Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2584/18 (D. P.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2584/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2584/18, rješavajući apelaciju Draga Palije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draga Palije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 014281 17 Rev od 18. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Palija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Beograda Republika Srbija, kojeg zastupa Đorđe Krčmar advokat iz Gradiške, podnio je 3. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 014281 17 Rev od 18. januara 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 014281 13 P od 8. novembra 2013. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na osnovu održaja na nekretninama u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje su bliže označene u izreci presude, što je S.B. (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu presude u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina sa l/l dijela, kao i da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u u određenom novčanom iznosu roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušao više svjedoka i izvršio uvid u materijalne dokaze (spis tog suda u ostavinskom predmetu koje se vodio nakon smrti Đ.K. i A.K., te nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke), utvrdio da su predmetne nekretnine bile vlasništvo Đ.K., za čijeg se sina (LJ.K.) je bila udata P.K. koji su u braku stekli dvoje djece tj. A.K. i tuženu, a nakon što je Lj.K. poginuo P.K. je zaključila brak sa M.P, u kojem braku je rođen apelant, te da su svi živjeli u istom porodičnom domaćinstvu. Osnovni sud je, također, naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je apelant živio u porodičnom domaćinstvu sa roditeljima do početka sedamdesetih godina, tj. do 1972. godine, kada otišao da radi u Beograd. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da iz ostavinskog predmeta ovog suda broj 76 0 O 011938 12 O proizilazi da je nakon smrti Đ.K. vođen ostavinski postupak 2012. godine i da je za nasljednika na nekretninama iza ostavioca proglašena tužena kao unuka ostavioca, budući da je u međuvremenu njen brat A.K. umro. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da na strani apelanta ne postoji savjesnost posjeda vezano za predmetne nekretnine, a također taj uslov nije bio ispunjen ni na strani apelantovog oca M.P. čiji je apelant zakonski nasljednik. Naime, prema stavu Osnovnog suda, iz iskaza većine saslušanih svjedoka, koji se u potpunosti poklapaju sa sadržajem ostavinskih predmeta, proizilazi da je apelantov otac nesporno znao da nije vlasnik predmetnih nekretnina kada je počeo živjeti sa majkom apelanta i tužene, a pri tome on nije sam uživao predmetne nekretnine, već samo kao član porodičnog domaćinstva P.K. Osnovni sud je istakao da na navedeno ne može uticati ni činjenica što je M.P. ishodovao upis posjeda u katastarskom operatu na predmetnim nekretninama u svoje ime. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da u ovoj pravnoj stvari sud uzeo u obzir odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima (u daljem tekstu: ZSP) kojim su propisani uslovi za sticanje prava vlasništva na nekretninama održajem i gdje je navedeno da samostalan držalac nepokretnosti čija je državina savjesna stiče održajem svojinu nepokretnosti istekom 20 godina neprekidnog držanja. Budući da, prema stavu Osnovnog suda, rezultati dokaznog postupka ukazuju da državina apelantovog oca nije bila savjesna to nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva održajem ni u korist apelanta.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 OP 014281 14 Gž od 13. decembra 2016. godine uvažena je apelantova žalba te je prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je apelant stekao pravo vlasništva na osnovu održaja na predmetnim nekretninama, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu presude tog suda u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. Istom presudom obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka u određenom iznosu.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da apelant crpi svoja prava, tj. sticanje prava vlasništva održajem, iz ponašanja svog oca za kojeg tvrdi da je bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina preko 20 godina, te da su posjed i savjesnost nastavljeni i u apelantovom slučaju na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju kojim je apelant proglašen nasljednikom oca. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, nakon provedenih dokaza, nesporno utvrđeno da je na predmetnim nekretninama kao isključiv držalac do svoje smrti bio otac apelanta, pa su ispunjeni uslovi iz člana 58. ZSP, te je po osnovu održaja iza svog pretka apelant postao vlasnikom predmetnih nekretnina. Naime, prema stavu Okružnog suda, iz ostavinskog spisa nakon smrti A.K. (brata tužene) proizilazi da je između apelantovog oca i A.K. kao članova domaćinstva, izvršena faktička podjela u pogledu posjeda i korištenja predmetnih nekretnina, da je apelantov otac živio s njima u periodu od 1948. do 2006. godine, i da mu to niko nije osporavao. Stoga, Okružni sud je zaključio da je apelant dokazao savjesnost državine svog prednika pa su ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine održajem shodno odredbi člana 58. ZSP, a ranije člana 28. ZOSPO.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 76 0 P 014281 17 Rev od 18. januara 2018. godine usvojena je apelantova revizija, te je drugostepena presuda preinačena tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom iznosu.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na član 28. stav 4. ZOSPO, te je istakao da iz dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom proizlazi da je apelantov otac nakon ženidbe živio u zajedničkom porodičnom domaćinstvu zajedno sa majkom apelanta, tuženom i A.K., a da su nakon udaje tužene i odlaska apelanta iz domaćinstva, u zajedničkom domaćinstvu ostali sve do svoje smrti apelantovi roditelji i A.K. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelantov otac nije bio samostalni, niti isključivi držalac predmetnih nekretnina, već su svi članovi domaćinstva zajedno uživali, obrađivali i koristili predmetne nekretnine. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da sve do donošenja rješenja o nasljeđivanju kao načinu diobe, odnosno do 2012. godine kada je okončan ostavinski postupak nakon smrti vlasnika nekretnina Đ.K., nisu važila pravila o održaju u odnosu na nasljednike. Vrhovni sud je istakao da je apelantov otac, kao član porodičnog domaćinstva, zajedno sa suprugom P.K. i njenim sinom A.K. iz ranijeg braka, mogao imati samo sudržavinu tih nekretnina, a sudržavina ne vodi do sticanja svojine održajem. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da protek vremena, bez ispunjenja ostalih zakonskih uslova, nije dovoljan osnov za sticanje prava svojine održajem, te da u izvedenim dokazima nema uporišta zaključak drugostepenog suda da je nesporno da je apelantov otac bio isključivi držalac nekretnina do svoje smrti, da je bio savjestan držalac nekretnina, te da je izvršena „faktička" dioba nekretnina, na što revizija tužene osnovano ukazuje. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je upis apelantovog oca u katastarskom operatu kao posjednika nekretnina izvršen na osnovu aerofotogrametrijskog premjera 1957. godine, odnosno osnivanja katastra zemljišta za k.o. Kalenderi, jer je on tada bio “domaćin” na tom imanju, zajedno sa suprugom, ali se time ne dokazuje da je on samostalni i isključivi posjednik ovih nekretnina. Vrhovni sud je, također, zaključio da se iz izvedenih dokaza, pa ni iz iskaza saslušanih svjedoka, ne može zaključiti da je P.K. darovala apelantovom ocu predmetne nekretnine kao „svoj dio“ nasljeđa iza prvog muža, niti se može potvrditi postojanje usmenog ugovora o poklonu, na koji se apelant poziva, kao ni predaja tih nekretnina apelantovom ocu u isključivi posjed. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da kvalitet posjeda oca apelanta nije bio takav da bi mogao dovesti do sticanja prava svojine održajem, pa se na strani apelanta nisu ostvarile zakonom propisane pretpostavke za ovakav način sticanje prava svojine. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da odluka drugostepenog suda nije pravilna i zasnovana je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je reviziju tužene valjalo usvojiti i drugostepenu presudu preinačiti.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant smatra da je njegov otac bio savjesni posjednik predmetnih nekretnina više od 20 godina, budući da mu je predmetne nekretnine usmenim ugovorom poklonila supruga P.K., te da je apelant, kao nasljednik svog oca, shodno odredbama člana 58. ZSP, odnosno 28. ZOSP, a suprotno stavu Vrhovnog suda, stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Apelant je istakao da navedena činjenica proizilazi iz predloženih dokaza „koje Vrhovni sud nije pravilno cijenio“. Relevantni propisi
9. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-O.U.S.). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 58.
(1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.
(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.
(3) Vrijeme potrebno za održaj počinje da teče onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjeg dana potrebnog za održaj.
(4) U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.
(5) Uračunavanje vremena moguće je i ukoliko su držaoci različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su držali prethodnici sadašnjeg držaoca preračunava u vrijeme potrebno za održaj.
(6) Smatra se da je nasljednik savjesni držalac od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan držalac, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu.
(7) Na prekid, odnosno zastoj proteka vremena održaja shodno se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da apelant, kao nasljednik M.P., nije ispunio zakonske uslove za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama budući da iz dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom proizilazi da M.P. kao njegov pravni prednik nije bio samostalni držalac predmetnih nekretnina, jer je imao sudržavinu tih nekretnina zajedno sa drugim članovima porodice. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević