Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/19 (G. D. i N. K. S.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-283/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-283/19, rješavajući apelacije Gorana Dražića i Nataše Karan Stević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Goran Dražić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 154460 18 Gž 3 od 6. decembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 154460 17 P 3 od 25. maja 2018. godine;

Nataša Karan Stević protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 193953 18 Gž 2 od 27. decembra 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-283/19

1. Goran Dražić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 16. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 154460 18 Gž 3 od 6. decembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 154460 17 P 3 od 25. maja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za oslobađanje od obaveze plaćanja sudskih taksi te je apelant obavezan da plati sudsku taksu na presudu u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se iz priloženog uvjerenja o nezaposlenosti ne može zaključiti da apelant prema svom općem imovnom stanju ne može podmiriti troškove sudske takse na presudu, jer ne postoje okolnosti koje bi na to ukazivale. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelant uz prijedlog za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse na presudu nije sudu dostavio dokaze o svom imovnom stanju, a što je bio dužan učiniti u skladu sa članom 402. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je pravo na oslobađanje od obaveze plaćanja troškova postupka lično pravo, pa sama činjenica da je apelantov otac bio oslobođen obaveze plaćanja sudske takse na tužbu, koja je podnesena 2010. godine, te da je apelant nakon smrti oca preuzeo postupak ne dokazuje postojanje okolnosti na strani apelanta da nije u mogućnosti platiti sudsku taksu na presudu.

2. AP-1359/19

4. Nataša Karan Stević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 193953 18 Gž 2 od 27. decembra 2018. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantičin prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi na presudu i žalbu u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio čl. 400. i 402. Zakona o parničnom postupku i član 12. Zakona o sudskim taksama kad je odbio apelantičin zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse na presudu i žalbu, jer apelantica nije dostavila dokaze o svom imovnom stanju i nije dokazala da nije u mogućnosti da plati troškove ovih taksi bez ugrožavanja svoje egzistencije i egzistencije svoje porodice. Naime, Okružni sud je naveo da apelantica uz prijedlog za oslobađanje takse nije dostavila niti jedan dokaz niti je u prijedlogu navela činjenice vezano za navod da prema svom općem imovnom stanju ne može podmiriti ove troškove u smislu čl. 400. stav 1., 401., 402. stav 2. Zakona o parničnom postupku i odredbi člana 12. stav 1. Zakona o sudskim taksama. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud (suprotno apelantičinim navodima) nije bio u obavezi da apelantici vraća prijedlog radi ispravke i dopune (u smislu da za svoje navode iz prijedloga dostavi dokaze) niti je imao osnova da iste isprave pribavlja po službenoj dužnosti.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-283/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok se apelant u predmetu broj AP-283/19 pozvao i na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjene odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o sudskim taksama. Također, apelantica u predmetu broj AP-1359/19 navodi da je sud bio dužan pozvati je da ispravi i dopuni prijedlog za oslobađanje od takse, odnosno da ex officio pribavi potrebne podatke. Osim toga, apelantica u predmetu broj AP-1359/19 se pozvala i na povredu pravo na djelotvoran pravni lijek, te nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatraju da apelanti nisu dokazali da su ispunjeni uslovi da ih redovni sudovi oslobode od obaveze plaćanja sudskih taksi, pa se ne može zaključiti da je primjena odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o sudskim taksama u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/19 (G. D. i N. K. S.) | Sudska praksa | Aktio