Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-805/19 (D. J.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-805/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-805/19, rješavajući apelaciju Dražena Jurišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dražen Jurišić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 187861 16 Gž od 5. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dražen Jurišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 21. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 187861 16 Gž od 5. decembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar) isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga po osnovu korištenja mobitel usluga u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav zahtjev-ugovor za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 4. avgusta 2012. godine zaključen između tužitelja i apelanta, te da isti ne proizvodi nikakva pravna dejstva, uz obavezu tužitelja da vrati apelantu dati iznos od 19 KM i da mu naknadi troškove parničnog postupka sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu nalaza i mišljenje vještaka grafologa te njegovog iskaza datog na glavnoj raspravi utvrdio da su potpisi na zahtjevu-ugovoru, na potvrdi od 28. maja 2012.godine, te na izjavi o saglasnosti od 4. avgusta 2012. godine autentični potpisi apelanta, te da potpis na izjavi od 4. avgusta 2012. godine (sadržine da apelant za vrijeme trajanja ugovorene obaveze plaća mjesečnu naknadu u iznosu od 15,00 KM) nije apelantov potpis, zbog čega je odbio zahtjev tužitelja za isplate po računima ispostavljenim za šesti i sedmi mjesec 2013. godine. Prvostepeni sud je naveo da je obavezao apelanta da tužitelju isplati dug za korištenje mobilnog telefona za sve mjesece u kojima je koristio mobilni telefon a visinu duga sud je utvrdio na osnovu ispostavljenih računa koje je tužitelj izveo kao dokaze tokom ovog postupka. Također, prvostepeni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 1., u vezi s članom 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Prvostepeni sud je naveo da tužitelju pripadaju troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.199,80 KM, a da je tužitelju dosudio troškove u iznosu od 683,80 KM, jer je ove troškove umanjio za iznos od 216,00 KM (za iznos od 18% koliki je apelantov uspjeh u ovoj pravnoj stvari) te za iznos od 300,00 KM koji trošak je imao apelant, bez kojih troškova apelant ne bi moga uspjeti ni u jednom dijelu u ovoj pravnoj stvari.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant potpisao navedeni ugovor, te naglasio da se na poleđini originala ovog ugovora nalazi i izvod iz Općih uslova pružanja telekomunikacionih usluga od strane tužitelja, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo (s obzirom da je predmetni ugovor pravno valjan) da je pravilan dosuđuju ći dio prvostepene presude u pogledu visine glavnog duga i zakonskih zateznih kamata na taj dug, jer se temelji na odgovaraju ćim dokazima u vidu računa dostavljenih apelantu po osnovu izvršenih usluga tužitelja, na čije pla ćanje mu se obavezao apelant potpisivanjem predmetnog ugovora. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov protivtužbeni zahtjev, jer se ne radi se o ništavom ugovoru. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da postoji i povreda prava na suđenje u razumnom roku jer je tužba od februara 2014. godine, da je drugostepeni sud o žalbi odlučivao tri godine, a da pravosnažna presuda donesena nakon proteka pet godina, te zatražio da mu se dosudi pravična novčana naknada u iznosu od 5.000,00 KM. Nadalje, apelant je naveo da „nižestepeni sud nije cijenio falsifikovanu izjavu o prihvatanju općih uslova tužitelja, a trebala je da bude osnov odbijanja tužbe …“, te da su sudovi donijeli pogrešnu odluku i u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka, jer apelant ima pravo na naknadu troškova postupka u procentu od 18,10% u kojem procentu je tužitelj izgubio u sporu, kao i na naknadu cjelokupnih troškova vještačenja koji su bili nužni.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao oko pet godina i devet mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije odluke na dvije sudske instance, što je po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević