Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-354/18 (M. B.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Disciplinski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-354/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-354/18, rješavajući apelaciju Mirjane Bradvica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Bradvica podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 028690 16 Rsž od 30. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Bradvica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Davor Kovač i Lujo Herceg, advokati iz Ljubuškog, podnijela je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 028690 16 Rsž od 30. oktobra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Rs 029690 15 Rs od 8. septembra 2016. godine, utvrđeno je da su nezakonita rješenje Disciplinskog vijeća Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Disciplinsko vijeće) od 6. oktobra 2015. godine i rješenje Komisije za žalbe državne službe Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Komisija) od 10. novembra 2015. godine, pa se kao takva poništavaju. Presudom je dalje naloženo Zapadno-hercegovačkom kantonu–Ministarstvo unutrašnjih poslova Zapadno-hercegovačkog kantona–Vlada–Komisija za žalbe državne službe Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime obustavljene plate za period od tri mjeseca isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve bliže opisano u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica postavljena na radno mjesto šef Odsjeka plansko-analitičkih poslova i odnosa sa javnošću u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Odsjek). Dalje je naveo da je apelantica rješenjem Disciplinskog vijeća od 6. oktobra 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem Komisije od 10. novembra 2015. godine, proglašena disciplinski odgovornom i izrečena joj disciplinska kazna u iznosu od 30% od mjesečne plate za razdoblje od tri mjeseca, zbog povrede službene dužnosti neizvršavanja povjerenih poslova i zadataka, na način što je odbila zaprimiti zahtjeve za isplatu jednokratne novčane pomoći članova uže porodice preminulih zaposlenika Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadno-hercegovačkog kantona, iako su ti predmeti bili signirani na Odsjek. Navedenim postupanjem je apelantica, kao šef Odsjeka, počinila tešku povredu službene dužnosti koja je propisana članom 61. stav 4. tačka a) Zakona o državnim službenicima u tijelima državne službe u Zapadno-hercegovačkom kantonu (u daljnjem tekstu: Zakon o službenicima) i člana 17. stav 1. Uredbe o pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u tijelima državne službe u Zapadno-hercegovačkom kantonu (u daljnjem tekstu: Uredba). Općinski sud je ukazao da je u postupku utvrđeno da u Odsjeku nisu popunjena radna mjesta, pa ni radno mjesto Viši stručni suradnik za pravne poslove koji bi odlučivao o predmetnim zahtjevima za isplatu jednokratne pomoć, da je apelantica po struci diplomirani ekonomista, da u drugim odsjecima postoje popunjena radna mjesta pravnika po struci, te da su o takvim i sličnim zahtjevima i ranije odlučivali državni službenici u drugim odsjecima.
4. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, nije logično da se ustrajava u pokretanju i vođenju disciplinskog postupka protiv apelantice zbog činjenice da je kao šef Odsjeka odbila zaprimiti navedene zahtjeve za jednokratnu novčanu pomoć koji su joj dostavljeni iz Pisarnice bez interne dostavne knjige, a koji zahtjevi zahtijevaju hitnost u rješavanju, a ona kao diplomirani ekonomista nije ovlaštena donositi upravne akte. Općinski sud je dalje istaknuo da je nesporno da apelantica „nije kriva“, da nije u njezinoj nadležnosti popunjavanje radnih mjesta u Odsjeku u kojem je šef, a koja radna mjesta su predviđena Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je citirao je čl. 17. i 46. Uredbe, te zaključio da iz provedenih dokaza se sa sigurnošću može utvrditi da apelantica kao šef Odsjeka nema u opisu svog radnog mjesta rješavanje po zahtjevima za jednokratnu novčanu pomoć niti sličnim zahtjevima koja zahtijevaju donošenje upravnih rješenja. Istaknuto je i da u Odsjeku nije popunjeno radno mjesto državnog službenika koji bi trebao rješavati o takvim i sličnim zahtjevima i da je to sve bilo poznato podnosiocu disciplinske prijave, a ipak je u odsutnosti sekretara Ministarstva kao neposredno nadređenog apelantici, podnesene zahtjeve za jednokratnu novčanu pomoć signirao na Odsjek. Po mišljenju Općinskog suda, navedene okolnosti isključuju disciplinsku odgovornost apelantice kao šefa Odsjeka, radi čega je usvojen tužbeni zahtjev apelantice u skladu sa članom 46. stav l. tačka c) Uredbe u vezi sa članom l7. stav l. i članom 61. Zakona o službenicima. Kako je apelantici nakon konačnosti disciplinskog rješenja umanjena plaća za 30% za tri mjeseca, a u predmetnom postupku utvrđeno da je doneseno disciplinsko rješenje nezakonito, Općinski sud je obavezao tuženu da apelantici vrati obustavljene iznose plaće, u skladu sa članom 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, jer je otpao pravni osnov za obustavu plaće.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 Rs 028690 16 Rsž od 30. oktobra 2017. godine, uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelantica postavljena na radno mjesto šef Odsjeka i da je Odsjek, prema odredbama Pravilnika, nadležan i za rješavanje zahtjeva za jednokratnu novčanu pomoć, kao u konkretnom slučaju. Dalje je naveo da signiranje pošte podrazumijeva raspoređivanje akta odnosno predmeta na organizacione jedinice, te da kad se završi signiranje pošte, akti odnosno predmeti predaju se ovlaštenom službeniku pisarnice koji ih nakon zavođenja i združivanja dostavlja u rad nadležnim organizacionim jedinicama, kako je to određeno odredbama Uputstva o načinu obavljanja kancelarijskog poslovanja u tijelima uprave i službama za upravu u Zapadno-hercegovačkom kantonu. Istaknuo je i da šef Odsjeka, u ovom slučaju apelantica, neposredno rukovodi Odsjekom i s tim u vezi organizira, objedinjava i usmjerava rad Odsjeka, raspoređuje poslove na izvršitelje u Odsjeku, odgovorna je za pravovremeno, zakonito, pravilno i kvalitetno obavljanje poslova iz nadležnosti Odsjeka, daje upute za rad i pruža neposrednu stručnu pomoć izvršiteljima, kako je to sve određeno odredbama člana
13. Pravilnika. Kantonalni sud je ukazao da će mjerodavno tijelo donijeti odluku o oslobađanju od odgovornosti državnog službenika u slučaju ako postoje okolnosti koje isključuju disciplinsku odgovornost državnog službenika (član 46 tačka c) Uredbe). Dalje je naveo da, prema odredbama člana 4. Uredbe, državni službenik ne odgovara disciplinski, ako u vrijeme izvršenja povrede službene dužnosti, nije bio uračunljiv ili je bio u stvarnoj zabludi ili u pravnoj zabludi. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, okolnosti koje navodi prvostepeni sud nisu okolnosti koje bi isključivale apelantičinu disciplinsku odgovornost. Zbog toga je Kantonalni sud uvažio žalbu tužene, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelantice.
7. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije primijenio niti jedan relevantan zakonski propis, konkretno Zakon o službenicima, te da se isključivo poziva na odredbe Uredbe, i to potpuno proizvoljno. S tim u vezi, obrazlaže da je proglašena disciplinski odgovorna za težu povredu službene dužnosti iz člana 61. stav 4. tačka a) Zakona o službenicima, a drugostepeni sud se, odlučujući o žalbi, poziva na odredbu člana 46. Uredbe, koja uređuje oslobađanje od disciplinske odgovornosti državnog službenika za lakše povrede službene dužnosti. Proizvoljnost u primjeni materijalnog prava nalazi i u pogrešnom pristupu Kantonalnog suda u pogledu načina i mogućnosti oslobađanja od odgovornosti, te općenito pristupu disciplinske odgovornosti i uslovima pod kojima državni službenik može biti odgovoran, što je šire obrazložila u apelaciji. Posebno ističe da je drugostepeni sud trebao zauzeti stav da li je apelantica disciplinski odgovorna za učinjenu povredu službene dužnosti utvrđene zakonom nastale kao rezultat njene krivnje (član 61. stav 1. Zakona o službenicima), te odgovoriti na pitanje postojanje svih okolnosti predviđenih za oslobađanje od disciplinske dogovornosti iz člana 67. tač. a), b) i c).
8. Uredba o pravilima stegovnog postupka za stegovnu odgovornost državnih službenika u tijelima državne službe u Županiji Zapadno-hercegovačkoj („Narodne novine ŽZH“ broj 17/13), koja je objavljena na hrvatskom jeziku, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 4.
(Oslobođenje od stegovnog postupka) (1) Državni službenik ne odgovara stegovno, ako u vrijeme izvršenja povrede službene dužnosti, nije bio uračunljiv ili je bio u stvarnoj zabludi ili pravnoj zabludi.
(2) Utvrđivanje okolnosti iz stavka (1) ovog članka vrši se sukladno odredbama Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“; broj: 36/03, 37/03, 69/04, 18/05, 42/10 i 41/11).
Odjeljak B. Teške povrede službene dužnosti i stegovne kazne Članak 17.
(Neizvršavanje, nepravodobno, neuredno ili neodgovorno izvršavanje povjerenih poslova i zadataka u državnoj službi) (1) Državni službenik koji ne obavlja povjerene poslove i zadatke u državnoj službi ili ih obavlja nepravodobno, neuredno ili neodgovorno kaznit će se stegovnom kaznom novčane kazne do 30% od mjesečne plaće za razdoblje do šest mjeseci.
(2) Državni službenik koji je u prethodnom periodu od dvije godine već dva puta kažnjen za povredu službene dužnosti iz stavka (1) ovog članka, pa po treći put ponovi povredu, kaznit će se stegovnom kaznom prestanak radnog odnosa u državnoj službi.
ODJELJAK A. PRVOSTUPANJSKI STEGOVNI POSTUPAK ZA LAKE POVREDE SLUŽBENE
DUŽNOSTI
[…] Članak 46.
(Oslobađanje od odgovornosti državnog službenika) Rukovoditelj tijela državne službe ili mjerodavno tijelo odnosno ovlašteni državni službenik, donijet će odluku o oslobađanju od odgovornosti državnog službenika u slijedećim slučajevima:
a) ako radnja zbog koje je pokrenut stegovni postupak nije predviđena člankom 61. stavak (3) Zakona,
b) ako utvrdi da državni službenik nije počinio povredu službene dužnosti zbog koje je pokrenut stegovni postupak,
c) ako postoje okolnosti koje isključuju stegovnu odgovornost državnog službenika.
ODJELJAK B. PRVOSTUPANJSKI STEGOVNI POSTUPAK ZA TEŠKU POVREDU SLUŽBENE
DUŽNOSTI
[…] Članak 67.
(Oslobađanje od odgovornosti državnog službenika) Stegovno vijeće donijet će odluku o oslobađanju od odgovornosti državnog službenika u slijedećim slučajevima:
a) ako radnja zbog koje je pokrenut stegovni postupak nije predviđena člankom 61. stavak (4) Zakona,
b) ako utvrdi da državni službenik nije počinio povredu službene dužnosti zbog koje je pokrenut stegovni postupak,
c) ako postoje okolnosti koje isključuju stegovnu odgovornost državnog službenika.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio razloge kojim se vodio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević