Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3748/19 (A. D.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3748/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3748/19, rješavajući zahtjev Amire Džirlo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Amire Džirlo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Amira Džirlo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Suad Sultanić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. septembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 189724 18 Rev od 12. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 189724 14 Gž od 21. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 189724 11 P od 11. oktobra 2013. godine.

2. Apelantica je 8. oktobra 2019. godine zatražila donošenje privremene mjere navodeći da je „građanka u trećoj životnoj dobi sa malom penzijom“, kao i da suprotna strana vrši „satanske pritiske na sud i PIO MIO FBiH“ preko kojeg apelantica ostvaruje penziju. Iz navoda proizilazi da apelantica traži obustavu izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.

3. Općinski sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja (Općine Stari Grad) protiv apelantice radi isplate duga, kao i o protivtužbenom zahtjevu apelantice protiv tužitelja radi utvrđenja ništavosti ugovora, uz sudjelovanje umješača (Vakufske direkcije Sarajevo) na strani apelantice, donio presudu broj 65 0 P 189724 11 P od 11. oktobra 2013. godine. Navedenom presudom Općinski sud je djelimično uvažio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelanticu da na ime duga nastalog na ime korištenja tuđe stvari u periodu od 1. aprila 2008. godine do 19. marta 2013. godine isplati iznos od 7.153,54 KM sa zakonskom zateznom kamatom (pobliže označenom u stavu I izreke presude). Stavom II i III navedene presude usvojen je protivtužbeni zahtjev apelantice i utvrđeno je da je ništav Ugovor o zakupu poslovnih prostorija broj 01-05-1-0701/06 od 7. aprila 2006. godine, te je odlučeno da svaka stranka i umješač snose svoje troškove postupka.

4. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj kao zakupodavac sa apelanticom kao zakupoprimcem 7. aprila 2006. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija (pobliže označenih u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu poslovni prostor) za period 1. marta 2006. do 1. marta 2007. godine sa mogućnošću produženja odnosno do donošenja federalnog zakona o privatizaciji i restituciji, te je ugovorena visina zakupnine (62,00 KM/1 m2 ili 930 KM mjesečno plus PDV). Dalje, utvrđeno je da se predmetna poslovna prostorija nalazi na dvije katastarske čestice od kojih jedna ima površinu od 10 m2 i u zemljišnim knjigama je upisana kao državno vlasništvo na kojem je kao nosilac prava raspolaganja upisana Općina Centar Sarajevo, dok je druga nekretnina u površini od 5 m2 upisana kao vlasništvo džamije Kečedži Sinana u Sarajevu i da u naravi predstavljaju „dućan broj 21 “. Takođe je utvrđeno da je tužitelj pokrenuo postupak raskida ugovora i predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora u predmetu Općinskog suda broj 65 0 P 067098 08 P koji nije pravomoćno okončan, da tužena apelantica nije tužitelju predala poslovni prostor i da neplaćena zakupnina za period 1. aprila 2008. do 1. marta 2011. godine iznosi 38.083,50 KM, a za period od 1. aprila 2011. godine do 19. marta 2013. godine iznosi 64.864,80 KM. Općinski sud je također utvrdio je umješač kao zakupodavac sa apelanticom kao zakupoprimcem zaključio 3. januara 2010. godine ugovor o zakupu poslovnog prostor (označen kao k.č. broj 10, dućan, ukupne površine 5,6 m2, upisan u zk. uložak broj 25 KO SP Mahala XXXII, u naravi vakuf džamije Kečedži Sinana koji se nalazi u ulici Đulagina broj 8. Sarajevo), od 1. januara 2010. godine do 31. decembra 2010. godine, uz mogućnost produženja istog, te da je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 20,00 KM koja nije tržišna jer Vakuf nije u posjedu navedenog poslovnog prostora.

5. Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja primjenom odredbi Člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao apelanticu da na ime korištenja tuđe stvari isplati tužitelju iznos kao u izreci presude primjenjujući odredbe Odluke tužitelja o dodjeli u zakup poslovnih prostora i visni i načinu plaćanja zakupnine, prema kojima najniža visina zakupnine za II zonu iznosi 8,00 KM/m2 što za 15 m2 predmetnog poslovnog prostora mjesečno iznosi 120,00 KM. S druge strane, Općinski sud je usvojio protivtužbeni zahtjev apelantice uz zaključak da je predmetni ugovor o zakupu u smislu člana 103. stav 1. ZOO ništav, jer je protivan odredbama člana 16.a) stav 1. tačka 6. i stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti prema kojim odredbama se poslovne prostorije pribavljene u društvenu svojinu nacionalizacijom ne mogu davati u zakup.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 189724 14 Gž od 21. juna 2018. godine uvažena je žalba tužitelja i preinačena je prvostepena presuda na način što je obavezana apelantica da tužitelju po osnovu neplaćene zakupnine za predmetni poslovni prostor, za period od aprila 2008. godine do 19. marta 2013. godine, isplati iznos od 64.197,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama (pobliže označenim u izreci presude), dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice. Istom presudom odbijene su žalbe apelantice i umješača kao i njihovi zahtjevi za naknadu troškova parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe člana 16.a) Zakona o prometu nepokretnosti, koja reguliše raspolaganje imovinom koja je u društvenu svojinu pribavljena, između ostalog, na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. S tim u vezi Kantonalni sud je citirao odredbe člana 12. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i istakao da iz sadržaja zk. uloška za predmetne poslovne prostorije ne proizilazi da je sporni poslovni prostor upisan u zemljišne knjige kao posebni dio zgrade, već da se radi o samostalnoj građevini zvanoj „dućan" koji je srušen 1980-ih godina i na istom mjestu izgrađena nova samostalna poslovna prostorija. Obzirom da takvi poslovni prostori nisu obuhvaćeni zabranom davanja u zakup u smislu odredbe čiana 16.a) Zakona o prometu nepokretnosti Kantonalni sud je zaključio da navedeni ugovor nije protivan prinudnim propisima i nije ništav, te je prvostepenu presudu preinačio na način što je odbio protivtužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora. Budući da je utvrđeno da navedeni ugovor nije ništav, kao i da se apelantica nije pridržavala ugovorenih odredbi u vezi sa plaćanjem zakupnine, Kantonalni sud je primjenom odredbi člana 5. stav 1. i člana 19. Zakona o zakupu poslovnih prostorija usvojio tužbeni zahtjev i naložio apelantici isplatu zakupnine u iznosu od 64.197,50 KM u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 189724 18 Rev od 12. jula 2019. godine djelimično je usvojena revizija apelantice i preinačena je drugostepena presuda na način što je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 7.153,54 KM, dok je u preostalom dijelu odbijena revizija.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava obavezao apelanticu na plaćanje činidbe koja je dospjela do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda. Vrhovni sud je istakao da se pravo vlasništva po samom zakonu stiče, između ostalog, i stvaranjem nove stvari (član 24. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), te da iz utvrđenja drugostepenog suda proizilazi da je 1980. godine „Sarajevostan“ srušio magazu i na istom mjestu napravio predmetni poslovni prostor površine 15 m2 (koji je predmet zakupa) koji nije upisan u zemljišnu knjigu, već se vodi upisan kao posjed tužitelja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u situaciji kada zemljišnoknjižno stanje ne odgovara vanknjižnom stanju nekretnine, prednost se daje sticanju po materijalnom pravu, tako da u konkretnom slučaju nije postojala zapreka iz člana 16. a) Zakona o prometu nepokretnosti da se zaključi punovažan ugovor o zakupu koji je stvorio prava i obaveze za ugovorne strane (član 148. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju imao u vidu odredbu člana 124. ZOO koja u dvostrano obaveznim ugovorima (kao što je predmetni) propisuje pravilo vansudskog raskida ugovora prostom izjavom. Obzirom da je tužitelj pismeno obavijestio apelanticu 7. marta 2008. godine da jednostrano raskida ugovor o zakupu, to je na taj način predmetni ugovor prestao postojati navedenog datuma (član 132. stav 1. ZOO), dok Presuda kojom je utvrđeno da je ugovor o zakupu prestao da postoji nema konstitutivno dejstvo već deklaratorno i njome je samo potvrđeno da je ugovor o zakupu prestao postojati 7. marta 2008. godine. Shodno izloženom, Vrhovni sud je zaključio da za period postavljenog tužbenog zahtjeva (od 1. aprila 2008. godine do 19. marta 2013. godine) visina tužbenog zahtjeva ne može se zasnovati na ugovoru o zakupu koji je ranije prestao postojati, već samo na objavljenim odlukama tužitelja iz 2005. i 2010. godine prema kojima najniža visina zakupnine za drugu zonu iznosi 8,00 KM/m2 što za 15 m2 površine i period postavljenog tužbenog zahtjeva nominalno iznosi 7.153,54 KM.

10. Apelantica smatra da su osporenim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelantica je navela hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći da su redovni sudovi, pogrešnom primjenom materijalnog prava, povrijedili navedena prava apelantice kada su je obavezali da tužitelju plati naknadu za korištenje nepokretnosti koja nije bila u vlasništvu tužitelja.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je „građanka u trećoj životnoj dobi sa malom penzijom“, što u okolnostima konkretnog slučaja, samo po sebi, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelanticinih navoda proizilazi da apelantica u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi se obustavilo izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji, dok u podnesenom zahtjevu apelantica, osim tvrdnje da je „građanka u trećoj životnoj dobi sa malom penzijom“, ne navodi štetne posljedice koje bi eventualno mogle nastupiti ako se ne obustavi izvršenje presude Vrhovnog suda, koja tvrdnja sama po sebi, kako je već rečeno, ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelantica osim zahtjeva iz kojeg proizilazi da traži obustavu izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji, nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelantica u konkretnom slučaju ničim nije dokazala da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3748/19 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio