Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5250/17 (D. K.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Oduzimanje imovine
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5250/17
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5250/17, rješavajući apelaciju Dragana Kremenovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Kremenovića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 268939 17 Kv od 16. oktobara 2017. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kremenovića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 268939 17 Kv od 16. oktobara 2017. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Kremenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ognjen Đurić, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 268939 17 Kv od 16. oktobra 2017. godine. Apelant je 18. juna 2018. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 9. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 9. oktobra 2019. godine zatražena informacija o trenutnom stanju predmeta.
3. Okružno tužilaštvo i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 15. i 29. januara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Osnovni sud je donio Naredbu broj 71 0 K 224128 15 Kpp od 2. oktobra 2015 godine kojom su od apelanta, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 246 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem testu: Krivični zakon) u sticaju s krivičnim djelom iz člana 377 stav 1 Krivičnog zakona, privremeno oduzeti predmeti, i to terensko vozilo marke i tipa „BMW X5“, plave boje, registarskih oznaka M-IKS884, bliže opisano u naredbi (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), te dokumentacija bliže opisana u toj naredbi, koja je u vezi sa spornim vozilom, uključujući potvrde o registraciji vozila i vlasničku knjigu na ime Sixt Gmbh Co. Autovermietung KG (za koje će se u daljnjem tekstu koristiti termin: pripadajuća dokumentacija). Sporno vozilo je 6. oktobra 2015. godine oduzeto od apelanta i deponovano u službene prostorije MUP-a Republike Srpske.
6. Okružno tužilaštvo je 17. maja 2016. godine donijelo naredbu o obustavljanju istrage protiv apelanta broj T13 0 KT 0030034 16. U obrazloženju je navedeno da okolnost da je kod apelanta pronađen ukradeni automobil nije dokaz da se apelant optuži, te je Okružno tužilaštvo zaključilo da u konkretnom slučaju nema dovoljno dokaza da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i uz primjenu principa in dubio pro reo odlučilo da se protiv apelanta istraga obustavi.
7. Zatim je Osnovni sud Rješenjem broj 71 0 K 224128 Kpp od 18. maja 2016. godine naredio da se sporno vozilo i prateća dokumentacija, koji su apelantu privremeno oduzeti, vrate osiguravajućem društvu „Lovćen osiguranje“ a.d. Podgorica kao oštećenom učinjenim krivičnim djelom. Međutim, odlučujući o apelantovoj žalbi, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 K 224128 16 Kv od 9. juna 2016. godine kojim je rješenje od 18. maja 2016. godine preinačeno tako što je odlučeno da se privremeno oduzeti predmeti vraćaju u posjed apelantu jer je članom 139 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) propisano da će se privremeno oduzeti predmeti vratiti licu od koga su privremeno oduzeti nezavisno od toga da li je on njihov vlasnik ili držalac (posjednik).
8. Patrola policije je 19. avgusta 2016. godine zaustavila apelantovog sina Sinišu Kremenovića u saobraćaju sa spornim vozilom i utvrđeno je da je spornim vozilom upravljao bez bilo kakve vlasničke knjige, saobraćajne dozvole ili drugog dokumenta o registraciji, svojini nad vozilom ili njegovom porijeklu. U vezi s tim, Osnovni sud je u prekršajnom postupku izdao Naredbu za obezbjeđenje – deponovanje privremeno oduzetih predmeta, odnosno spornog vozila broj 7l 0 Pr 244 188 16 Pr od 22. avgusta 2016. godine, te je određeno da će privremeno oduzimanje predmeta trajati do okončanja pretprekršajnog postupka (tj. istrage) ili do okončanja prekršajnog postupka jer se radi o vozilu koje je u saobraćaju korišćeno sa inostranim registarskim oznakama. Odlučujući o zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta apelantovog branioca, Osnovni sud je donio Naredbu broj 71 0 Pr 244188 17 Pr 2 VI od 19. septembra 2017. godine kojom se sporno vozilo vraća apelantu. Dakle, u prekršajnom postupku protiv Siniše Kremenovića, sporno vozilo je bilo privremeno oduzeto u periodu od 19. avgusta 2016. do 4. oktobra 2017. godine, kada je trebalo biti vraćeno apelantu, na njegov zahtjev.
Postupak donošenja naredbe o privremeno oduzimanju predmeta i osporenog rješenja
9. Okružno tužilaštvo je 29. septembra 2017. godine donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta i Siniše Kremenovića zbog postojanja osnova sumnje da je apelant: „U periodu od 13/14. oktobra 2011. do 19. avgusta 2016. godine, u Banjaluci, na neutvrđen način pribavio sporno vozilo, na kojem se nalaze nepripadajuće lažne registarske oznake Republike Njemačke broj M-IK5884, sa lažnom plavom naljepnicom tehničkog pregleda na zadnjoj registarskoj tablici sa datumom važenja 3. februar 2017. godina, te falsifikovan broj šasije, koje vozilo je otuđeno u Beogradu, Republika Srbija u toku 2011. godine od preduzeća 'NTC' Nikšić, Crna Gora, nakon čega je vozilo koristio u saobraćaju bez validne dokumentacije o registraciji i svojini nad vozilom, te porijeklu vozila, nakon čega je sporno vozilo, 19. avgusta 2016. godine dao na upotrebu Siniši Kremenoviću, iako je znao da se na vozilu nalaze nepripadajuće lažne registarske oznake, sa lažnom plavom naljepnicom tehničkog pregleda na zadnjoj registarskoj tablici, te falsifikovan broj šasije, a koje vozilo je otuđeno u Beogradu, u toku 2011. godine od preduzeća 'NTC' Nikšić, Crna Gora, te što je Siniša Kremenović 19. avgusta 2016. godine u Banjaluci u saobraćaju upravljao spornim vozilom iako je znao da se na vozilu nalaze nepripadajuće lažne registarske oznake, sa lažnom plavom naljepnicom tehničkog pregleda na zadnjoj registarskoj tablici sa datumom važenja 3. februar 2017. godina te falsifikovan broj šasije [...], pri čemu kod sebe nije imao vlasničku knjigu, saobraćajnu dozvolu ili drugi dokument o registraciji, svojini nad vozilom ili porijeklu istog, nakon čega mu je vozilo privremeno oduzeto od strane pripadnika policije, čime bi apelant i Siniša Kremenović počinili krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 347 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).“
10. Navedeno je da iz Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalni centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: UIO) od 27. septembra 2017. godine, te dokaza koji su dostavljeni uz izvještaj, kao i dokaza koji su prikupljeni u ranijem periodu u toku istrage koja se u Okružnom tužilaštvu sprovodila protiv apelanta, proizlazi postojanje osnova sumnje da su apelant i Siniša Kremenović počinili krivično djelo iz člana 347 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS na način, u mjestu i vrijeme kako je to opisano u izreci naredbe. U vezi s tim, s ciljem prikupljanja dokaza u ovom krivičnom predmetu, te utvrđivanja potpunog činjeničnog stanja, u naredbi su navedene istražne radnje koje će se preduzeti.
11. Okružno tužilaštvo je 2. oktobra 2017. godine Osnovnom sudu podnijelo zahtjev za izdavanje naredbe za privremeno oduzimanje predmeta od apelanta. U zahtjevu je, između ostalog, navedeno da Okružno tužilaštvo sprovodi istragu protiv apelanta i Siniše Kremenovića zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo falsifikovanja isprava iz člana 347 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, na način u mjestu i vrijeme kako je to opisano u naredbi u sprovođenju istrage. U zahtjevu su zatim navedene okolnosti opisane u prethodnom dijelu ove odluke, u vezi s postupanjem Siniše Kremenovića, počev od 19. avgusta 2016. godine, i oduzimanjem spornog vozila od njega, te da se sporno vozilo u vrijeme podnošenja zahtjeva nalazi deponovano u skladištu UIO. Navedeno je da se iz prikupljenih dokaza nesporno može zaključiti da sporno vozilo potiče iz krivičnog djela, odnosno da je otuđeno u Beogradu 14. oktobra 2011. godine od lica Bojana Jovovića i da je vozilo bilo registrovano na ime preduzeća NTC Nikšić, Crna Gora, s navedenim registarskim oznakama i navedenim brojem šasije; da su pripadnici MUPRS vršili provjere putem Interpola BiH, iz kojih je vidljivo da je sporno vozilo bilo predmet provjera broja vještačenja šasije i da je utvrđeno da je na tom vozilu falsifikovan broj šasije; da je bilo predmet provjere vjerodostojnosti saobraćajne i vlasničke dozvole koje je posjedovalo, a koje je bilo prethodno privremeno oduzeto od strane MUPRS, a provjere su pokazale da se radi o vozilu koje je ukradeno u Beogradu; da je primjerak originalne vlasničke knjižice ukraden u Njemačkoj u koji obrazac su uneseni lažni podaci, a što je sve detaljnije obrazloženo u aktima Interpola BiH Sarajevo u vezi s korespondencijom sa MUPRS. Takođe, provjerama putem Interpola BH Sarajevo je utvrđeno da se na vozilu nalaze nepripadajuće registarske oznake i da je utvrđeno da se radi o registarskim oznakama koje su odjavljene u Republici Njemačkoj i da su pripadale drugom putničkom motornom vozilu, te je nepoznato kako su one dospjele i postavljene na sporno vozilo. Pored toga, istaknuto je da su sporno vozilo tokom 2015. godine pripadnici policije na teritoriji Banjaluke privremeno oduzeli apelantu s obzirom na to da je on upravljao vozilom u saobraćaju bez validne dokumentacije o porijeklu vozila i svojini nad vozilom, nakon čega je naredbom Osnovnog suda vozilo apelantu bilo privremeno oduzeto i deponovano po odluci suda u odgovarajućem prostoru. Nakon toga, Okružno tužilaštvo je primilo izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo falsifikovanja isprava iz člana 377 stav 1 KZRS u vezi s nabavkom i korišćenjem spornog vozila, kao i registarskih oznaka na vozilu i saobraćajne dozvole za vozilo. Međutim, zbog nedostatka dokaza da je apelant preduzeo radnju izvršenja krivičnog djela koje mu se stavljalo na teret, Okružno tužilaštvo je donijelo naredbu o obustavljanju istrage koja je dostavljena i osumnjičenom apelantu, nakon čega je odlukom Osnovnog suda sporno vozilo vraćeno apelantu iako on nije imao niti jedan dokaz da je vlasnik spornog vozila. Navedeno je da je prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenog apelant tvrdio da je sporno vozilo kupio 2012. godine u Republici Njemačkoj i da nije sačinio kupoprodajni ugovor, te da je zatim vozilo koristio u BiH u saobraćaju, a takođe je vozilom prelazio državnu granicu BiH i ulazio u Evropsku uniju. U vezi s tim, nakon što je Osnovni sud sporno vozilo vratio apelantu i nakon što je on upoznat s činjenicom da je protiv njega istraga obustavljena zbog nedostatka dokaza, ali i s činjenicom da je tokom istrage koja je vođena protiv njega na osnovu prikupljenih dokaza nesporno utvrđeno da je vozilo otuđeno 2011. godine, da je na njemu falsifikovan broj šasije i da ima nepripadajuće registarske tablice, a koje činjenice, prema izjavi osumnjičenog apelanta, njemu navodno nisu bile poznate, osumnjičeni je nastavio s upotrebom navedenog vozila u saobraćaju, a isto vozilo je dao na upotrebu i svom sinu osumnjičenom Siniši Kremenoviću od kojeg je vozilo privremeno oduzeto u prekršajnom postupku, a kojem su takođe bile poznate naprijed navedene činjenice u vezi sa statusom vozila. Analizirajući navode izvještaja o počinjenom krivičnom djelu UIO, te dostavljene dokaze, Okružno tužilaštvo nalazi da postoje novi dodatni dokazi koji nisu postojali u momentu donošenja naredbe o obustavljanju istrage, te da ti dodatni dokazi u vezi s ranije prikupljenim dokazima ukazuju na postojanje osnova sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, te je odlučeno da se protiv osumnjičenog apelanta ponovo otvori i sprovede istraga u skladu sa članom 232 stav 3 ZKPRS, zajedno sa istragom protiv osumnjičenog Siniše Kremenovića.
12. Pojašnjeno je da je iz svih do sada prikupljenih dokaza nesporno utvrđeno da su osumnjičeni apelant i Siniša Kremenović na neutvrđen način došli u posjed spornog vozila na kojem su se nalazile nepripadajuće registarske oznake, koje su pripadale drugom vozilu, da je na vozilu falsifikovan broj šasije. Isto tako utvrđeno je da vozilo koje je oduzeto od osumnjičenog apelanta nije u posljednjih sedam godina registrovano u Republici Njemačkoj. U vezi s tim, postoji osnov sumnje da je datum 3. februar 2017. godine na saobraćajnoj dozvoli lažan. Osumnjičeni nemaju niti jedan validan dokument o porijeklu i svojini nad vozilom. Takođe, u BiH je više osiguravajućih kuća izdalo policu o graničnom osiguranju za sporno vozilo u kojima je navedeno da je apelant punomoćnik pravnog lica iz Njemačke preduzeća SIHT GmbH & Co Autovermietung iako on nema niti jedan dokaz da je punomoćnik navedene firme, niti ugovor o iznajmljivanju ili kupovini vozila od navedene firme, da osumnjičeni apelant raspolaže s nekoliko originalnih zelenih kartona, a koji se pozivaju na police osiguranja koje su izdale njemačke osiguravajuće kuće, da je osumnjičeni apelant izjavio da sporno vozilo koristi nekoliko godina kako u BiH tako i prilikom putovanja u Republiku Njemačku, te da je prelazio nekoliko državnih granica, a što podrazumijeva i granice sa zemljama EU, što nije tačno jer je provjerama utvrđeno da on nije prelazio BiH granicu sa Evropskom unijom tim vozilom, zatim saobraćajna dozvola je korištena od 2012. godine, što proizlazi iz police osiguranje iz aprila 2012. godine, originalni bjanko obrazac koji je ukraden u Njemačkoj u koji su uneseni svi podaci o broju šasije vozila, koji je prodat u Bugarskoj, registarske tablice M-1K 5884 stvarno su pripadale vozilu, koje vozilo je prodato i dobilo važeće nove tablice Republike Njemačke, zatim da se na nepripadajućim tablicama M-1K 5884 nalazi inspekcijska naljepnica plave boje koja se inače dobija prilikom stvarno obavljenog tehničkog pregleda u Njemačkoj, da je provjerom kod Granične policije BiH i nadležnog organa Republike Hrvatske za predmetno motorno vozilo registarskih oznaka M-IK 5884 utvrđeno da nije nikada u periodu od 1. januara 2011. do 19. avgusta 2016. godine prelazilo granicu BiH sa Hrvatskom, te još nije poznato na koji način je došlo do upotrebe podataka o izvršenom tehničkom pregledu u Njemačkoj, kao i da nije poznato na koji način su sačinjene police osiguranja u ime pravnog lica preduzeća SIHT GmbH & Co Autovermietung i zeleni karton, što će biti predmet istražnih radnji u daljem toku istrage.
13. Navedeno je da Okružno tužilaštvo planira da u toku istrage koju sprovodi preduzme određene istražne radnje i mjere navedene u naredbi o sprovođenju istrage, među kojim radnjama je i vještačenje registarskih tablica i naljepnice na registarskoj tablici koje se izdate u vezi s tehničkim pregledom spornog vozila na kojoj je navedeno da je rok važenja 3. februar 2017. godine. Konačno, Okružno tužilaštvo je istaklo da je imalo u vidu da je sporno vozilo otuđeno i da osumnjičeni nemaju validne dokumentacije u vezi s porijeklom i nabavkom tog vozila, da je na spornom vozilu broj šasije falsifikovan i da se radi o vozilu koje je najčešće predmet krađa, te da postoji opasnost i opravdana bojazan da će, ukoliko vozilo ne bude pod nadzorom i kontrolom suda i tužilaštva, sporno vozilo biti nedostupno organima gonjenja ukoliko se vrati osumnjičenim licima.
14. Iz navedenih razloga, Okružno tužilaštvo je zaključilo da postoji potreba da se sporno vozilo zadrži i deponuje u depozit suda ili drugi odgovarajući prostor po odluci suda, gdje će se čuvati do okončanja krivičnog postupka koji se vodi protiv osumnjičenih lica. Stoga je Okružno tužilaštvo predložilo da Osnovni sud, u skladu sa članom 129 ZKPRS, izda naredbu za privremeno oduzimanje predmeta, i to spornog vozila i ostale relevantne dokumentacije koja je izdata u odnosu na svojinu, porijeklo, registraciju i ostale statusne promjene u vezi s navedenim vozilom.
Osporene odluke
15. Osnovni sud – sudija za prethodni postupak je, odlučujući o Prijedlogu Okružnog tužilaštva broj OP-506/17 od 2. oktobra 2017. godine, za privremeno oduzimanje predmeta od osumnjičenog apelanta i Siniše Kremenovića zbog postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 347 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ-a, a na osnovu člana 129 st. 1 i 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) 2. oktobra 2017. godine donio je naredbu broj 71 0 K 268939 17 Kpp. Tom naredbom je naređeno da se privremeno oduzima predmet, i to sporno vozilo i ostala relevantna dokumentacija koja je izdata u odnosu na svojinu, porijeklo i registraciju, kao i ostale statusne promjene u vezi s navedenim vozilom. Određeno je da će privremeno oduzimanje spornog vozila od apelanta izvršiti ovlaštena službena lica Policijske uprave Banjaluka u saradnji s okružnim tužiocem; da će se oduzimanje predmeta izvršiti u toku radnog vremena, a u roku od 10 dana od dana prijema naredbe; da će privremeno oduzeto sporno vozilo dostaviti Osnovnom sudu radi deponovanja i evidentiranja u KDP-u.
16. Apelant je (prema navodima iz apelacije) 4. oktobra 2017. godine dobrovoljno predao sporno vozilo s pripadajućim predmetima.
17. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Osnovni sud – vijeće je donio Rješenje broj 71 0 K 268939 17 Kv od 16. oktobra 2017. godine kojim je apelantova žalba, izjavljena protiv Naredbe Osnovnog suda broj 71 0 K 268939 17 Kpp od 2. oktobra 2017. godine, odbijena kao neosnovana i pobijana naredba je potvrđena. Vijeće Osnovnog suda je zauzelo stav da je sudija za prethodni postupak ispravno utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret Naredbom o sprovođenju istrage Okružnog tužilaštva broj T13 0 KT 0037513 17 od 29. septembra 2017. godine, a koja sumnja je detaljno obrazložena u obrazloženju zahtjeva za izdavanje naredbe za privremeno oduzimanje spornog vozila i pripadajuće dokumentacije. Ukazano je da naredba sadrži sve potrebne elemente propisane članom 129 stav 3 ZKPRS, te su stoga neosnovani apelantovi navodi da naredba nije trebala biti donijeta jer „ne postoje novi dokazi“ za osnov sumnje da je apelant izvršio krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 347 stav 2 KZRS. Naime, kako je navedeno u rješenju, u obrazloženju zahtjeva o počinjenom krivičnom djelu Okružnog tužilaštva za izdavanje naredbe za privremeno oduzimanje predmeta je navedeno da iz izvještaja UIO proizlazi da postoje novi dodatni dokazi za pokretanje nove istrage protiv osumnjičenog apelanta u skladu sa članom 232 stav 3 ZKPRS, zajedno sa istragom protiv osumnjičenog Siniše Kremenovića da su počinili krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 347 stav 2 KZRS.
18. Prema tome, kako je dalje navedeno, ako se uzme u obzir da je tužilac proširio istragu za isti automobil i protiv Siniše Kremenovića, kao i da je pokrenuo novu istragu protiv apelanta za drugo krivično djelo iz člana 347 stav 2 KZRS (a ne iz člana 377 stav 1 KZRS kako je ranije vođena istraga), to vijeće Osnovnog suda nalazi da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio da postoji osnovana sumnja za izvršenje krivičnog djela za koje se tereti apelant, te da predmetna naredba sadrži sve elemente propisane članom 129 stav 3 ZKP-a, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja na osnovu člana 337 stav 2 u vezi sa čl. 133 stav 3 i 24 stav 5 ZKPRS.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3e) i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant opisuje postupanje Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u odnosu na privremeno oduzimanje spornog vozila od njega i njegovog sina (Siniše Kremenovića). Ističe da su u prethodnom postupku izvršena potrebna vještačenja (2. decembra 2015. godine) spornog vozila i sačinjeni izvještaji na osnovu vještačenja. Zatim mu je, kako dalje navodi, na osnovu Naredbe Osnovnog suda broj 71 0 K 224128 16 Kv od 9. juna 2016. godine sporno vozilo vraćeno, a istraga u ovoj predmetnoj stvari je obustavljena zbog nedostatka dokaza. Znači, u ovoj istrazi, protiv istog osumnjičenog, za isto krivično djelo, povodom istog predmetnog vozila, „privremeno” oduzimanje stvari – spornog vozila je trajalo ukupno devet mjeseci. Nakon toga, 19. avgusta 2016. godine (dva mjeseca nakon vraćanja spornog vozila), prilikom saobraćajne kontrole od strane službenika MUPRS, utvrđeno je da je u ovom predmetu osumnjičeni Siniša Kremenović upravljao u saobraćaju spornim vozilom, „a za koje vozilo je navodno utvrđeno da ne posjeduje bilo kakvu vlasničku/saobraćajnu dozvolu, te su se na vozilu navodno nalazile inostrane, ne pripadajuće registarske pločice broja M-IK 5884“. Na osnovu svega navedenog, zbog osnovane sumnje da je pričinjen prekršaj iz člana 17, a u vezi sa članom 8 stav 1 tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, sporno vozilo je privremeno oduzeto do okončanja pretprekršajnog postupka ili do okončanja prekršajnog postupka, a sve po naredbi Osnovnog suda. Po Naredbi broj 71 0 Pr 244188 17 Pr 2 VI od 19. septembra 2017. godine naloženo je da se sporno vozilo vrati vlasniku – apelantu. Napominje da je UIO u periodu od 15 mjeseci zadržavanja spornog vozila od apelanta pribavila sve potrebne podatke, a koji se odnose na osiguranje navedenog vozila, da je utvrdila vrijednost automobila i iznos carinskih dažbina, da su im dostavljeni podaci od strane Granične policije BiH i NCB Interpola Sarajevo, te podaci od pravnih lica iz Republike Srbije, Republike Hrvatske i Republike Crne Gore. Uprkos tome, UIO je neosnovano zadržavala sporno vozilo, čime je apelantu nanesena velika materijalna šteta u pogledu stanja automobila i nemogućnosti njegovog korišćenja. Sporno vozilo je ovaj put bilo „privremeno” oduzeto na period od 15 mjeseci, te vraćeno odlukom suda od 19. septembra 2017. godine. Prilikom preuzimanja spornog vozila u prostorijama UIO, 4. oktobra 2017. godine, apelantu je uručena pobijana naredba, te je vozilo opet oduzeto, a u okviru istrage po krivičnoj prijavi UIO. Smatra da razlozi koje je navelo Okružno tužilaštvo u zahtjevu za privremeno oduzimanje spornog vozila ne mogu biti razlozi za privremeno oduzimanje predmeta. Naime, ponovnim oduzimanjem spornog vozila, te pokretanjem krivičnog postupka od strane UIO, apelant ne može ostvariti uslove za podnošenje odštetnog zahtjeva u odnosu na UIO, „a što i jeste glavni cilj ovakvog ponašanja nadležnih institucija prema apelantu“. Osnovni sud u osporenom rješenju nije dao valjano obrazloženje koje bi svojim sadržajem opravdalo donošenje takve odluke s obzirom na činjenicu da se sporno apelantovo vozilo „privremeno” zadržava već dvije godine po istim osnovima i sa istim konačnim rezultatima (nedovoljno dokaza ni za krivični ni za prekršajni postupak), te da je pobijanom naredbom ponovo oduzeto, opet po istom osnovu i bez novih dokaza, što predstavlja grubo kršenje odredbi čl. 129, 139 i 385 ZKPRS, što je u uskoj vezi s povredom odredbe člana 1 Protokola uz Evropsku konvenciju koja se odnosi na zaštitu imovine. Ističe da se u obrazloženju svoje odluke sud pozvao na nove „dodatne” dokaze, ali ih nije obrazložio, čak ni naveo, pa se opravdano može sumnjati u zakonitost osporene odluke, pri čemu se jedino može zaključiti da je odluka donesena subjektivno. Na ovaj način, apelantu je uskraćena mogućnost da prouči razloge sudske odluke i da u pravnom lijeku iznese svoje argumente, a stavovi se mogu ispitati samo ako je sud dao potpuno i logičko obrazloženje, što u ovom slučaju nije uradio. Iz svega navedenog jasno se vidi da je sud površno donio odluke i da je povrijedio odredbe člana 6 Evropske konvencije kojima je zagarantovano pravo na obrazloženu sudsku odluku. Pored toga, apelant smatra da je prilikom donošenje osporene odluke povrijeđeno njegovo pravo da odluku donese nepristrastan sud, što elaborira poređenjem odluka iz prethodnog postupka s odlukama u ovom postupku. Dalje, apelant smatra da je očigledno da se neko poigrava s apelantovom imovinom jer za dvije godine koliko je predmetno vozilo bilo „privremeno” oduzeto nije nađen nijedan jedini dokaz na osnovu kojeg bi privremeno oduzeto vozilo bilo zadržano, niti je završen bilo koji postupak koji govori u prilog tvrdnji da je privremeno oduzeta apelantova imovina stečena krivičnim djelom. Apelant navodi da je povodom jedinog pravnog lijeka koji je imao na raspolaganju bila donesena odluka kojom se pravni lijek odbija, pa su stoga njegova prava ostala neostvarena i nezaštićena.
20. Apelant je 18. juna 2018. godine obavijestio Ustavni sud da do tog dana nije obustavljena istraga, apelantu nije vraćeno predmetno sporno vozilo, niti je podignuta optužnica, čime su prekoračeni svi zakonski rokovi predviđeni ZKPRS, ali i svi razumni rokovi.
b) Odgovor na apelaciju
21. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju opisao postupak do donošenja naredbe od 2. oktobra 2017. godine. Navedeno je da iz obrazloženja zahtjeva Okružnog tužilaštva za izdavanje naredbe za privremeno oduzimanje predmeta proizlazi da postoje novi dodatni dokazi za pokretanje nove istrage protiv apelanta, a sve u skladu sa članom 232 stav 3 ZKPRS, zajedno sa istragom protiv osumnjičenog Siniše Kremenovića da su počinili krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 347 stav 2 KZRS. Osnovni sud nalazi da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio da postoji osnovana sumnja za izvršenje krivičnog djela za koje se apelant tereti, te da predmetna naredba sadrži sve elemente propisane članom 129 stav 3 ZKPRS.
22. U odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo je navelo da je naredba o obustavljanju istrage protiv apelanta od 17. maja 2016. godine donesena jer u toj fazi nije bilo dovoljno dokaza da je apelant počinio to krivično djelo. Istaknuto je da je nova istraga zasnovana na zakonu jer Tužilaštvo uvijek može ponovo otvoriti istragu ako se pojave novi dokazi i otvori sumnja na postojanje krivičnog djela te da je u konkretnom slučaju otvorena istraga protiv apelanta i još jednog lica – Siniše Kremenovića zbog sumnje da su počinili krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 374 stav 2 KZRS.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Naredba za oduzimanje predmeta Član 129. st. (1), (2) i (3) (1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu treba da oduzmu ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlašćenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta za oduzimanje, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok za oduzimanje predmeta.
Pravo žalbe Član 133. st. (1), (2) i (3) (1)Lice od kojeg se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe.
(2)Žalba iz stava 1. ovog člana ne odgađa privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.
(3) O žalbi iz stava 1. ovog člana odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta Član 139.
(1) Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiće se vlasniku, odnosno držaocu, kada tokom postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu sa članom 129. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje iz člana 385. ovog zakona.
(2) O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud je dužan da odluči nakon izjašnjenja tužioca, i to u roku od najduže sedam dana.
Obustava istrage Član 232.
(1) Tužilac će naredbom obustaviti istragu ukoliko se ustanovi da:
[...]
v) nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo i [...] (3) Tužilac, u slučajevima iz stava 1. tačka v) ovog člana može ponovo otvoriti istragu ako pribavi nove dokaze koji ukazuju na to da postoje osnovi sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
26. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18 stav (3) tačka
h) Pravila Ustavnog suda.
27. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno konstatuje da je predmet osporavanja apelacijom rješenje Okružnog suda od 16. oktobra 2017. godine kojim je potvrđena naredba o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta, koja je donesena tokom sprovođenja istrage protiv osumnjičenog apelanta, a po prijedlogu Okružnog tužilaštva za privremeno oduzimanje predmeta. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
29. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u kojoj je rješavao slična pitanja (vidi AP 20/12 i AP 2753/13, dostupne na www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio, pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem testu: Evropski sud), da je u odnosu na ovaj navod apelacija ratione materiae neosnovana. Naime, Ustavni sud je ukazao na praksu u Odluci o dopustivosti u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi odluku Evropskog suda Dogmoch protiv Njemačke, predstavka broj 26315/03 od 18. septembra 2006. godine) u kojem je Evropski sud zaključio da je „naredba za pljenidbu bila privremena mjera koja je bila preduzeta u kontekstu krivične istrage i njen primarni cilj je bio zaštita potraživanja u vezi s kojima su kasnije zahtjeve mogle da podnesu oštećene treće strane. Kada ne bi postojala takva potraživanja naredba bi dalje mogla da štiti kasniji postupak oduzimanja imovine. Međutim, oduzimanje imovine bi moralo da bude potvrđeno u odvojenom postupku nakon presude o postojanju krivične odgovornosti“. Dakle, Evropski sud je u navedenoj odluci zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav uticaj na krivični dosije podnosioca zahtjeva, da se osporavane odluke stoga ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Evropske konvencije. Isti zaključak je donijet u kontekstu „građanskog prava“ jer se radi o privremenoj mjeri, dakle, kojom se samo privremeno odlučuje. Naime, iz osporenog rješenja nesporno proizlazi da je imovina koja je obuhvaćena osporenim rješenjem još uvijek pretpostavljena apelantova „svojina“, te će se konačna odluka o imovini donijeti eventualno nakon presude u krivičnom postupku protiv apelanta. Stoga, u smislu stava iz navedene odluke Evropskog suda, slijedi da oduzimanje imovine od apelanta ima privremeni karakter (kako je i naznačeno u izreci naredbe o privremenom oduzimanju predmeta) i njom se ni na koji način ne prejudicira bilo kakva konačna odluka koja će biti donesena tokom glavnog postupka. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se na navedenu situaciju, a kako bi bila u obimu člana 6 Evropske konvencije, odnosno dopustiva, ne mogu primijeniti standardi odnosno pravila iz testa Micallef (vidi presuda Evropskog suda Micallef protiv Malte, aplikacija broj 17056/06), od kojih je prvo da „pravo o kojem je riječ i u glavnom postupku i u postupku određivanja sudske zabrane mora da bude „građansko“ u autonomnom značenju tog pojma u smislu člana 6 Evropske konvencije.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovog postupka ne ulazi u domen člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti u domen člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 K 268939 17 Kv od 16. oktobara 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da je u postupku koji je rezultirao donošenjem osporenog rješenja došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
35. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
36. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju apelantu je privremeno oduzeto sporno vozilo jer je utvrđeno da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično falsifikovanja isprave iz člana 347 stav 2 u vezi stavom 1 KZRS. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji tvrdi da je predmetno vozilo njegova svojina, mada iz teksta osporene naredbe proizlazi da je sporno vozilo u svojini Sixt Gmbh Co. Autovermietung KG (potvrda o registraciji vozila broj 029667476 na ime Sixt Gmbh Co. Autovermietung KG, sa upisanim registarskim oznakama M-IKS 5884 i vlasnička knjiga broj VC917050, na ime Sixt Gmbh Co. Autovermietung KG). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio u faktičkom posjedu spornog vozila počev od neutvrđenog datuma 2011. godine i da je to vozilo u postupku koji je prethodno vođen apelantu bilo oduzeto, a zatim vraćeno. Ustavni sud, dalje, zapaža da je sporno vozilo bilo oduzeto od apelantovog sina (Siniše Kremenovića) 19. avgusta 2016. godine, da je Osnovni sud u prekršajnom postupku izdao naredbu za obezbjeđenje – deponovanje privremeno oduzetih predmeta – odnosno spornog vozila do okončanja pretprekršajnog postupka, (tj. istrage), ili do okončanja prekršajnog postupka i da je po apelantovom zahtjevu Osnovni sud donio Naredbu broj 71 0 Pr 244188 17 Pr 2 VI od 19. septembra 2017. godine kojom se sporno vozilo vraća apelantu na njegov zahtjev. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja prihvata da sporno vozilo koje je apelantu privremeno oduzeto, uz napomenu da je ranije bilo u njegovom posjedu, za apelanta predstavlja imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je navedeni član primjenjiv u ovoj situaciji.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa.
38. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu s obzirom na to da su privremeno oduzeti predmeti bili u posjedu apelanta, odnosno od ishoda krivičnog postupka koji je u fazi istrage zavisiće i dalja sudbina predmeta koji su oduzeti od apelanta. Naime, apelant odlukama donesenim u ovom postupku nije lišen svoje imovine (u smislu konačnog oduzimanja bez izgleda da će imovina biti vraćena), već je privremeno spriječen da njom raspolaže (uz obrazloženje da je to potrebno radi vođenja istrage). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke u svojoj suštini stoga potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1 Protokola broj 1 „koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima“ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. od 32 do 37, te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99, te Borzhonov protiv Rusije broj 18274/04, stav 57, 22. januar 2009, uz daljnje reference).
39. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštovanja uslova iz drugog stava člana 1 Protokola broj 1 osporena odluka – naredba i rješenje doneseno u skladu s relevantnim odredbama. Naime, Ustavni sud zapaža da je naredbom Osnovnog suda, koja je potvrđena osporenim rješenjem, apelantu privremeno oduzeto sporno vozilo i pripadajuća dokumentacija zbog postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 347 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Ustavni sud konstatuje da je osporena naredba odnosno rješenje kojim je naredba o privremenom oduzimanju spornog vozila i pripadajuće dokumentacije donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS, konkretno odredbama člana 129 st. (1), (2) i ( 3) ZKPRS. Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da se: (stav 1) „Predmeti koji se po Krivičnom zakonu treba da oduzmu ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje“; da (stav 2) „Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlašćenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca“; te da (stav 3) „Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta za oduzimanje, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok za oduzimanje predmeta.“ Iz navedenog proizlazi da je pravni osnov za donošenje odluka Osnovnog suda kojima je usvojen zahtjev Okružnog tužilaštva za privremeno oduzimanje predmeta (spornog vozila) propisan u relevantnom, naprijed navedenom zakonu koji ispunjava uslove u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u službenim novinama koje su javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe KZRS i ZKPRS dovoljno jasno formulisane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja).
40. Osim toga, apelant osporava dužinu trajanja mjere „privremenog oduzimanja“ spornog vozila koja, prema apelantovim navodima, traje duže od dvije godine, odnosno navodi činjenice da je sporno vozilo već bilo predmet privremenog oduzimanja, te da nije bilo uslova za ponovno privremeno oduzimanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da i dužina trajanja postupka može uticati na njegovu „zakonitost“, te da dužina istrage nesporno može da utiče na pravo na apelantovu imovinu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, počev od 6. oktobra 2015. do 9. juna 2016. godine nije bio u posjedu spornog vozila, ali i da je u periodu od 9. juna do 19. avgusta 2016. godine bio u posjedu tog vozila, te da je u predmetnom postupku od njega privremeno oduzeto sporno vozilo 4. oktobra 2017. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu sporno vozilo bilo privremeno oduzeto od apelantovog sina (Siniše Kremenovića) 19. avgusta 2016. godine jer je utvrđeno da je upravljao spornim vozilom bez valjane, zakonom propisane dokumentacije, a što mu je omogućio apelant (budući da ni apelant ne tvrdi suprotno). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je predmetna istraga protiv apelanta otvorena 29. septembra 2017. godine. Stoga, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, smatra neosnovanim apelantove navode o prekomjernom vremenskom periodu u kojem je on lišen korišćenja spornog vozila budući da period do donošenja osporenih odluka ne može razmatrati (zbog formalnih razloga propisanih u članu 18 Pravila Ustavnog suda), a po osporenim odlukama period počinje da teče 4. oktobra 2017. godine.
41. S druge strane, polazeći od osporenih odluka i apelantovih navoda Ustavni sud, takođe, ukazuje na nekoliko veoma bitnih činjenica – sud ne rukovodi istragom, već postupkom ako do njega dođe, tako da sud ne može uticati na trajanje istrage. Osim toga, sud je u konkretnom predmetu u obrazloženju osporenih odluka jasno naveo da je istraga u toku. Iz navedenog proizlazi da očigledno postoje okolnosti koje opravdavaju privremeno oduzimanje predmeta od apelanta u konkretnom predmetu jer postoji osnov sumnje da se oduzeti predmeti mogu dovesti u vezu s krivičnim djelom zbog kojeg se postupak vodi, te samim tim mogu poslužiti kao dokaz u kasnijim fazama postupka. Ustavni sud, takođe, naglašava da se predmeti privremeno mogu oduzeti od počinioca krivičnog djela, ali i od trećih lica ako se radi o predmetima koji se po KZRS imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku (član 82 stav 2 KZRS). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu „zakonito“ miješanje u apelantovu imovinu i ovakvo miješanje predviđeno relevantnim odredbama ZKPRS i KZRS.
42. Zatim, Ustavni sud zaključuje da odluka o privremenom oduzimanju spornog vozila može biti neophodna u interesu valjanog sprovođenja pravde, što predstavlja legitiman cilj u opštem interesu (vidi Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 57). Naime, za Ustavni sud je nesporno da postoji javni interes u slučaju kada se predmeti oduzimaju radi vođenja istrage u krivičnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da je samim tim i u javnom interesu koji se nalazi u dosljednom poštovanju i primjeni važećih zakona.
43. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti pitanje da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine, koje je u javnom interesu, proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa.
44. Odgovarajući na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju i svrsi, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret. Pri tome, Ustavni sud naročito zapaža da apelant nije Ustavnom sudu dostavio dokaze da je, u smislu člana 139 stav 2 ZKPRS, tom sudu podnosio zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, o kojem bi taj sud morao da odluči u roku od sedam dana. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se donošenjem odluka kojim je apelantu privremeno oduzeto sporno vozilo i prateća dokumentacija za to vozilo koje „služi“ krivičnom postupku ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelanta u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (princip da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, te je nesporno da je ovo miješanje u apelantovu imovinu u skladu s principom pravne sigurnosti. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, korespondira sa stavom Evropskog suda u predmetu Raimondo protiv Italije (predstavka broj 12954/87, presuda od 22. februara 1994. godine, tačka 27) u kojem je Evropski sud zaključio da je privremena mjera o zapljeni i oduzimanju imovine u istražnom postupku „očigledno privremena mjera koja za cilj ima da imovina za koju se sumnja da predstavlja plod nezakonitih aktivnosti koje su obavljene na štetu društvene zajednice može kasnije biti oduzeta ako se za tim ukaže potreba. Mjera kao takva se, dakle, može opravdati opštim interesom…“.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
46. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi: „Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima [...].“ Da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13 Evropske konvencije potrebno je utvrditi da li apelant ima neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom, što ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter. Međutim, iz sadržaja apelacije proizlazi da je ovaj navod u vezi sa članom 6 Evropske konvencije, te imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije ne nalazi za potrebno dodatno ispitivati ovaj navod.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je u okolnostima konkretnog slučaja privremeno oduzimanje putničkog motornog vozila i prateće dokumentacije za to vozilo od apelanta bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.
48. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević