Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-638/18 (Đ. Š.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-638/18

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 638/18, rješavajući apelaciju Đanira Šakraka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đanira Šakraka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 287476 17 Gž2 od 7. novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đanir Šakrak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 287476 17 Gž2 od 7. novembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i E. V. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 23. i 24. jula 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 5. odnosno 16. augusta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilac je 17. marta 2006. godine podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete (a sve povodom štetnog događaja koji se dogodio 11. aprila 2004. godine i povodom kojeg je apelant proglašen krivim Presudom Općinskog suda broj K-631/04-B od 15. juna 2005. godine).

6. Nakon podnošenja tužbe, a zbog činjenice da je u međuvremenu ukinuta klauzula pravomoćnosti Presude Općinskog suda broj K-631/04-B od 15. juna 2005. godine (iz koje je tužilac derivirao materijalno-pravni osnov utuženja), postupak u predmetnoj pravnoj stvari je prekinut rješenjem Općinskog suda od 6. marta 2007. godine, protiv kojeg rješenja nije izjavljena žalba, te je cijeli postupak bio u prekidu sve do 19. aprila 2012. godine kada je taj sud primio tužiočev podnesak kojim obavještava sud da su prestali razlozi zbog kojih je postupak prekinut.

7. Postupajući po prijedlogu tužiočevog punomoćnika za nastavak postupka, Općinski sud je dopisima zatražio od tužiočevog punomoćnika da dostavi Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 K 011152 09 Kžk od 8. novembra 2011. godine, te je nakon dostave te presude i obavijesti o pravomoćnosti, zakazao pripremno ročište za 11. februar 2013. godine, koje je odloženo za 10. juni 2013. godine, odnosno odloženo za 4. decembar 2013. godine.

8. Pripremno ročište je održano 4. decembra 2013. godine, te je ročište za glavnu raspravu zakazano za 31. januar 2014. godine, pa je nakon provedenih dokaza čitanja materijalne dokumentacije, saslušanja stranaka, svjedoka, te vještačenja po vještaku specijalisti neuropsihijatrije A. K. i saslušanja tog vještaka Općinski sud zaključio glavnu raspravu 4. septembra 2015. godine.

9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 287476 06 P od 29. septembra 2015. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelant da mu isplati nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka, sve pobliže precizirano u izreci presude.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 287476 16 Gž od 8. aprila 2016. godine tužiočeva žalba je uvažena, pa je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 287476 16 P 2 od 31. marta 2017. godine obavezan je apelant da tužiocu isplati nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 10.255,00 KM, od čega na ime pretrpljenog straha iznos od 7.500,00 KM, na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 255,00 KM i na ime umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. marta 2006. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, a sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istovremeno, tužilac je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Također je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da se 11. aprila 2005. godine desio kritični događaj u kojem je tužilac zadobio tjelesne povrede, te da je Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj K-631/04-B od 15. juna 2005. godine apelantu izrečena uvjetna osuda za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona FBiH. Nadalje, ukazano je da je u toku postupka proveden dokaz vještačenja po vještaku specijalisti neuropsihijatrije A. K., u čijem nalazu i mišljenju je navedeno da je kod tužioca nastupilo umanjenje opće životne sposobnosti od 25%, te je nalaz sačinjen na okolnosti pretrpljenog straha i pretrpljenih bolova. Isto tako, navedeno je da je odredbama člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi proglašen krivim parnični sud vezan u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, dok je odredbama člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) navedeno da ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi izuzev ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. U vezi s tim, navedeno je da je iz pravomoćne krivične presude nesporno utvrđeno da se kritične prilike desio događaj u kojem je tešku tjelesnu povredu zadobio tužilac i da je ovom događaju prethodila rasprava između tužioca, saslušanog svjedoka D. Z., te apelanta i da je odlukom krivičnog suda pravomoćno utvrđena apelantova krivica za nanošenje teške tjelesne povrede tužiocu. Općinski sud je također istakao da je odluku kao u izreci presude donio, između ostalog, i cijeneći provedene dokaze saslušanja tužioca i apelanta u svojstvu parničnih stranaka, te saslušanja svjedoka D. Z. Najzad, istaknuto je da kako tužilac predmetnom tužbom potražuje naknadu nematerijalne štete od apelanta, to je Općinski sud, odlučujući o visini nematerijalne štete za tužioca, imao u vidu odredbe čl. 200. i 192. stav 1. ZOO, te odredbe člana 127. ZPP ocjenjujući značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 287476 17 Gž2 od 7. novembra 2017. godine tužiočeva žalba je odbijena kao neosnovana, dok je apelantova žalba djelimično uvažena tako što je prvostepena presuda preinačena tako da je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete ukupno isplati iznos od 6.655.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. marta 2006. godine do isplate, od čega po osnovu pretrpljenog straha da isplati iznos od 3.600.00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

14. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu kompetentnosti profesora – doktora A. K. za vještačenje u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, ukazano je da se taj vještak nalazi na listi stalnih sudskih vještaka iz oblasti medicine – neuropsihijatrije, pa je ovlašten za davanje nalaza i mišljenja na okolnosti trajanja intenziteta straha, pretrpljenog bola, umanjenja opće životne aktivnosti. Nadalje, navedeno je da imenovani vještak, suprotno žalbenim navodima, nije davao svoje mišljenje o vrsti povreda ili uzročno-posljedičnoj vezi s apelantovim radnjama, već je na osnovu medicinske dokumentacije cijenio intenzitet i trajanje bola i straha, kao i duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je imenovani vještak ljekar specijalista neuropsihijatar, čija je uža specijalnost neurologija i psihijatrija, zbog čega su žalbeni navodi neprihvatljivi. Također je istaknuto da predmetno vještačenje, kao i ocjena nalaza i mišljenja koju je iznio prvostepeni sud nije dovela do netačnog i nepotpunog činjeničnog stanja, kako se to navodi u apelantovoj žalbi. Isto tako, ukazano je da su taj nalaz i mišljenje pročitani na glavnoj raspravi, a prisutni punomoćnici nisu imali primjedbi na taj nalaz. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nakon izvršenog uvida u izjašnjenje imenovanog vještaka u pogledu posljedica koje su nastale kod tužioca, a ogledaju se i u umanjenju opće životne sposobnosti, smatra da je imenovani vještak odgovorio na sva postavljena pitanja, te se decidirano izjasnio da je 25% umanjenja opće životne aktivnosti nastupilo isključivo kao posljedica povrede, te da u tome ne učestvuje posttraumatski stresni poremećaj od kojeg se tužilac ranije liječio. U vezi s tim, navedeno je da je svoj nalaz vještak dao na osnovu kompletne medicinske dokumentacije koja obuhvaća više nalaza, kao i procjenu kliničkog psihologa od 5. decembra 2011. godine koji je potvrdio da pacijent funkcionira na znatno nižem nivou efikasnosti. Najzad, ukazano je da je suprotno žalbenim navodima prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 200. ZOO kada je tužiocu dosudio naknadu nematerijalne štete u visini koja je određena u izreci pobijane presude. Shodno tome, navedeno je da je pravilna ocjena prvostepenog suda da tužiocu na ime umanjenja opće životne sposobnosti od 25% pripada naknada u određenom novčanom iznosu, kao i da je prvostepeni sud pravilno odmjerio naknadu za fizičke bolove prema njihovom intenzitetu i trajanju. Na kraju, Kantonalni sud je istakao da tužiocu na osnovu pravilne primjene odredbe člana 200. ZOO u vezi s Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine pripada naknada na ime pretrpljenog straha u iznosu od 3.600,00 KM. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog toga što je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa (ZPP i ZOO). Apelant, također, ukazuje da se navedeno posebno odnosi na dio žalbenih razloga kojima je ukazano da vještak A. K. nije bio podobno dokazno sredstvo za utvrđivanje posljedica kranijalnih povreda tužioca zato što nema priznatu specijalnost iz oblasti neurologije, nego neuropsihijatrije, a koje žalbene razloge je Kantonalni sud potpuno pogrešno shvatio kao da je njima osporena kompetentnost vještaka u oblasti za koju je vještak, a ne u oblasti neurologije u čijem domenu se nalazi utvrđivanje umanjenja opće životne aktivnosti kao posljedice povreda koje je zadobio tužilac. Naime, apelant tvrdi da tako iznesene, kao i brojne druge žalbene razloge Kantonalni sud u cijelosti zanemaruje ili umjesto suštinskih razloga zasnovanih na dovođenju u vezu činjenica koje proizlaze iz pojedinih dokaza i navoda žalbe iznosi samo apstraktne i stereotipne konstrukcije. Apelant, također, navodi da proizvoljna primjena materijalnog prava proizlazi iz činjenica što je Kantonalni sud, u postupku odlučivanja o žalbi, gotovo pa kao tarifnik primijenio Orijentacione kriterije Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, zanemarujući čitav niz činjenica i okolnosti iz kojih slijedi da kod tužioca postoje ranija oboljenja koja stoje u direktnoj vezi s pretrpljenim strahom i umanjenjem opće životne aktivnosti. Isto tako, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je postupak trajao od 2006. godine, a uslijed čega on trpi štetu u vidu zakonske zatezne kamate koju mora da plati na dosuđene iznose naknade štete, pa je u skladu s tim istakao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 7.000,00 KM.

II.Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima koji su izneseni u osporenoj presudi, te smatra da presudom tog suda nije došlo do povrede apelantovih navedenih prava.

17. Općinski sud je detaljno opisao hronološki tok postupka, te naveo da je postupao u skladu sa zakonom i da nije došlo do povrede prava koja je apelant naveo.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti po svojoj ocjeni.

Član 379. stav (2) (2)Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donijeta odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.

Član 380. stav (1) (1)Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 287476 17 Gž2 od 7. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantov zastupnik je navedenu presudu Kantonalnog suda primio 6. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a) U odnosu na primjenu prava

28. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na obrazloženje presude Kantonalnog suda iz kojeg slijede precizni razlozi zbog kojih je apelant obavezan na isplatu naknade na ime nematerijalne štete. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz navedene presude slijedi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 200. ZOO kada je tužiocu dosudio naknadu nematerijalne štete, odnosno da je vještak A. K. ovlašten za davanje nalaza i mišljenja na okolnosti trajanja intenziteta straha, pretrpljenog bola, umanjenja opće životne aktivnosti, kao i da mu je uža specijalnost neurologija, tj. da se taj vještak nalazi na listi stalnih sudskih vještaka iz oblasti medicine – neuropsihijatrije. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljno jasno obrazloženje, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim budući da je ovako obrazloženje zasnovano na detaljno utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama.

30. S obzirom na navedeno, te praksu Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud ocjenjuje da apelacija u pogledu primjene materijalnog prava nije osnovana.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku

31. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38).

32. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku tužba podnesena 17. marta 2006. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 7. novembra 2017. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 11 godina i sedam mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio prekinut rješenjem Općinskog suda od 6. marta 2007. godine, što je Općinski sud objektivno sprečavalo da postupa u predmetu sve do 19. aprila 2012. godine kada je tužiočev punomoćnik predložio nastavak predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da sud za vrijeme prekida postupka ne može preduzimati nikakve procesne radnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao 11 godina i sedam mjeseci, a relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka je šest godina i šest mjeseci.

33. Nadalje, Ustavni sud nalazi da u postupku izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, da su saslušane stranke, svjedok, te da je izvršeno vještačenja po vještaku specijalisti neuropsihijatrije A. K. Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu.

34. Ustavni sud zatim zapaža da su sudovi u relevantnom periodu donijeli pet odluka (tri meritorne i dvije procesne). Naime, prvostepeni postupak nakon podnošenje tužbe pred Općinskim sudom trajao je do prekida postupka jednu godinu, a nakon prekida postupka (od 19. aprila 2012. godine) tri godine i pet mjeseci, dok je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Nakon toga, ponovni prvostepeni postupak je trajao 11 mjeseci, a žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao sedam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude u ponovnom postupku).

35. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi donijeli tri meritorne i dvije procesne odluke, te da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kada je jasno obrazloženo, zbog čega je apelant obavezan na isplatu naknade na ime nematerijalne štete, kao i visina dosuđene naknade, te kada su jasno obrazloženi apelantovi prigovori u vezi s vještakom neuropsihijatrom. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od šest godina i šest mjeseci donijeli tri meritorne i dvije procesne odluke, odnosno kada nije utvrđeno da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-638/18 (Đ. Š.) | Sudska praksa | Aktio