Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1346/18 (M. N.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1346/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1346/18, rješavajući apelaciju Mirsada Nakičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Nakičevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 017168 14 Rsž od 19. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Nakičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 017168 17 Rev od 23. januara 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 017168 14 Rsž od 19. maja 2017. godine. Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti i meritumu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2436/17 od 20. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) djelimično je usvojena apelantova apelacija koju je apelant podnio zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Tuzli, a koji se u vrijeme donošenja navedene odluke vodio pred Vrhovnim sudom u predmetu broj 29 0 Rs 017168 17 Rev, dok je odbačena kao preuranjena apelantova apelacija koju je podnio protiv presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 017168 14 Rsž od 19. maja 2017. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv navedene presude.
3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP 2436/17, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda, koji je Rješenjem broj 29 0 Rs 017168 17 Rev od 23. januara 2018. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurana mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ).
Postupak okončan osporenim odlukama
4. Presudom Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Rs 017168 13 Rs od 27. septembra 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev te je obavezan Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
5. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant zaposlenik tuženog, na radnom mjestu policijskog službenika, te da je sa 10. januarom 2013. godine navršio 20 godina neprekidnog staža u državnim organima. Općinski sud je, također, naveo da je shodno odredbi člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državnih službi, kao i članu 94. stav 1. tačka i. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, propisano da namještenik odnosno policijski službenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u visini utvrđenoj članom 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), a sve u skladu sa materijalnim mogućnostima tuženog. U odnosu na konkretan slučaj, Općinski sud je zaključio da je apelant kao uposlenik kod tuženog sa navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža stekao pravo na isplatu jubilarne nagradu u visini od 1,25 prosječne plate ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodna tri mjeseca, što iznosi 1.046,88 KM. Nadalje, Općinski sud je istakao da okolnost na koju se tuženi poziva, da nije bio u materijalnoj mogućnosti da isplati jubilarnu nagradu u utuženom periodu, ne može biti na štetu apelanta, a u situaciji kada je apelant ispunio uslove za isplatu predmetne naknade u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 017168 14 Rsž od 19. maja 2017. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu jubilarne nagrade.
7. Kantonalni sud je obrazloženju presude naveo da tuženi osnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio postavljeni zahtjev apelanta. Kantonalni sud je istakao da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant navršio 20 godina neprekidnog rada u organu uprave, tj. kada je već stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 45/10) koji ne propisuje pravo na jubilarnu nagradu zaposlenika u organima državne službe, a koji zakon se primjenjuje i u kantonima, gradovima i općinama Federacije Bosne i Hercegovine. Prema stavu Kantonalnog suda, samo u slučaju da je apelant navršio 20 godina neprekidnog staža u organima državne službe prije stupanja na snagu navedenog zakona (zakon stupio na snagu 30. jula 2010. godine) to bi bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva, pozivom na odredbe Zakona o policijskim službenicima, na koji se apelant poziva u tužbi, a što u konkretnom nije slučaj.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 017168 17 Rev od 23. januara 2018. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
9. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi imovinski cenzus od 10.000,00 KM, propisan odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), niti je odlučivanje po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu odredbama člana 237. stav 3. ZPP. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija nedopuštena
10. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, odbijajući njegov zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o plaćama i naknadama, odnosno da su trebali primijeniti odredbe Zakona o policijskim službenicima kojima se utvrđuje pravo na isplatu jubilarne nagrade. U vezi sa povredom prava, apelant je istakao da ostaje kod navoda u apelaciji AP-2436/17 iz koje, između ostalog, proizilazi da apelant smatra da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da je stupanjem na snagu Zakona o plaćama i naknadama prestala primjena Zakona o policijskim službenicima, koji zakon je u konkretnom slučaju lex specialis, a što je navedeno u odredbama člana 69. Zakona o plaćama i naknadama u kojoj su decidno navedeni zakoni čija primjena prestaje stupanjem na snagu tog zakona. Nadalje, u predmetnoj apelaciji, apelant navodi da je Vrhovni sud bio dužan da razmotri njegovu reviziju, s obzirom na postojanje različite prakse Kantonalnog suda u predmetima sa istom činjeničnom i pravnom situacijom, zbog čega je bilo potrebno zauzimanje jedinstvenog stava po pitanju prava policijskih službenika na jubilarnu nagradu. S tim u vezi, apelant je u prilogu predmetne apelacije dostavio Presude Kantonalnog suda br. 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. oktobra 2016. godine i 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. jula 2015. godine u kojima je, prama njegovim tvrdnjama, Kantonalni sud zauzeto drugačije stanovište u pogledu jubilarne nagrade. U konačnici, apelant je naveo da je različitim postupanjem Kantonalnog suda povrijeđena zabrana diskriminacije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose, između ostalog, na način na koji je u postupku primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da apelantu ne pripada pravo na isplatu jubilarne nagradu, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-4888/17 od 22. maja 2019. godine i Odluka o dopustivosti AP-952/18 od 10. septembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
15. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da je različitog postupanja Kantonalnog suda povrijeđena zabrana diskriminacije Ustavni sud, najprije, zapaža da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
16. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu Kantonalnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je Kantonalni sud u analognoj situaciji donio drugačije odluke, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević