Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5181/17 (R.L.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5181/17
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5181/17, rješavajući apelaciju R.L., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R.L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 075955 17 Rev od 21. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 075995 16 Rsž 2 od 26. decembra 2016.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 075955 09 Rs od 24. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 075955 17 Rev od 21. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 075995 16 Rsž 2 od 26. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 075955 09 Rs od 24. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tuženih „Zepter Investa“ a.d. Banja Luka i Filipa Zeptera iz Beograda (zajedno u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotuženi i drugotuženi) zatraženo je 29. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tuženih su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 10. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 22. decembra 2009. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženih tražeći da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate dug u iznosu od 242.625,39 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (iznos od 165.625,39 KM na ime rada u Upravnom odboru prvotuženog i iznos od 77.000,00 KM na ime otpremnine).
6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je Presudom broj 71 0 Rs 075955 09 Rs od 24. aprila 2015. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjeva kao neosnovan uz obavezivanje apelanta na isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 33.590,70 KM, dok je zahtjev tuženih preko dosuđenog iznosa na ime troškova postupka odbijen kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Na osnovu velikog broja sprovedenih dokaza, koji su taksativno pobrojani na str. od 2 do 5 obrazloženja osporene presude, prvostepeni sud je u bitnom utvrdio da je apelant sa drugotuženim (Philip Zepter) 15. juna 2002. godine zaključio ugovor (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) po kojem je apelant na ime rada u Upravnom odboru prvotuženog imao pravo na naknadu u visini 3% neto-dobiti prvotuženog po godišnjem obračunu za prethodnu godinu. Potom je utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen na period od pet godina, te da je odlukom osnivača prvotuženog (Zepter banka) od 17. juna 2002. godine i novom odlukom od 2. novembra 2004. godine apelant imenovan za člana Upravnog odbora prvotuženog. Tokom postupka je, takođe, utvrđeno da je navedenu funkciju apelant obavljao do isteka mandata, odnosno do 3. novembra 2008. godine i da su mu na ime naknade po tom osnovu isplaćene ukupno 94.300,00 KM, shodno odlukama prvotuženog i njegovog osnivača.
8. Prvostepeni sud je ocjenom sprovedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), došao do zaključka da predmetnim ugovorom drugotuženi nije preuzeo bilo kakvu obavezu prema apelantu, jer za zaključenje predmetnog ugovora u ime prvotuženog nije imao njegovo ovlašćenje. Osnovni sud je, ocjenjujući apelantove prigovore, naveo da se apelant ne može pozivati na nesavjesnost drugotuženog s obzirom na to da je apelant u vrijeme zaključenja ugovora bio član Upravnog odbora prvotuženog i generalni direktor njegovog osnivača, zbog čega nije bilo moguće da bude doveden u zabludu o načinu organizovanja prvotuženog, njegovoj imovini, organima i postojanju ovlašćenja za zaključenje ugovora u njegovo ime. Potom je Osnovni sud naveo da iz ugovora od 20. januara 2000. godine, te odluke o raspodjeli dobiti (dokumenta koja su tokom postupka sprovedena kao dokazi) proizilazi da su naknade članovima Upravnog dobra u spornom periodu isplaćivane u skladu sa odlukom osnivača i Upravnog odbora, odnosno ovlašćenih organa. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) čl. 148 i 84, koje je citirao utvrdivši, između ostalog, da drugotuženi prilikom sklapanja ugovora nije imao ovlašćenje za zaključenje ugovora, u smislu navedenih odredaba ZOO, tako da predmetni ugovor ne može obavezivati prvotuženog, pa je iz tog razloga i odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog.
9. U pogledu odgovornosti drugotuženog za obaveze iz predmetnog ugovora, Osnovni sud je naveo da iz sadržaja predmetnog ugovora ne proizilazi da je drugotuženi lično preuzeo bilo kakvu obavezu prema apelantu. U vezi s tim, prvostepeni sud je podsjetio da je članom 1 predmetnog ugovora navedeno da su ugovorne strane (apelant i drugotuženi) saglasne da se apelantu za njegov rad u Upravnom odboru prvotuženog isplati naknada u visini 3% neto-dobiti prvotuženog, te je određen rok i mogućnost akontativne isplate. Osnovni sud je naveo da ni ostale odredbe ugovora ne sadrže nikakvu obavezu drugotuženog, pa proizilazi da je predmetnim ugovorom samo obavezan prvotuženi, za šta drugotuženi nije imao ovlašćenje, pa zbog tog razloga, u smislu člana 84 ZOO, predmetni ugovor ne stvara obavezu ni za drugotuženog.
10. U vezi sa troškovima postupka, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 386 stav (1) ZPP pri čemu je precizirao iznose za procesne radnje za koje su tuženim djelimično priznati troškovi postupka u ukupnom iznosu od 33.590,70 KM.
11. Nakon što je Vrhovni sud svojim rješenjem apelantovu reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu od 29. decembra 2015. godine u dijelu odluke o isplati naknade za rad u Upravnom odboru prvotuženog i troškovima postupka ukinuo i predmet u tom dijelu vratio na ponovno odlučivanje o žalbi (apelantova revizija je odbijena u odnosu na dio odluke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 77.000,00 KM na ime otpremnine), Okružni sud je nakon održane rasprave donio Presudu broj 71 0 Rs 075995 16 Rsž od 26. decembra 2016. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o troškovima parničnog postupka, tako što je apelant obavezan na isplatu troškova u ukupnom iznosu od 27.833,30 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena, te prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za isplatu naknade u iznosu od 165.625,39 KM potvrđena. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove zastupanja u postupku povodom žalbe u iznosu od 4.536,00 KM, dok su ostali zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova postupka odbijeni (sve preciznije navedeno u izreci presude).
12. Okružni sud je, imajući u vidu uputstva Vrhovnog suda iz rješenja kojim je apelantova revizija djelimično uvažena, odlučio da u ponovnom postupku u sjednici vijeća, u skladu sa ovlašćenjima iz člana 217 ZPP, o žalbi odluči nakon ponovnog izvođenja svih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je prvotuženi tokom trajanja postupka prošao kroz statusnu promjenu pripajanjem društvu sticaocu „Kristal Invest“ a.d. Banja Luka, tako da su obaveze društva „Zepter Invest“ a.d. Banja Luka, koje je brisano iz sudskog registra, prešle na „Kristal Invest“ a.d. Banja Luka, pa stoga promjena označavanja prvotuženog na ročištu održanom 8. novembra 2016. godine nije predstavljala subjektivno preinačenje tužbe, u smislu člana 58 stav 1 ZPP, kako to neosnovano tuženi prigovaraju.
13. Okružni sud je nakon sprovedenog postupka prihvatio zaključke prvostepenog suda i izrazio stav da je visina naknade za članstvo u Upravnom odboru prvotuženog utvrđena u aktima društva, pa da, shodno tome, nije bilo potrebno zaključivati o tome poseban ugovor. Okružni sud je, nakon detaljne analize predmetnog ugovora u svjetlu sprovedenih dokaza, zaključio da je on nezakonit i da apelant prilikom njegovog zaključenja nije bio savjestan, jer mu je bilo poznato da je Skupština prvotuženog jedini organ u čijoj je nadležnosti da vrši raspodjelu dobiti, bez obzira na to što je drugotuženi, kao formalni vlasnik kapitala prvotuženog, imao učešće u svim bitnim odlukama. Budući da ni prvotuženi, ni njegov osnivač nisu učestvovali u zaključenju navedenog ugovora, drugostepeni sud je ocijenio da predmetni ugovor predstavlja privatnu ispravu apelanta i drugotuženog. Potom je Okružni sud naveo da budući da drugotuženi nije bio direktor prvotuženog, on nije imao ovlašćenje da u ime prvotuženog zaključi predmetni ugovor, što je apelantu bilo poznato. Okružni sud je, takođe, zaključio da ne postoji ni solidarna odgovornost tuženih po osnovu tzv. privida pravne ličnosti, što su, između ostalih, bili razlozi na osnovu kojih je Okružni sud odbio žalbu u dijelu odluke o glavnoj stvari. Odluku o troškovima postupka i osnovanost apelantove žalbe u dijelu troškova postupka Okružni sud je detaljnije obrazložio na strani 18 obrazloženja, navodeći razloge za snižavanje ukupnih troškova postupka tuženih na iznos od 27.833,30 KM. U preostalom dijelu kojim je usvojen zahtjev tuženih za naknadu troškova parničnog postupka Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku u tom dijelu zasnovao na pravilnoj primjeni člana 386 stav 1 i člana 387 ZPP, te pravilnoj primjeni tarifnih brojeva 2, 9,10 i 12 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata s obzirom na visinu spora od 242.625,39 KM.
14. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 71 0 Rs 075955 17 Rev 2 od 21. septembra 2017. godine kojom je revizija odbijena uz istovremeno odbijanje zahtjeva tuženih za naknadu troškova revizijskog postupka.
15. Shodno sadržaju predmetnog ugovora čije ispunjenje apelant zahtijeva predmetnom tužbom, Vrhovni sud je istakao da je drugotuženi predmetni ugovor zaključio u svoje ime, a ne u ime prvotuženog, što je potvrdio i apelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, pa se stoga prvotuženi nije mogao obavezati na ispunjenje ugovorne obaveze u skladu sa članom 262 stav 1 u vezi sa članom 17 stav 1 ZOO, jer se na izvršenje može obavezati samo druga ugovorna strana. Prema ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilnim tumačenjem predmetnog ugovora, u smislu člana 99 ZOO, utvrdio stvarnu volju i zajedničku namjeru ugovarača, uzimajući pri tome u obzir i zakonske norme imperativnog karaktera, jer one „potiskuju“ volju ugovornih strana. Naime, kako je naglasio Vrhovni sud, iako odredbe ZOO polaze od toga da je ugovor subjektivni akt ugovornih strana, on, ipak, mora poštovati određene društvene interese izražene kroz odgovarajuća načelna pravila (odredbe od čl. 11 do 20 ZOO), a prije svega, ona o savjesnosti i poštenju u pravnom prometu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je ispravno pošao od pretpostavke da su ugovornim stranama ova načela bila poznata i da su oni željeli da ih maksimalno respektuju. Stoga, činjenica da su ugovorne strane u predmetnom ugovoru naznačile prvotuženog kao lice iz čije će se godišnje neto-dobiti apelantu isplatiti naknada, ne znači da je za prvotuženog nastala obaveza, ako to on ne prihvati, jer ugovorne strane nisu mogle zasnovati obavezu prvotuženom, kao trećem licu. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti, trećeg ne obavezuje, što predstavlja opšte pravilo izraženo u odredbama člana 153 ZOO.
16. Potom je Vrhovni sud podsjetio da je prvotuženi organizovan kao akcionarsko društvo, a da su odredbama člana 244 Zakona o preduzećima propisani organi akcionarskog društva, a to su skupština i direktor, te upravni i nadzorni odbor, ako su zakonom propisani. Shodno odredbama člana 245 u vezi sa članom 61 stav 1 tačka 4 navedenog zakona u djelokrugu skupštine je da odlučuje o raspodjeli godišnje dobiti. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da je apelantu, kao članu Upravnog odbora prvotuženog i direktoru njegovog osnivača, moralo biti poznato da se predmetni ugovor ne može realizovati ukoliko ga ne odobri Skupština prvotuženog. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno utvrdio da u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni člana 54 Zakona o preduzećima, jer drugotuženi, koji se nalazi na čelu multinacionalne kompanije sa sjedištem u Monte Karlu, ne ulazi u krug lica koja svojom imovinom odgovaraju za obaveze preduzeća, niti su se ostvarili uslovi za odgovornost po osnovu privida pravne ličnosti, koji su taksativno navedeni u tač. od 1 do 4 navedenog člana.
17. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant u predmetnom postupku ne zahtijeva naknadu štete, već izvršenje predmetnog ugovora, tako da se dokazni postupak ograničio na utvrđivanje činjenica od kojih zavisi pitanje odgovornosti za izvršenje ugovornih obaveza. Vrhovni sud je imao u vidu i da je apelantu po osnovu članstva u Upravnom odboru za period od 2003. do 2008. godine isplaćen ukupan iznos od 94.300,00 KM, pa nema dokaza da je apelant radnjama tuženih oštećen.
18. Suprotno tvrdnjama revizije, drugostepena presuda je zasnovana na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, u smislu člana 8 ZPP, pri čemu je drugostepeni sud dao odgovor na sve relevantne žalbene prigovore, naglasivši još da drugostepeni sud, u smislu člana 231 ZPP, nije bio dužan da ocjenjuje sve žalbene navode koji nisu od odlučnog značaja.
19. Vrhovni sud se osvrnuo i na apelantov prigovor u vezi sa obračunom troškova postupka, navodeći da drugostepeni sud prilikom obračuna troškova nije pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni Tarifnog broja 3, jer se ne radi o radnom sporu, bez obzira na to što je predmet tehničkom greškom zaveden u sudski upisnik kao radni spor. Vrhovni sud je naglasio da se potraživanje naknade za rad u upravnom odboru ne može poistovjetiti sa potraživanjem po osnovu radnog odnosa iz ugovora o radu, jer, u smislu Zakona o radu, radni sporovi su oni sporovi u kojima je radnik tužilac, a poslodavac tuženi, što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa stoga u primjeni Tarifnog broja 2 koji propisuje obračun prema vrijednosti predmeta spora, kako je to učinio Okružni sud, nema ništa sporno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim navodima apelacije apelant iznosi brojne prigovore kojima ukazuje na nezakonitost osporenih odluka kako u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i segmentu primjene prava. Navodima apelacije apelant želi da ukaže da su svi privredni subjekti u lancu „Zepter International“ u stvarnoj svojini drugotuženog i da je ta činjenica drugotuženom dala ovlašćenje i da zaključi predmetni ugovor kojim je prvotuženi obavezan na isplatu. Potom, apelant tvrdi da osnovna načela obligacionog prava moraju da imaju primat kod donošenja sudske odluke, prije svega načelo savjesnosti i poštenja.
21. Apelant tvrdi da drugotuženom, s obzirom na njegov opštepoznati status, nije bilo potrebno nikakvo ovlašćenje za zaključenje predmetnog ugovora, jer je drugotuženi lice koje kontroliše svoje kompanije u svakom pogledu. Prema apelantovim tvrdnjama, drugotuženi je jedino lice koje može da postavlja i smjenjuje direktore Zepter banke (osnivača prvotuženog) i prvotuženog i da odlučuje o dobiti društva. Međutim, prema apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su odbili prepoznati mahinacije tuženih koji se sada „skrivaju“ iza organa „Društva“ postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. od 11 do 22 ZOO). Apelant detaljno pojašnjava okolnosti koje su prethodile zaključenju predmetnog ugovora, kao i okolnosti koje su uslijedile nakon toga, pri čemu detaljno pojašnjava način funkcionisanja organa prvotuženog budući da je i sam učestvovao u njihovom radu, kao član Upravnog odbora, odnosno jedan od direktora, želeći da ukaže da se nije moglo desiti da se odluka o raspoređivanju dobiti donese bez znanja i izričitog odobrenja drugotuženog. Apelant se poziva na stav sudske prakse iz kog proizilazi da se smatra da je ugovor proizveo pravne posljedice iako ga formalno nije potpisalo lice ovlašćeno po zakonu, pogotovo ako je u tom slučaju taj ugovor realizovala jedna strana (apelant je svoj dio obaveze ispunio), čime se smatra da ga je druga strana odobrila. Vještak ekonomske struke je u svom nalazu utvrdio enormno povećanje dobiti prvotuženog u periodu od 2002. godine do 2008. godine, što ukazuje da je drugotuženi dobro znao za profesionalne sposobnosti apelanta kada je potpisivao predmetni ugovor.
22. Apelant se poziva na institut „probijanja pravne ličnosti“ koji su redovni sudovi trebali primijeniti, jer se u konkretnom slučaju očito radi o miješanju kapitala društva i ličnog kapitala drugotuženog, u smislu člana 54 Zakona o preduzećima. Potom, apelant tvrdi da čak i pod pretpostavkom da drugotuženi nije bio ovlašćen da zaključi predmetni ugovor, tuženi su dužni da apelantu naknade štetu, jer apelant nije znao, niti je morao znati za prekoračenje ovlašćenja, jer je ugovor zaključen sa stvarnim titularom imovine (član 87 stav 5 ZOO i član 55 stav 5 ZOO).
23. Apelant nadalje ukazuje i da je odluka o troškovima postupka proizvoljna, te u tom pravcu ukazuje da tužba nosi oznaku “RS“ što znači da je u momentu predaje tužbe sudu ovaj predmet zaveden kao „radni spor“ (što po svojoj suštini i jeste), a u radnim sporovima advokatu pripada nagrada u visini 100 bodova, shodno članu 2 tar. br. 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da su apelacioni prigovori neosnovani i da su navedeni sudovi u svojim odlukama detaljno obrazložili razloge neosnovanosti tužbenog zahtjeva, odgovorivši na prigovore koje apelant u apelaciji ponovo ističe. Redovni sudovi su istakli još da predmetni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo i da, stoga, apelant ne može tražiti njegovo ispunjenje, jer su ugovorne strane predmetnim ugovorom odlučile o raspodjeli dobiti preduzeća koje nije potpisnik ugovora, a raspoređivanje dobiti je u isključivoj nadležnosti skupštine preduzeća, a ne vlasnika kompanije, kako to apelant pogrešno tvrdi, a ta činjenica je apelantu, kao predsjedniku Upravnog odbora, bila poznata u momentu zaključenja predmetnog ugovora, pri čemu je apelantu za rad u Upravnom odboru isplaćena naknada, pa apelant po istom osnovu ne može tražiti i naknadu po osnovu predmetnog ugovora, koji je protivan prinudnim propisima i aktima koji regulišu pitanje naknade članovima upravnog odbora preduzeća. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Tuženi su u iscrpnim navodima apelacije sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana, uz prijedlog da se apelant obaveže da tuženim naknadi troškove sastavljanja odgovora na apelaciju.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog Zakona o obligacionim odnosima, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu Član 11.
Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni.
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Postupanje u skladu sa statutima i drugim opštim aktima Član 22.
(1) Društvena pravna lica i građanska pravna lica u zasnivanju obligacionog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom i drugim opštim aktima.
(2) Ali, ugovor koji je zaključen ili druga pravna radnja koja je preduzeta suprotno tim aktima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili morala znati ili ako je ovim zakonom drukčije određeno.
Saglasnost za zaključenje ugovora Član 55. stav (5) (5) Kad se prema odredbama ovog člana smatra da ugovor nije zaključen, savjesna strana može zahtijevati od pravnog lica pravičnu naknadu.
Prekoračenje granica ovlašćenja Član 87. stav (5) (5) Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja.
Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.
(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašćeno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.
(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.
(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.
Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Obećanje radnje trećeg lica Član 153.
(1) Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećeg ne obavezuje, a obećavalac odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obaveže ili da izvrši ili propusti određenu radnju. (2) Obećavalac neće odgovarati ako je drugom obećao da će se samo zauzeti kod trećeg da se ovaj obaveže da nešto učini ili propusti, a u tome nije uspio i pored sveg potrebnog zalaganja.
27. Zakon o preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 62/02, 66/02 – ispravka, 38/03, 97/04 i 34/06) koji je važio u relevantnom periodu.
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
9.4. Privid pravne ličnosti Član 54.
Osnivači, članovi i akcionari, članovi uprave i odbora izvršnih direktora odgovaraju za obaveze preduzeća celokupnom svojom imovinom:
1) ako su preduzeće zloupotrebili da bi postigli cilj koji je za njih zabranjen; 2) ako su preduzeće zloupotrebili da bi oštetili svoje poverioce;
3) ako su, suprotno propisima, postupali sa imovinom preduzeća kao da je u pitanju njihova imovina;
4) ako su smanjili imovinu preduzeća u svoju korist ili u korist drugog lica, a znali su ili su morali znati da preduzeće neće biti u stanju da izmiri svoje obaveze prema trećim licima.
14.2. Delokrug 14.2.1. Delokrug skupštine Član 61.
(1) Skupština:
1) donosi statut;
2) utvrđuje poslovnu politiku;
3) usvaja godišnji obračun i izveštaje o poslovanju;
4) odlučuje o raspodeli godišnje dobiti i pokriću gubitka;
5) odlučuje o povećanju i smanjenju osnovnog kapitala;
6) odlučuje o statusnim promenama, promeni oblika i prestanku preduzeća; 7) bira i opoziva članove upravnog odbora, predsednika i članove nadzornog odbora, revizora i likvidatora i određuje im primanja, odnosno naknadu;
8) odlučuje o osnivanju novih preduzeća;
9) donosi poslovnik o svom radu;
10) odlučuje o drugim pitanjima utvrđenim zakonom, osnivačkim aktom i statutom.
(2) O pitanjima iz tač. 3. i 4. stava 1. ovog člana skupština odlučuje po pribavljanju mišljenja nadzornog odbora, odnosno revizora.
20. Organi akcionarskog društva Član 244.
(1) Organi akcionarskog društva koje se osniva bez upućivanja javnog poziva za upis i uplatu akcija su skupština i direktor, a u slučajevima propisanim ovim zakonom - upravni odbor i nadzorni odbor.
(2) Organi akcionarskog društva koje se osniva upućivanjem javnog poziva za upis i uplatu akcija su skupština, upravni odbor i direktor, a u slučajevima propisanim ovim zakonom - i nadzorni odbor.
(3) Poslove skupštine i direktora u jednočlanom akcionarskom društvu obavlja vlasnik, ako odlukom o osnivanju nije drukčije određeno.
(4) U jednočlanom akcionarskom društvu odluke koje se donose u vršenju funkcija upravljanja društvom upisuju se u knjigu odluka.
(5) Odluke iz stava 4. ovog člana koje nisu upisane u knjigu odluka ne proizvode pravno dejstvo.
(6) U knjigu odluka iz stava 4. ovog člana upisuju se:
1) odluke o usvajanju godišnjih računovodstvenih iskaza i izveštaja o poslovanju; 2) odluke o raspodeli dobiti i pokriću gubitaka;
3) odluke o povećanju i smanjenju osnovnog kapitala;
4) investicione odluke;
5) odluke o statusnim promenama, promeni oblika i prestanku akcionarskog društva;
6) druge odluke značajne za vršenje funkcija upravljanja društvom.
(7) Knjiga odluka vodi se uredno. Podaci upisani u knjigu odluka ne smeju se menjati niti brisati.
21. Skupština akcionara 21.1. Delokrug Član 245.
(1) Skupština akcionara, pored delokruga iz člana 61. ovog zakona, odlučuje i o: 1) promeni prava vezanih za pojedine klase i vrste akcija;
2) ostvarivanju zahteva akcionarskog društva prema članovima uprave, nadzornog odbora ili akcionarima u vezi s naknadom štete nastale pri osnivanju društva ili vođenju poslova;
3) zastupanju društva u sudskim postupcima protiv članova uprave.
(2) O pitanjima iz delokruga upravnog odbora skupština može odlučivati samo na njegov zahtev.
(3) U slučaju značajnog gubitka osnovnog kapitala, upravni odbor, odnosno bilo koji njegov član, nadzorni odbor, odnosno bilo koji njegov član ili bilo koji akcionar mora sazvati skupštinu akcionara u roku od deset dana od trenutka kada ova činjenica bude poznata upravnom, nadzornom odboru ili njihovim članovima ili bilo kojem akcionaru, sa ciljem da se preduzmu određene mjere i donesu odgovarajuće odluke.
(4) Iznos gubitka koji se smatra značajnim u smislu stava (3) jeste gubitak najmanje polovine osnovnog kapitala.
23.7. Naknada i odgovornost Član 276.
(1) Članovima nadzornog odbora može se obezbediti naknada za njihov rad u srazmeri sa zadacima članova nadzornog odbora i s finansijskim stanjem akcionarskog društva, u skladu sa statutom ili odlukom skupštine.
(2) Na postupanje i odgovornost člana nadzornog odbora shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o odgovornosti članova uprave.
28. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) u relevantnom dijelu glasi:
Tar. br. 2.
OSTALI POSTUPCI (u procjenjivim stvarima) Za sastavljanje inicijalnog i obrazloženog podneska i zastupanje na održanom ročištu ili raspravi u svim postupcima, pred sudom ili drugim organom, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, advokatu pripada nagrada:
Vrijednost spora ......................................Pripadajući bodovi (...)
preko 100.000 KM...................................350 bodova + 2 boda za svakih započetih 1.000,00 KM preko 100.000,00 KM ali ne više od 1.000 bodova.
Za zastupanje (pristup) na neodržanoj raspravi i ročištu, u svim postupcima, pred sudovima i drugim organima, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, advokatu pripada 50% nagrade iz stava 1. ovog Tar. br.
Za sastavljanje pravnog lijeka, odgovora na pravni lijek i zastupanje na održanom ročištu i raspravi po pravnom lijeku, u svim postupcima, pred sudovima i drugim organima, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, advokatu pripada nagrada iz stava 1. ovog Tar. br. uvećana za 50%.
Tar. br. 3.
OSTALI POSTUPCI (u neprocjenjivim predmetima) Sastavljanje podneska i zastupanje na ročištu:
U sporovima zbog smetanja posjeda, o pravu službenosti, o drugim stvarnim pravima, iz radnih odnosa, stambenog odnosa kao i autorskih i drugih srodnih prava 100 bodova.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 075955 17 Rev 2 od 21. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 16. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
36. U konkretnom slučaju predmetni postupak se ticao isplate po osnovu ugovornog odnosa, dakle, radilo se o građanskopravnom odnosu, tako da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv.
37. U kontekstu apelantovih brojnih prigovora kojim, u suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
39. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant ne ukazuje na neke procesne propuste redovnih sudova, niti ukazuje da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo koje ga je, eventualno, spriječilo da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženim. Iz raspoloživih dokumenata ne proizilazi da je apelantu bilo onemogućeno da predlaže dokaze, da se izjašnjava tokom postupka o dokazima suprotne strane, da iznosi prigovore, da koristi pravne lijekove. Suštinski u iscrpnim navodima apelacije apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, iznoseći svoje viđenje o tome kako prvotuženi posluje u pravnom prometu, sve s nastojanjem da ukaže da drugotuženom nije bilo potrebno nikakvo ovlašćenje za potpisivanje predmetnog ugovora, jer je drugotuženi stvarni vlasnik kompanije Zepter, što je za apelanta opštepoznata stvar. Apelant se poziva na odredbe ZOO koje propisuju načela obligacionopravnih odnosa, te na odredbe člana 55 stav (5) i člana 87 stav (5) ZOO, kao i na odredbu člana 54 Zakona o preduzećima koje smatra primjenjivim u konkretnom slučaju.
40. Imajući u vidu iznesene prigovore u kontekstu obrazloženja redovnih sudova i relevantnih odredaba materijalnog prava koje su tokom postupka primijenjene i onih na koje je sam apelant ukazao u apelaciji, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo brojne apelantove prigovore. Ustavni sud, takođe, uočava da su identične prigovore koje je apelant iznio u apelaciji razmotrili redovni sudovi koji su prigovore ocijenili neosnovanim. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na osnovu velikog broja izvedenih dokaza, imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora u kontekstu načela obligacionopravnih odnosa, na koja se i apelant poziva, dovoljno jasno obrazložili neosnovanost tužbenog zahtjeva, dajući jasne i argumentovane razloge za odlučenje. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, polazeći od postavljenog tužbenog zahtjeva (ispunjenje ugovora) na osnovu sprovedenih dokaza, utvrdili da na strani tuženih ne postoji odgovornost za traženu isplatu po osnovu predmetnog ugovora, jer za zaključenje predmetnog ugovora drugotuženi nije imao ovlašćenje, niti je drugotuženi mogao ovlastiti prvotuženog za isplatu, što su redovni sudovi detaljno obrazložili (vidi tač. 8, 9, 13, 15 i 16 ove odluke). Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i osnovna načela obligacionopravnih odnosa prilikom sklapanja predmetnog ugovora u odnosu na apelanta kojem je kao članu, odnosno predsjedniku Upravnog odbora moralo biti poznato na koji način prvotuženi posluje, koji organ prvotuženog odlučuje o raspodjeli dobiti, ko je ovlašćeno lice za zaključivanje pravnih poslova i sl. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu i relevantne odredbe Zakona o preduzećima, posebno one koje govore o akcionarskim društvima budući da prvotuženi posluje kao akcionarsko društvo (vidi Relevantne propise). Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu odredbu člana 54 Zakona o preduzećima na koju se apelant pozvao u apelaciji, ali su redovni sudovi zaključili da ona u konkretnom slučaju nije primjenjiva, jer se u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarili uslovi za odgovornost po osnovu privida pravne ličnosti (vidi tač. 13 i 16 ove odluke).
41. U vezi s apelantovim pozivanjem na odredbe ZOO, i to člana 55 stav (5) i člana 87 stav (5) (vidi Relevantne propise), Ustavni sud smatra da one nisu primjenjive u konkretnom slučaju s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev kojim se tražilo ispunjenje ugovora, a ne isplata po osnovu naknade štete.
42. U vezi sa prigovorima kojima apelant osporava i odluku o troškovima postupka s obzirom na primjenu tar. broja 2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, Ustavni sud zapaža da se identičnim prigovorom bavio Vrhovni sud, koji je i ovaj prigovor ocijenio neosnovanim uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim (vidi tačku 19 ove odluke).
43. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. Budući da se apelantovi prigovori o kršenju prava na imovinu, u suštini, temelje na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a Ustavni sud je te prigovore razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, utvrdivši da su prigovori neosnovani, Ustavni sud i prigovor o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi saglasno utvrdili da je tužbeni zahtjev neosnovan jer drugotuženi nije imao ovlašćenje za zaključenje predmetnog ugovora, niti je mogao prenijeti obavezu na prvotuženog, što su redovni sudovi detaljno i argumentovano obrazložili uz primjenu relevantnih odredaba ZOO i Zakona o privrednim društvima, pri tome odgovorivši na sve relevantne apelantove prigovore uključujući i onaj o troškovima postupka i primjeni Tarifnoj broja 2 shodno visini označenog spora, jer se nije radilo o radnom sporu.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević