Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5053/17 („INTRKERAMIKA“ d.o.o. Bihać)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5053/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5053/17, rješavajući apelaciju „Interkeramike“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Interkeramike“ d.o.o.

Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 018035 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 018035 Gž od 27.

decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Interkeramika“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 018035 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 018035 Gž od 27. decembra 2016. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da u predmetu broj 17 0 P 012491 14 I vrši prodaju apelanticinog vlasničkog udjela u pravnom licu „Interkeramika Euro“ d.o.o. Bihać do donošenja odluke o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 5053/17 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Hajre Nakića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. juna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 13. i 24. juna 2019. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 018035 14 P 2 od 29. aprila 2016. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 890.756,83 KM s pojedinačno iskazanim iznosima štete kako je precizirano u izreci presude, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 34.825,30 KM. Istom presudom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da joj tuženi isplati iznose od 25.056,26 KM i 34.083,85 KM na ime naknade štete po osnovima kako je precizirano u izreci presude, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.797,70 KM.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza nesporno utvrdio da su tuženi i Hajra Dedić-Nakić bili apelanticini suosnivači s osnivačkim udjelom tuženog od 49% i Hajre Dedić-Nakić od 51%. Tuženi je bio direktor i ujedno lice ovlašteno za zastupanje i vođenje poslovanja kod apelantice u periodu od 1996. godine do 30. jula 2009. godine kada je odlukom Skupštine društva od 30. jula 2009. godine razriješen dužnosti, a na to mjesto imenovana Hajra Dedić-Nakić. Također je utvrđeno da je apelantica u periodu od 1. januara 2008. godine do 31. augusta 2009. godine pretrpjela štetu, i to u iznosu od 133.951,84 KM po osnovu nenaplaćenih novčanih potraživanja apelantice kao prodavca od njenih kupaca za prodatu robu i izvršene usluge, u iznosu od 418.893,37 KM po osnovu apelanticinog duga prema svojim dobavljačima, u iznosu od 235.261,00 KM po osnovu utvrđenog manjka zaliha roba iz apelanticinog asortimana u skladištu Bihać-Kamenica, u iznosu od 51.436,53 KM po osnovu manje položenog novca od pazara na apelanticine transakcijske račune kod banaka, te u iznosu od 51.213,36 KM po osnovu nenaplaćenih potraživanja od GP „Tim“ d.o.o. Sanski Most.

8. Općinski sud je također utvrdio da je u spornom periodu apelanticinu upravu činio jedan direktor, i to tuženi koji je ujedno i bio lice ovlašteno za zastupanje i vođenje apelanticinog poslovanja, te imajući u vidu da je odgovornost tuženog za zakonitost rada i apelanticino uspješno poslovanje zasnovana na odredbama čl. 10. i 20. apelanticinog statuta, Općinski sud je zaključio da tuženi kao direktor nije postupao s pažnjom dobrog privrednika u pogledu zakonitog i pravilnog vođenja knjigovodstvene dokumentacije o poslovnim odnosima i apelanticinim angažmanima, zatim u pogledu preduzimanja određenih pravnih radnji s ciljem naplate duga za isporučenu robu i izvršene usluge pojedinim kupcima, kao i u pogledu blagovremenog plaćanja obaveza prema dobavljačima i polaganja pazara na apelanticin žiroračun. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da tuženi odgovara za pričinjenu štetu apelantici jer je za vrijeme obavljanja dužnosti direktora bio dužan da izvršava poslove savjesno s pažnjom dobrog privrednika, što, prema mišljenju tog suda, nije činio. Stoga, Općinski sud je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantici ukupno isplati iznos od 890.756,83 KM na ime naknade štete, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelanticin tužbeni zahtjev shodno odredbama čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 018035 Gž od 27. decembra 2016. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je obavezan tuženi da isplati apelantici na ime naknade štete iznose od 133.951,84 KM, 418.893,37 KM i 51.213,36 KM (pojedinačno iskazani osnovi za naknade štete su preciznije navedeni u izreci presude), tako da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. U dijelu prvostepene presude kojim je tuženi obavezan da apelantici isplati iznose od 51.436.53 KM i 235.261,00 KM, kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 34.825,30 KM, prvostepena presuda je ukinuta i u ovom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Određeno je da će konačnu odluku o zahtjevu tuženog za naknadu troškova sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu donijeti prvostepeni sud.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno ukazao da se sporno pravno pitanje u ovom postupku odnosi na osnov potraživanja materijalne štete zbog propusta tuženog u radu dok je bio apelanticin direktor i suosnivač. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud iznos od 133.951,84 KM dosudio apelantici po osnovu naknade štete na ime nenaplaćenih potraživanja apelantice kao prodavca od kupaca za prodatu robu i izvršene usluge. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, iz provedenih dokaza proizlazi da dug apelantici od njenih kupaca i korisnika usluga nije dug koji je nastao usljed preduzetih radnji tuženog kao apelanticinog direktora, te u vezi s tim smatra da apelantica potraživanje po ovom osnovu može zahtijevati od svojih kupaca i korisnika usluga pojedinačnim tužbama, a ne od tuženika. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je tužbu za naplatu potraživanja ili bilo koju drugu vrstu tužbe u apelanticino ime mogla podnijeti i Hajra Dedić-Nakić jer je uvidom u izvod iz sudskog registra, koji dokaz je izveden pred prvostepenim sudom (dokaz pod rednim brojem 107, str. 21. pobijane presude), nesporno utvrđeno da je Hajra Dedić-Nakić od 1996. godine bila upisana u sudskom registru kao zamjenik tuženog s neograničenim ovlaštenjima, te je ona, prema mišljenju Kantonalnog suda, imala neograničena ovlaštenja i za podnošenje tužbi protiv apelanticinih nesavjesnih kupaca i korisnika usluga. Pored toga, Kantonalni sud je, imajući u vidu da tuženi od 30. jula 2009. godine nije apelanticin direktor, zaključio da se ne može tuženiku pripisati u krivicu to što u tužiočevo ime nije pokrenuo postupke radi naplate apelanticinih potraživanja na ime duga u iznosu od 133.951,84 KM.

11. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da joj je radnjom činjenja ili nečinjenja tuženik pričinio štetu u navedenom novčanom iznosu, a pogotovo nije dokazala da je tuženik štetu prouzrokovao namjerno ili nepažnjom, pa je uvažavajući žalbu tuženog prvostepenu presudu u navedenom dijelu preinačio i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 133.951,84 KM odbio.

12. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da se apelanticini neplaćeni dugovi prema dobavljačima u iznosu od 418.893,57 KM ne mogu posmatrati kao da je time pričinjena šteta apelantici jer je šteta umanjenje nečije imovine ili sprečavanje povećanja imovine (član 155. ZOO-a), pa to što apelantica kao dužnik nije platila svoj dug prema povjeriocima, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije apelanticina umanjena imovina. Naime, Kantonalni sud je zaključio da apelantica za navedeni iznos nije oštećena, pa ne postoji pravni osnov da bi joj navedeni iznos tuženik trebao naknaditi, zbog čega je Kantonalni sud i u navedenom dijelu prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev u navedenom dijelu odbio.

13. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantica provedenim dokazima shodno odredbi člana 8. ZPP nije dokazala da joj je radnjom činjenja ili nečinjenja tuženi pričinio štetu i u iznosu od 51.213,36 KM po osnovu nenaplaćenih novčanih potraživanja od GP „Tim“ d.o.o. Sanski Most, pa budući da, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantica nije dokazala da joj je tuženi prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, u iznosima preciziranim u stavu 1. izreke presude, Kantonalni sud je uvažavajući žalbu tuženog prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio. Također, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije sve izvedene dokaze cijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP, te da nije utvrdio odlučne činjenice, niti je o odlučnim činjenicama dao valjane razloge što čini povredu odredbe člana 191. stav 4. ZPP, koje povrede su u vezi sa članom 209. ZPP utjecale na zakonitost prvostepene presude u dijelu odlučenja iz stava 2. izreke drugostepene presude, zbog čega je prvostepenu presudu u tom dijelu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

14. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 17 0 P 018035 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je i zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita i da revizija nije osnovana.

15. Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje odnosi na osnov potraživanja materijalne štete za vrijeme dok je tuženi bio direktor kod apelantice. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je članom 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Vrhovni sud je istakao da u predmetnom postupku tužilac nije ni tvrdio da je tuženi štetu uzrokovao namjerno, zbog čega je, prema mišljenju tog suda, trebalo razmotriti primjenu materijalnog prava u odnosu na nepažnju. Navedeno zbog tereta dokazivanja jer se za krivnju iz člana 154. stav 1. ZOO-a pretpostavlja samo najblaži stepen krivice, tj. obična nepažnja učinioca štete, a teži slučajevi nepažnje (gruba nepažnja) prezumiraju se samo ako je zakonom propisana ili to nedvojbeno proizlazi iz zakonske odredbe. Vrhovni sud je ukazao da Zakon o privrednim društvima kao propis koji ureduje odgovornost uprave (pa i direktora) ne propisuje posebno norme o pretpostavljenoj odgovornosti, pa se nije mogao primijeniti taj oblik krivnje. Naime, Vrhovni sud je istakao da se kod utvrđenja osnova materijalne štete uzrokovane krivnjom zbog nedostatka pažnje dobrog privrednika krivnja mora dokazati jer se ne može primijeniti princip pretpostavljene krivnje, čak i kada je odgovorno lice direktor oštećenog društva, jer direktor postupa s pažnjom dobrog privrednika, pa suprotno treba dokazati.

16. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da nije dokazano da je tuženi apelantici učinio štetu svojim radom kao direktor društva nepažnjom dobrog domaćina ili privrednika, te da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da je žalba tuženog osnovana, što je za posljedicu imalo da je apelanticin zahtjev u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantici na ime naknade štete isplati iznose od 133.951,84 KM, 418.893,37 KM i 51.213,36 KM odbijen kao neosnovan. Stoga, proizlazi da revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, u postupku nije dokazana krivnja tuženog u smislu člana 158. ZOO-a u vezi sa članom 32. stav 1. Zakona o privrednim društvima, pa kako nisu učinjene povrede postupka, to je ovaj sud primjenom člana 248. ZPP apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu. S obzirom na to da je odbijena apelanticina revizija, to je primjenom člana 397. stav 1. ZPP odbijen i apelanticin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje revizije. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenog prava, apelantica je ukazala na pogrešnu ocjenu dokaza i u vezi s tim na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Naime, apelantica navodi da iz materijalnih dokaza (historijski izvod iz sudskog registra od 16. marta 2015. godine i policijski izvještaj od MUPUSK Bihać), koji su izvedeni na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom, a u koje su imali uvid i Kantonalni sud i Vrhovni sud, jasno proizlazi da je „tuženi bio jedino lice ovlašteno za zastupanje tužioca (apelantice), te da je i nakon upisa promjene lica ovlaštenog za zastupanje apelantice nezakonito obavljao dužnost direktora sve do 7. septembra 2009. godine“. Apelantica zapravo obrazlaže kako i na koji način su redovni sudovi trebali odlučiti iznoseći svoje neslaganje s odlučenjem redovnih sudova tvrdeći da je dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva jer je nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke dokazano da je apelantici prouzrokovana šteta kada je tuženi „kao jedini član uprave obavljao dužnost direktora kod apelantice od 1996. godine do 24. augusta 2009. godine“. U vezi s tim, apelantica je ukazala da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP, ZOO-a i Zakona o privrednim društvima.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi kojom nisu povrijeđena apelanticina prava navedena u apelaciji, niti je primjena prava u revizionoj odluci bila proizvoljna.

19. Kantonalni sud je naveo da su apelanticini navodi neosnovani, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog uvećanja (izmakla dobit) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 018035 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu koji glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelanticinog prava na naknadu materijalne štete, dakle na pitanje građanskopravne prirode, te, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava jer je njen tužbeni zahtjev za naknadu štete koju joj je, kako tvrdi, prouzrokovao tuženi, odbijen. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, kao i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. U konkretnom slučaju, dovodeći u kontekst utvrđeno činjenično stanje, relevantne zakonske odredbe (ZPP i ZOO) i apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi (Vrhovni sud i Kantonalni sud) donoseći osporene presude u dijelu kojim je konačno odbijen apelanticin tužbeni zahtjev proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 126. ZPP u vezi sa čl. 154, 155. i 158. ZOO-a kojom je reguliran institut naknade štete jer apelantica nije dokazala postojanje uzročne veze između radnji tuženog i štete koju je pretrpjela, niti da joj je tuženi štetu prouzrokovao namjerno ili nepažnjom. Budući da je i odredbama ZPP i ZOO-a propisano da onaj ko nešto tvrdi to mora i dokazati, u konkretnom slučaju nastanak štete, a kako taj uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen jer apelantica u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazala da je tuženi na bilo koji način doprinio nastanku štete, te kako apelantica ni u apelaciji ničim nije dovela u pitanje zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda, to Ustavni sud apelanticine navode smatra neosnovanim.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

34. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP, u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto nije osnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu primjene odredbi procesnog prava tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5053/17 („INTRKERAMIKA“ d.o.o. Bihać) | Sudska praksa | Aktio