Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3234/18 (G. J.)
Odluka donesena 04. 10. 2019.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3234/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
04. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 4. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3234/18, rješavajući zahtjev Gorana Jovanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. st. (1) i 4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Gorana Jovanovića za donošenje privremene mjere.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da ne poduzima radnje radi izvršenja kazne zatvora apelantu koja je izrečena Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017.
godine, koja je potvrđena Presudom Suda Bosne i Hercegovine S1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnio je 9. juna 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine i S 1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi „Sudu BiH bilo naloženo da obustavi sve radnje izvršenja kazne zatvora po pozivu broj S 1 2 K 020632 18 Iks od 22. maja 2018. godine“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.
2. Sud BiH je presudom broj S 1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017. godine, koja je potvrđena presudom broj S 1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine, apelanta i optuženog A.J. oglasio krivim da su radnjama, bliže opisanim u izreci presude počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i to, apelant u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 1.KZ BiH a optuženi A.J. u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1 KZ BiH. Apelantu je izrečena kazna zatvora od šest godina, te mu je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela.
3. Ustavni sud je 5. jula 2018. godine donio Odluku broj AP-3234/18 (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. U obrazloženju odluke je, između ostalog, navedeno (stav 18 Odluke) da „S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da su Zakonom Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS) regulisani način, postupak i uslovi izvršenja kazne. Relevantnim odredbama navedenog zakona regulisan je postupak odlaganja izvršenja kazne. Ustavni sud zapaža da iz dokumenta priloženih uz apelaciju proizlazi da apelant nije iscrpio ovu mogućnost. Naime, u dopisu Sudu BiH kojim opravdava nedolazak radi preuzimanja poziva na izdržavanje kazne zatvora apelant je naveo da se nalazi u bolnici, te ako ovo opravdanje ne bude uvaženo da moli da mu se dostavi uputni akt kako bi podnio zahtjev za odlaganje njenog izvršenja. Stoga proizlazi da apelant prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom nije tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.“
4. Apelant je 19. jula 2019. godine, putem pravnog zastupnika, podnio ponovo zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom će se apelantu odgoditi izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke po apelaciji“. U prilogu zahtjeva je dostavio Rješenje Suda BiH broj SU-10-277/19 od 8. jula 2019. godine kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba podnesena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 020632 18 Iks od 1. jula 2019. godine, a kojim se odbija kao neosnovana njegova molba za odgađanje izvršenja kazne zatvora. Također je u prilogu zahtjeva za privremenu mjeru dostavljena prateća medicinska dokumentacija u vezi sa apelantovim zdravstvenim stanjem.
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz ponovnog zahtjeva za donošenje privremene mjere i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant se, nakon donošenja Odluke o privremenoj mjeri od 5. jula 2018. godine, u više navrata obraćao Sudu BiH sa molbama za odgađanje izvršenja kazne zatvora (zbog svog zdravstvenog stanja), povodom čega je Sud BiH rješenjima od 18. jula 2018. godine, 25. septembra 2018. godine, 14. novembra 2018. godine, 8. januara 2019. godine i 25. aprila 2019. godine usvajao apelantove molbe i odgađao izvršenje njegove kazne zatvora, zbog ispunjenosti uslova iz člana 145. stav 1. tačka 1. ZIKS.
7. Sud BiH je u obrazloženju rješenja od 14. novembra 2018. godine naveo, između ostalog, da je odgađanje izvršenja kazne zatvora apelantu odobrenu za vremenski period od dva mjeseca kako bi pripremio nalaze laboratorije i RTG pluća radi obavljanja hitne kateterizacije srca ili CT Koronarografije, sve u cilju utvrđivanja stvarnog zdravstvenog stanja apelanta.
8. Sud BiH je u rješenju od 8. januara 2019. godine naveo, između ostalog, da je apelantu odgađanje izvršenja kazne zatvora odobreno za vremenski period od četiri mjeseca kako bi apelant obavio kateterizaciju srca/koronarografiju koja je zakazana za 17. april 2019. godine.
9. Sud BiH u obrazloženju rješenja od 25. aprila 2019. godine naveo, između ostalog, da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za odgađanje (period od dva mjeseca) izvršenja kazne zatvora apelantu, koji je zaključak je zasnovao na nalazu i mišljenju Univerzitetskog kliničkog centra republike Srpske (u daljnjem tekstu: UKCRS) od 17. aprila 2019. godine u kojem je navedeno da se nakon uvida u laboratorijske nalaze te subjektivnih navoda viroze odustane od planirane procedure, te se apelantu kao osuđenom kao naredni termin za koronarografiju određuje 27. juni 2019. godine.
10. Iz stanja spisa predmeta, odnosno Nalaza i mišljenja UKCRS-Klinika za kardiologiju- Odjeljenje interventne kardiologije od 27. juna 2019. godine, proizlazi da je apelantova zakazana intervencija za 27. juni 2019. godine odgođena zbog nedostatka materijala, a da će o terminu apelant biti naknadno obaviješten telefonskim putem.
11. Apelant se 28. juna 2019. godine, u smislu člana 145. stav 1. tačka 1. ZIKS, obratio Sudu BiH molbom za odgađanje izvršenja kazne za još četiri mjeseca, kako bi obavio koronarografiju u zdravstvenoj ustanovi koja za to ispunjava uslove.
12. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020632 18 Iks od 1. jula 2019. godine odbijena kao neosnovana molba apelantovog punomoćnika za odgađanje izvršenja kazne zatvora. Sud BiH je navedenu odluku donio pozivajući se na član 146. stav 9. ZIKS, koji propisuje da ukupni period odgađanja izvršenja kazne zatvora po svim osnovama može trajati najduže 12 mjeseci, osim u slučajevima iz člana 145. stav 1. tačka 7. navedenog Zakona, a koji se odnosi na odgađanje izvršenja kazne osuđenoj ženskoj osobi koja doji dijete mlađe od godinu dana ili koja je trudna.
13. Zatim, iz stanja spisa predmeta (Mišljenja Konzilijuma UKCRS od 2. jula 2019. godine) proizlazi da je apelantova intervencija kateterizacije srca/koronarografije zakazana za 25. septembar 2019. godine.
14. Apelant je protiv rješenja Suda BiH od 1. jula 2019. godine izjavio žalbu u kojoj je, između ostalog naveo da njegova oboljenja (angina pectoris i hipertensio arterialis assentialis primaria) moraju biti otklonjeni ugradnjom stentova ili bajpasa, te da navedena oboljenja još uvijek nisu sanirana, što opravdava osnovanost njegove molbe da mu se odgodi izdržavanje kazne zatvora. Također je u žalbi istaknuto da su tačni navodi iz prvostepenog rješenja da, prema članu 146. stav 9. ZIKS, ukupni period odgađanja izvršenja kazne zatvora može trajati najduže 12 mjeseci i da bi u svakom savremenom društvu pomenuti član Zakona morao biti primijenjen, ali pod uslovom da društvo omogućava neophodnu medicinsku zaštitu. Istaknuto je da apelant kao podnosilac molbe ne može snositi odgovornost za nastalu situaciju, a zbog čekanja za obavljanje neophodne intervencije i nemogućnosti klinike da ga primi na liječenje. Također, u žalbi se ističe da zavodi u kojima se izdržavaju kazne nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu bez koje bi život osuđenog bio ugrožen. Apelant je u žalbi naveo da smatra da je njegov zahtjev opravdan i da bi za njega, kao invalida, bio veliki rizik da bez prethodno obavljene medicinske intervencije bude upućen na izdržavanje kazne. Pored dokumentacije dostavljene uz molbu, apelant je uz žalbu dostavio Mišljenje Konzilijuma UKCRS od 2. jula 2019. godine.
15. Rješenjem Suda BiH broj SU-10-277/19 od 8. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Suda BiH od 1. jula 2019. godine.
16. U obrazloženju rješenja je Sud BiH naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio zakonsku odredbu (član 146. stav 9. ZIKS) na osnovu koje je odbio apelantovu molbu kao neosnovanu. Naime, okolnosti pod kojima se osuđenom licu može odgoditi izvršenje kazne zatvora, navedene su u članu 145. stav 1. ZIKS, tako da sud, prilikom odlučivanja o molbi osuđenog lica, cijeni da li je ispunjen jedan od razloga propisan navedenom zakonskom odredbom. Dakle, kod donošenja odluke sud se kreće unutar tih taksativno navedenih okolnosti. S tim u vezi je Sud BiH istakao da apelant kao osnov za prekid izdržavanja kazne zatvora nalazi u odredbi člana 145. stav 1. tačka 1. ZIKS, koji propisuje mogućnost da se osuđenom licu može odobriti odgađanje izvršenja kazne zatvora ako je „oboljelo od teže akutne bolesti“. Član 146. stav 9. ZIKS, na koji se Sud BiH poziva u prvostepenom rješenju, propisuje ukupni period odgađanja izvršenja kazne zatvora po svakom navedenom osnovu. Taj period po zakonu može trajati najduže 12 mjeseci, osim u slučajevima iz člana 145. stav 1. tačka 7. ZIKS-a, U tom smislu je Sud BiH ukazao da se iz stanja spisa predmeta nedvojbeno zaključuje da je apelantu kao osuđenom dosadašnjim rješenjima Suda BiH odobreno odgađanje izvršenja kazne zatvora na period od ukupno 12 mjeseci, čime je on iskoristio maksimalni zakonom propisani period za odgađanje. Primjenjujući član 146. stav 9. ZIKS, Sud BiH se u apelantovom slučaju kretao unutar svojih zakonskih ovlaštenja, jer je prije svega ispitao da li postoje formalne zakonske pretpostavke za odgađanje izvršenja kazne. S obzirom da je Sud BiH u prvostepenom rješenju pravilno zaključio da je apelantu odgađanje izvršenja kazne zatvora do sada odobreno za maksimalni zakonski period od 12 mjeseci, što je i sam apelant u žalbi prihvatio kao pravilan zaključak, prvostepeni sud nije ni bio u mogućnosti razmatrati razloge i dokaze na kojima se zasniva nova molba za odgađanje izvršenja kazne. Ovo iz razloga jer se, u konkretnom slučaju, nisu ispunili zakonski uslovi za donošenje meritorne odluke. Dakle, uvažavajući apelantovo zdravstveno stanje, prvostepeni sud nije imao zakonsku mogućnost za donošenje odluke kojom bi udovoljio njegovoj molbi, niti je mogao cijeniti razloge i dokaze na kojima se molba temelji. Konačno je Sud BiH istakao da žalba zanemaruje činjenicu da je članom 81. stav 3. ZIKS propisano da u slučaju da ne postoji mogućnost liječenja u zavodu, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u tom zavodu, oboljelo lice uputit će se u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje zavodski ljekar nakon konsultacija s upravnikom zavoda.
17. Apelant je u ponovnom zahtjevu za donošenje privremene mjere naveo da smatra da postoji osnov za odlaganje kazne zatvora do donošenja odluke po predmetnoj apelaciji. Predmetni zahtjev je obrazložio navodima da njegova oboljenja moraju biti otklonjena ugradnjom stentova i bajpasa, te da ta oboljenja koja još uvijek nisu sanirana predstavljaju osnovanost za odlaganje kazne zatvora u njegovom slučaju. S tim u vezi ističe da je odredba na koju su se redovni sudovi pozvali (član 146. stav 9. ZIKS) primjenjiva u savremenom društvu pod uslovom da to društvo omogućava „običnim smrtnicima neophodnu medicinsku zaštitu“, te da ne može „obrazloženje rješenja ići da je navedena zakonska odredba opredijelila sud da ne razmatra razloge i dokaze na kojima se zasniva molba apelanta“. U tom smislu apelant navodi da nije kriv za nastalu situaciju, odnosno za odlaganje koronarografije zbog nedostatka materijala, stentova i druge medicinske opreme. Također apelant ukazuje da adekvatna zdravstvena zaštita ne postoji u kazneno-popravnim ustanovama, te da bi za njega kao „invalida bez jedne noge koji se veoma brzo zamara“ bio prevelik rizik da bez prethodne ozbiljne medicinske intervencije bude upućen na izdržavanje kazne.
18. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
(4) Postupak za donošenje privremene mjere je hitan, a odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
19. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to u interesu stranaka ili vođenja postupka o apelaciji, odnosno kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
20. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. Ustavni sud nadalje podsjeća na sadržaj odredbe člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda kojim je propisana da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Ovo iz razloga jer je smisao navedene odredbe Pravila Ustavnog suda da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također se obaveza iscrpljivanja navedene zakonske mogućnost prema relevantnim odredbama ZIKS, pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
22. U smislu prethodnog stava, Ustavni sud konstatuje da se apelant u više navrata obraćao Sudu BiH sa molbom radi odgađanja izvršenja kazne zatvora, te da je navedeni sud navedene apelantove molbe cijenio osnovanim, sve do podnošenja apelantove molbe od 28. juna 2019. godine koja je rješenjem Suda BiH od 1. jula 2019. godine odbijena kao neosnovana iz formalnih razloga u smislu odredbe člana 146. stav 9. ZIKS, zbog zakonske nemogućnosti da ukupno odgađanje izvršenja kazne po svim osnovama traje duže od 12 mjeseci. Dakle, iz obrazloženja odluka Suda BiH koje su donesene povodom apelantove molbe za odgađanje od 28. juna 2019. godine proizlazi da se taj sud nije bavio ispitivanjem merituma apelantove molbe (ispunjenošću uslova iz člana 145. stav 1. tačka 1. ZIKS), na šta je između ostalog ukazano i u obrazloženju drugostepenog rješenja Suda BiH od 8. jula 2019. godine. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja obraćanje apelanta Sudu BiH, nakon donošenja rješenja Suda BiH od 25. aprila 2019. godine, ne može smatrati djelotvornim (u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda) zbog samog ograničenja koji proizlazi iz pozitivnopravnih propisa kojima je uređena oblast izvršenja krivičnih sankcija, odnosno odgađanja izvršenja kazne.
23. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant boluje od teške bolesti (angina pectoris i hipertensio arterialis assentialis primaria), radi koje je neophodan operativni zahvat (ugradnja stentova ili bajpasa). Ta okolnost, prema mišljenju Ustavnog suda, opravdava osnovanost apelantovog zahtjeva da mu se odgodi izdržavanje kazne zatvora. Dakle, apelant je učinio izvjesnim da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno ugroženo. Pri tom, Ustavni sud ponovo podsjeća na činjenicu da je Sud BiH, u skladu sa svojim nadležnostima, već donosio odluke o odgađanju izvršenja apelantove kazne zatvora upravo zbog apelantovog zdravstvenog stanja. Međutim Ustavni sud zapaža da, s obzirom na odredbu člana 146. stav 9. ZIKS-a, više ne postoji mogućnost da Sud BiH, i pored teškog zdravstvenog stanja udovolji apelantovom zahtjevu budući da prema navedenoj odredbi ukupni period odgađanja izvršenja kazne zatvora po svim osnovama može trajati najduže 12 mjeseci. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem presude Suda BiH broj S 1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017. godine, prije donošenja odluke o apelaciji, mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere u interesu stranke i vođenja postupka.
24. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
25. U smislu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
26. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
27. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević