Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-331/18 (E. K. i E. M.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-331/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-331/18, rješavajući apelaciju Edina Karića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Karića i Edine Mačak podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 120754 16 Rev od 12. oktobra 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 120754 11 Gž od 10. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Karić iz Savezne Republike Njemačke i Edina Mačak iz Zenice (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti), koje zastupa Amila Imamović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 120754 16 Rev od 12. oktobra 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 120754 11 Gž od 10. novembra 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 120754 09 P od 29. novembra 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Sabere Alihodžić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između Ismeta Karića (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), kao primatelja izdržavanja, i tužiteljice, kao davatelja izdržavanja, od 30. juna 2008. godine pred notarom, notarski označen kao OPU-989/2008 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), pa su prvoapelant kao suvlasnik sa dijelom 1/2 i drugoapelantica kao suvlasnik sa dijelom 1/2 stana bliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) dužni trpjeti i priznati da se tužiteljica na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1. Presudom je dalje tužiteljica obavezana da apelantima naknadi troškove postupka, te je tužiteljica oslobođena od plaćanja troškova postupka koji se sastoje od takse na tužbu i takse na presudu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da je predmetni ugovor 30. juna 2008. godine sastavljen kod notara, koji su ugovorne strane potpisale, kao i stalni sudski vještak za oblast vještačenja neuropsihijatrije. Dalje je naveo da je u predmetnom ugovoru konstatovano da notarskoj obradi ugovora prisustvuje i vještak neuropsihijatrijske struke koja je izjavila da je prednik apelanata potpuno sposoban za rasuđivanje i da izrazi svoju volju, što je vještak potvrdio u nalazu i mišljenju koji je dostavljen uz predmetni ugovor. Općinski sud je istaknuo da je prednik apelanata umro 27. septembra 2008. godine, odnosno, prije ovjere predmetnog ugovora. Dalje je istaknuo da je ovaj sud donio rješenje o nasljeđivanju od 19. augusta 2009. godine, kojim se utvrđuje da zaostavštinu iza umrlog prednika apelanata čini predmetni stan, a zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda iza umrlog proglašavaju se apelanti sa 1/2 dijela, koji su se upisali kao suvlasnici u knjizi položenih ugovora. Naveo je i da su apelanti pokrenuli postupak protiv tužiteljice radi iseljenja, koji je prekinut i određeno da će se nastaviti nakon okončanja predmetnog postupka. Općinski sud je ukazao da je članom 120. Zakona o nasljeđivanju propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, te da će prilikom ovjere sudija pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Po mišljenju Općinskog suda, iz navedene zakonske odredbe proizilazi da je ugovor o doživotnom izdržavanju strogo pravni posao, dvostrano obvezujući, i da pored pismene forme ugovora, ugovor u pismenom obliku mora biti „pročitan i upozoren od sudije“ i ovjeren od sudije. S obzirom da predmetni ugovor nije ovjeren od sudije, Općinski sud je ocijenio da predmetni ugovor ne može ni proizvesti pravne posljedice, jer ne sadrži elemente propisane članom 120. Zakona o nasljeđivanju. Istaknuo je da navodi tužiteljice da je prednik apelanata umro pet dana prije zakazane rasprave za ovjeru predmetnog ugovora ne mogu ovaj ugovor učiniti pravno valjanim, jer predmetni ugovor strankama nije pročitan od strane sudije, stranke nisu upozorene od strane sudije, a niti je ovjeren od sudije, odnosno, ne sadrži sve propisane uslove iz citirane zakonske odredbe.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 120754 11 Gž od 10. novembra 2015. godine, uvažena je žalba tužiteljice i prvostepena presuda preinačena, tako što je utvrđeno da je pravno valjan predmetni ugovor, pa su prvoapelant kao suvlasnik sa dijelom 1/2 i drugoapelantica kao suvlasnik sa dijelom 1/2 predmetnog stana dužni trpjeti i priznati da se tužiteljica na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1, te su apelanti obavezani da tužiteljici nadoknade troškove postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prema odredbi člana 73. stav 1. tačka 4. Zakona o notarima u pravne poslove koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprave spadaju i pravni poslovi čiji je predmet prijenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama. Kako ugovor o doživotnom izdržavanju za predmet ima nepokretnu imovinu, po mišljenju Kantonalnog suda, navedeni ugovor predstavlja pravni posao kojeg ima u vidu navedena odredba člana 73. stav 1. tačka 4. Zakona o notarima, pa notarska obrada ovog ugovora predstavlja uslov njegove pravne valjanosti. Kantonalni sud je dalje naveo da odredba člana 120. Zakona o nasljeđivanju nije stavljena van snage prelaznim i završnim odredbama Zakona o notarima, pa se s razlogom postavilo kao sporno pravno pitanje da li je za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju pored njegove notarske obrade potrebna i ovjera tog ugovora od sudije. S tim u vezi, obrazloženo je da derogacija zakona može biti i prećutna u slučaju kada u novom zakonu o tome ništa ne stoji, ali su novi i stari zakon ili njihove pojedine odredbe u protivrječnosti, te da u tom slučaju važi pravilo lex posterior derogat priori, odnosno da kasniji zakon ukida raniji. Dalje je obrazložio da navedeno pravilo podrazumijeva da norma važi sve dok ne bude ukinuta novom pravnom normom iste ili veće pravne snage, a ukinuta je kad ta norma ima sadržinu suprotnu njenoj, odnosno kada o jednom istom predmetu sadrži suprotne propise. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, predmetni ugovor bio pravno valjan i u vrijeme kada je sačinjen i notarski obrađen.
6. Kantonalni sud je istaknuo da je 8. oktobra 2014.godine stupio na snagu Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o nasljeđivanju FBiH), čijom odredbom člana 277. je određeno da će se primjenjivati nakon tri mjeseca od dana stupanja na snagu. Dalje je naveo da je odredbom člana 270. stav 3. navedenog zakona propisano da izuzetno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog člana pravni poslovi zaključeni u formi notarski obrađene isprave sa ovjerom ili bez ovjere od sudije do dana stupanja na snagu ovog zakona i to ugovori o ustupanju i raspodjeli imovine za života, ugovori o doživotnom izdržavanju i sporazumi o odricanju od naslijeđa koje nije otvoreno, kao i pismeni testamenti pred svjedocima iz člana 67. ranijeg Zakona o nasljeđivanju koje su sastavili notari u formi notarski obrađene isprave do dana početka primjene ovog zakona su punovažni. Istaknuo je da prema članu 277. stavu 4. odredbe iz stava 3. ovog člana primjenjivat će se i u zatečenim postupcima pred sudovima. Stoga, kako je predmetni ugovor od 30. juna 2008. godine zaključen u formi notarski obrađene isprave, Kantonalni sud je zaključio da je pravno valjan.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 120754 16 Rev od 12. oktobra 2017. godine, odbijena je revizija apelanata.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan pravni stav drugostepenog suda da za pravnu valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju nije potrebno dvostruko savjetovanje ugovarača, kako od strane notara, tako i od strane sudije, odnosno da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti notarski obrađen i istovremeno i sudski ovjeren u smislu odredbe člana 120. stav 2. Zakona o nasljeđivanju. S tim u vezi, obrazložio je da ugovori o doživotnom izdržavanju koji za predmet imaju prijenos nepokretnosti, a koji su zaključeni nakon početka primjene Zakona o notarima pravno su valjani ukoliko su zaključeni u formi notarski obrađene isprave u smislu člana 73. u vezi sa članom 80. Zakona o notarima. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, za njihovu pravnu valjanost nije potrebna i dodatna ovjera od strane sudije u smislu člana 120. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju. Dalje je obrazložio da u situaciji postojanja paralelnih odredbi, vezanih za ovjeru ugovora o doživotnom izdržavanju, u vrijeme egzistiranja dva zakona (Zakona o nasljeđivanju i Zakona o notarima), kada stari Zakon o nasljeđivanju nije usuglašen sa Zakonom o notarima (novi Zakon o nasljeđivanju FBiH u članu 147. propisuje da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave), sporne zakonske odredbe treba protumačiti u korist stranke koja je u pitanju, oslanjajući se na stav izražen u odluci Ustavnog suda broj AP-2423/10 od 9. oktobra 2013. godine. Prihvatajući stav drugostepenog suda o pravnoj valjanosti predmetnog ugovora, te imajući u vidu navedeni stav Ustavnog suda da paralelne odredbe treba tumačiti u korist stranke koja je u pitanju, Vrhovni sud je zaključio da je to u konkretnom slučaju tužiteljica koja je predmetni ugovor notarski obradila, u skladu sa odredbom člana 73. stav 1. tačka. 4. Zakona o notarima i od nje se nije moglo očekivati da sama otkriva koji je od više načina ovjere ,,ispravniji“. Vrhovni sud je istaknuo da ostali revizijski navodi nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, pa ih nije posebno obrazlagao.
9. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti vide u arbitrarnoj i retroaktivnoj primjeni materijalnog prava – Zakona o nasljeđivanju, Zakona o notarima i Zakona o nasljeđivanju FBiH. Smatraju da Vrhovni sud na arbitraran način tumači ko bi trebao biti stranka u čiju korist se trebaju tumačiti paralelne odredbe, odnosno, smatraju da su oni, kao zakonski nasljednici svog prednika, trebali imati status stranke u čiju korist se trebala tumačiti Odluka Ustavnog suda. Ističu da je Vrhovni sud zanemario da predmetni ugovor sadrži nedvojbenu odredbu, odnosno notarsku pouku (član 7.), po kojoj ugovor mora biti ovjeren od strane sudije a u protivnom ne važi, uzimajući u obzir istovremeno važenje Zakona o nasljeđivanju i Zakona o notarima, te da slijedom toga su i notar i ugovorne strane bile svjesne takve obaveze. Posebno ističu da je Vrhovni sud u cijelosti zanemario presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-15/10 od 2. decembra 2015. godine (kojom je utvrđeno da član 73. Zakona o notarima nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine), te da je pazeći na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, trebao korigovati proizvoljnu primjenu propisa od strane Kantonalnog suda.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice, te pri tome dali jasne razloge zašto je u konkretnom slučaju predmetni ugovor pravno valjan. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi odlučivao o apelacijima u kojima je bilo sporno isto pravno pitanje – pravna valjanost notarski ovjerenog ugovora o doživotnom izdržavanju, te da je u vezi s tim zaključio da su apelacioni navodi očigledno neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1368/13 od 12. maja 2016. godine i AP-550/15 od 7. juna 2016. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, vezano za apelacione navoda da je Vrhovni sud zanemario Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-15/10 od 2. decembra 2015. godine, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud donio osporenu odluku 10. novembra 2015. godine, odnosno, prije donošenja Odluke Ustavnog suda FBiH (2. decembra 2015. godine) te da su nakon toga, apelanti 6. januara 2016. godine podnijeli reviziju. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje i na svoju praksu u predmetu broj AP-3519/11, u kojem se Vrhovni sud u svojoj presudi bavio pitanjem djelovanja odluka Ustavnog suda FBiH u okolnostima tog slučaja. U navedenoj odluci, Ustavni sud je istakao da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc - od sada, od ovog časa) ili (ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda u okviru konkretnog slučaja nije da se opredjeljuje ni za jednu od tih teorija zbog čega je, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dao svoje mišljenje u odnosu na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda FBiH, a koja je problematizirana u navedenoj odluci Ustavnog suda, te zaključio da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda FBiH nema retroaktivno važenje (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević