Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4643/17 (RTV BN d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Nematerijalna šteta
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Javni interes
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4643/17
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4643/17, rješavajući apelaciju RTVBN d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija RTVBN d.o.o. Bijeljina.
Utvrđuje se povreda člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 190803 16 Gž od 13. decembra 2016. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. RTVBN d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 8. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 190803 17 Rev od 26. septembra 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 34/17 od 10. maja 2017. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 190803 16 Gž od 13. decembra 2016. godine jer je u vrijeme podnošenja te apelacije postupak povodom apelantkinjine revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom pod brojem 71 0 P 190803 17 Rev.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Zorana Novakovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 10. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor 22. maja 2019. godine, tužilac 23. maja 2019. godine, a Osnovni sud 6. juna 2019. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 190803 14 P od 21. aprila 2016. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev i obavezani apelantkinja i drugotužena Srpska demokratska stranka (u daljnjem tekstu: drugotužena) da tužiocu naknade nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda u iznosu od po 10.000,00 KM i solidarno naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom od 21. aprila 2016. godine pa do isplate. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužilac živio u Republici Hrvatskoj i da ima državljanstvo Republike Hrvatske. Utvrđeno je i da je tužilac od 1987. godine pa do odlaska u Sloveniju bio zaposlen u Željezari Sisak nakon čega je u ratno vrijeme došao u Banju Luku gdje je bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Utvrđeno je da je tužilac od 5. marta 2014. godine, pa i danas, zaposlen u Gradskoj upravi Grada Banja Luka na mjestu načelnika Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja. Dalje je utvrđeno da su apelantkinja i drugotužena sa bloga Slobodana Vaskovića prenijele informacije o događanjima u vezi s tužiocem, odnosno da je apelantkinja na svojoj televiziji u dnevnicima od 4. marta do 7. marta i dnevnicima od 9. i 17. marta 2014. godine u vijestima objavila sporne informacije o tužiocu prilikom čega su se članovi drugotužene Ognjen Tadić, Vukota Govedarica, Predrag Kovač i Borislav Bojić na konferenciji za štampu izjašnjavali o činjenicama u vezi s tužiocem koje su u to vrijeme plasirane u medijima.
7. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li su apelantkinja i drugotužena prouzrokovale tužiocu nematerijalnu štetu koja se ogleda u duševnim bolovima zbog klevete. Navedeno je da je pregledanjem snimka konferencije za štampu drugotužene objavljenog u apelantkinjinom prilogu 6. marta 2014. godine u Dnevniku 2 utvrđeno da sporni prilog počinje navodom: „(…) iz SDS poručuju: U stanju smo da pružimo otpor represiji koju provodi Dodikov režim (...)“, zatim „ide slika s visokim funkcionerima drugotužene Ognjenom Tadićem, potpredsjednikom drugotužene iz banjalučke izborne jedinice, i Vukotom Govedaricom, šefom poslaničkog kluba drugotužene“, a na traci u donjem dijelu slike piše: „SDS: Pružićemo otpor!“. Nakon toga je Ognjen Tadić izjavio: „Banjom Lukom treba da upravljaju oni koji su je branili. Ne govorimo mi o običnim ljudima. Zoran Novaković koji se pominje u aferi 'Zenga' kao pripadnik Hrvatskih oružanih snaga i to ne Hrvatske vojske nego zbora Narodne garde kao dobrovoljačke jedinice do sada je u Banjaluci bio: direktor fabrike duvana, bio je predsjednik Komisije za sport Grada Banja Luka, sada je načelnik za stambeno-komunalne poslove a prije toga je bio direktor jednog od poštanskih sektora u Banjoj Luci.“ Osnovni sud je naveo da je utvrđeno i da je u istoj emisiji apelantkinjina spikerica Draženka Avramović navela: „U SDS podsjećaju i na činjenicu da je prilikom posljednjeg skupštinskog zasjedanja poslanika SDS-a Nenad Stevandić zatražio od predsjednika Odbora SNSD-a u Banjoj Luci objašnjenje o aferi 'Zenga'. Međutim, Radojičić je, kako navode u SDS-u, u maniru bleferskog kockara koji gubi partiju izbjegao pojašnjenje i od Stevandića tražio izvinjenje zbog tvrdnji da je visokorangirani kadar SNSD-a bio hrvatski dobrovoljac. Sada SDS poziva Igora Radojičića (...).“ Vukota Govedarica je izjavio: „Ne samo da se izvine Klubu poslanika SDS nego da se izvini svim političkim parlamentarnim partijama sa sjedištem u RS i to je ono što najmanje može da uradi gospodin Radojičić a što se tiče njegove dodatne odgovornosti kao šefa Gradskog odbora SNSD-a to ćemo najvjerovatnije morati ostaviti njemu na sopstvenu čast.“
8. Osnovni sud je obrazložio da je nesporno da je apelantkinja u udarnom terminu Dnevnika 2 od 6. marta 2014. godine objavila izvještavanja visokorangiranih članova drugotužene, tj. prilog o tužiocu kao pripadniku Zbora narodne garde „Zengi“. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je uvidom u tužiočev provedeni dokaz pregledanjem snimke konferencije za štampu drugotužene objavljene u apelantkinjinom prilogu 8. marta 2014. godine, takođe u Dnevniku 2, snimljene na DVD, utvrdio da sporni prilog počinje navodom: „Borislav Bojić poslanik SDS-a u poslaničkom vijeću Parlamentarne skupštine BiH izjavljuje: 'Organizacija, nije to ona organizacija koja je mobilisana. To su dobrovoljci, dakle, to su ljudi koji su prvi se drznuli da ruše Saveznu Republiku Jugoslaviju, dakle ovaj gospodin Novaković koji je bio pripadnik Zbora narodne garde gdje to ne spori ni gospodin Dodik kroz svoju izjavu' (...)“. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo i da iz iskaza poimenično navedenih svjedoka proizlazi da su oni potvrdili apelantkinjino izvještavanje s konferencije za štampu drugotužene. Navedeno je i da su svjedoci naveli da su znali da su sporne informacije o tužiocu skinute sa bloga Slobodana Vaskovića, kao i da ti navodi nisu bili tačni. Prema obrazloženju Osnovnog suda, drugotužena je preko svojih visokih funkcionera, koji su znali da su sporne informacije o tužiocu u vezi s njegovim „statusom u Zengama“ skinute sa bloga Slobodana Vaskovića i bile netačne, ipak sa apelantkinjom učestvovala u iznošenju lažnih podataka o tužiocu, pa je zbog svega navedenog, prema mišljenju tog suda, neosnovan prigovor drugotužene o nedostatku pasivne legitimacije tuženih.
9. Nadalje je navedeno da je uvidom u provedene dokaze koje je predložila apelantkinja utvrđeno da su i drugi mediji izvještavali o istome, i to: Vijesti.baTena pod naslovom „NDP Banja Luka zaprepašćen aferom Novaković“ od 6. marta 2014. godine, Novinska agencija Srna 4. marta 2014. godine pod naslovom „Novaković: Bio sam samo u Vojsci Republike Srpske“, medijski portal Srna od 5. marta 2014. godine „SNSD klevete i opozicija – pokušaj preuzimanja Banje Luke“ i „Utvrditi istinu o ratnom putu Novakovića“, portal Banja Luka.Info 7. marta 2014. godine pod naslovom „Pripadnik Zengi sam se otkrio“, portal Srna od 12. marta 2014. godine pod naslovom „Žarković: Novaković nije učestvovao u borbenim dejstvima Hrvatske“, kao i u ostalim medijskim izvještavanjima preciziranim u presudi, čime je, kako je obrazloženo, utvrđeno da su i drugi mediji objavljivali istovjetne tekstove o tužiocu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da, kako je tužilac u konkretnoj parnici tužio samo apelantkinju i drugotuženu, taj sud navedene objave u drugim medijima nije smatrao bitnim za donošenje odluke, odnosno da je za donošenje pravilne odluke nevažno šta su drugi izjavljivali, već samo šta su prenijele i izjavile apelantkinja i drugotužena. Takođe je navedeno da je apelantkinja provela i dokaze koji su sadržavali potvrdu Ministarstva odbrane Republike Hrvatske iz koje proizlazi da je tužilac u periodu preciziranom u potvrdi bio pripadnik vojnih snaga Republike Hrvatske.
10. Osnovni sud je obrazložio da je nesporno da su apelantkinja i drugotužena sve informacije o spornom iznošenju prenijele sa bloga Slobodana Vaskovića. Prema obrazloženju tog suda, blog (anglizam, duži naziv weblog) predstavlja oblik objavljivanja informacija na internetu, te sadrži prvenstveno periodične članke u obrnutom vremenskom slijedu – najnoviji članci nalaze se na vrhu stranice. Blogovi mogu biti individualni i koloborativni, a u konkretnoj situaciji se radi o individualnom blogu u svojini Slobodana Vaskovića. Prema mišljenju Osnovnog suda, blogovi nemaju isti tretman kao štampa, te se blogeri ne smatraju novinarima, oni vrlo često nastupaju kao interesna grupa i individualni blogovi se često predstavljaju kao „trač rubrike“ koje prenose minorna događanja, glasine i lične stavove. Kako najčešće nemaju uredništvo, već se radi o licima koja samostalno iznose teme koje su interesantne njima i grupi istomišljenika, javno mnijenje blogove često smatra neozbiljnim. Osnovni sud je istakao da su, u smislu navedenog, apelantkinja i drugotužena shodno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete, a imajući u vidu činjenicu da je oštećeni – tužilac bio, a i danas je kao javni službenik zaposlen u Gradskoj upravi Grada Banja Luka na mjestu načelnika Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja, odgovorne za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja jer su nepažnjom zanemarile neistinitost izražavanja na koju je upućivao tužilac. Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužilac odmah nakon objavljivanja prve emisije, i to naredni dan, obavijestio apelantkinju da su svi navodi u spornom centralnom dnevniku neistiniti i da će mu dalje prikazivanje naškoditi. S obzirom na opisanu definiciju bloga koji često predstavlja „trač rubriku“, prema mišljenju tog suda, apelantkinja i drugotužena su morale provjeriti sve informacije u svojim izražavanjima, pogotovo ako se ima u vidu da su izražavanja prenijeli s bloga Slobodana Vaskovića. Kako je obrazloženo, prema ocjeni tog suda, apelantkinja i drugotužena nisu dokazale da njihovo izražavanje predstavlja izražavanje koje je u suštini istinito, po osnovu kojih elemenata bi se eventualno mogla isključiti njihova odgovornost za klevetu u smislu odredbe člana 6 Zakona o zaštiti od klevete. Kako je obrazložio taj sud, apelantkinjino pozivanje da su sporne činjenice o tužiocu prenesene u apelantkinjinim centralnim dnevnicima objavljene i u drugim sredstvima informisanja, prema obrazloženju Osnovnog suda, nisu uticale na pravilnost i zakonitost odluke suda jer se prilikom raspravljanja u sporovima ove vrste sud ograničava samo na relevantne navode koji prema svom intenzitetu i prilikama društvene sredine prouzrokuju jasno manifestovanu povredu časti i uvrede čovjekove ličnosti.
11. Osnovni sud je naveo da osnov odgovornosti za štetu pričinjenu klevetom u ovom slučaju proizlazi iz odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete i člana 154 stav 1 i člana 158 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je štetnik za ovaj vid štete odgovoran po principu subjektivne odgovornosti (po principu krivice). Iznošenjem podataka u spornim emisijama, prema mišljenju tog suda, apelantkinja i drugotužena su prenijele izražavanje neistinitih činjenica, a da prethodno nisu ni pokušale da provjere sporne informacije s tužiocem koje su namjeravale objaviti u spornom izražavanju. Kako je prema obrazloženju tog suda i vještak medicinske struke potvrdio da je tužilac trpio duševne boli i probleme zbog objavljenih informacija, te uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku, Osnovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude apelantkinja i drugotužena su podnijele žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 190803 16 Gž od 13. decembra 2016. godine žalbe djelimično usvojio i preinačio osporenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je obavezao apelantkinju i drugotuženu da tužiocu solidarno naknade nematerijalnu štetu u iznosu od 6.000,00 KM umjesto iznosa od 10.000,00 KM, kao i da mu na ime troškova isplate manji iznos od prvobitno dosuđenog, a koji je preciziran u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da Okružni sud u cijelosti prihvata utvrđenje prvostepenog suda i da smatra da je odgovornost apelantkinje i drugotužene za predmetnu štetu zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, i to odredbe člana 5 i člana 11 Zakona o zaštiti od klevete. Međutim, navedeno je da, kada je u pitanju visina pravične naknade za nematerijalnu štetu, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud prilikom izricanja visine štete nije vodio računa o stavovima sudske prakse iz ove oblasti. Naime, kako je obrazloženo, visina naknade treba da se kreće u granicama pretrpljenih povreda kako bi se njome ostvario cilj zbog koga je predmetni vid štete ustanovljen i spriječilo njeno pretvaranje u neosnovano bogaćenje oštećenog. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da pravična novčana naknada tužiocu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti iznosi 6.000,00 KM. Navedena novčana naknada nematerijalne štete, prema ocjeni tog suda, predstavlja pravičnu naknadu koja će oštećenom pružiti zadovoljenje koje će ublažiti njegove duševne patnje, a do kojih je došlo zbog iznesenih uvredljivih navoda. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 190803 17 Rev od 26. septembra 2017. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa propisanog članom 237 stav 2 ZPP.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantkinja navodi da su stavovi redovnih sudova potpuno proizvoljni i zasnivaju se na parcijalnoj primjeni odredbi Zakona o zaštiti od klevete, kao i da ne slijede sudsku praksu na ispravan način. Navodi da su redovni sudovi parcijalno cijenili provedene dokaze i da nisu uopšte cijenili činjenice da su o istim stvarima i informacijama izvještavali i drugi mediji u isto vrijeme. Takođe, navodi da nije vođeno računa o tome da je apelantkinja prenosila konferenciju za štampu i da nije mogla da utiče na to šta će se na konferenciji iznositi i govoriti, te da je dužnost medija da omoguće prenošenje stavova relevantnih političkih stranaka, a takvu obavezu je potvrdio i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj presudi Jarsild vs. Denmark iz 1997. godine u kojoj je razmatrao pitanje izvještavanja u formi intervjua, a taj se stav analogijom može primijeniti i na prenošenje konferencija za štampu. Apelantkinja, takođe, navodi da je nesporno dokazala da je Ministarstvo odbrane Hrvatske izdalo potvrdu od 19. marta 2014. godine u kojoj je vidljivo da je tužilac imao status hrvatskog branioca u domovinskom ratu, ali da nije primao nikakvu naknadu za to, te da apelantkinja nije imala nikakvog razloga da sumnja u istinitost takve potvrde. Ističe i da redovni sudovi u osporenim presudama nisu odgovorili na najbitnije pitanje, a to je postojanje elemenata klevete u spornom izražavanju i da su bez toga donijeli presude koje nisu zasnovane na zakonu.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi, zbog čega je apelacija neosnovana.
17. Tužilac je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja u apelaciji poziva i da apelaciju treba odbiti.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
[…]
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
NAKNADA ŠTETE
Član 11.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
[…]
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – Odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 190803 17 Rev od 26. septembra 2017. godine kojim je apelantkinjina revizija odbačena zbog formalnih razloga iz čega proizlazi da navedeno rješenje nije odluka o posljednjem pravnom lijeku. U konkretnom slučaju, takva odluka je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 190803 16 Gž od 13. decembra 2016. godine protiv koje je apelantkinja podnijela apelaciju broj AP 632/17 koja je odbačena kao preuranjena jer je navedeni revizioni postupak bio u toku. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelantkinja je primila 3. januara 2017. godine, a apelacija broj AP 632/17 je podnesena 14. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantkinja osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e), k) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužiočev tužbeni zahtjev prema kojem su apelantkinja i drugotužena obavezane da tužiocu nadoknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstva javnog informisanja.
26. Budući da se suština apelantkinjinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“ i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, što je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) i da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantkinjinog prava na slobodu izražavanja.
Sloboda izražavanja
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
28. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
a) Opšti principi
29. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može da bude ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju, jer svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora da bude uvjerljivo utvrđen.
30. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da je malo prostora u okviru člana 10 stav 2 Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). Evropski sud, takođe, podržava pravo na saopštavanje informacija od javnog interesa, u dobroj vjeri, čak i kada takva saopštenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 21980/93) i naglašava da se mora uzeti u obzir da li se sporne izjave odnose na lični život lica koje je u pitanju ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi od javnog interesa. U vezi sa ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
b) Primjena navedenih principa na konkretan slučaj
31. Dovodeći navedene opšte principe u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu odredaba Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a iz čega proizlazi da je miješanje u slobodu izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelantkinje i drugotužene zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u apelantkinjino pravo na slobodu izražavanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ u okviru prava na privatnost, dakle tužiočevog ugleda, što je, svakako, legitiman cilj.
32. Ustavni sud dalje treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da su u konkretnom slučaju apelanti klevetom prouzrokovali štetu tužiocu. S tog aspekta se, prije svega, postavlja pitanje da li su uzeti u obzir svi relevantni faktori, bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: da li informacija doprinosi raspravi od javnog interesa ili su iznesene tvrdnje koje se tiču privatnosti lica koje je u pitanju; da li je lice o kojem je riječ javna ili privatna ličnost; sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja; način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja; podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju (djelomično ili potpuno); da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno; da li su ispoštovani opšteprihvaćeni profesionalni standardi i konačno da li su prenosioci informacije postupali u dobroj vjeri.
33. Imajući u vidu navedene relevantne kriterijume, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tužiočevom zahtjevu utvrdili nesporne činjenice, i to one koje se tiču datuma i sadržaja objave spornih izražavanja koja su iznijeta na konferenciji za štampu drugotužene i koje se tiču tužiočeve ličnosti.
34. U takvoj situaciji, za redovne sudove se kao sporno postavilo pitanje istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji kao jednog od osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom iz člana 5 Zakona o zaštiti od klevete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u vezi sa spornim izražavanjem, te je zaključio da se radi o neistinitim činjenicama koje apelantkinja nije ni pokušala da provjeri. Pri tome su kako Osnovni tako i Okružni sud istakli da činjenica da je i u drugim medijima prenošeno isto izražavanje, odnosno stavovi iskazani na konferenciji za štampu nije od uticaja na odluku u konkretnom predmetu jer je u konkretnom slučaju tužena apelantkinja, a ne ti drugi mediji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz prezentovanih činjenica predmeta proizlazi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da apelantkinja nije jedina prenijela navedene informacije, nego su to učinili i drugi mediji čiji su izvodi iz izvještavanja i provedeni kao dokazi u postupku. Takođe, iz činjenica predmeta nesporno je i da je apelantkinja provela dokaz – uvid u uvjerenje Ministarstva odbrane R Hrvatske kojim se potvrđuju informacije o statusu branioca koji ima tužilac, a redovni sudovi ni tu činjenicu nisu uzeli u obzir prilikom donošenja osporenih presuda. Suprotno provedenim dokazima, redovni sudovi su zaključili da je apelantkinja prenijela neistinite informacije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali u vidu odredbe člana 5 stav 1 i člana 6 Zakona o zaštiti od klevete koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke.
35. Pri izvođenju zaključka o postojanju osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom, sudovi se, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, očigledno nisu rukovodili provedenim dokazima zanemarujući dakle dokaze koje je apelantkinja provela. U vezi s tim, za Ustavni sud se, imajući u vidu specifičnost postupka radi naknade štete učinjene klevetom, postavlja pitanje da li je u konkretnom slučaju zadovoljen princip o teretu dokazivanja kao opšti princip parničnog postupka na kom su redovni sudovi zasnovali svoje odluke. Osim toga, postavlja se pitanje da li su redovni sudovi ispoštovali obavezu prema kojoj su dužni da cijene sve relevantne faktore koji se tiču konkretnog slučaja. Naime, iz prakse Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi, proizlazi čitav dijapazon faktora koji mogu da budu relevantni prilikom odmjeravanja prava i interesa pri odlučivanju o potencijalno suprotstavljenim pravima (pravu na ugled i pravu na slobodu izražavanja) koji u vezi s objavljenom informacijom obuhvataju: (ne)postojanje javnog interesa; sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja; (ne)postojanje standarda postupanja „u dobroj vjeri“, način pribavljanja informacije i niz drugih faktora koji u okolnostima svakog pojedinog slučaja mogu da budu vrlo važni, imajući pri tome u vidu da svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora da bude uvjerljivo utvrđen i obrazložen.
36. U vezi s navedenim, Ustavni sud uočava da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu obavili odgovarajuću analizu relevantnih faktora i materijalnih odredbi iz člana 5 st. 2 i 3 Zakona o zaštiti od klevete kojima je propisana odgovornost za klevetu i izuzetaka od ove odgovornosti koje su propisane u članu 6 Zakona o zaštiti od klevete kao lex specialis u odnosu na druge zakone. Osim toga, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, potpuno su zanemarene okolnosti koje se odnose na tužiočev status u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja, sferu njegovog djelovanja u relevantnom periodu (javna ličnost, političar) kao i, kako je već rečeno, dokazi koje je apelantkinja provela u svoju korist. Pri tome Ustavni sud ukazuje i na presudu Evropskog suda od 23. septembra 1994. godine u predmetu broj 15890/89, Jersild v. Denmark, u kojoj je rješavano pitanje odgovornosti novinara za radijsko i TV prenošenje intervjua o rasističkim stavovima grupe mladih ljudi pod nazivom The Greenjackets. U navedenoj presudi je iskazan stav da kod takvog prenošenja informacija i stavova „treba imati u vidu da je ovaj slučaj prenošen kao dio ozbiljnog danskog programa vijesti i s ciljem obavještavanja javnosti (tačka 34), odnosno da izvještavanje zasnovano na intervjuima, bili oni objavljeni ili ne, predstavlja jedno od najvažnijih sredstava koje omogućuje štampi ispunjavanje njenog bitnog zadatka 'javnog psa čuvara'“ (tačka 35). Navedeno se nesporno može primijeniti i na izvještavanja sa konferencija za štampu.
37. S tog aspekta, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao da ocijeni da su se redovni sudovi pri postojanju evidentne potrebe koja dopušta pokretanje pitanja i izvještavanja koja se tiču pitanja od javnog interesa uopšte bavili spornim izražavanjem u vezi s kriterijumima uspostavljenim u materijalnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i standardima uspostavljenim u članu 10 Evropske konvencije (tužiočev status, javni interes, prihvatljiva kritika, tužiočevo prethodno ponašanje, način pribavljanja informacija itd.). Dakle, imajući u vidu uspostavljene relevantne kriterijume, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi propuštajući da ocijene sve navedeno, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst i kontekst relevantnih odredbi Zakona o zaštiti od klevete, dakle kako onih koje propisuju odgovornost za klevetu tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi člana 10 Evropske konvencije, prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu člana 10 Evropske konvencije, apelantkinja uživa. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ponavlja da je unutar člana 10 stav 2 Evropske konvencije malo prostora za ograničavanje rasprave o pitanjima od javnog interesa, što je rezultiralo miješanjem u apelantkinjino pravo na slobodu izražavanja koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.
38. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno apelantkinjino pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. S obzirom na zaključke o kršenju prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o kršenju prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
40. Postoji kršenje slobode izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada redovni sudovi prilikom obavezivanja apelantkinje kao emitera vijesti/dnevnika u kojima su prenošene informacije o tužiočevom statusu iskazane na konferenciji za štampu na naknadu nematerijalne štete zbog povrede tužiočevog ugleda i časti nisu uzeli u obzir dokaze koje je apelantkinja provela u svoju korist, kao ni cilj koji je predmetno prenošenje informacija imalo, a to je upoznavanje javnosti sa statusom tužioca kao javne ličnosti/političara u jednom periodu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević