanina Bosne i Hercegovine, koje mu je zanimanje, kakve su mu porodične prilike, da li je pismen, kakve je škole završio, da li je, gdje i kada služio vojsku odnosno ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadležnog za poslove odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovnog stanja, da li je, kada i zašto osuđivan, da li je i kada je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za neko drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik.
Osumnjičeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah saopštiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozoriće se i na posljedice ako po tome ne postupi.
(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi, 5) Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.
(6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na izjavi osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 98. stav (1) Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.
Član 100. st (1) i (2) Tok saslušanja svjedoka (1) Svjedok je dužan da odgovore daje usmeno.
(2) Svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutiti, a zatim će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Svjedok će se i upozoriti da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članu 98. stav (1) ovog Zakona i ovo upozorenje će se unijeti u zapisnik.
Član 274. stav (2) Pouke optuženom (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća poučit će optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da dâ takav iskaz bit će podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 277. ovog Zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 100. ovog zakona. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu odnosno ne daje izjavu. Sud će omogućiti da se u vezi sa tim svojim pravom optuženi prethodno konsultuje sa braniteljem, a ukoliko nema branitelja sud će pažljivo ispitati da li mu je branitelj nužan.
Član 288. stav (3) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (3) Ako se tokom glavne rasprave optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se, prema odluci sudije odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 92. stav (2) tačka c) ovog Zakona.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 332. stav (1) Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 009133 17 Kžk od 5. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu primio 31. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija osporenu odluku, tvrdeći da su mu njome prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
27. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog je proizašla osporena odluka ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog pomaganja u izvršenju krivičnog djela ubistvo u stjecaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
29. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud zasnovao presudu na iskazima koje su osuđeni Sabahudin Ikeljić i Mehmed Rekić dali u istrazi u svojstvu osumnjičenih, te da je na tim iskazima zasnovao odlučne činjenice iz kojih je utvrđeno postojanje bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela, a naročito vinost, apelantova krivica. Pri tome apelant ističe da je tokom cijelog postupka odbrana prigovarala da nisu bile ispunjene procesne pretpostavke da se ti iskazi koriste s obzirom na to da su apelant i ostali optuženi na glavnom pretresu koristili pravo da svjedoče i da su svjedočili, zbog čega odbrana smatra da se na iskazima navedenih optuženih koje su dali u istrazi ne može zasnivati presuda.
30. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
31. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome, potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
32. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da se u određenim okolnostima može pokazati da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54) uslijed čega korištenje iskaza u dokaznom postupku dobivenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3. tačka d. člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi, Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine), ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin, stav 54).
33. Dakle, u konkretnom slučaju apelant smatra da su u predmetnom postupku nezakonito korišteni iskazi ostalih (tada) osumnjičenih, koje su dali u fazi istrage. U tom smislu Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava vjerodostojnost sadržaja spornih iskaza, nego samo formalnu ispunjenost uvjeta za korištenje tog iskaza na pretresu, jer je na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom saslušan u svojstvu svjedoka, kada je direktno i unakrsno ispitan, i taj iskaz je na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom preuzet. Dakle, sporno pitanje u konkretnom slučaju jeste da li je moguće prilikom donošenja odluke kao dokaz koristiti zapisnik o ispitivanju lica koji je dalo u toku istrage u svojstvu osumnjičenog lica u slučaju kada to lice na glavnom pretresu bude saslušano u svojstvu svjedoka.
34. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 6. ZKPFBiH propisana prava osumnjičenog, odnosno optuženog, te da je izričito propisano da „osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega“, da mu se „mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist“ i da „nije dužan da iznese svoju odbranu, niti da odgovara na postavljena pitanja“. Pored toga, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 274. stav 1. ZKPFBiH koji obavezuje sudiju, odnosno predsjednika vijeća da na glavnom pretresu pouči optuženog da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, što jasno ukazuje da se prava optuženog propisana u članu 6. st. (2) i (3) ZKPFBiH odnose i na stadij glavnog pretresa.
35. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je izričitim odredbama člana 92. stav 2. ZKPFBiH propisano da će se na početku ispitivanja osumnjičenom saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, te da će se poučiti i o pravima koje ima, uključujući pravo propisano u tački „a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja“, te u tački „c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branitelja, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi“. Nadalje, odredbama stava (6) člana 92. ZKPFBiH je izričito propisano da, ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka. Dakle, u stavu 6. člana 92. ZKPFBiH je praktično predviđena „sankcija“ ukoliko je postupljeno protivno odredbama st. 1-5. ovog člana. Sankcija je u tome što se na iskazu osumnjičenog tada ne može zasnivati nijedna sudska odluka. Ako bi se presuda zasnivala na iskazu osumnjičenog koji je pribavljen nekom povredom iz stava 6. člana 92. ZKPFBiH, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH kojim je propisano da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati presuda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 296. stav 1. ZKPFBiH propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, a odredbama člana 332. stav (2) da se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da su na pretresu održanom pred tim sudom pročitani zapisnici o ispitivanju osumnjičenog Mehmeda Rekića u Kantonalnom tužiteljstvu, preciziranog broja, od 16. oktobra 2014. godine i 29. januara 2015. godine, kao i zapisnici o ispitivanju osumnjičenih apelanta i Sabahudina Ikeljića u Kantonalnom tužiteljstvu od 10. decembra 2014. godine. Ustavni sud konstatira da iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud prilikom odlučivanja da uzme u obzir iskaze apelanta i saoptuženih iz istrage imao u vidu da je iz izlaganja branitelja i optuženih bilo jasno da na pretresu pred Vrhovnim sudom optuženi neće davati odbranu, a niti su predložili da budu saslušani kao svjedoci. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se na pretresu pred drugostepenim sudom optuženi koriste svojim pravom da ne iznose odbranu i da ne odgovaraju na postavljena pitanja, pa su, po shvatanju tog suda, bili ispunjeni uvjeti za čitanje njihovih iskaza iz istrage, u smislu člana 288. stav 3. ZKPFBiH, s obzirom na to da su, shodno članu 92. stav 2. tačka
c) ZKPFBiH, optuženi, tada osumnjičeni, bili na to upozoreni tokom ispitivanja u istrazi. Pored toga, iz presude Vrhovnog suda proizlazi da su optuženi na pretresu pred Vrhovnim sudom, nakon što su pročitani ranije navedeni zapisnici o njihovom ispitivanju u istrazi, imali mogućnost da se izjasne u vezi sa sadržinom tih iskaza. Također, Vrhovni sud je naveo da je ocijenio neosnovanim protivljenje branitelja optuženih da se pročitaju iskazi osumnjičenih iz istrage, jer za to nisu ispunjene procesne pretpostavke s obzirom na to da su optuženi u toku glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, kao svjedoci, ispitani direktno i unakrsno i da im je tužitelj predočavao određene dijelove njihovih iskaza iz istrage, odnosno da je tužitelj imao mogućnost da predoči optuženima iskaze date u istrazi. Naime, prema članu 332. stav 1. ZKPFBiH, odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom koji se određuje nakon ukidanja prvostepene presude. Budući da su se optuženi na pretresu pred Vrhovnim sudom koristili pravom da nisu dužni da iznesu svoju odbranu ili da odgovore na postavljena pitanja, Vrhovni sud je zaključio da se treba primijeniti član 288. stav
3. ZKPFBiH nezavisno od toga što su optuženi ispitani kao svjedoci direktno i unakrsno na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, ili što je Vrhovni sud na pretresu kao dokaz prihvatio njihove iskaze koji su kao svjedoci dali na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Navedeno je da su to dokazi koji su provedeni tokom prvostepenog postupka i koje je prihvatio Vrhovni sud u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH, a stranke i branitelji optuženih na te dokaze nisu imali nikakve primjedbe.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja osporene odluke (strana 7) proizlazi da je apelant, zajedno sa Mehmedom Rekićem i Sabahudinom Ikeljićem, u predmetnom postupku u fazi istrage u svojstvu osumnjičenog ispitan u Kantonalnom tužilaštvu u prisustvu branitelja - advokata o čemu su sačinjeni zapisnici o ispitivanju. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su svi optuženi, tada osumnjičeni, poučeni o pravima koje imaju u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH, te da apelant i ostali tada osumnjičeni (niti njihovi branitelji) nisu imali nikakve primjedbe na njih, a niti je apelant u predmetnoj apelaciji problematizirao sam način ispitivanja i sačinjavanja navedenih zapisnika. S tim u vezi, a imajući u vidu već citirani stav Evropskog suda u vezi sa opravdanošću uzimanja u obzir izjava koje su date u istražnoj fazi (stav 32. ove odluke), Ustavni sud smatra da u kontekstu izuzetaka od neposrednog izvođenja dokaza (član 288. ZKPFBiH) u predmetnom postupku nije bilo prepreke da se sačinjeni zapisnici o ispitivanju u fazi istrage koriste kao dokaz sa saglasnošću apelanta ili bez nje o čemu je Vrhovni sud dao dovoljno obrazloženje u kojem, po ocjeni Ustavnog suda, nema proizvoljnosti, pa su, stoga, apelantovi navodi u vezi sa zakonitošću dokaza neosnovani.
38. Konačno, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje stava 2. člana 6. Evropske konvencije (presumpcija nevinosti), ali da nije konkretizirao ove navode. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude i predočenih dokumenata ne uočava da je u odnosu na apelanta na bilo koji način došlo do kršenja navedenog principa presumpcije nevinosti obuhvaćenog navedenim stavom člana 6. Evropske konvencije. Štaviše, iz osporene presude proizlazi da je ona rezultat izvedenih dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije, budući da je Vrhovni sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, među kojima su i iskazi pribavljeni u toku istrage. Također, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, te da nijedno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević