Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2196/18 (L. A.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Revizija
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2196/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2196/18, rješavajući apelaciju Liane Amidžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Liane Amidžić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 029987 17 Rev 2 od 30. januara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 029987 17 Gž 2 od 17. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 029987 16 P 2 od 15. novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Liana Amidžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnijela je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 029987 17 Rev 2 od 30. januara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 029987 17 Gž 2 od 17. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 029987 16 P 2 od 15. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 480/17 od 13. februara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), između ostalih apelacija, odbacio kao nedopuštenu i apelanticinu apelaciju broj AP 2763/17 podnesenu 30. juna 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 029987 17 Gž 2 od 17. aprila 2017. godine (zbog kršenja prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke redovnog suda u razumnom roku) zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

3. Nakon toga, apelantica je 13. aprila 2018. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda od 30. januara 2018. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2196/18 od 11. maja 2018. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Apelantica je 14. marta 2019. godine Ustavnom sudu podnijela zahtjev za preispitivanje Odluke broj AP 2196/18 od 11. maja 2018. godine.

4. Ustavni sud je 10. aprila 2019. godine donio rješenje kojim je usvojen apelanticin zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2196/18 od 11. maja 2018. godine. Na osnovu člana

23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužene Mire Blažević (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 20. jula do 10. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 24. jula do 18. septembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Presude osporene apelacijom broj AP 2763/17

7. Apelantica i D. B. M. su 2. novembra 2005. godine podnijele tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđenja da tužena nije nosilac prava korištenja na zemljištu označenom kao k. č. br. 1287/4 (u daljnjem tekstu: parcela broj 1287/04) u dijelu ½ nego Josip Blažević u dijelu 1/1 i da to predstavlja njegovu posebnu imovinu. Zatim, apelantica i D. B. M. su tužbenim zahtjevom tražile da se utvrdi da porodična stambena zgrada i parcela na kojoj je kuća sagrađena (u daljnjem tekstu: porodična kuća) predstavljaju zajedničku imovinu Josipa Blaževića i tužene. Nadalje, tužbenim zahtjevom je traženo da se poništi kupoprodajni ugovor pristupnog puta zaključen između Z. I. kao prodavca i tužene i F. G. kao kupaca s druge strane (u daljnjem tekstu: prvi kupoprodajni ugovor), te da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 24. juna 1981. godine između A. I. i I. I. kao prodavca i Josipa Blaževića i F. G. kao kupaca (u daljnjem tekstu: drugi kupoprodajni ugovor) i da se temeljem tog ugovora upisuje pravo korištenja na Josipa Blaževića i F. G. na spornoj nekretnini u dijelu po ½. Tužbom su tražili i da se utvrdi da nekretnina pobliže označena u tužbi i nedovršena vikendica na toj parceli (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) predstavlja bračnu stečevinu Josipa Blaževića i tužene.

8. Presudom Općinskog suda broj P-651/05 od 19. jula 2006. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice i D. B. M., pa je stavom I izreke presude utvrđeno da zajedničku bračnu imovinu iza Josipa Blaževića i tužene predstavljaju porodična kuća i predmetna parcela, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su tražile da se utvrdi da parcela broj 1287/4 predstavlja posebnu imovinu Josipa Blaževića, kao i da se poništi prvi kupoprodajni ugovor, te da se utvrdi da je zaključen drugi kupoprodajni ugovor i da se na temelju tog ugovora upiše pravo korištenja na Josipa Blaževića i F. G. na spornoj nekretnini u dijelu po ½.

9. Dopunskom presudom Općinskog suda isti broj od 20. septembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice i D. B. M. kojim su tražile da se utvrdi da tužena nije nosilac prava korištenja parcele broj 1287/04 u dijelu ½ nego Josip Blažević u dijelu 1/1.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 003671 06 Gž od 24. novembra 2010. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantice i D. B. M. i žalba tužene izjavljene protiv prvostepene presude, i to u dijelu kojim je utvrđeno da zajedničku bračnu imovinu Josipa Blaževića i tužene predstavlja porodična kuća (stav I alineja 1) i žalba apelantice i D. B. M. izjavljena protiv prvostepene presude u dijelu gdje je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice i D. B. M. za utvrđenje da parcela broj 1287/4 predstavlja posebnu imovinu Josipa Blaževića (stav II izreke) i dijelu prvostepene presude gdje je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje prvog kupoprodajnog ugovora i utvrđenje da je zaključen drugi kupoprodajni ugovor i da se temeljem tog ugovora upiše pravo korištenja na Josipa Blaževića i F. G. u dijelu 1/2 (stavu III izreke) i prvostepena presuda potvrđena u tom dijelu. Stavom II žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude u dijelu kojim je utvrđeno da predmetna parcela predstavlja posebnu imovinu Josipa Blaževića je uvažena, prvostepena presuda u tom dijelu i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Stavom III žalba apelantice i D. B. M. izjavljena protiv dopunske presude je odbijena kao neosnovana, a stavom IV žalba apelantice i D. B. M. izjavljena protiv naloga za plaćanje sudske takse je odbačena kao nedopuštena. Kantonalni sud je neosnovanost žalbenih navoda u dijelu kojim je prvostepeni sud dopunskom presudom odbio tužbeni zahtjev apelantice i D. B. M., a kojim su tražile da se utvrdi da tužena nije nosilac prava korištenja parcele broj 1287/04 u dijelu ½ nego Josip Blažević u dijelu 1/1, detaljno pojasnio na str. 8. i 9. obrazloženja presude. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni razlozi apelantice i D. B. M. istaknuti u žalbi izjavljenoj na dopunsku presudu (da nije bilo prijedloga stranaka za dopunu presude od 19. jula 2006. godine i da u žalbi nisu stavile prijedlog za donošenje dopunske presude) jer iz sadržaja prvostepenog spisa proizlazi da nije bilo prijedloga za donošenje dopunske presude niti u žalbi, a niti podneskom, pa je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 192. stav 1. ZPP kada je donio dopunsku presudu i odlučio o tužbenom zahtjevu o kojem je propustio odlučiti presudom. Međutim, u obrazloženju dopunske presude prvostepeni sud je dao valjane razloge za svoju odluku pa kako se žalbom ne ukazuje na koji bi način povreda odredbe člana 192. stav 1. ZPP utjecala na zakonitost pobijane odluke, Kantonalni sud je žalbu odbio kao neosnovanu, a dopunsku presudu potvrdio.

11. Odlučujući o reviziji apelantice i D. B. M., Vrhovni sud je donio Presudu broj 17 0 P 029987 11 Rev od 24. aprila 2012. godine kojom je reviziju djelimično uvažio, drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi apelantice i D. B. M. protiv dopunske presude (stav III izreke drugostepene presude) i u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom je odbačena revizija u odnosu na ukidajući dio drugostepene presude (stav II izreke drugostepene presude), dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Vrhovni sud je osnovanost revizionih prigovora u dijelu kojim je drugostepeni sud odbio žalbu izjavljenu protiv dopunske presude detaljno pojasnio na str. 3. i 4. obrazloženja presude. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva o kojem je u toku postupka raspravljao, te da je nakon donošenja prvostepene presude donio dopunsku presudu 20. septembra 2006. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a da za donošenje dopunske presude nije imao zahtjev apelantice i D. B. M. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 192. stav 1. ZPP naglasivši da je prvostepeni sud donio dopunsku presudu kojom je odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva o kojem je raspravljao, a da za to nije imao prijedlog apelantice i D. B. M., na koji način je, prema ocjeni Vrhovnog suda, počinio povredu odredbe člana 192. stav 1. ZPP.

12. Kantonalni sud je donio Rješenje (vijeće suda u sastavu: Fata Nadarević, Edita Rekić- Midžić i Gara Šahinović) broj 01 0 P 003671 12 GŽ 2 od 4. januara 2013. godine kojim je uvažio žalbu apelantice i D. B. M. i ukinuo dopunsku presudu Općinskog suda od 20. septembra 2006. godine. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu dopunske presude, utvrdio da su prigovori osnovani. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da, nakon što je prvostepeni sud donio presudu od 19. jula 2006. godine, apelantice nisu u smislu člana 192. stav 1. ZPP podnijele prijedlog za donošenje dopunske presude o zahtjevu o kojem je odlučio prvostepeni sud tom presudom, niti su takav zahtjev u smislu člana 194. stav 3. ZPP istakle u žalbi protiv prvostepene presude.

13. Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 P 029987 13 P 2 od 4. novembra 2014. godine kojom je utvrdio da zajedničku bračnu imovinu Josipa Blaževića i tužene predstavlja predmetna nekretnina. Istom presudom je obavezana tužena da apelantici na ime troškova postupka isplati određeni novčani iznos. Općinski sud je obrazložio da je ponovo cijenio izvedene dokaze na temelju kojih je utvrdio da je među strankama sporno da li je predmetnu nekretninu kupio Josip Blažević ili ju je kupio Ilija Prša, otac tužene. Pri tome, Općinski sud je naveo da su apelantica i D. B. M. za svoje tvrdnje da je ovu nekretninu kupio njihov otac (Josip Blažević) predložile saslušanje svjedoka Ante Prše, ali su na glavnoj raspravi najprije odustale od njegovog saslušanja i predložile da se pročita njegova izjava ovjerena od javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj od 9. novembra 2004. godine, koju izjavu Općinski sud nije cijenio kao dokaz jer nije predložena kao dokaz do zaključenja pripremnog ročišta. Nadalje, Općinski sud nije saslušao ni svjedoka Antu Pršu jer su apelantica i D. B. M. odustale od ovog dokaznog prijedloga na početku glavne rasprave, a potom u nastavku rasprave tražile da sud odredi nastavak glavne rasprave radi saslušanja ovog svjedoka, čemu se tužena usprotivila, a sud odbio prijedlog. Općinski sud je naveo da je nesporno i za jednu i za drugu parničnu stranku da je predmetna nekretnina pribavljena tokom trajanja braka između tužene i Josipa Blaževića, a na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je da je predmetnu nekretninu tuženoj kupio njen otac. Općinski sud je citirao odredbu člana 264. stav 3. Porodičnog zakona naglasivši da se u konkretnom slučaju iz namjene poklona ne može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo tuženoj, a niti se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo tuženoj.

14. Rješenjem Kantonalnog suda (vijeće suda u sastavu: Gara Šahinović, Edita Rekić-Midžić i Fikreta Hadžić) broj 17 0 P 029987 15 Gž od 9. aprila 2015. godine uvažena je žalba tužene, prvostepena presuda od 4. novembra 2014. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je donoseći pobijanu presudu bez održavanja rasprave prvostepeni sud povrijedio načelo neposrednosti izvođenja dokaza, raspravno načelo, načelo kontradiktornosti, a ta povreda postupka, u vezi sa članom 209. ZPP, uzrokovala je nezakonitost prvostepene presude jer strankama nije data mogućnost da raspravljaju pred sudom.

15. Općinski sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 17 0 P 029987 16 P 2 od 15. novembra 2016. godine kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice i D. B. M. kojim su tražile da se utvrdi da bračnu stečevinu Josipa Blaževića i tužene predstavlja predmetna nekretnina. Istom presudom je odbačen kao neblagovremen tužbeni zahtjev apelantice i D. B. M. kojim su tražile da se donese dopunska presuda kojom bi se utvrdilo da tužena nije nosilac prava korištenja parcele broj 1287/4 u dijelu ½ nego Josip Blažević u dijelu 1/1. Presudom su obavezane apelantica i D. B. M. da tuženoj solidarno nadoknade parnične troškove, dok je apelantici i D. B. M. odbijen u cijelosti zahtjev za naknadu parničnih troškova, a tuženoj je odbijen zahtjev za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog iznosa.

16. Općinski sud je naveo da su apelantica i D. B. M. u ponovnom postupku (na ročištu za glavnu raspravu održanom 20. juna i 14. jula 2016. godine) tražile da sud donese konačnu odluku o tužbenom zahtjevu kojim traže da se utvrdi da tužena nije nosilac prava korištenja parcele 1287/4 u dijelu ½ nego Josip Blažević u dijelu 1/1.

17. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da iz ugovora o kupoprodaji od 9. maja 1988. godine proizlazi da je tužena kupac predmetne nekretnine i podruma sagrađenog na toj parceli (a ne nedovršena vikendica kako tvrde apelantica i D. B. M.) i da je upisana u katastru kao posjednik s dijelom 1/1, da iz ugovora o kupoprodaji od 9. maja 1988. godine proizlazi da je Josip Blažević kupac druge nekretnine koja nije predmet ovog postupka, da su te nekretnine kupljene od istog prodavca Josipa Prše. Nadalje, Općinski sud je na osnovu saglasnih i podudarnih iskaza tužene i iskaza svjedoka Ljubice Lučić i Stjepana Prše, primjenom odredbi čl. 251, 252. stav 1. i 254. stav 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), zaključio da kupovinu predmetnih nekretnina nisu finansirali tužena niti njen suprug Josip Blažević (otac apelantice i D. B. M.), koji su u ugovorima o kupoprodaji navedeni kao kupci, već da je novac za kupovinu dao otac tužene Ilija Prša. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da predmetna nekretnina, iako je kupljena za vrijeme trajanja braka tužene i njenog supruga Josipa Blaževića, nije stečena njihovim zajedničkim radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, niti je to prihod iz takve imovine, već je to faktički poklon učinjen samo tuženoj od njenog oca, odnosno otac tužene je tuženoj i njenom suprugu Josipu Blaževiću dao novac da se tačno određene nekretnine kupe na njihovo ime s tim njegovim novcem. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da je poklon učinjen samo tuženoj jer da je njen otac želio drugačije onda bi tako i uradio, odnosno ili bi sam kupio te nekretnine kao kupac ili samo njegov zet (Josip Blažević) ili njih dvoje s određenim udjelima. Pri tome, Općinski sud je naveo da je u konkretnom postupku pročitana i izjava Ante Prše, ali da taj dokaz nije usvojen budući da je tužena osnovano prigovorila da taj dokaz ne može biti relevantan jer ga je pribavila samo jedna strana u postupku (na način koji njoj odgovara) pa je time onemogućena druga strana da toj osobi koja je trebala očigledno biti saslušana kao svjedok postavlja određena pitanja. Na taj način se narušava načelo kontradiktornosti i stoga taj dokaz sam po sebi nije relevantan da bi uticao na konačnu odluku, a posebno kada se ima u vidu da su na iste okolnosti izvedeni drugi, prema ocjeni Općinskog suda, relevantniji dokazi, odnosno saslušane su stranke i svjedoci, te pročitane o tome druge relevantne isprave. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predmetnu nekretninu.

18. Nadalje, Općinski sud je zaključio da apelantica i D. B. M. kao tužiteljice nisu, u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazale da je na predmetnoj nekretnini izgrađena nedovršena vikendica tužene i njenog supruga Josipa Blaževića jer nije izvođen dokaz uviđajem niti građevinskim vještačenjem, niti drugim relevantnim dokazima, već proizlazi da je za vrijeme trajanja braka između tužene i Josipa Blaževića tu započeta izgradnja jednog „podruma do pod ploču“. Općinski sud je ocijenio da se navedeni objekat ne može smatrati kao izgrađeni – završeni građevinski objekat da bi se na taj način eventualno steklo pravo vlasništva na predmetnoj parceli, odnosno zemljištu za njegovu redovnu upotrebu, niti se zna kako je objekat pozicioniran u odnosu na parcelu, koju površinu zahvata i slično.

19. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim su apelantica i D. B. M. tražile da sud donese dopunsku presudu, Općinski sud je, cijeneći odredbe čl. od 192. do 194. ZPP, revizionu odluku od 24. aprila 2012. godine, kao i odluku Kantonalnog suda od 4. januara 2013. godine, kojim je ranija dopunska presuda ukinuta, ali u tom dijelu predmet nije vraćen na ponovni postupak, zaključio da je o ovom tužbenom zahtjevu apelantica i D. B. M. već raspravljeno u ranijem toku postupka i da se o takvom zahtjevu trebalo odlučiti presudom od 19. jula 2006. godine. Kako to nije učinjeno, a dopunsku presudu je raniji sud donio nezakonito bez prijedloga stranaka, tj. kako apelantica i D. B. M. nisu u zakonskom roku od 30 dana od dana prijema te presude predložile parničnom sudu da se ista presuda dopuni i odluči o tom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je zaključio da niti u ranijem toku postupka nije mogao donijeti dopunsku presudu koja je na kraju odlukom višeg suda i ukinuta pozivanjem upravo na odredbu iz člana 192. ZPP. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da se u tom dijelu, u skladu sa sudskom praksom, smatra da tog tužbenog zahtjeva nema, odnosno da su u tom dijelu apelantica i D. B. M. povukle tužbu. Budući da su apelantica i D. B. M. u ovom ponovnom postupku insistirale da sud donese odluku i o ovom njihovom tužbenom zahtjevu koji je ranije već raspravljen po stavu ovog suda, Općinski sud je zaključio da je neblagovremen zahtjev za dopunu presude, odnosno donošenje odluke o tom njihovu zahtjevu u smislu člana 192. stav 2. ZPP.

20. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu (vijeće suda u sastavu: Suada Kasum, Edita Rekić-Midžić i Fikreta Hadžić) broj 17 0 P 029987 17 Gž 2 od 17. aprila 2017. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom su odbijeni zahtjevi za naknadu troškova, i to apelantice i D. B. M. za sastavljanje žalbe, tužene po istom osnovu i zahtjev apelantice i D. B. M. za sastavljanje odgovora na žalbu.

21. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda da je predmetna nekretnina poklon učinjen od oca tužene Ilije Prše isključivo tuženoj kao kćerki jer je imenovani dao novac za kupovinu i želio da se predmetna nekretnina upiše na ime njegove kćerke (tužene). Također, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelantice i D. B. M. kao tužiteljice o povredi odredbe člana 191. stav 4. ZPP jer prvostepena presuda u obrazloženju sadrži detaljne razloge na kojima se zasniva, koji nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima, niti s izrekom. To što se apelantica i D. B. M. kao tužiteljice ne slažu s pravnim zaključkom prvostepenog sud ne čini pobijanu odluku nezakonitom u smislu navedene odredbe ZPP.

22. Nadalje, Kantonalni sud je neosnovanost žalbenih navoda u dijelu kojim su apelantica i D. B. M. tražile da sud donese dopunsku presudu detaljno pojasnio na stranici 5. obrazloženja presude. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud o navedenom zahtjevu apelantice i D. B. M. utvrdio sve relevantne činjenice koje proizlaze iz odluka prvostepenog, drugostepenog i revizionog suda i pravilno je odbacio kao neblagovremen zahtjev apelantice i D. B. M. za donošenje dopunske presude, tj. za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu koji se odnosio na utvrđenje da tužena nije nosilac prava korištenja parcele broj 1287/4 u dijelu 1/2. Pri tome, Kantonalni sud je istaknuo da je cijenio i ostale žalbene navode, ali pošto nisu bili od odlučnog značaja, nije ih posebno obrazlagao (član 231. ZPP).

Osporeno rješenje

23. Odlučujući o reviziji apelantice i D. B. M., Vrhovni sud je Rješenjem broj 17 0 P 029987 17 Rev 2 od 30. januara 2018. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu jer nije ispunjen imovinski cenzus koji se odnosi na novčanu vrijednost spora koja po zakonu mora biti ispunjena da bi revizija bila dopuštena. Prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. U konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude je 25.000,00 KM, iz čega proizlazi da imovinski cenzus od 30.000,00 KM kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je Vrhovni sud u predmetnom postupku pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek s obzirom na to da je odlukom Vrhovnog suda onemogućeno preispitivanje drugostepene presude tako što je Vrhovni sud rješenjem odbacio njenu reviziju kao nedopuštenu. U vezi s tim, ukazuje da je cenzus za reviziju izmjenama i dopunama ZPP povećan u toku trajanja postupka, te da je u njenom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 237. stav 2. ZPP u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe koja je podnesena 2005. godine. U suštini, smatra da se, s obzirom na to da je prvostepena presuda donesena 2006. godine, dopuštenost revizije u konkretnom slučaju morala cijeniti u smislu odredbi člana 237. ZPP u tekstu koji je važio prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službene novine FBiH“ broj 98/15).

25. Iz navoda prethodno podnesene apelacija koja je registrovana kao AP 2763/17 proizlazi da apelantica smatra da joj osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

26. Apelantica predmetnom apelacijom ukazuje na pristrasnost sutkinje Edite Rekić (nakon udaje Rekić-Midžić) koja je učestvovala u predmetnom postupku, koja je u prijateljskim odnosima s tuženom koja je dugi niz godina bila sutkinja Kantonalnog suda u Bihaću. Nadalje, apelantica ističe i povredu prava na obrazloženu sudsku odluku budući da prilikom donošenja drugostepene odluke od 17. aprila 2017. godine Kantonalni sud niti u jednom dijelu obrazloženja odluke nije obrazložio (ne)osnovanost njenih navoda. Naime, apelantica je ukazala da je prilikom donošenja prvostepene presude Općinski sud kao neblagovremen odbacio njen zahtjev za donošenje dopunske presude. Ističe da je presudom Kantonalnog suda ostala uskraćena za obrazloženje u tom dijelu tužbenog zahtjeva jer su drugostepenom presudom paušalno prihvaćeni zaključci prvostepenog suda. Također, apelantica ističe okolnost da je sud propustio da u toku postupka cijeni predložene i izvedene dokaze (izjave svjedoka Ante Prše i Lucije Lučić) pa smatra da je u toku postupka postojala arbitrarnost prilikom ocjene dokaza, čime je sud povrijedio odredbe parničnog postupka. Konačno, naglašava da je predmetni postupak trajao neprihvatljivo dugo.

b)Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svom rješenju od 30. januara 2018. godine, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer odlukom tog suda nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku i apelantica je imala pravičan postupak jer je taj sud u svojoj odluci o svakom žalbenom prigovoru dao valjane i argumentovane razloge koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava i odlukom sudova nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu i apelantica je koristila sva djelotvorna pravna sredstva na koja ima pravo u skladu s pozitivnim propisima BiH, pa je predložio da se apelacija odbije jer postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji.

29. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka.

30. Tužena je navela da je apelacija neosnovana istaknuvši da je apelantica kao vrijednost spora označila iznos od 25.000,00 KM, što je ispod propisanog cenzusa od 30.000,00 KM kao uslov za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, pa je istaknula da nije ispunjen uslov propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 53. stav 2. tačka 5.

(2) Tužba mora da sadrži:

5) naznačenje vrijednosti spora;

Član 191. stav 4.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

Član 192.

(1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se presuda dopuni.

(2) Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće odnosno odbiti sud bez održavanja ročišta.

Član 193.

Kad sud nađe da je prijedlog za dopunu presude osnovan, bez ponovnog otvaranja glavne rasprave donijeće, u roku od osam dana, presudu o zahtjevu koji nije riješen (dopunska presuda).

Član 194.

(1) Ako je uz prijedlog za dopunu presude podnijeta i žalba protiv presude, prvostepeni sud će zastati sa dostavljanjem te žalbe drugostepenom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok ne istekne rok za žalbu protiv te odluke.

(2) Ako protiv odluke o dopuni presude bude izjavljena žalba, ta žalba zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostaviće se drugostepenom sudu.

(3) Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zbog toga što prvostepeni sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda.

Član 237. st. 2. i 3.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

32. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 98/15 od 23. decembra 2015. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

U članu 191. stav 4. mijenja se i glasi:

"(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.".

Član 32.

U članu 192. dodaje se novi stav 3. koji glasi:

"(3) Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.".

Član 49.

Član 237. mijenja se i glasi:

"[…] (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

[…]".

Član 106.

(1) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.

(2) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona.

Član 107.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".

33. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:

a) Bračna stečevina Član 251. st. 1. i 2.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

Član 252. stav 1.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

c) Posebna imovina Član 254. st. 1. i 2.

(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. Razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije u vezi s osporenim rješenjem Vrhovnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je Ustavni sud u pravilu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, mutatis mutandis, odluke br. AP 4480/12 od 16. septembra 2015. godine, AP 2061/12 od 6. decembra 2012. godine, AP 10/06 od 6. marta 2007. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u slučaju kada su apelanti osporavali rješenje Vrhovnog suda o odbacivanju revizije kao nedopuštene zbog formalnih razloga, takve apelacije odbacivao zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Ovakvo odlučenje Ustavni sud je obrazlagao činjenicom da je revizija u tim slučajevima predstavljala nedjelotvoran pravni lijek, a da je konačna odluka presuda drugostepenog suda protiv koje apelanti nisu blagovremeno podnijeli apelaciju.

37. Međutim, Ustavni sud zapaža da je izuzetno razmatrao apelacije podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda o odbacivanju revizije zbog neispunjavanja zakonom propisanog cenzusa (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu praksu Ustavnog suda u navedenom predmetu, te uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud će izuzetno, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta, ispitati da li je Rješenjem Vrhovnog suda broj 17 0 P 029987 17 Rev 2 od 30. januara 2018. godine došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava. U kontekstu toga, Ustavni sud konstatuje da protiv navedenog rješenja nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zatim, osporeno rješenje apelanticin punomoćnik je primio 16. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

42. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđenja bračne stečevine, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. U suštini, apelacioni navodi (iz apelacije AP 2196/18) svode se na tvrdnju da je Vrhovni sud osporenim rješenjem, kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu, proizvoljno primijenio procesno pravo, zbog čega je povrijeđeno apelanticino pravo na pristup sudu.

44. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

46. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

U odnosu na osporeno rješenje

47. Ustavni sud primjećuje da apelantica smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo jer je u konkretnom slučaju primijenio ZPP u tekstu važećem poslije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (iz 2015. godine), a ne u tekstu koji je važio prije stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna. Ustavni sud ukazuje da je Zakon o izmjenama i dopunama ZPP shodno odredbi člana 107. navedenog zakona, u dijelu relevantnom za konkretan predmet, stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“ (23. decembra 2015. godine), dakle znatno prije nego što su donesene prvostepena i drugostepena presuda (15. novembra 2016. godine, odnosno 17. aprila 2017. godine), a time dakle prije nego što je apelantica izjavila reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 106. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP propisano: „Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona. Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona“. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je u konkretnom predmetu ranije donesenu prvostepenu presudu ukinuo drugostepeni sud, dakle prestala je da egzistira i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak u kojem je prvostepena presuda donesena nakon stupanja na snagu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi proizvoljnost u primjeni te zakonske odredbe, odnosno u zaključku Vrhovnog suda da u okolnostima apelanticinog slučaja treba primijeniti ZPP u tekstu važećem poslije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2840/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

48. Dakle, Vrhovni sud je nedozvoljenost revizije, u smislu člana 237. stav 2. ZPP, detaljno obrazložio na stranici 2. obrazloženja rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom važećeg člana 237. stav 2. ZPP propisano: „Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka“. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno i logično obrazložio svoj zaključak da je revizija (s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude) nedozvoljena u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, u kojem Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni procesnog prava.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenom rješenju dao dovoljno jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u pogledu primjene relevantnih propisa koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Apelantica, također, tvrdi da joj je zbog činjenice da je osporenom odlukom u konkretnom slučaju odbačena kao nedozvoljena revizija protiv drugostepene presude povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantovano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da „je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333).

51. Imajući u vidu da je apelantica u konkretnom predmetu učestvovala kao stranka u prvostepenom i drugostepenom postupku pred redovnim sudovima i da je u tim postupcima imala mogućnost i koristila pravne lijekove propisane zakonom, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije dovedena u pitanje suština apelanticinog prava na sudsku zaštitu, već je to pravo ograničeno ispunjavanjem određenih zakonom propisanih uslova, što je proporcionalno legitimnom cilju poštovanja pravnog poretka i efikasnog funkcionisanja sudova.

52. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u postupku pred Vrhovnim sudom, okončanim osporenim rješenjem, nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na presudu Kantonalnog suda od 17. aprila 2017. godine i presudu Općinskog suda od 15. novembra 2016. godine

53. Nadalje, imajući u vidu Rješenje broj AP 2196/18 od 10. aprila 2019. godine kojim je Ustavni sud usvojio apelanticin zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2196/18 od 11. maja 2018. godine, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu konačna (i pravosnažna) odluka, koju apelantica osporava apelacijom (AP 2763/17) presuda Kantonalnog suda od 17. aprila 2017. godine (u dijelu u kojem Ustavni sud treba da odluči o ostalim segmentima prava na pravično suđenje, pravu na imovinu i pravu na djelotvoran pravni lijek) kojom je potvrđena presuda Općinskog suda od 15. novembra 2016. godine. U odnosu na ove presude apelantica je ukazala na pristrasnost sutkinje Kantonalnog suda Edite Rekić, zatim da presuda Kantonalnog suda nije obrazložena i da sud nije na adekvatan način ocijenio dokaze (iskaze svjedoka).

54. U vezi s apelacionim navodima kojima apelantica ukazuje na pristrasnost postupajuće sutkinje Kantonalnog suda (Edita Rekić), Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, apelantica, osim isticanja da je postupajuća sutkinja (Edita Rekić) koja je učestvovala u predmetnom postupku u prijateljskim odnosima s tuženom koja je dugi niz godina bila sutkinja Kantonalnog suda nije ponudila nikakve konkretne dokaze koji bi potkrijepili ovakav navod o nepristrasnosti suda. Sama tvrdnja da je postupajuća sutkinja u prijateljskim odnosima s tuženom, bez davanja bilo kakvih navoda u kom pravcu i na koji način je došlo i do kakvih događaja, a koji su rezultat pristrasnosti, predstavljaju paušalan navod koji nije dovoljan da bi se mogao izvući zaključak da je apelantica uopće mogla biti „žrtva“ nepravičnog suđenja u ovom slučaju. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.

55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu predmeta apelacije nema objektivnih dokaza na osnovu kojih se može razumno sumnjati da je Kantonalni sud, u čijem radu je kao član vijeća učestvovala i sutkinja Edita Rekić, prilikom odlučivanja o žalbama parničnih stranaka (rješenjima od 4. januara 2013. godine i 9. aprila 2015. godine, te presudom od 17. aprila 2017. godine) bio pristrasan, zbog čega Ustavni sud ove navode ocjenjuje neosnovanim.

56. U odnosu na navode iz apelacije da presuda Kantonalnog suda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje apelanticinog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

57. Ustavni sud dalje primjećuje da apelantica tvrdi da je sud propustio da u toku postupka cijeni predložene i izvedene dokaze (izjave svjedoka). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud bavio ovim pitanjem, te iz obrazloženja presude slijedi da je pročitana izjava Ante Prše, ali da taj dokaz nije usvojen jer bi usvajanjem takvog dokaza druga strana bila onemogućena da takvom svjedoku postavlja određena pitanja, na koji način bi bilo narušeno načelo kontradiktornosti i stoga taj dokaz sam po sebi nije relevantan da bi uticao na konačnu odluku, a posebno kada se ima u vidu da su na iste okolnosti izvedeni drugi, prema ocjeni Općinskog suda, relevantniji dokazi, odnosno saslušane su stranke i svjedoci, te pročitane o tome druge relevantne isprave. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud osporenu odluku utemeljio i na drugim dokazima, u skladu s odredbom člana 8. ZPP, uz detaljna obrazloženja razloga koja su data u osporenoj presudi prvostepenog suda, zbog čega je tako postupio, koja niti u jednom dijelu ne dovode u sumnju pravilnost i logičnost kod rasuđivanja i zaključivanja sudija. Stoga, suprotno apelanticinim navodima, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama nema arbitrarnosti prilikom ocjene dokaza.

58. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode o suđenju u razumnom roku, Ustavni sud ističe da je postupku u kojem je doneseno rješenje Vrhovnog suda od 30. januara 2018. godine prethodio postupak koji je okončan Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti broj AP 480/17 od 13. februara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je, između ostalih, odbacio kao nedopuštenu i apelanticinu apelaciju broj AP 2763/17 podnesenu 30. juna 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 029987 17 Gž 2 od 17. aprila 2017. godine (zbog kršenja prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke redovnog suda u razumnom roku). Iz navedenog proizlazi da je za jedan period na koji se apelacijom ukazuje u pogledu dužine trajanja postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tačke 42. i 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u konkretnom predmetu razmatrati period od donošenja Odluke o dopustivosti broj AP 480/17, dakle od 13. februara 2019. godine do dana donošenja ove odluke, dakle dužinu postupka koji je približno trajao oko osam mjeseci i koji je, prema stanju spisa, u vrijeme podnošenja apelacije AP 2196/18 bio okončan. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

59. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

b)Ostali navodi

60. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud jasno i logično obrazložio osporenu odluku kojom je odbacio apelanticinu reviziju, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na to da su pozitivnopravni propisi proizvoljno primijenjeni i kada osporenom odlukom nije dovedena u pitanje sama suština apelanticinog prava na pristup sudu.

62. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da nema elemenata koji ukazuju na pristrasnost sutkinje Kantonalnog suda u konkretnom predmetu, kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci, suprotno navodima apelacije, odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u osporenim odlukama nema arbitrarnosti prilikom ocjene dokaza, imajući u vidu da je Općinski sud osporenu odluku utemeljio i na drugim dokazima, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP.

63. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada dužina trajanja predmetnog postupka u relevantnom periodu (oko osam mjeseci) nije prešla granice „razumnog roka“.

64. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava temelje na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević