Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1273/18 (S. K.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Nematerijalna šteta
  • Ništavost
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Nekretnina
  • Eksproprijacija
  • Građevinsko zemljište
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1273/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1273/18, rješavajući apelaciju Sabahudina Kasumića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Sabahudin Kasumić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 135081 17 Rev od 22. decembra 2017. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Sabahudinu Kasumiću isplati iznos od 975,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sabahudina Kasumića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 135081 17 Rev od 22. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 135081 16 Gž 3 od 18. januara 2017.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 135081 15 P 3 od 21. aprila 2016. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sabahudin Kasumić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 135081 17 Rev od 22. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 135081 16 Gž 3 od 18. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 135081 15 P 3 od 21. aprila 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, KJKP „Pokop“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Kantona Sarajevo- Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je 3. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i drugotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. septembra 2019. do 3. oktobra 2019. godine.

4. Trećetužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Tok postupka

6. Apelant i M.K. (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 18. januara 2005. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi naknade štete.

7. Općinski sud je 27. januara 2014. godine donio prvostepenu presudu kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev.

8. Odlučujući po žalbi tužitelja i tuženih, Kantonalni sud je 15. decembra 2014. godine donio rješenje kojim se žalbe uvažavaju, prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Općinski sud je 1. jula 2015. godine donio prvostepenu presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev.

10. Odlučujući po žalbi tuženih, Kantonalni sud je 28. oktobra 2015. godine donio rješenje kojim se žalbe uvažavaju, prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. Općinski sud je 21. aprila 2016. godine donio osporenu presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev.

12. Odlučujući po žalbi tužitelja, Kantonalni sud je 18. januara 2017. godine donio presudu kojom se žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostepena presuda izuzev u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, koji je preinačen na način da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

13. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je 22. decembra 2017. godine donio osporenu presudu kojom se revizija odbija.

Osporene odluke

14. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 135081 15 P 3 od 21. aprila 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se obavežu tuženi da im solidarno isplate iznos od 1.018.888,00 KM na ime materijalne štete zbog bespravnog oduzimanja nekretnine, pobliže opisane u izreci presude, iznos od 941.320,00 KM na ime izmakle dobiti za utuženi period, iznos od 77.568,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime umanjenja imovine po okolnosti iznajmljivanja stanova za utuženi period, iznos od 800.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, te su tužitelji obavezani da tuženima nadoknade troškove parničnog postupka.

15. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da su tužitelji u tužbi naveli da je apelant stekao spornu nekretninu za vrijeme trajanja bračne zajednice sa M.K., te da se ta nekretnina nalazi u centru groblja „Stadion“, odnosno da nije u njihovom posjedu. Također su naveli da tuženi bespravno koriste spornu nekretninu, da nikada nisu donijeli nijednu odluku kojom bi regulirali njen status, niti isplatili naknadu za korištenje ili eksproprijaciju zbog kog razloga je na strani tužitelja nastupila materijalna šteta u vidu umanjenja imovine i izmakle koristi, kao i nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova. Općinski sud je utvrdio da je apelant zemljišnoknjižni vlasnik sporne nekretnine, dok je njegova bivša supruga (M.K.) njihov suvlasnik po imperativnim normama Porodičnog zakona koje propisuju pravo na bračnu stečevinu. Zatim, utvrđeno je da iz izvedenih materijalnih dokaza proizlazi da sporna nekretnina predstavlja gradsko građevinsko zemljište na kojem tužitelji zadržavaju pravo korišćenja, da je preko navedenih parcela sagrađeno groblje, te da sporna nekretnina formalno nije eksproprirana od tužitelja i njihovih pravnih prethodnika, niti je realiziran sporazum o naknadi za tu nekretninu. Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete, kako su to naveli tužitelji, s obzirom na to da nije proveden postupak eksproprijacije u formalnom smislu, već da se radi o faktičkoj eksproprijaciji. S tim u vezi je istakao da je tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete neosnovan, te da tužitelji imaju pravo na naknadu za provedenu faktičku eksproprijaciju po osnovu Zakona o eksproprijaciji. Pri tome je naglasio da tuženi nijednom radnjom nisu pokazali da žele bespravno oduzeti nekretninu od tužitelja i dodijeliti drugom radi stjecanja koristi, nego da su vršili sve radnje da se zemljište koje je bilo predviđeno za eksproprijaciju privede krajnjoj namjeni određenoj prema regulacionom planu koji je donijela trećetužena. Naveo je da je izgradnjom groblja sa potrebnom komunalnom infrastrukturom promijenjen karakter zemljišta preko koga prelazi to groblje, te da se više ne radi o privatnom, već o javnom dobru, kojim upravlja država putem svojih organa i javnih preduzeća. S tim u vezi je istakao da tužitelji imaju pravo na naknadu za ekspropriranu nekretninu, koje još uvijek nije utvrđeno, zbog kog razloga zastarjelost tog potraživanja nije mogla početi da teče. Općinski sud je, nadalje, naveo da je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje naknada na ime izmakle dobiti i umanjenja imovine po okolnosti iznajmljivanja stanova neosnovan. S tim u vezi je naglasio da se prilikom ocjenjivanja postojanja izmakle dobiti uzima u obzir samo dobit koja se mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, ili prema posebnim okolnostima slučaja, a ne apstraktna mogućnost da bi oštećenik ostvario korist da je izdavao nekretninu. Pri tome je istakao da iz izvedenih materijalnih dokaza proizlazi da tužitelji nisu dokazali da je na predmetnom zemljištu, u momentu kada je izvršena faktička eksproprijacija 2003. i 2004. godine, postojao bilo kakav stambeno-poslovni objekt uprkos činjenici da su za njega platili porez.

16. Općinski sud je, nadalje, ukazao da je odredbama čl. 63-71. Zakona o eksproprijaciji propisano da se postupak određivanja naknade za ekspropriranu nekretninu, u kome do dana stupanja na snagu tog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka, okončava po odredbama važećeg zakona, da je u slučaju ustanovljenja javnog dobra smanjena tržišna vrijednost zemljišta ili zgrada, te da se naknada određuje po postupku za određivanje naknade propisanom tim zakonom. Zatim, ukazuje se da taj postupak predviđa da se visina naknade u novcu za eksproprirane nekretnine određuje po tržišnoj cijeni, prema okolnostima u momentu zaključenja sporazuma o visini naknade, a ako sporazum nije postignut, prema okolnostima u momentu donošenja prvostepene odluke o naknadi, te da se naknada za eksproprirano poljoprivredno zemljište i građevinsko zemljište određuje u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta, ako zakonom nije drukčije propisano, pri čemu procjenu tržišne cijene vrši organ nadležan za utvrđivanje poreza na prenos apsolutnih prava na nekretninama. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev kao nedokazan, jer nije imao elemente da bi pravilno odmjerio visinu naknade za ekspropriranu nekretninu. U konačnici, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra ne proizlazi da su u ovom periodu tužitelji trpjeli duševne bolove izazvane činjenjem ili nečinjenjem tuženih, te da je vještak ostavio sudu da ocijeni da li su duševni bolovi posljedica trpljenja ponašanja tuženih. S obzirom na to da iz svih materijalnih dokaza proizlazi da su tužitelji za sporno zemljište platili svega 30.000,00 KM, da na njemu u momentu kupovine nije postojao stambeno-poslovni objekt, te da su tužioci bili pasivni u odnosu na traženje naknade za faktičku eksproprijaciju, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži naknada nematerijalne štete neosnovan.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 135081 16 Gž 3 od 18. januara 2017. godine odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda izuzev u dijelu odluke o troškovima postupka, koji je preinačen na način da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

18. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je sahranjivanjem za vrijeme rata na predmetnoj nekretnini izvršeno deposjediranje vlasnika, odnosno faktička ekproprijacija. Istakao je da navedeno proizlazi iz pravnog shvatanja usvojenog na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanom u Sarajevu 30. januara 2014. godine. Nadalje je naveo da iz izvedenih materijalnih dokaza proizlazi da su nakon rata Vlada Kantona Sarajevo putem Zavoda za izgradnju, prvotuženi i trećetužena nastavili da preduzimaju aktivnosti na privođenju namjeni faktičkog groblja na terenu radi izgradnje šehidskog groblja za šta, u konačnici, nije dato odobrenje trećetužene. S tim u vezi je istakao da je nesporna pasivna legitimacija na strani drugotuženog, ali da je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na prvotuženog i trećetuženu zbog nedostatka pasivne legitimacije. Pri tome je istakao da je u konkretnom slučaju irelevantno to što trećetužena nije izdala saglasnost, niti to što ekspropriranu nekretninu održava i faktički koristi prvotuženi. Kantonalni sud je, nadalje, naveo da je osnovan žalbeni navod da je sud, kada je osnov nesporan, a kada ne može da se utvrdi tačan iznos naknade, shodno odredbi člana

127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ovlašten da sam odredi visinu, te da je u konkretnom slučaju sud imao elemente za utvrđivanje pravične naknade. Međutim, Kantonalni sud je istakao da postupak deposjedovanja, za koji bi trebalo da odgovara drugotuženi, nije izvršen prema tužiteljima, već prema njihovim prednicima. S tim u vezi je istakao da, u vrijeme kada su tužitelji pravnim poslom stekli predmetnu nekretninu, ona već nije bila u faktičkom vlasništvu njihovih prednika, jer je već bila eksproprirana i na njoj se već nalazilo groblje. Pri tome je naglasio da je faktičkom eksproprijacijom predmetna nekretnina postala opće (javno) dobro, i to groblje koje je svakako izvan pravnog prometovanja i koje kao takvo nije moglo biti predmet kupoprodaje. Zatim je naglasio da je prometovanje zemljištem na kojem se nalaze ukopna mjesta protivno prinudnim propisima, i to odredbi člana 7. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora. Također je istakao da je takvo prometovanje protivno i moralu društva u kojemu su se 1992. godine desila takva stradanja grada da je u okviru uskog slobodnog prostora u kratkom vremenu bilo potrebno iznalaziti stalno nova mjesta za ukopavanja tijela umrlih i poginulih od kojih je jedno i predmetna nekretnina. Kantonalni sud je, nadalje, naveo da su tužitelji znali da se na predmetnoj nekretnini nalazi groblje prije podnošenja predmetne tužbe, a što proizlazi iz izvedenih materijalnih dokaza koji se odnose na upravne akte donesene radi izgradnje šehidskog groblja, kao i činjenice da je Regulacionim planom, koji se javno objavljuje, bila predviđena izgradnja groblja. Također je istakao da iz apelantovog iskaza proizlazi da je znao da kupuje dio groblja s obzirom na to da je naveo da je izvršio otkup predmetne nekretnine od suvlasnika „jer je uvjet Kantona da se izvrši eksproprijacija bio da razgovaraju samo sa jednim vlasnikom". Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je kupoprodajni ugovor kojim je apelant kupio predmetno zemljište apsolutno ništav, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je suprotan moralu i društvenom uređenju Bosne i Hercegovine, kao i navedenom imperativnom pravilu, a koje je ocijenio kao prethodno pitanje od kojeg zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Pri tome je istakao da član 109. ZOO ne daje ovlaštenje sudu da, suprotno odredbama ZPP, odlučuje o onome što nije u granicama zahtjeva koje su stranke stavile u postupku, ali da to ne znači da sudovi nisu ovlašteni da po službenoj dužnosti ocjenjuju da li je pravno valjan ili je ništav sporni pravni posao, ali razmatrajući ga samo kao prethodno pitanje od čijeg rješenja zavisi odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U konačnici, Kantonalni sud je zbog razloga koje je sud sam iznio, primjenom odredbe člana 226. ZPP, odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 135081 17 Rev od 22. decembra 2017. godine odbijena je revizija tužitelja, kao i njihov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje revizije.

20. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nije sporno da predmetne nekretnine nisu eksproprirane u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, da ranijim suvlasnicima nije utvrđena tržišna vrijednost zemljišta, niti da je realiziran sporazum o naknadi. Međutim, istakao je da su nižestepeni sudovi pravilno ustanovili da se u konkretnom slučaju radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji kod koje se ne traži da budući korisnik formalno eksproprira zemljište da bi vlasnik stekao pravo na novčanu naknadu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je izveo zaključak da se predmetni tužbeni zahtjevi, kako su ih postavili tužitelji, ne mogu tretirati kao zahtjevi za naknadu štete. Nadalje je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da odredba člana 109. ZOO ne daje ovlaštenje sudu da, suprotno odredbama ZPP, odlučuje o onome što nije u granicama zahtjeva koji su stranke stavile u postupku, ali da to ne znači da sud nije bio ovlašten da, u smislu navedene odredbe, po službenoj dužnosti ocjenjuje da li je pravno valjan ili ništav pravni posao (kupoprodajni ugovor), razmatrajući ga samo kao prethodno pitanje od čijeg rješavanja je zavisila odluka suda o osnovanosti konkretnih tužbenih zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da prednici tužitelja predmetnu nekretninu nisu mogli prenijeti na tužitelje, jer je već bila stavljena u funkciju javnog korištenja u općem interesu. S tim u vezi je istakao da je utvrđeno da se još 1992. godine predmetna nekretnina koristila za ukopavanje stradalih u Sarajevu, da su raniji vlasnici 1996. godine podnijeli tužbu za ekshumaciju tijela sa njihovog zemljišta i vraćanje zemljišta u prijašnje stanje ili isplatu vrijednosti nekretnine, a da tužitelji nisu dokazali da su u to vrijeme bili vlasnici i posjednici predmetnih nekretnina, da ih nisu stekli nasljeđivanjem, već pravnim poslom - kupoprodajnim ugovorom tek 2003. godine, kada je nekretnina već faktički bila eksproprirana i kada se na njoj nalazilo groblje. Pri tome je naglasio da je faktičkom eksproprijacijom koja je nastala ukopavanjem stradalih 1992. godine predmetna nekretnina postala opće (javno) dobro, u naravi groblje, koje nije moglo biti predmet kupoprodaje, te zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se takvo prometovanje protivi moralu društva. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da tuženi nisu proveli niti jedan postupak radi eksproprijacije predmetne nekretnine, niti su im dali ikakvu naknadu za bespravno oduzetu imovinu iako faktički onemogućavaju tužitelje da je koriste. Navodi da je lišen imovine a da to lišavanje nije provedeno pod uvjetima propisanim zakonom, odnosno da mu je imovina oduzeta bez ijednog postupka ili odluke nadležnog organa. Također, navodi da je upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama i da kao takav uživa pravo na imovinu zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da mu je to pravo povrijeđeno. U konačnici, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku s obzirom na to da predmetni postupak traje skoro 13 godina, te je tražio pravičnu naknadu u iznosu od 4.000.000,00 (četiri miliona) KM, što smatra pravičnom naknadom za oduzetu imovinu i njeno korištenje od tuženih. II.Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, te da, suprotno apelantovom stavu, pri donošenju te odluke nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer primjena prava nije bila proizvoljna. Također je naveo da je predmet na odlučivanje povodom revizije primio 22. decembra 2017. godine, te da je donio odluku u razumnom roku.

23. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do oduzimanja apelantove imovine, te da je ona i dalje na raspolaganju apelantu, u stanju u kakvom ju je i kupio, te da je cilj predmetne tužbe stjecanje dobiti od države.

24. Općinski sud je naveo da je prvostepenim presudama dva puta usvojen tužbeni zahtjev i da je te presude dva puta ukinuo drugostepeni sud. Navodi da je treći put odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i da su postupci po žalbi i reviziji trajali u više nego razumnim rokovima. Također je naveo da je taj sud, nakon donošenja odluke Kantonalnog suda od 28. oktobra 2015. godine, donio odluku u roku od nepunih šest mjeseci.

25. Prvotuženi je naveo da je nejasno šta, zapravo, apelant smatra povredom svog prava na imovinu, da prvotuženi nije ovlašten za provođenje postupka eksproprijacije, te da, ukoliko bi se u konkretnom slučaju radilo o povredi prava na imovinu, ono bi „pripadalo“ prethodnim vlasnicima, a ne apelantu. Naveo je da apelantova tvrdnja o povredi prava na pravično suđenje „ne stoji“.

26. Drugotuženi je naveo da ostaje kod svih navoda istaknutih u toku postupka, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu. Zatim je naveo da su redovni sudovi utvrdili i obrazložili da apelantu nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da potraživanje naknade radi izvršene faktičke eksproprijacije pripada isključivo ranijim suvlasnicima, te da je apelacija u tom dijelu neosnovana. Također je naveo da je tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja na ime materijalne i nematerijalne štete neosnovan s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije dokazan pravni osnov za to potraživanje. U konačnici je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na pravičnu suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je u konkretnom slučaju više puta donošena prvostepena presuda, koju je ukidao drugostepeni sud, odnosno da su preduzimane procesne radnje.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH" br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 - OUS, 34/16) glasi:

Član 63.

Visina naknade za eksproprisanu nekretninu određuje se u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi.

[…] Član 64.

Nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisanu nekretninu.

[…]

VII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 69.

Odredbe ovog Zakona primjenjuju se na započete postupke eksproprijacije u kojima nije do stupanja na snagu ovog Zakona donijeto konačno rješenje kao i na postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako to rješenje, odnosno odluka bude poništena ili ukinuta.

Član 70.

Odredbe ovog Zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivat će se i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona, ako naknada nije isplaćena, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.

Naknada iz stava 1. ovog člana tereti korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog sljednika.

Raniji vlasnik ima pravo podnijeti zahtjev za određivanje naknade u smislu stava 1. ovog člana u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

28. Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stvari na kojima postoji pravo vlasništva su u prometu.

Zakonom se može ograničiti ili zabraniti promet određenih stvari ako za to postoje razlozi koji se u civiliziranom društvu smatraju opravdanim.

Stvari u općoj upotrebi nisu u prometu.

29. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. […] Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

[…] VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 135081 17 Rev od 22. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Pravo na imovinu

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke vodio radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog faktičkog deposjedovanja nekretnina čiji je zemljišnoknjižni vlasnik apelant. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da je u predmetnom parničnom postupku utvrđeno da je ugovor na osnovu kojeg se apelant upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine ništav, jer je protivan prinudnim propisima i moralu. Također, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant u vrijeme zaključenja ugovora bio svjestan da je na predmetnoj nekretnini izgrađeno groblje na koji način je predmetna nekretnina u momentu kupovine već bila faktički eksproprirana zbog kog razloga ta nekretnina nije ni mogla biti predmet kupoprodaje. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema imovinu koja potpada pod opseg zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

42. Ustavni sud, in primo, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

43. Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

44. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji treba uzeti u obzir

45. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 18. januara 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 22. decembra 2017. godine, kada je donesena osporena presuda Vrhovnog suda, kao odluka o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku. Dakle, radi se o periodu od skoro 13 godina koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje prilikom ocjene trajanja predmetnog postupka.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

46. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku pokrenutom radi naknade štete, koji po zakonu nije hitne prirode. Ustavni sud, dalje, zapaža da se radi o složenom postupku, s obzirom na više parničnih stranaka, veći broj izvedenih materijalnih dokaza, saslušanih svjedoka, kao i tri provedena vještačenja. Kako je predmet postupka naknada štete, Ustavni sud ne nalazi da se radi o postupku koji je zahtijevao naročitu ekspeditivnost u postupanju, odnosno postupku koji je od posebnog značaja za apelanta.

47. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog parničnog postupka.

48. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Općinski sud, koji je, u prvom navratu, donio prvostepenu presudu nakon devet godina. Nakon toga redovni sudovi su u relativno kratkim rokovima donosili odluke. Na navedeni način Općinski sud je u odlučujućoj mjeri doprinio trajanju predmetnog postupka koji je na toj instanci, u prvom navratu, trajao ukupno devet godina, a Općinski sud nije naveo razloge koji bi opravdali dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Stoga, sagledajući postupak u cjelini, uprkos činjenici da se radi o složenom predmetu, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja predmetnog postupka od skoro 13 godina prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

49. Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.000.000,00 (četiri miliona) KM. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

50. S tim u vezi, s obzirom na to da se ne radi o hitnom postupku, te da je apelant došao do konačne odluke prije podnošenja apelacije, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 975,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

51. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je pravni posao putem kojeg je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini ništav, da je apelant u trenutku kupovine znao da je predmetna nekretnina već bila faktički eksproprirana, te da, stoga, nije mogla biti predmet kupoprodaje, tako da apelant nema imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, jer dužina trajanja predmetnog postupka od skoro 13 godina u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz ovog člana.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1273/18 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio