Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3762/19 (Krajinalijek a.d. Banjaluka u stečaju)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3762/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3762/19, rješavajući apelaciju Krajinalijek a.d. Banjaluka u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Krajinalijek a.d. Banjaluka u stečaju protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125815 19 Pž od 24. jula 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125815 18 Ps od 16. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Krajinalijek a.d. Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandar Popović advokat iz Banjaluke, podnio je 1. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 125815 19 Pž od 24. jula 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125815 18 Ps od 16. januara 2019. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio pokretanje i provođenje izvršnog postupka kroz pravo na odvojeno namirenje pred nadležnim sudom po prijedlogu za izvršenje tuženog Bora d.o.o. Banjaluka do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po ovoj apelaciji“.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su bez pravnog dejstva pravne radnje tuženog (,,Bora“ d.o.o. Banjaluka) u odnosu na apelantovu stečajnu masu provedene zaključenjem:
- ugovora o ustupanju potraživanja sa ,,Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka od 9. marta 2016. godine i 21. juna 2016. godine i aneksa ovih ugovora od 11. jula 2016. godine;
- ugovora o izmjeni činjenica u već upisanoj hipoteci od 11. jula 2016. godine sa ,,Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka kojim su se ugovarači saglasili da se uknjiženo založno pravo prema ranije zaključenom ugovoru o zasnivanju hipoteke od 10. decembra 2010. godine na apelantovim nekretninama (pobliže označenim u izreci prvostepene odluke), kao sporedno pravo po osnovu ugovora o ustupanju potraživanja od 9. marta 2016. godine i aneksa ovog prenese na tuženog kao novog povjerioca odnosno da se izvrši promjena dosadašnjeg založnog povjerioca ,,Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka na tuženog kao novog založnog povjerioca, i
- ugovora o izmjeni činjenica u već upisanoj hipoteci od 11. jula 2016. godine sa ,,Hypo Alpe Adria Bank” a.d. Banjaluka kojim su se ugovarači saglasili da se uknjiženo založno pravo prema ranije zaključenom ugovoru o zasnivanju hipoteke od 10. novembra 2009. godine, ugovora o zasnivanju hipoteke - zabilježbe izmjene činjenice već upisane hipoteke - aneksa ugovora koji je zaključen 10. decembra 2010. godine, na apelantovim nekretninama (pobliže označenim u izreci prvostepene odluke), kao sporedno pravo po osnovu ugovora o ustupanju potraživanja od 21. juna 2016. godine i aneksa ovog ugovora prenese na tuženog kao novog povjerioca odnosno da se izvrši promjena dosadašnjeg založnog povjerioca ,,Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka na tuženog kao novog založnog povjerioca, koje radnje su dovele do osiguranja i omogućile nesrazmjerno namirenje tuženog, a time i oštećenje apelantovih povjerilaca, da se tuženom naloži da u stečajnu masu vrati prava stečena opisanim pravnim radnjama, te da tuženi trpi i dozvoli da se na osnovu prvostepene presude na apelantovim nekretninama (pobliže označenim u izreci prvostepene odluke), kod nadležnih organa uprave uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je prethodilo zabilježbi izmijenjenih činjenica u korist tuženog po osnovu ugovora o izmjeni činjenica u već upisanoj hipoteci od 11. jula 2016. godine, te da će u suprotnom prvostepena presuda poslužiti uspostavi istog.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da je ,,Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka putem ugovora o cesiji prenijela svoja dospjela potraživanja na tuženog sa istim obimom prava, slijedom čega je tuženi (sada kao apelantov povjerilac) stekao pravo da prijavi svoja potraživanja u stečajnom postupku, što je i učinio. Nadalje, Viši privredni sud je dalje naveo da se potraživanja tuženog temelje na ugovorima o kreditu (zaključeni između apelanta kao dužnika i ,,Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka kao povjerioca) koji su kasnije raskinuti jer apelant nije ispunjavao obaveze, da su sporna potraživanja dospjela na naplatu i da su kao takva postala podobna za prijenos jer više ne predstavljaju kreditna potraživanja. Viši privredni sud je naveo da Zakon o stečajnom postupku ne poznaje mogućnost osporavanja pravnih radnji kojima je neko lice steklo svojstvo stečajnog povjerioca, zbog čega je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Viši privredni sud je ukazao da Zakon o stečajnom postupku kada govori o pobojnim radnjama podrazumijeva pod tim radnje dužnika, a ne radnje stečajnih povjerilaca koje su bile u svrhu namirenja njihovih potraživanja od stečajnog dužnika u svrhu izvršenja materijalno pravnog odnosa u kome se nalazio sa stečajnim dužnikom prije otvaranja stečajnog postupka (član 84. Zakona o stečajnom postupku). Osnovom navedenog, Viši privredni sud je naveo da apelant nije dokazao postojanje zakonskih smetnji za prijenos predmetnih potraživanja (član 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Viši privredni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević