Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3435/19 ("Elta-Mt" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3435/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3435/19, rješavajući apelaciju "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Elta- Mt" d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 136760 19 Rev od 9. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 136760 15 Pž od 4. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 136760 12 Ps od 19.
juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 30. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 136760 19 Rev od 9. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 136760 15 Pž od 4. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 136760 12 Ps od 19. juna 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi/protivtužilac (BHB CABLE TV d.o.o. Lukavac) da apelantu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su 10. februara 2003. godine Telefonkomerc d.o.o. Tuzla i apelant zaključili Ugovor o zajedničkoj izgradnji glavne stanice i mreže kablovske TV Lukavac kojim su ugovorili finansiranje izgradnje TV kablovske mreže u omjeru 50:50 %, te odredili da će po završenoj izgradnji kablovska mreža ostati u zajedničkom vlasništvu. Nadalje je naveo da je ugovorom od 15. februara 2004. godine Telefonkomerc d.o.o. Tuzla prenio na tuženog svoj suvlasnički udio od 50 % na predmetnoj kablovskoj mreži i sva prava po tom osnovu, te da su apelant i tuženi 19. avgusta 2005. godine zaključili Ugovor o zajedničkom upravljanju mreže kablovske u Lukavcu. Ovim ugovorom je određeno da obje ugovorne strane imaju idealan suvlasnički dio u omjeru 50:50% kablovske mreže Lukavac i jednaka prava u odnosu na upravljanje kablovskim sistemom i naplatu priključne takse, da je svaki korisnik s parnim brojem apelantov korisnik, a svaki korisnik s neparnim brojem je korisnik tuženog, da su na dan potpisivanja navedenog ugovora obje ugovorne strane imale jednak broj korisnika, te da će svaki parni korisnik potpisati ugovor s apelantom a neparni korisnik s tuženim. Vrhovni sud je nadalje naveo da su apelant i tuženi 1. februara 2007. godine zaključili Aneks ugovora o zajedničkom upravljanju mreže kablovske televizije u Lukavcu kojim su izmijenili član 3. osnovnog ugovora od 19. avgusta 2005. godine na način da će od dana potpisivanja ovog aneksa kablovskim sistemom upravljati tuženi, dok su članom 2. Aneksa regulisali da će zaključno s danom potpisivanja aneksa zapisnički biti konstatovan konačan broj pretplatnika koji su odnedavno pretplatnici tuženog, te da se na osnovu razlike u broju ugovora jedne i druge ugovorne strane ima vršiti i raspodjela troškova između obje strane. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, jer su navedenim Aneksom ugovora sadržajno na drugačiji način uređeni odnosi između apelanta i tuženog, a što se naročito odnosi na pitanje broja pretplatnika, novih pretplatnika, te pitanje naplate pretplate od postojećih pretplatnika, kao i raspodjelu troškova. Vrhovni sud naveo da to podrazumijeva da su tom regulativom apelant i tuženi odstupili od principa sadržanog u osnovnom ugovoru da svaka ugovorna strana ima jednak broj pretplatnika, te naglasio da apelant nije mogao tužbeni zahtjev zasnovati na odredbama osnovnog ugovora, jer nije dokazao da je ovaj Aneks ugovora stavljen van snage, što znači da isti egzistira i vezuje ugovorne strane. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te ističe da mu je povrijeđeno „pravo na pravično suđenje i u aspektu dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene konačne odluke dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-281/18 od 10. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantove navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević