Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5310/17 (L. D. i M. D.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Dokazni postupak
  • Nacionalizacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5310/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5310/17, rješavajući apelaciju Luce Dobrače i Midhata Dobrače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Luce Dobrače i Midhata Dobrače podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 154959 17 Rev od 7. septembra 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Luca Dobrača i Midhat Dobrača (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa dr. iur. Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 154959 17 Rev od 7. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene Općine Centar Sarajevo, zastupane po Pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 8. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. januara 2019. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 154959 10 P od 29. novembra 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su apelanti kao nosioci stanarskog prava na stanu u Ulici Sarač Ismailova broj 10 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) stekli pravo na zaključenje ugovora o otkupu navedenog stana i da ova presuda nadomješta ugovor o kupovini stana kojim apelanti kao kupci otkupljuju navedeni stan po preciziranoj otkupnoj cijeni, koju imaju platiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude na račun tužene, te da sud obaveže tuženu da prizna i trpi da apelanti po osnovu ove presude u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Zemljišnoknjižni ured) upišu pravo vlasništva na svoje ime sa udjelom od po 1/2 na predmetnom stanu, zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade te pripadajućem dijelu zemljišta na kojem je zgrada izgrađena. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. Općinski sud je prvo konstatirao da među parničnim strankama nije sporna činjenica da je apelant sa Stambenim preduzećem Sarajevo (u daljnjem tekstu: Stambeno preduzeće) 16. februara 1976. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana na osnovu kojeg je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na navedenom stanu, a da je apelantica kao apelantova supruga sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Općinski sud je dalje utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je predmetni stan bio nacionaliziran. U vezi s odgovorom na to pitanje izvršen je uvid u zemljišnoknjižni uložak preciziranog broja, te je utvrđeno da je na predmetnoj k. č., koja u naravi predstavlja kuću, sa kućištem i dvorištem, kao vlasnik predmetne nekretnine „upisan Menahem Papo, sin Jakoba, po osnovu kupoprodajnog ugovora od 18. 2. 1927. godine“, a koja činjenica je potvrđena i nalazom vještaka geodetske struke, koji je ovaj sud ocijenio objektivnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke, iz kojeg proizlazi „da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan […] s pravom vlasništva 1/1, u korist Menahema Pape“ i da se pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini nije mijenjalo od izvršenog upisa. Također je na osnovu nalaza vještaka utvrđeno da navedena nekretnina odgovara preciziranoj nekretnini u katastru „na kojoj je kao posjednik upisano Stambeno preduzeće sa dijelom posjeda 1/1“. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da kako je nekretnina u kojoj se nalazi predmetni stan na kojem su apelanti stekli svojstvo nosioca stanarskog prava privatno vlasništvo Menahema Pape (u daljnjem tekstu: fizičkog lica) s dijelom 1/1, to apelanti ponuđenim i izvedenim dokazima nisu dokazali činjenicu da je navedena nekretnina nacionalizirana, pa se, prema ocjeni suda, na konkretnu pravnu stvar ne mogu primijeniti odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Istaknuto je da ovakvu odluku Općinski sud zasniva na odredbi člana 47. stav 1. citiranog zakona, prema kojoj se odredbe ovog zakona ne primjenjuju na stanove u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojim je stečeno stanarsko pravo, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari.

7. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 154959 13 Gž od 12. januara 2017. godine žalba apelanata je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da su apelanti kao sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu stekli pravo na zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana tako da ova presuda nadomješta ugovor o kupovini stana kojim apelanti kao kupci otkupljuju predmetni stan po preciziranoj otkupnoj cijeni, koju su dužni platiti na račun tužene u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Nadalje je utvrđeno da je tužena dužna priznati i trpjeti da apelanti po osnovu predmetne presude u Zemljišnoknjižnom uredu upišu pravo vlasništva na predmetnom stanu s udjelom od po 1/2 na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade te pripadajućem dijelu zemljišta na kojem je zgrada izgrađena.

8. U obrazloženju presude je navedeno da apelanti osporavaju presudu prvostepenog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao da je odredbom člana 8. stav 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58) propisano da zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizirani ovim zakonom, postaju društveno vlasništvo danom stupanja na snagu ovog zakona, a da je stavom 2. citiranog člana propisano da se rješenjem nadležnog organa donesenim u postupku određenog ovim zakonom i propisima donijetim na osnovu njega utvrđuje koji su objekti nacionalizirani ovim zakonom. Imajući u vidu navedenu odredbu citiranog zakona utvrđeno je da je apelant 16. februara 1976. godine sa Stambenim preduzećem zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana na osnovu saglasnosti SO Centar Sarajevo od 19. marta 1968. godine, iz čega, prema ocjeni ovog suda, proizlazi da je tužena raspolagala s navedenim stanom od 1968. godine. Dakle, Kantonalni sud smatra da je navedeni stan bio predmet nacionalizacije jer je tužena stekla pravo raspolaganja tim stanom, odnosno jer je njim raspolagala od 1968. godine. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da se uknjižba društvenog vlasništva na nacionaliziranim nekretninama vršila na način propisan Uputstvom o zemljišnoknjižnim upisima nacionaliziranih najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 49/59, u daljnjem tekstu: Uputstvo). Ukazano je da je članom 2. Uputstva propisano da će sud u zemljišnim knjigama upis društvenog vlasništva izvršiti na osnovu pravomoćnog rješenja Komisije za nacionalizaciju, da će se postupak vršiti po službenoj dužnosti nakon dostavljanja rješenja o utvrđivanju predmeta nacionalizacije od nadležne komisije. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju izostalo dostavljanje po službenoj dužnosti rješenja o utvrđivanju predmeta nacionalizacije na uknjižbu zemljišnoknjižnom uredu. U vezi s tim je nadalje istaknuto da okolnost da u zemljišnim knjigama nije upisano da je provedena nacionalizacija na zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan nije od utjecaja na pravne posljedice nacionalizacije kod činjenice da je tužena raspolagala s navedenim stanom, te da nekretnine obuhvaćene nacionalizacijom shodno citiranom članu 8. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) postaju društveno vlasništvo, a prijašnji vlasnik prestaje biti vlasnik nekretnine. Stoga je Kantonalni sud, primjenom Zakona o nacionalizaciji i Uputstva, člana 7. i člana 47. Zakona o prodaji stanova, te primjenom odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 154959 17 Rev od 7. septembra 2017. godine revizija tužene je usvojena i drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. Vrhovni sud je naveo da je tužena blagovremeno izjavila reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te da je taj sud, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći pri tome da ne postoje povrede postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom člana 241. ZPP odlučio kao u izreci presude. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, odluka drugostepenog suda je pravno neosnovana prvenstveno ako se uzme u obzir zakonska regulativa koja uređuje oblast nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, kao i otkupa stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U vezi s tim je ukazao da je članom 8. stav 1. Zakona o nacionalizaciji propisano da zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta koja su nacionalizirana ovim zakonom postaju društveno vlasništvo danom stupanja na snagu tog zakona (26. decembra 1958. godine), dok je stavom 2. propisano da se rješenjem nadležnog organa donesenim u postupku određenog ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu njega utvrđuje koji su objekti nacionalizirani tim zakonom. Nadalje je ukazao da je članom 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano da se odredbe navedenog zakona ne primjenjuju na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

11. Cijeneći utvrđeno činjenično stanja i dovodeći ga u vezu s odredbama citiranih zakona kojima je uređena pravna oblast iz koje proizlazi predmetni spor, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud zauzeo pogrešan stav kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu apelanata na osnovu pretpostavke da je predmetni stan bio predmet nacionalizacije i u situaciji kada takva činjenica u sudskom postupku nije potkrijepljena validnim dokazima. Dalje smatra da je drugostepena presuda pogrešna u dijelu kojim posjed tretira kao jače pravo u odnosu na pravo vlasništva, utvrdivši da je predmetni stan bio predmet nacionalizacije (a da o tome u spisu ne postoje dokazi kao što je rješenje o nacionalizaciji i sl.), s obzirom na to da je tužena raspolagala s njim od 1968. godine, pri tome potpuno ignorirajući stanje u zemljišnim knjigama koje se ni do danas nije promijenilo. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da osnovna funkcija zemljišnih knjiga nije samo evidencija nekretnina i stvarnih prava na njima, već one trebaju osigurati i zakonom predviđeni način stjecanja stvarnih prava na nekretninama. Obrazloženo je da zemljišne knjige omogućavaju i pružaju pravnu sigurnost u prometu nekretnina, a da se podaci navedeni u njima smatraju vjerodostojnim i tačnim ukoliko se ne dokaže suprotno. Vrhovni sud je u tom kontekstu obrazložio da bi se određeno pravo na nekretninama smatralo i cijenilo kao vlasništvo ono treba i mora biti evidentirano u javnim registrima u koje se upisuju nekretnine i prava na tim nekretninama, odnosno mora biti zabilježeno u zemljišnim knjigama. Istaknuto je da se tretiranje prava vlasništva kao jačeg prava u odnosu na pravo posjeda na nekretninama zasniva na primjeni Ustava Bosne i Hercegovine, kao i na članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), čija primjena strankama direktno omogućava zaštitu prava vlasništva. Prema tome, taj sud je zaključio da kako apelanti nisu dokazali (a bili su dužni u smislu čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP) da je predmetni stan bio predmet nacionalizacije, odnosno da je bio nacionaliziran, s obzirom na to da je izostalo rješenje nadležnog organa, doneseno u postupku određenog Zakonom o nacionalizaciji, kojim bi se utvrdilo koji su objekti nacionalizirani, to se na njega nije mogla primijeniti odredba člana 8. citiranog zakona. Ovaj sud cijeni kao pravilan i na zakonu zasnovan zaključak prvostepenog suda da je nekretnina na kojoj se nalazi predmetni stan, a na kojem su apelanti stekli svojstvo nosioca stanarskog prava, u skladu sa odredbom člana 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova izuzeta od primjene člana 7. navedenog zakona koja uređuje pravo i postupak kupovine stana. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim ističu da je Vrhovni sud, prije svega, proizvoljno tumačio odredbe Zakona o nacionalizaciji, Zakona o prodaji stanova i odredbe Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Smatra da je predmetni stan bio nacionaliziran bez obzira što nacionalizacija kao takva formalno-pravno nije bila upisana u zemljišne knjige. Dakle, apelanti smatraju da rješenje o nacionalizaciji ima samo deklaratoran karakter, što proizlazi iz člana 1, a u vezi sa članom 8. stav 1. citiranog zakona, zbog čega smatra da ovakav stav Vrhovnog suda krši načelo pravne sigurnosti. U vezi s tim ukazuje da je Vrhovni sud u skoro identičnoj situaciji Presudom broj 65 0 P 048473 12 Rev od 2. aprila 2013. godine odbio reviziju Općine Centar (u konkretnom predmetu tužene). Naime, apelanti ukazuju da su u konkretnom slučaju apelanti, također, podnijeli tužbu za utvrđivanje da bi presudom tog suda supstituirali ugovor o kupoprodaji. Također, u predmetnom slučaju sporni stan nije bio formalno-pravno nacionaliziran i bio je u privatnom vlasništvu. Međutim, Vrhovni sud je u ovom predmetu zauzeo potpuno drugačiji stav, ističući da rješenje o nacionalizaciji ima samo deklaratoran karakter, da je nacionalizacija bila način stjecanja vlasništva po sili zakona i da se od dana stupanja na snagu tog zakona smatralo da je prijašnji vlasnik izgubio svoje pravo i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama. Stoga, apelanti postavljaju pitanje kako je moguće da od istog suda u istoj ili relativno sličnoj situaciji jedna osoba dobije pozitivnu presudu, a druga negativnu, dakle ne uvažavajući načelo pravne sigurnosti. Dakle, smatraju da ishod postupka ne zavisi od zakona, već od sastava vijeća Vrhovnog suda. Prema tome, apelanti tvrde da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje. Također smatraju da je na tuženoj bio teret dokazivanja činjenice da predmetni stan nije nacionaliziran. Apelanti, također, navode da im je povrijeđeno i pravo na imovinu jer su imali legitimno imovinsko očekivanje, a kojeg su lišeni osporenom presudom Vrhovnog suda. Prema tome, tvrde da su navedenom presudom Vrhovnog suda lišeni imovine prvim segmentom, opravdanost miješanja u pravo na imovinu, a to je zakonitost. Ovo zato što je Vrhovni sud umjesto primjene člana 7. Zakona o prodaji stanova arbitrarno primijenio član 47. citiranog zakona.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navode apelanata smatra paušalnim te konačno neprihvatljivim. Smatra da je osporenom odlukom dao jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega smatra da je revizija tužene osnovana, da su apelanti bili dužni dokazati da je sporni stan bio predmet nacionalizacije i da je nacionaliziran, a koje dokaze apelanti na tu okolnost nisu izvodili. Također smatra neosnovanim pozivanje apelanata na presudu Vrhovnog suda od 2. aprila 2013. godine jer je mišljenja da činjenice nisu potpuno identične, te s obzirom na to da je zahtjev apelanata u konkretnom predmetu odbijen zato što nisu dokazali navode iz tužbe da je predmetni stan nacionaliziran.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 – ispravka 24/61 i 1/63) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. stav 1. i stav 2.

Zgrade, delovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona.

Rešenjem nadležnog organa donetim u postupku određenom ovim zakonom i propisima donetim na osnovu njega, utvrđuje se koji su objekti nacionalizovani ovim zakonom.

15. Uputstvo o zemljišnoknjižnim upisima nacionalizovanih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 49/59) u relevantnom dijelu glasi:

Opšte odredbe 2)Zgrade, idealne dijelove zgrada i posebne dijelove zgrada koji su nacionalizovani zajedno sa zemljištem, sud će uknjižiti u zemljišnim knjigama kao društvenu svojinu na osnovu pravosnažnog rješenja komisije za nacionalizaciju o utvrđenju predmeta nacionalizacije.

16. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 11/13 – rješenje USBiH) Član 7. stav 1.

(1)Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5.ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

[...] Član 47. stav 1. i 2.

Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

Pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

[...]

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[...] Član 123. stav 1.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

[...].

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

[...].

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 154959 17 Rev od 7. septembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)

25. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem su apelanti tražili da se utvrdi da su kao nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu stekli pravo na otkup tog stana, iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, koje je prihvatio i Kantonalni sud, reviziju tužene usvojio i presudu drugostepenog suda preinačio. Dakle, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom eksplicitno obrazložio, uz pozivanje na odredbe člana 47. stav

1. Zakona o prodaji stanova, da apelanti nisu dokazali (a bili su dužni u smislu čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP), da je predmetni stan bio predmet nacionalizacije, odnosno da je bio nacionaliziran, na čemu su zapravo zasnivali svoj tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da su stekli pravo na zaključenje ugovora o otkupu navedenog stana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da je izostalo rješenje nadležnog organa, doneseno u postupku određenog Zakonom o nacionalizaciji, kojim bi se utvrdilo koji su objekti nacionalizirani. Imajući u vidu činjenično utvrđenje zasnovano na izvedenim dokazima (uvid u zk. ul. i nalaz i iskaz vještaka geodetske struke), iz kojih proizlazi da je nekretnina u kojoj se nalazi predmetni stan na kojem su apelanti stekli svojstvo nosioca stanarskog prava privatno vlasništvo Menahema Pape s dijelom 1/1, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je nekretnina u kojoj se nalazi predmetni stan na kojem su apelanti stekli svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu odredbe člana 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova izuzeta od primjene člana 7. navedenog zakona koja uređuje pravo i postupak kupovine stana. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, a suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu ocjenu dokaza budući da ni sami apelanti ne spore zemljišno-knjižno stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata.

29. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova, te dovodeći ih u vezu s izvedenim dokazima, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u vezi s primjenom navedenih odredbi zakona, odnosno razloge zbog kojih smatra da su navodi apelanata izjavljeni protiv presude ovog suda neosnovani. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda.

30. U pogledu apelacionih navoda da je Vrhovni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je u osporenoj odluci zauzeo stav koji je suprotan stavu zauzetom u odluci Vrhovnog suda (Presuda broj 65 0 P 048473 12 Rev od 2. aprila 2013. godine), Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 47/18 od 19. septembra 2019. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naglašava da je prethodno ispitao je li u konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do kršenja ustavnih prava apelanata i zaključio da se u razlozima osporene odluke ne mogu naći elementi koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

31. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na osnovu izvedenih dokaza, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, detaljno obrazložio zašto je revizija tužene osnovana, odnosno zašto je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za otkup predmetnog stana jer apelanti nisu dokazali da je taj stan, koji je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo fizičkog lica, nacionaliziran, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

34. Ustavni sud, također zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud nije našao proizvoljnost u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5310/17 (L. D. i M. D.) | Sudska praksa | Aktio