Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3615/19 (V. Đ.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-3615/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP 3615/19, rješavajući zahtjev Vanje Đurić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vanje Đurić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vanja Đurić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati i z Banjaluke, podnijela je 17. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 057937 19 Rev 2 od 12. juna 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30. novembra 2017. godine.
2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30. novembra 2017. godine i Presude Okružnog suda broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine do donošenja odluke o apelaciji.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30. novembra 2017. godine poništeno je, kao nezakonito, rješenje Komande garnizona Banjaluka, Stambena komisija broj 29/1- 226-1 od 29. maja 2001. godine, kojim je potvrđeno rješenje VP 4022 Banjaluka - Odsjek za garnizonske poslove broj 31/1-130 od 08. maja1 993. godine, kojim je O. Đ. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) dodijeljen na korištenje dvosoban stan u Banjaluci pobliže označen u izreci presude, kao i rješenje Organa za garnizonske poslove VP 4022 broj IN 31./1-130 od 8. maja 1993. godine, kojim je prvotuženom dodijeljen na korištenje navedeni stan kao službeni stan (stav 1. izreke). Utvrđen je ništavim ugovor o korišćenju stana zaključen u Banjaluci 7. juna 2001. godine pod brojem: 8/1-07-372-115-193/01 između Ministarstva odbrane Republike Srpske, Uprave za nekretnine, kao davaoca stana i prvotuženog, kao nosioca stanarskog prava, na dvosobnom, u prethodnom stavu opisanom, stanu (stav 2. izreke). Utvrđen je ništavim ugovor o otkupu stana, zaključen između Ministarstva odbrane Banjaluka, kao prodavca i prvotuženog, kao kupca broj OSUG-1191/04/10099561100098, koji je ovjeren kod Osnovnog suda 27. aprila 2004. godine pod brojem OV-6C10/04, kojim je prvotuženi, kao kupac, otkupio predmetni dvosoban stan, kao i Aneks tog ugovora broj 8-03-372-676/01 od 6. jula 2004. godine (stav 3. izreke). Stavom 4. iste presude utvrđen je ništavim ugovor o kupoprodaji stana, zaključen u Banjaluci 19. decembra 2005. godine između prvotuženog, kao prodavca i drugotužene apelantice kao kupca, kojim je prodavac prodao, a kupac kupila stan opisan u 1. stavu presude, za kupoprodajnu cijenu od 76.000,00 KM, koji je ovjeren kod Osnovnog suda 22. decembra 2005. godine, pod brojem OV-20058/05, što su tuženi dužni priznati i trpjeti brisanje nastalog zemljišnog stanja sa imena tuženih u Knjigama uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka, a tužena Republika Srpska (u daljem tekstu: trećetužena) je obavezana omogućiti tužitelju I.K. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zaključenje ugovora o zakupu i otkupu navedenog stana. Obavezana je apelantica da tužitelju preda u posjed predmetni stan, slobodan od svih trećih lica i njenih stvari (stav 5 izreke). Stavom 6. iste presude solidarno su obavezani tuženi da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 15.460,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa, odbijen (stav 7. izreke). Odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se obavežu tužitelj i trećetužena da joj, istovremeno sa predajom u posjed predmetnog stana tužitelju, solidarno isplate iznos od 27.281,40 KM i to: tužitelj po osnovu uvećane vrijednosti navedenog stana, a trećetužena po osnovu naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe do konačne isplate (stav 8. izreke). Protivtužbeni zahtjev apelantice, u dijelu kojim zahtijeva od prvotuženog vraćanje kupoprodajne cijene, koju mu je ona isplatila za predmetni stan, u iznosu od 46.000 EURA (u KM protivvrijednosti 89.968,00 KM), je usvojen, sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate (stav 9. izreke). Odbijen je, kao neosnovan, protivtužbeni zahtjev apelantice, u odnosu na trećetuženu, u dijelu kojim je zahtijevala da se solidarno obavežu prvotuženi i trećetužena, po osnovu naknade štete, da joj isplate iznos od 46.000,00 EVRA (u KM protivvrijednosti 89.968,00 KM), na dan isplate, sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe do isplate (stav 10. izreke). Odbijen je zahtjev apelantice za naknadu troškova prvostepenog postupka u iznosu od 19.880,87 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (stav 11. izreke).
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 13. juna 2018. godine, odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantice da se dopunskom presudom obaveže prvotuženi da joj na ime vraćanja kupoprodajne cijene, isplati iznos od 46.000,00 Eura u KM protuvrijednosti na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine, žalbe svih tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (stav 1, 2, 3, 4, 5. i 6. izreke). Žalba apelantice je uvažena, a žalba prvotuženog odbijena i prvostepena presuda u osporenom, usvajajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu apelantice, preinačena tako da je obavezan prvotuženi da apelantici, na ime vraćanja kupoprodajne cijene predmetnog stana, isplati iznos od 46.000,00 EURA u protivvrijednosti KM, na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom od 30. novembra 2017. godine, do konačne isplate. U ostalom dijelu žalba apelantice je djelimično uvažena i prvostepena presuda u ostalom odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i troškovima postupka, u odnosu na tužitelja, preinačena tako što je obavezan tužitelj da joj, istovremeno sa predajom u posjed predmetnog stana, isplati iznos od 8.800,00 KM, na ime uvećane vrijednosti navedenog stana, sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja drugostepene odluke do isplate i nadoknadi joj troškove parničnog postupka, u iznosu od 2.886,40 KM. Žalba apelantice je odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena, u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu u odnosu na trećetuženu. Žalba apelantice je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen njen zahtjev za donošenje dopunske presude. Odbijen je zahtjev apelantice da joj tužitelj i trećetužena nadoknade troškove sastava žalbe u iznosu od 1.535,62 KM i takse na žalbu.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 057937 19 Rev 2 od 12. juna 2019. godine revizija tužitelja je odbačena, a revizije tuženih su odbijene. Zahtjev apelantice za naknadu troškova sastava na reviziju tužitelja je odbijen.
7. Iz osporenih presuda proizlazi da su predmet spora zahtjevi tužitelja da se ponište akti organa trećetužene o dodjeli predmetnog dvosobnog stana na korištenje prvotuženom, te utvrđenje da su ništavi - ugovor o korištenju stana zaključen između trećetužene i prvotuženog, ugovor o otkupu tog stana zaključen između istih stranaka i ugovor o kupoprodaji istog stana zaključen između prvotuženog i apelantice, uz nametanje obaveze apelantici da mu taj stan preda u posjed i zahtjev da se brišu upisi u odgovarajućim javnim evidencijama izvršeni na osnovu tih ugovora, sa obavezivanjem trećetužene da omogući tužitelju da zaključi ugovor o zakupu i otkupu predmetnog stana. Predmet spora su i eventualni zahtjevi apelantice iz protivtužbe - da se obaveže tužitelj da joj po osnovu ulaganja u predmetni stan i trećetužena po osnovu naknade štete, solidarno isplate iznos od 27.281,40 KM i da joj prvotuženi na ime vraćanja kupoprodajne cijene predmetnog stana i trećetužena kao naknadu štete, solidarno isplate iznos od 46.000,00 EURA (protivvrijednost u KM valuti, prema kursu na dan plaćanja), sve sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.
8. Iz činjeničnog utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine, da je blagovremeno podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, da je prekomandovan na dužnost u Kikindu, da nije ostao u vojnoj službi nakon 14. decembra 1995. godine, da je u Njemačkoj od 1. februara 1993. godine i da i danas tamo živi, da nije stekao novo stanarsko pravo niti pravo koje odgovara tom pravu i da mu stanarsko pravo nije prestalo ni na jedan od zakonom propisanih načina (čl.43. do 53. Zakona o stambenim odnosima), upućuje na zaključak da trećetužena nije mogla raspolagati sa predmetnim stanom i zaključiti ugovor sa prvotuženim o korištenju, a zatim i otkupu stana, jer u vrijeme donošenja spornih odluka i zaključivanja spornih ugovora, predmetni stan bio opterećen stanarskim pravom tužitelja.
9. Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja sudovi su utvrdili da su ništave odluke i rješenja kojim je predmetni stan dodijeljen na korištenje prvotuženom, a onda i ugovor o otkupu tog stana, koji je zaključen suprotno odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, pa je ništav i u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 17/93, 3/96, 39/03 i 94/04 - u daljem tekstu: ZOO). Slijedom toga, kako prvotuženi nije mogao na osnovu ništavog ugovora steći valjan pravni osnov za sticanje svojine na predmetnom stanu, bez obzira na upis tog prava u odgovarajućim javnim evidencijama, nije mogao njime dalje raspolagati, slijedom čega je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora koji su 19. decembra 2005. godine zaključili prvotuženi, kao prodavac i apelantica kao kupac predmetnog stana. Time je otpao pravni osnov za posjed apelantice na predmetnom stanu, pa posljedično tome se ukazuje osnovanim i zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetnog stana kao i zahtjev za brisanjem postojećeg upisa prava svojine u odgovarajućim javnim evidencijama, koje je vršeno na osnovu ništavog ugovora.
10. Apelantica je tokom postupka isticala da je ona upisom prava svojine na predmetnom stanu u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, stekla pravo svojine, bez obzira na eventualne ranije nepravilnosti u vezi sa prometovanjem ovog stana, jer da se smatra „da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti“ pri čemu se pozivala na odredbu člana 55. i člana 56. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.124/08, 58/09, 95/11 i 60/15 - u daljem tekstu: ZSP).
11. U vezi sa ovim navodima Vrhovni sud je u osporenoj revizionoj odluci istakao da je sporni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 19. decembra 2005. godine, pa se shodno odredbi člana 344. stav 2. ZSP, na razrješenje konkretne pravne stvari ne mogu primijeniti odredbe tog zakona, koji se primjenjuje od 1. januara 2010. godine, nego odredbe Zakona osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/03, u daljem tekstu: ZOSPO). Odredbom člana 33. ZOSPO propisano je da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Drugačije rečeno, sam upis nepokretnosti u zemljišnu knjigu, bez valjanog pravnog osnova, suprotno tvrdnji apelantice nije dovoljan za sticanje prava svojine. Vrhovni sud je dalje istakao da je tačno da ne samo odredbe ZSP, na koje se poziva apelantica u svojoj reviziji, nego i odredbe drugih zakona (kao ZOSPO i ostali, koji se bave nepokretnostima i pravilima njihovog upisa u javne evidencije) sadrže načelo povjerenja u zemljišne knjige, ali ono nije apsolutnog karaktera. Načelo povjerenja sadržano u odredbama ZOSPO, podrazumijeva pretpostavku tačnosti, ali ne i apsolutnu fikciju tačnosti. Činjenica da je neko upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik samo je pretpostavka svojine koja otpada ako se dokaže da je upis tog prava izvršen na osnovu ništavog pravnog posla. U konkretnoj situaciji tužitelj je dokazao da je upis apelantice kao vlasnika predmetnog stana, u odgovarajućim javnim evidencijama, izvršen na osnovu ništavog pravnog posla, pa su apelanticini navodi, istaknuti u ovom pravcu, ocijenjeni neosnovanim.
12. U postupku je utvrđeno da apelantici pripada naknada nužnih i korisnih troškova i pozivom na odredbu člana 38. ZOSPO, obavezuje tužitelja da joj, na ime ulaganja sredstava u predmetni stan, isplati iznos od 8.800,00 KM i to za: izvršene pokrivačke i limarske radove iznos od 3.370,00 KM i za zamjenu krovnih prozora i kompletne vanjske stolarije iznos od 5.430,00 KM, koji čine korisne troškove, čime je uvećana vrijednost predmetnog stana, a da ostala ulaganja (do zahtijevanog iznosa od 27.281,40 KM) nisu korisna, u mjeri u kojoj bi vrijednost stana bila povećana. Osim toga, sudovi su imali u vidu i da apelantica predmetni stan koristi dugi niz godina, a da je odredbom člana 38. stav 5. ZOSPO propisano da je nužne i korisne troškove vlasnik stvari dužan naknaditi savjesnom posjedniku samo u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.
13. Sudovi su odbili apelanticin protivtužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu za isplatu vrijednosti kupoprodajne cijene i vrijednosti izvedenih radova, koji zasniva na pravilima o naknadi štete, jer, u konkretnom slučaju, po ocjeni sudova, ne proizlazi zaključak da je trećetužena odgovorna za štetu koju trpi apelantica. Istaknuto je da su nadležni organi trećetužene, u vezi sa predmetnim stanom (u postupku njegove dodjele na korištenje - najprije tužitelju a zatim prvotuženom, u postupku vođenom za povrat ovog stana tužitelju u posjed i u postupku njegovog otkupa od strane prvotuženog), postupali u okviru svojih nadležnosti i zakonskih ovlašćenja i ne mogu biti odgovorni za eventualno pogrešno tumačenje pravne norme.
14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantica navodi da je da je ona upisom prava svojine na predmetnom stanu u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, stekla pravo svojine, bez obzira na eventualne ranije nepravilnosti u vezi sa prometovanjem ovog stana. Uknjižba prava svojine u korist tuženih, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana, što redovni sudovi zanemaruju, kao i druga djelovanja upisa u zvanične evidencije nekretnina, kao što su fikcija apsolutne tačnosti i pouzdanja, te drugi principi zemljišnog prava. S tim u vezi ističe da postupanje redovnih sudova u ovom poredmetu ne korespondira sa stanovištem Ustavnog suda u predmetima koji su s aspekta sticanja prava svojine na osnovu pravnog posla pokretali slična pravna pitanja (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine). Stoga apelantica smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u njenu imovinu koje nije bilo u skladu sa zakonom niti u javnom interesu, a i da jeste, nije bilo proporcionalno legitimnom cilju jer nije uspostavljena pravična ravnoteža između apelanticinog prava i opšteg interesa, te ukazuje na odluku Ustavnog suda broj AP 2/18 od 10. septembra 2019. godine.
15. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelantica je navela da će zbog proizvoljnog postupanja redovnih sudova ostati bez posjeda stana koji predstavlja njen jedini dom u kojem živi sa svojom porodicom i da će završiti praktično na ulici čime će za nju nastupiti neotklonjive štetne posljedice.
16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
18. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
19. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji koju je podnijela protiv konačne presude Vrhovnog suda.
20. Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njenih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke Vrhovnog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Ovo osobito imajući u vidu da se donošenje tražene privremene mjere svodi na donošenju odluke o meritumu zahtjeva.
21. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
22. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
23. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević