Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5114/17 (N. D.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Reformatio in peius
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5114/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP 5114/17, rješavajući apelaciju Nikole Džolana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Džolana podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 028903 16 Kžk od 26. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Džolan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rame, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 4. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 028903 16 Kžk od 26. juna 2017. godine.
2. Kantonalno tužilaštvo Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) je Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta podnijelo optužnicu broj T10 0 KT 0004495 14 od 28. marta 2014. godine kojom mu je stavljeno na teret da je počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH).
3. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 028903 14 K od 23. juna 2015. godine apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. KZ FBiH za koje mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od godine dana od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
4. Kantonalni sud je uvažavajući žalbu apelantovog branioca donio rješenje broj 68 0 K 028903 15 Kž od 9. decembra 2015. godine kojim je presuda Općinskog suda od 23. juna 2015. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Kantonalni sud je uvažavajući žalbu zaključio da efikasnost sudskog postupka ne smije biti na uštrb principa pravičnosti postupka te da je prvostepeni sud u tom kontekstu morao prihvatiti prijedlog apelantovog branioca za provođenje novog saobraćajnog vještačenja, pa tek onda odlučiti da li će prihvatiti nalaz vještaka optužbe ili nalaz vještaka odbrane.
5. U ponovnom postupku Općinski sud je donio presudu broj 68 0 K 028903 15 K 2 od 5. aprila 2016. godine kojom je apelant oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. KZ FBiH za koje mu je izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od godine dana po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. U obrazloženju presude, Općinski sud je ukratko naveo sadržaj rješenja Kantonalnog suda kojim je prethodna prvostepena presuda ukinuta te je pobrojao dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu. U odnosu na dokaze odbrane, kako je navedeno u obrazloženju, izveden je dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka te je poštujući upute i smjernice Kantonalnog suda uvažen prijedlog odbrane za izvođenje dokaza novim saobraćajnim vještačenjem. U tom pravcu je vještak saobraćajne struke Miodrag Garić sačinio nalaz i mišljenje od 10. februara 2016. godine, nakon čega su svi izvedeni dokazi ocijenjeni u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP).
6. Ocjenom svih izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo u vrijeme i na način kako je opisano u izreci presude i to na temelju odlučnih činjenica koje su proistekle iz izvedenih dokaza kojima je sud poklonio vjeru, i to: nalaz i mišljenja vještaka medicinske struke na okolnost povreda oštećenog G.D.; nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Pere Kosovca (sadržaj nalaza opširno naveden na str. 5 i 6 presude); iskaz oštećenog G.D. koji nije u suprotnosti s nalazom vještaka u pogledu brzine kretanja vozila i konfiguracije terena te materijalni dokazi (zapisnik o uviđaju, crtež lica mjesta medicinska dokumentacija za oštećenog – pobrojani na strani 7. obrazloženja presude).
7. Općinski sud je obrazlažući dalje istakao da nije poklonio vjeru apelantovom iskazu i nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke Miodraga Garića koji je na prijedlog odbrane proveden u ponovnom postupku, te je u nastavku obrazloženja naveo razloge za takav stav. Prije svega, apelantov iskaz je ocijenjen suprotnim od nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Pere Kosovca koji je u svom nalazu jasno istakao da se teretno vozilo kojim je apelant upravljao nije zaustavljalo, objasnio je način kretanja vozila i posebno okolnost da je teretno vozilo prešlo na traku koja služi za kretanje vozila iz suprotnog smjera. Stoga je apelantov iskaz ocijenjen neprihvatljivim i usmjerenim na izbjegavanje krivične odgovornosti. Zatim je na str. 8. i 9. obrazloženja presude naveden sadržaj nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke kojeg je predložila odbrana Miodraga Garića i razlozi zbog kojih taj nalaz nije prihvaćen, pri čemu je istaknuta ključna okolnost da vještak nije postupio u skladu s postavljenim zadacima.
8. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, kako je dalje obrazloženo, Općinski sud je imao u vidu sve okolnosti objektivne i subjektivne prirode, cijeneći da izrečena uslovna osuda odgovara stepenu apelantove krivične odgovornosti i težini krivičnog djela.
9. Kantonalni sud je odlučujući povodom žalbe apelantovog branioca donio rješenje broj 68 0 K 028903 16 Kž 2 od 21. septembra 2016. godine kojim je presudu Općinskog suda od 5. aprila 2016. godine ukinuo i odredio održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom cijeneći da je prvostepeni sud propustio savjesno i brižljivo ocijeniti svaki izvedeni dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te da stoga uzrok nastanka saobraćajne nesreće nije u cijelosti rasvijetljen.
10. Nakon održane javne rasprave Kantonalni sud je donio presudu broj 68 0 K 028903 16 Kžk od 26. juna 2017. godine kojom je apelant oglašen krivim da je u vrijeme i na način kako je navedeno u izreci presude počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332 stav 3. KZ FBiH za koje mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od godine dana po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
11. U obrazloženju presude je navedeno da su na raspravi pred tim sudom prihvaćeni dokazi pribavljeni od strane prvostepenog suda te su uz saglasnost stranaka navedeni dokazi pročitani na raspravi, nakon čega je izvršena njihova analiza i ocjena te utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost. U tom pravcu, Kantonalni sud je prije svega istakao nesporne činjenice koje se odnose na vrijeme i mjesto saobraćajne nezgode te njene sudionike (apelant i oštećeni) a zatim spornu činjenicu koja se ticala uzroka saobraćajne nezgode kojim povodom su, radi rasvjetljavanja te okolnosti, provedena dva saobraćajna vještačenja. S tim u vezi je navedeno da je prema nalazu i mišljenju vještaka Pere Kosovca uzrok saobraćajne nezgode nastao u fazi mimoilaženja vozila kojim su upravljali apelant (teretnim) i oštećeni (putničkim) i da bi sudar bio izbjegnut da se apelant kretao prilagođenom brzinom i da su se oba vozila zaustavila. S druge strane, iz nalaza i mišljenja vještaka Miodraga Garića proizilazi da je uzrok saobraćajne nezgode neprilagođeno kretanje oštećenog G.D. Kantonalni sud je cijeneći ova dva nalaza prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Pere Kosovca prema kojem je apelant vozio neprilagođenom brzinom i nije zaustavio vozilo u fazi mimoilaženja na koji način su se u njegovoj radnji stekla obilježja krivičnog djela za koje je proglašen odgovornim. Pri tome je Kantonalni sud olakšavajuće okolnosti na strani apelanta ocijenio kao naročito olakšavajuće pa mu je za učinjeno krivično djelo izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora od tri mjeseca s rokom provjere od godinu dana počev od pravosnažnosti presude cijeneći da će se i ublaženom kaznom postići svrha kažnjavanja.
12. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je ukazao na procesne nedostatke, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U tom pravcu je istakao da mu je protiv osporene osuđujuće presude uskraćeno pravo žalbe, jer je i prethodna prvostepena presuda koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda bila osuđujuća. Zatim je ukazao na promjenu identiteta optužbe i presude ističući da mu je optužnicom od 19. juna 2017. godine, dodavanjem opisa povreda koje je prilikom saobraćajne nezgode zadobio oštećeni, suštinski na teret stavljena veća količina inkriminiranih radnji od onih koje su bile obuhvaćene prvobitnom optužbom. S izmjenom optužnice apelant dovodi u vezu kršenje zabrane reformatio in peius smatrajući da je dodavanjem činjeničnog opisa u optužnici proglašen krivično odgovornim za teži vid krivičnog djela. U apelaciji nije obrazloženo u čemu se ogleda povreda prava na imovinu. Predloženo je da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovni postupak.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na žalbu u krivičnim stvarima suštinski odnose na procesne nedostatke, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da mu je u postupku iz kog je proizašla osporena presuda uskraćeno pravo žalbe te da je zbog promjene identiteta optužbe i presude prekršen princip zabrane reformatio in peius.
16. Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
18. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog toga što osporenom presudom nije očuvan identitet optužbe i presude, Ustavni sud ukazuje da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopšteni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Imajući u vidu da je optužnicom Tužilaštva broj T10 0 KT 0004495 14 od 28. marta 2014. godine apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. KZ FBiH za koje je konačnom presudom Kantonalnog suda i osuđen, u čijoj su izreci opisane povrede koje je oštećeni zadobio prilikom izvršenja krivičnog djela na osnovu optužnice od 19. juna 2017. godine, proizilazi da apelant nije doveden u teži položaj. Naime, u izreku presude nisu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, niti je izmjenom povećana količina kriminalnog supstrata koja bi, eventualno, mogla ukazivati na povećani stepen krivične odgovornosti. U suštini, radi se o istom događaju, predmet optuženja su iste radnje, samo što su izmjenom podrobnije opisane povrede koje je oštećeni zadobio prilikom izvršenja krivičnog djela. Imajući to u vidu, kao i okolnost da je Kantonalni sud pri ocjeni relevantnih elemenata koji utiču na vrstu i visinu kazne, olakšavajuće okolnosti na strani apelanta ocijenio kao naročito olakšavajuće te mu za izvršeno krivično djelo izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istodobno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od godine dana po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, Ustavni sud smatra da u ovom segmentu, dakle primjeni procesnog zakona nije doveden u pitanje princip zabrane reformatio in peius.
19. U pogledu navoda kojim je ukazano na činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu te zaključak o odlučnim činjenicama iz kojih proizilazi apelantova krivično pravna odgovornost. Pri tom je, kako proizilazi iz obrazloženja presude, Kantonalni sud imao u vidu spornu činjenicu koja se ticala uzroka saobraćajne nezgode, zbog čega su prethodne dvije prvostepene presude ukidane, te su radi rasvjetljavanja iste provedena dva saobraćajna vještačenja čiji su sadržaji i zaključci navedeni u obrazloženju presude. Nakon njihove analize i ocjene te dovođenjem u vezu s ostalim izvedenim dokazima, Kantonalni sud je naveo jasne razloge zbog kojih je prihvaćen nalaz i mišljenje vještačenja koje je predložila optužba odnosno zbog čega nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještačenja koje je predložila i izvela odbrana.
20. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.
21. Također, navodi o povredi člana 2. Protokola 7. uz Evropsku konvenciju koji u relevantnom dijelu glasi: „Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud“ u suštini se odnose na apelantovo nezadovoljstvo donesenom presudom. Ustavni sud smatra da apelantu u postupku koji se vodio protiv njega nije uskraćeno ovo pravo, budući da je dva puta izjavljivao žalbu protiv prvostepene osuđujuće presude koju je ispitalo vijeće Kantonalnog suda i u konačnici odredio održavanje rasprave pred tim sudom, nakon čega je donesena presuda kojom apelant nije zadovoljan. Iz navedenog proizilazi da je apelant imao mogućnost i koristio je, prava na žalbu u krivičnom postupku, a samo nezadovoljstvo odlukom koja je po žalbi donesena ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja iz člana II/3. e) ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Također, u odnosu na navode koji se tiču prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da u sadržaju apelacije nije obrazloženo niti pojašnjeno u čemu se eventualna povreda ovog prava sastoji, pa stoga Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje ovog prava u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević