Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5083/17 (A. S.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Mjera obezbjeđenja
  • Propisano zakonom
  • Šta se smatra imovinom
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5083/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5083/17, rješavajući apelaciju Akifa Smailhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Akifa Smailhodžića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 143868 17 Kž 2 od 8. novembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 143868 17 Kpp od 6. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Akif Smailhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 143868 17 Kž 2 od 8. novembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 143868 17 Kpp od 6. oktobra 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se ukidaju mjere osiguranja izrečene osporenim rješenjima, osporena rješenja stavljaju van snage, a njemu omogućava raspolaganje imovinom do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Postupajući po apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 5083/17 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je predmetni zahtjev odbijen kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 10. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 23. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 K 143868 17 Kpp 31 od 6. oktobra 2017. godine, donesenim u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta i N. B., apelantu kao osumnjičenom odredio mjere osiguranja zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnina ili stvarnih prava upisnih na nekretnini (stan, kuća, zgrada i dvorište bliže označeni u izreci rješenja), uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama. Istim rješenjem izdat je i nalog označenoj banci da apelantu i povezenim licima S. S., D. S. i A. S. na osnovu njihovog naloga uskrati isplatu novčanih sredstava sa apelantovog računa blokadom računa: devizni i štedni račun bliže označen, te označeni kartični račun. Istim rješenjem je određeno da će se navedena zabrana otuđenja ili opterećenja izvršiti u zemljišnim knjigama Općinskog suda, te da će izrečene mjere ostati na snazi do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud o izrečenim mjerama osiguranja odlučio primjenom odredbi člana 17. stav 2. tačke a) i e) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom u vezi sa čl. 114. i 115. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Nadalje iz obrazloženja rješenja proizlazi da se protiv apelanta vodi istraga zbog krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi, da je 5. septembra 2017. godine donijeta naredba o provođenju finansijske istrage koja je u toku i u okviru koje se prikupljaju podaci u svrhu utvrđivanja nezakonito stečene imovine. U vezi s tim je Općinski sud ukazao da je, prema do tada prikupljenim dokazima, utvrdio gdje je apelant zaposlen i kolika mjesečna primanja ostvaruje, te da na računima kod označene banke posjeduje određene novčane iznose. U prilog činjenici da bi apelant mogao osujetiti finansijsku istragu koja je u toku na način da bi raspolagao navedenom imovinom ukazano je da je u periodu od 15. augusta 2017. godine do 3. oktobra 2017. godine prema podacima predočenim od označene banke došlo do umanjenja sredstva po apelantovim računima. Potom je ukazano da se u ovom periodu apelant nalazio u pritvoru, te da su povezana lica s apelantom u ovom periodu podnosila zahtjeve sudu i Tužilaštvu za odobravanje bankovnih kartica, koje su od apelanta oduzete prilikom njegovog smještaja u pritvorsku jedinicu, a kojim Općinski sud nije udovoljio. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da je opravdano izdavanje naloga označenoj banci da apelantu i povezanim licima S. S., D. S. i A. S. uskrati isplatu novčanih sredstava sa apelantovog računa putem blokade računa, sefova i blokade konkretno označenih računa. Prema ocjeni Općinskog suda, bez mjera osiguranja bilo bi znatno otežano ostvarenje potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) u odnosu na apelanta, pa je opravdano određivanje mjera zabrane otuđenja ili opterećenja označenih nekretnina uz zabilježbu zabrane, posebno imajući u vidu da se nekretnine nalaze na atraktivnim lokacijama, nisu opterećene hipotekom ili drugim teretima i kao takve se vrlo lako mogu otuđiti. Općinski sud je istakao i da se apelant nalazi u pritvoru, te da je pri određivanju pritvora zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. U vezi s tim je ukazano i da se prema stavu Vrhovnog suda FBiH iz rješenja od 17. februara 2016. godine o nezakonito stečenoj imovini rješava u odluci o glavnoj stvari, te da je za primjenu relevantnih odredbi Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom dovoljno da postoji sumnja, a ne i viši stepen sumnje da se radi o imovini pribavljenoj izvršenjem krivičnog djela. Prema ocjeni Općinskog suda, u konkretnom slučaju sumnja proizlazi iz samog nesrazmjera po osnovu legalnih prihoda i stečene imovine koja dovedena u vezu sa osnovanom sumnjom da je počinjeno krivično djelo opravdava određivanje mjera zbrane.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 143868 17 Kž 2 od 8. novembra 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i osumnjičenog N. B.

9. Iz obrazloženja rješenja, prije svega, proizlazi da je Kantonalni sud neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje u vezi s tumačenjem pojma „povezana lica“, a što su u apelantovom slučaju njegova supruga S. S. i njegova djeca D. S. i A. S. kojim je nalogom označenoj banci ukraćeno da raspolažu njegovim novčanim sredstvima na označenim računima. Kantonalni sud se saglasio s razlozima iz prvostepenog rješenja iz kojih proizlazi da je na apelantovim računima u označenom periodu došlo do označenog umanjenja sredstava iako je apelant u istom periodu bio u pritvoru. Slijedom navedenog, zaključeno je da su povezana lica podizala novac s konkretnog računa i time umanjila sredstva koja, po pravilnoj ocjeni prvostepenog suda, predstavljaju osiguranje oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom, a o čemu će u konačnici biti odlučeno tokom glavnog pretresa.

10. Nadalje je u obrazloženju rješenja Kantonalni sud naveo da se može prihvatiti kao tačna konstatacija iz apelantove žalbe da nigdje nije propisano u čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine da se privremene mjere osiguranja mogu odrediti zbog „opasnosti da bi osumnjičeni mogao osujetiti finansijsku istragu“. Međutim, takav navod iz prvostepenog rješenja ne može cijeniti takvim značajem da ga čini nerazumljivim u njegovom obrazloženju, na što apelantov branilac neosnovano pledira, jer upravo iz cjelokupnog sadržaja obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da se određene mjere osiguranja zasnivaju na navedenim zakonskim odredbama. Stoga je Kantonalni sud istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da bi bez mjera osiguranja u odnosu na apelanta bilo znatno otežano ostvarenje potraživanja FBiH u pogledu imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

11. Kantonalni sud je ukazao da je apelantov branilac uz žalbu dostavio i dokaze kojima se želi ukazati da je apelant materijalna sredstva koja se sastoje u vidu imovine i novčanih sredstava pribavio na zakonit način i da ona potječu iz zakonitog pravnog posla (ugovora o djelu, sporazuma o utvrđivanju obaveza i vremenskim rokovima otplate, polica osiguranja i dr.), te navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i izveo zaključak o opravdanosti donošenja prvostepenog rješenja kojim se određuju mjere osiguranja. U vezi s tim je Kantonalni sud istakao da je navedeno prvostepeno rješenje doneseno u fazi istrage, i to na prijedlog Kantonalnog tužilaštva, slijedom čega su navodi apelantove odbrane bez utjecaja na pravilnost i zakonitost osporenog prvostepenog rješenja. Naime, Kantonalni sud je naveo da će se tek u fazi glavnog pretresa izvođenjem dokaza optužbe i odbrane koji se odnose na postojanje, odnosno nepostojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, kao i dokaza koji se odnose na utvrđivanje oblika i visine koristi stečene krivičnim djelom (što je osnovna dužnost zastupnika optužbe, a odbrana u kontradiktornom postupku tokom suđenja može osporavati dokaze optužbe koji su pribavljeni u fazi istrage i finansijske istrage za koju Kantonalno tužilaštvo ističe da je vođena) doći i do zaključka o tome da li se radi o apelantovim zakonito stečenim prihodima i imovini. Dakle, to pitanje će biti riješeno odlukom o glavnoj stvari, te će se dobiti odgovor da li se radi o zakonito stečenim prihodima, odnosno da li su novčana sredstva na apelantovim računima ostvarena krivičnim djelima za koja se provodi istraga. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da je opravdan podneseni prijedlog Kantonalnog tužilaštva za određivanje mjera osiguranja, s obzirom na to da je u fazi istrage prikupljenim dokazima Kantonalnog tužilaštva utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su apelant i N. B. kao osumnjičeni svojim radnjama za koje se provodi istraga počinili predmetna krivična djela i njihovim učinjenjem stekli i protivpravnu imovinsku korist. U obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja dati su dovoljno jasni i određeni razlozi koji su opredijelili prvostepeni sud da izvede zaključak da bi osumnjičeni (apelant i N. B.) sakrili i raspolagali vlasništvom nad stvarima pod privremenim mjerama osiguranja iz člana 17. stav 2. tačke a) i e) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, a sve s ciljem njihovog onemogućavanja da zajedno s povezanim licima otuđe ili raspolažu tom imovinom kako bi osujetili i onemogućili efektivnu primjenu odredbi člana 114. KZFBiH. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je neophodno istaći da je za primjenu relevantnih odredbi Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom dovoljno da postoji sumnja da je imovina pribavljena krivičnim djelom (član 17. stav 1), te da se o postojanju sumnje navedu razlozi kako je to u konkretnom slučaju učinio i prvostepeni sud. Stoga, prvostepeni sud i nije bio dužan da u ovoj fazi postupka utvrđuje da li se u pogledu navedenih novčanih sredstava (izvod iz banke) radi o imovinskoj koristi pribavljenoj krivičnim djelom jer bi se u tom slučaju radilo o prejudiciranju odluke o glavnoj stvari. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istakao da je neophodno napomenuti da konačna sudbina mjera osiguranja određenih prvostepenim rješenjem zavisi od daljnjeg toka krivičnog postupka jer se njima osigurava potraživanje iz zahtjeva za oduzimanje imovinske koristi koji se podnosi u smislu citiranog člana 114. KZFBiH.

12. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da su u osporenom prvostepenom rješenju navedeni svi razlozi koji i prema ocjeni tog suda opravdavaju određivanje privremenih mjera zbog opasnosti da oduzimanje imovinske koristi neće moći biti ostvareno ili će biti otežano.

13. Iz stanja spisa predmeta (odgovora na apelaciju Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva) proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo donijelo naredbu o obustavi finansijske istrage protiv apelanta i s njim povezanih lica nakon čega je Općinski sud donio Rješenje broj 43 0 K 143868 17 Kpp 35 od 2. marta 2018. godine kojim se ukidaju mjere osiguranja apelantu i povezanim licima S. S., D. S. i A. S., te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da briše zabilježbu zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnina ili stvarnih prava upisanih po osnovu rješenja tog suda od 6. oktobra 2017. godine. Također je rješenjem naloženo i označenoj banci da deblokira isplatu novčanih sredstava određenu rješenjem Općinskog suda od 6. oktobra 2017. godine. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant tvrdi da čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom ne propisuju da se privremene mjere osiguranja mogu odrediti zbog opasnosti da bi osumnjičeni mogao osujetiti finansijsku istragu, da se s ovim saglasio i Kantonalni sud, ali da je pri tome potpuno zanemario posljedice koje trpi njegovo pravo na imovinu s obzirom na to da su osporenim rješenjima mjere osiguranja određene na cjelokupnoj imovini. Nadalje, apelant tvrdi i da mjera osiguranja nije mogla biti određena prema njegovoj supruzi i djeci s obzirom na to da oni ne predstavljaju povezana lica u smislu člana 4. stav

1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom jer oni još uvijek nisu njegovi pravni sljednici (njegovi nasljednici jer je on živ), odnosno na njih nisu prenesena nikakva imovinska prava koja predstavljaju imovinsku korist. Osim toga, apelant navodi da je predočio i pojedinačno pobrojene dokaze u apelaciji u prilog tvrdnji da nema osnova sumnje da se imovina na kojoj su određene mjere osiguranja u konkretnom slučaju može povezati s nezakonito stečenom imovinom. Prema njegovom mišljenju, u osporenim rješenjima izostali su stvarni prihodi, rashodi, dokazi koji ukazuju na obim, iznos i vrstu i stvarnu vrijednost imovine. Apelant smatra da je zbog navedenih razloga došlo do nezakonitog miješanja u njegovu imovinu i da je narušena pravična ravnoteža između javnog interesa i njegovog interesa i interesa njegove porodice u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom koja se, s obzirom na predočene dokaze, ni na koji način ne može povezati s nezakonito stečenom imovinom. Najzad, apelant je zatražio da mu se zbog utvrđene povrede prava na imovinu dodijeli naknada u pravičnom iznosu, te da mu se isplate troškovi „radi uskraćivanja prava na imovinu“.

II.Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da svojim postupanjem u predmetnom krivičnom postupku nije povrijedio bilo koju ustavnu odredbu, te da apelant u apelaciji na detaljniji način iznosi navode, konstatacije i prigovore koje je prethodno iznosio u svojoj žalbi protiv osporenog prvostepenog rješenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da osporeno rješenje tog suda sadrži sve neophodne odgovore na žalbene prigovore, pa se stoga ne može smatrati ni proizvoljnim ni paušalnim, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

17. Općinski sud je naveo da su navedene mjere osiguranja bile na snazi sve do donošenja naredbe o obustavi finansijske istrage (u daljnjem tekstu: naredba), nakon čega je sud donio Rješenje broj 43 0 K 143868 17 Kpp 35 od 2. marta 2019. godine kojim su ukinute mjere osiguranja prema apelantu i o čemu je on uredno obaviješten.

18. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su navedene mjere osiguranja bile na snazi sve do donošenja naredbe koju je Tužilaštvo donijelo 6. februara 2018. godine, o čemu su bez odlaganja obaviješteni apelant, njegov branilac i nadležni sud koji je donio rješenje od 2. marta 2019. godine kojim su ukinute mjere osiguranja određene prema apelantu. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena ili eventualno odbije kao neosnovana jer se njome osporavaju rješenja koja više nisu na snazi.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 71/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

1) Pojedini izrazi u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

a) imovina predstavlja stvari i prava koja je stekao učinilac krivičnog djela ili povezana osoba, a obuhvata sve stvari i prava koja mogu biti predmet izvršenja te posebno nekretnine i pokretnine, potraživanja, poslovne udjele, vrijednosne papire, novac, umjetnine, plemenite metale i drago kamenje u vlasništvu, posjedu ili pod kontrolom učinioca krivičnog djela ili povezane osobe;

[…]

c) vlasnik je počinilac protivpravnog djela ili s njim povezana osoba;

d) povezana osoba je: podstrekač ili pomagač u krivičnom djelu; pravni sljedbenik počinioca i saučesnika u krivičnom djelu ili druge fizičke ili pravne osobe za koje sud utvrdi da su na njih prenesene stvari ili prava koja predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom a da to prenošenje nije bilo u dobroj vjeri;

e) treća osoba je osoba koja tvrdi da u pogledu imovine koja je predmet postupanja po ovom zakonu ima pravo koje sprečava njegovu primjenu i traži da se osiguranje ili izvršenje proglasi nedopuštenim;

f) predlagač osiguranja je nadležni tužilac;

g) protivnik osiguranja je optuženi i povezana osoba;

h) oduzimanjem se smatra privremeno ili trajno oduzimanje imovine pribavljene krivičnim djelom;

[…]

j) poseban postupak za oduzimanje imovinske koristi opisan je u čl. 5., 6. i 7. ovog zakona i provodi se u izuzetnim slučajevima propisanim ovim zakonom;

k) stranke u postupku oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom, u procesnim situacijama vođenja posebnog postupka su po ovom zakonu tužilac i vlasnik;

D. Osiguranje oduzimanja imovinske koristi Član 16.

(1) U postupku osiguranja privremenom mjerom prema ovom zakonu pretpostavlja se postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvarena, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.

(2) Osiguranje iz stava 1. ovoga člana može se odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi omogućeno da se očituje o prijedlogu tužitelja za određivanje mjera osiguranja.

Član 17.

(1) U cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, tužitelj može tokom ili nakon okončanja krivičnog postupka, ili kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka zbog okolnosti iz člana 5. stav 1. ovoga zakona, predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se najdjelotvornije može postići svrha osiguranja.

(2) Osiguranje imovinske koristi iz stava 1. ovoga člana može se odrediti:

a) zabranom otuđenja i opterećenjem nekretnine […],

e) nalogom banci […] da osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi uskrati da na osnovu njihovog naloga izvrši isplatu novčanih sredstava s njihova računa, u vrijednosti za koju je određena privremena mjera, (3) O prijedlogu tužitelja za određivanje privremenih mjera iz stava 1. ovoga člana rješenjem odlučuje sud koji bi bio mjerodavan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist koja je predmet osiguranja. Ovo rješenje mora sadržati i tačno vrijeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega sud ovisno o ishodu krivičnog postupka ili posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.

(4) Rješenje kojim se određuju mjere osiguranja do podizanja optužnice donosi sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice do njezina potvrđivanja sudija za prethodno saslušanje, a nakon potvrđivanja optužnice, sudija pojedinac ili vijeće krivičnog odjeljenja suda u skladu sa ZKPFBiH, najkasnije u roku sedam radnih dana od dana podnošenja prijedloga tužitelja iz stava 1. ovoga člana.

(5) Ako se radi o prijedlogu za osiguranje oduzimanja imovinske koristi koji se podnosi u okviru posebnog postupka iz člana 5. ovoga zakona, o njemu odlučuje sud koji bi bio mjerodavan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovoga člana može se izjaviti žalba direktno višem sudu u roku tri dana od dana njegove dostave. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 114.

Osnov oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovoga člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo počinjeno, pod uvjetima propisanima ovim Zakonom.

Član 115.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Počiniocu će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, počinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa razmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

(2) Kada je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

(3) Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 K 143868 17 Kž 2 od 8. novembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu datum kada je osporena odluka donesena, te činjenicu da je predmetna apelacija podnesena 5. decembra 2017. godine, proizlazi da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant osporava rješenja Općinskog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Prije svega, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je nakon podnošenja predmetne apelacije došlo do promjene u činjenično-pravnom smislu budući da je prvenstveno Kantonalno tužilaštvo donijelo naredbu o obustavi finansijske istrage protiv apelanta i s njim povezanih lica (od 6. februara 2018. godine), a potom je i Općinski sud donio rješenje (od 2. marta 2019. godine) kojim se ukidaju mjere osiguranja određene prema apelantu i s njim povezanim licima. Međutim, suprotno prijedlogu Kantonalnog tužilaštva iz odgovora na apelaciju da se predmetna apelacija zbog navedene nove pravne činjenice odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana, Ustavni sud ukazuje da se naknadno donesene mjere nadležnih organa mogu tumačiti u apelantovu korist, ali da to u principu ne lišava apelanta njegovog prava i obaveze Ustavnog suda da ispita (u kontekstu osporenih odluka) navode apelacije i eventualno kršenje prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (zajedno s protokolima).

29. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može dogoditi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

30. Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li ta imovina predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant vlasnik ili suvlasnik nekretnina za koje je određena privremena mjera osiguranja, odnosno novčanih sredstava na bankovnom računu, iz čega proizlazi da se nesporno radi o njegovoj imovini, pa Ustavni sud smatra da je navedeni član primjenjiv u ovoj situaciji.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

32. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu s obzirom na to da je osporenim odlukama određena privremena mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabranom otuđenja ili opterećenja imovine, odnosno uskraćivanjem isplate novčanih sredstava. Potom, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina apelantu nije oduzeta, ali je određena privremena mjera zabrane otuđenja imovine do okončanja krivičnog postupka. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke, u svojoj suštini, potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1, „koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima“ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. od 32. do 37, te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).

33. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštovanja uvjeta iz drugog stava člana

1. Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama KZFBiH i Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud osporene odluke donio u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredaba čl. 4, 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, kao i u skladu s odredbama čl. 144. i 115. KZ. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud osporeno rješenje donio u skladu s relevantnim odredbama navedenih zakona tako što je određena privremena mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, kako je to eksplicitno navedeno, na način da je sud, osim utvrđivanja postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, utvrđivao i postojanje sumnje da li nekretnine za koje su predložene mjere zabrane predstavljaju povećanje imovine koja potječe od krivičnog djela.

34. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je naveo da apelant žalbom neosnovano ukazuje da se radi o zakonito stečenoj imovini. Polazeći od svrhe osiguranja privremenom mjerom iz čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, Vrhovni sud je naveo da će pitanje da li se radi o zakonitoj imovini biti riješeno odlukom o glavnoj stvari, odnosno odlukom o eventualnoj apelantovoj krivici koja se donosi u odgovarajućoj fazi postupka, te da u ovoj fazi ne može ispitivati da li je imovina zakonito stečena, već je potrebno da se radi o imovini iz koje se može osigurati izvršenje mjera pozivajući se na odredbe čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da je samim tim i u javnom interesu koji se nalazi u dosljednom poštovanju i primjeni važećih zakona.

35. Odgovarajući dalje na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u samu imovinu (imovina nije oduzeta apelantu), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno donijeti privremenu mjeru osiguranja, te privremeno zabraniti i onemogućiti apelantu da imovinu otuđi ili eventualno prenese na treća lica, odnosno da povezana lica po apelantovom odobrenju raspolažu njegovom imovinom. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom koja se odnosi isključivo na zabranu otuđenja ili opterećenja predmetne imovine, blokadu apelantovog računa, odnosno nalog označenoj banci da apelantu i povezenim licima uskrati isplatu novčanih sredstava sa apelantovog računa na apelanta ne stavlja pretjeran pojedinačni teret u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (zaštita imovinskopravnog interesa FBiH, poštujući načelo da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca. Osim toga, u odnosu na navode apelacije kojima se problematizira postupanje redovnih sudova u pogledu određivanja mjera osiguranja prema apelantovoj supruzi i djeci kao povezanim licima, Ustavni sud ukazuje da zaštitu prava kako pred domaćim sudovima tako i pred Ustavnim sudom mogu tražiti lica koja su vlasnici imovine (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2312/16 od 5. jula 2018. godine, stav 45).

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu određivanjem privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabranom otuđenja ili opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, kao i davanjem naloga označenoj banci da uskrati isplatu s apelantovog računa novčanih sredstava apelantu i povezanim licima, bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5083/17 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio