Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3701/19 (N. V.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3701/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3701/19, rješavajući zahtjev N. V. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev N. V. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. N. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 26. septembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 038091 19 Rev od 21. augusta 2019. godine.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 038091 19 I od 5. jula 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.

3. Osnovni sud je, u ponovnom postupku, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice (B. V.) protiv apelanta radi podjele bračne imovine, kao i o protivtužbenom zahtjevu apelanta protiv tužiteljice radi podjele bračne imovine, donio presudu broj 95 0 P 038091 18 P 2 od 28. juna 2018. godine kojom je utvrdio da je tužiteljica u bračnoj zajednici sa apelantom - protivtuženim stekla udio od ½ dijela u njihovoj zajedničkoj imovini pa je obavezan apelant da tužiteljici preda u posjed stvari (pobliže navedene u stavu I presude) ili da joj na ime novčane protivvrijednosti navedenih stvari isplati iznos od 1.105,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom II navedene presude obavezan je apelant da na ime polovine vrijednosti zajedničkih ulaganja u apelantovu posebnu imovinu isplati tužiteljici ukupan novčani iznos od 7.390,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno je da su apelant i tužiteljica suvlasnici sa po ½ dijela pokretnih stvari stečenih u braku (bliže označenih u stavu III izreke presude), dok je odbijen protivtužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je diobom zajedničke imovine stekao pravo susvojine sa ½ dijela na dvosobnom stanu u Trebinju (bliže opisan u izreci presude) koji je upisan u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova u korist tužiteljice sa udjelom 1/1 (stav IV presude). Stavom V i VI presude obavezan je apelant da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka, dok je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudske takse na tužbu i presudu u ovom predmetu.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon izvedenih dokaza utvrdio da su tužiteljica i apelant zaključili brak 6. novembra 1998. godine, da je brak razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 17.juna 2014. godine, te da su u toku braka stekli četvoro djece. Dalje, utvrđeno je da su radom i zajedničkim sredstvima u toku bračne zajednice stekli predmetne pokretne stvari - predmete domaćinstva koje su identifikovane od strane vještaka mašinske struke (stav I presude) i procijenjene u iznosu od 2.210,00 KM, kao i da su tužiteljica i apelant ulagali zajednička sredstva u posebnu imovinu apelanta - porodičnu kuću u kojoj su živjeli za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da je visinu zajedničkih ulaganja utvrdio vještak građevinske struke u iznosu od 14.705,00 KM. Također, utvrđeno je da je nakon prestanka braka tužiteljica 26. decembra 2014. godine stekla pravo svojine na dvosobnom stanu (bliže označenom u stavu IV izreke presude).

5. Osnovni sud je na osnovu utvrđenih činjenica usvojio zahtjev tužiteljice da joj u isključivu svojinu pripadnu i da joj apelant preda u posjed pokretne stvari (navedene u stavu I izreke presude) ili da joj na ime protivvrijednosti isplati iznos od 1.105,00 KM, kao i da joj apelant na ime polovine zajednički uloženih sredstava u povećanje vrijednosti posebne imovine apelanta isplati iznos od 7.390,00 KM. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je predmetne pokretne stvari i njihovu vrijednost odnosno, visinu zajedničkog ulaganja u apelantovu posebnu imovinu, sud utvrdio uviđajem na licu mjesta i na osnovu mišljenja i nalaza vještaka mašinske i građevinske struke koje je sud ocijenio kao jasne, objektivne i stručne, te je primjenom odredbi čl. 272. i 273. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) odlučio kao u izreci presude (st. I i II). S druge strane, Osnovni sud je dio zajedničke imovine (pokretne stvari navedene u stavu III izreke) utvrdio kao nesporan budući da je tužiteljica u odgovoru na protivtužbu taj dio protivtužbenog zahtjeva priznala. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na utvrđenje da je diobom zajedničke imovine stekao pravo susvojine sa ½ dijela na spornom dvosobnom stanu, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana

53. Zakona o stvarnim pravima prema kojoj se pravo svojine na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u javnu evidenciju. Budući da se tužiteljica upisala u javnu evidenciju 26. decembra 2014. godine odnosno, stekla je pravo svojine na spornom stanu nakon prestanka braka, Osnovni sud je zaključio da isti ne potpada pod zakonsku formulaciju zajedničke imovine iz člana 270. stav

5. PZ. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) imajući u vidu uspjeh stranaka u postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: AT).

6. Odlučujući o žalbi apelanta Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 95 0 P 038091 18 Gž 2 od 28. januara 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zakjučke prvostepenog suda koje je prihvatio kao ispravne. Okružni sud je pored obrazloženja prvostepenog suda (u pogledu prava svojine na spornom stanu) naveo da je tužiteljica ugovor o kupoprodaji spornog stana sa prodavcem zaključila 19. februara 2014. godine, pa kada nije obezbijedila sredstava za plaćanje cijene stana (u ugovorenom roku od 4 mjeseca) tužiteljica je sa prodavcem 27. juna 2014. godine (nakon razvoda braka) zaključila aneks ugovora. Također, sve ostale radnje u vezi sa kupovinom spornog stana (podnošenja zahtjeva za odobrenje kredita, zaključenje ugovora o kreditu i uknjižbu prava svojine) tužiteljica je poduzimala nakon razvoda braka sa apelantom, zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužiteljica svojim sredstvima obezbjeđenim nakon razvoda braka kupila sporni stan i da je isključivi vlasnik istog.

7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta, presudom broj 95 0 P 038091 19 Rev od 21. augusta 2019. godine djelimično uvažio reviziju i preinačio drugostepenu presudu u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda (stav I prvostepene presude) na način što je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu, dok je u ostalom dijelu odbijena revizija apelanta.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da pobijana odluka drugostepenog suda pravilna osim u dijelu kojim je obavezan apelant da tužiteljici preda u posjed pokretne stvari iz stava I izreke prvostepene presude ili da joj na ime novčane protivvrijednosti navedenih stvari isplati iznos od 1.105,00 KM sa kamatom. S tim u vezi, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 273. stav 5. PZ i naveo da samo onda kada jednom bračnom supružniku pripada znatno manji dio od udjela drugog bračnog supružnika sud može odrediti da se taj bračni supružnik isplati u novcu. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica je tražila da se utvrdi da je njen doprinos u sticanju pokretnih stvari označenih stavu I izreke prvostepene presude isti kao i doprinos apelanta, tako da nižestepeni sudovi nisu mogli umjesto utvrđenja udjela stranaka u zajedničkoj imovini naložiti isplatu protivvrijednosti tog udjela. Ovo iz razloga što u ovom slučaju zakonom nije određeno da je to alternativia obaveza (član 403. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem zekstu: ZOO), a to nije ni zbog prirode zajedničke imovine. Dalje, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 272. stav 2. PZ i zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenilli materijalno pravo kada su i pored utvrđenog suvlasničkog udjela tužiteljice na predmetnim pokretnim stvarima obavezali apelanta da iste preda u posjed tužiteljici ili da joj isplati njihovu protivvrijednost. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi takvu odluku mogli donijeti samo ukoliko su se stranke o tome sporazumjele, međutim u konkretnom slučaju takvog sporazuma o diobi nije bilo što se osnovano ukazuje u reviziji. U pogledu odluke o povećanju posebne imovine apelanta ulaganjem zajedničkih sredstava parničnih stranaka stečenih u braku, Vrhovni sud je naveo da drugostepena odluka, suprotno revizionim navodima, sadrži valjane i jasne razloge zasnovane na utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava koje kao pravilne prihvata i taj sud. Na pravilnost i zakonitost drugostepene odluke u navedenom dijelu nije od značaja pozivanje apelanta u reviziji na odluku Vrhovnog suda broj 95 0 P 009110 12 Rev (u kojoj je suđeno o sticanju u porodičnoj zajednici), obzirom da se u navedenom i konkretnom predmetu ne radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je sporni stan tužiteljica kupila od svojih ličnih sredstava i da isti predstavlja njenu posebnu imovinu, kao i da apelant provedenim dokazima nije uspio oboriti ovakav zaključak sudova, tako da su neosnovani revizioni navodi apelanta u tom dijelu. Obzirom da apelant u reviziji nije pobijao odluku o troškovima postupka, te kako je samo u neznatnom dijelu apelant uspio u revizionom postupku, Vrhovni sud je pobijanu odluku o troškovima postupka održao na snazi.

9. Apelant smatra da su osporenom Presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je na isto pogrešno primijenjeno materijalno pravo od strane nižestepenih sudova, te je posebno ukazao na obračun advokatskih troškova. Također, apelant ističe da je Vrhovni sud doslovno prepisao prvostepenu odluku ne osvrćući se na žalbene navode i na svoju raniju odluku za koju tvrdi da se ne odnosi na konkretni predmet. Apelant smatra da je Vrhovni sud trebao uvažiti njegovu reviziju u cijelosti odnosno, da je materijalno pravo moralo biti primijenjeno na način da se revizija usvoji, te posebno da se na pravilan način utvrde eventualni troškovi postupka. Naime, apelant navodi da se Vrhovni sud nije izjasnio o troškovima postupka iako je trebao budući da je uvažio dio revizije čime se smanjio uspjeh suprotne strane u postupku. Također, kao razlog za izjašnjenje o troškovima apelant navodi i činjenicu da je Osnovni sud rješenjem o izvršenju od 5. jula 2019. godine dozvolio izvršenje protiv apelanta zapljenom ½ mjesečnih plata apelanta, te da navedeno izvršenje obuhvata i onaj dio koji je uvažen revizijom i troškove postupka.

10. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant ističe da je u toku postupak izvršenja koji se zasniva na odluci koja je donesena prije osporene presude Vrhovnog suda, te ističe da bi navedenim izvršenjem za njega nastupila šteta čije posljedice kasnije ne bi mogle biti otklonjene.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će u postupku izvršenja koji se po prijedlogu tražiteljice izvršenja vodi protiv apelanta u predmetu Osnovnog suda broj 95 0 P 038091 19 I pretrpiti neotklonjive štetne posljedice, što u okolnostima konkretnog slučaja, samo po sebi, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi se „obustavilo izvršenje dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 038091 19 I od 5. jula 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji“, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji, te navode kojim ukazuje da bi provođenjem postupka izvršenja u predmetu Osnovnog suda broj 95 0 P 038091 19 I, prije odluke o apelaciji u konkretnom slučaju, dovelo do teških posljedica za apelanta jer bi pretrpio neotklonjive štetne posljedice, koja tvrdnja sama po sebi, kako je već rečeno, ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant osim tvrdnji da bi provođenjem postupka izvršenja koji je u toku pred Osnovnim sudom (radi naplate iznosa na čiju isplatu je apelant obavezan osporenom presudom) apelanta stavilo u nepovoljan položaj i nanijelo mu štetu čije bi posljedice u budućnosti bile teško otklonjive, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3701/19 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio