Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2091/19 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2091/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2091/19, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tuzlanski kanton protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 181772 17 Rev od 21. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 15. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 181772 17 Rev od 21. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je obavezan da tužiocu (D.V.) na ime razlike naknade plate koju mu je isplaćivao i naknade koju bi tužilac ostvarivao na radnom mjestu čina „stariji policajac“ u preciziranom periodu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je takođe obavezan da tužiocu zbog pretrpljenih povreda na radnom zadatku na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos, i to na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha i na ime duševnih bolova zbog naruženosti, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužilac kao policijski službenik jedinice policije za specijalnu podršku MUP Tuzlanskog kantona, povrijeđen kada je po naredbi Kantonalnog suda u Tuzli zajedno sa drugim službenicima pomenute jedinice vršio pretres određene porodične kuće. Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi nisu odlučivali mimo zahtjeva iz tužbe, jer je odredbama člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku određeno da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a stavom 2. da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su se u tom dijelu pozvali na odredbu člana 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji se odnose na izmaklu korist, jer sudovi primjenjuju materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, a tražena naknada za tužioca predstavlja izmaklu korist koju bi sigurno ostvario da nije bilo štetnog događaja. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da pasivna legitimacija apelanta postoji, kako po osnovu odredaba člana 85. ranije važećeg Zakona o radu, tako i po odredbama čiana 173. i 174. ZOO, jer je tužilac bio zaposlenik apelanta, do povrjeđivanja tužioca je došlo prilikom izvršenja radnog zadatka, a i djelatnost apelanta predstavlja opasnu djelatnost, a apelant nije dokazao postojanje okolnosti iz člana 177. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su po pitanju „kumulacije“ tražene štete i iznosa naknade isplaćene tužiocu po osnovu zaključenog ugovora o kolektivnom osiguranju od nesretnog slučaja pravilno i zakonito obrazloženje iznijeli nižestepeni sudovi koji su ukazali da iz predmetne polise osiguranja ne proizilazi da je navedeno osiguranje ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti kakvo ima u vidu odredba člana 948. stav 3. ZOO, već iz polise proizilazi da se radilo o osiguranju od nesretnog slučaja – nezgode. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da bi samo u slučaju da je tužilac navedeni iznos primio po osnovu osiguranja od odgovornosti u tom slučaju bi bilo osnova za odbijanje primljene svote od ukupne naknade nematerijalne štete. Budući da to nije slučaj, Vrhovni sud je naveo da nisu ostvarene pretpostavke za uračunavanje iznosa.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi presudili „mimo tužbenog zahtjeva“ budući da su tužiocu dosudili štetu na ime izmakle koristi, iako je on svoje potraživanje temeljio na razlici plata. Takođe, apelant osporava i svoju pasivnu legitimaciju, te tvrdi da je potraživana šteta tužiocu već isplaćena od strane osiguravajuće kuće na osnovu ugovora o osiguranju zaposlenih.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2091/19 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio