Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3271/19 (Ž. B.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3271/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3271/19, rješavajući apelaciju Željka Brčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Brčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 092150 18 Rev od 7. maja 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Brčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 12. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 092150 18 Rev od 7. maja 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 4. novembra 2016. godine utvrđeno je da je tuženi (Međunarodna zračna lika – Aerodrom Mostar d.o.o. Mostar) izvršio mobing nad apelantom, na način opisan u izreci presude, te mu je naloženo poduzimanje određenih radnji, a zabranjen nastavak i ponavljanje diskriminatorskih radnji, dok je odbijen apelantov tužbeni zahjev kojim traži da se utvrdi da je tuženi počinio mobing nad apelantom, na način opisan u izreci presude. Osim toga, djelimično je usvojen, a djelimično je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati određene novčane iznose po različitim osnovama (sve pobliže određeno u izreci presude). Također, određena je privremena mjera kojom se tuženom zabranjuje otkaz ugovora o radu apelantu i smjena sa postojeće funkcije kod tuženog, kao i umanjenje plaće, do pravomoćnog okončanja postupka. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 27. februara 2018. godine uvažena je žalba tuženog u određenom dijelu (kako je to navedeno u izreci presude), pobijana presuda je u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu u tom dijelu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Žalbe apelanta i umješača na strani apelanta (Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“) odbijene su kao neosnovane.

4. Presudom Vrhovnog suda od 7. maja 2019. godine apelantova revizija je odbačena, revizija tuženog na usvajajući dio zahtjeva je odbijena, dok je revizija tuženog odbačena u odnosu na odluku o privremenoj mjeri. Osim toga, odbijena je revizija umješača na strani apelanta, te je odbijen i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava revizije. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 13. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je u postupcima za zaštitu od diskriminacije uvijek dozvoljena revizija, ali da se po shvatanju Vrhovnog suda zakonsko određenje da je revizija “uvijek” dozvoljena može tumačiti samo na način da isključuje odgovarajuću podrednu primjenu odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, koja dozvoljenost revizije uslovljava vrijednošću pobijanog dijela pravomoćne presude. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 247. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. istog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti. Kako Zakon o zabrani diskriminacije, kao lex specialis, izričito ne propisuje nešto drugo za reviziju u sporu zbog zabrane diskriminacije (osim da je uvijek dozvoljena i da je rok za njeno podnošenje tri mjeseca), Vrhovni sud je istakao da se tada na takvu reviziju primjenjuju odgovarajuća procesna pravila iz Zakona o parničnom postupku, kao opšteg zakona, pa time i odredbe člana 301b. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, shodno navedenoj odredbi, stranka može sama podnijeti reviziju samo ako ima položen pravosudni ispit, a da apelant, kako i sam navodi u uvodu revizije, nema položen pravosudni ispit. Stoga, kako je apelant reviziju izjavio protivno odredbi člana 301b. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da je predmetna revizija nedozvoljena.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana

14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, u pogledu navoda apelanta o kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da navedeni član sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku kojom nije odlučivano o meritornom pravu apelanta zasnovanom na zakonu, već o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za izjavljivanje revizije. Imajući u vidu navedeno, slijedi da osporena odluka ne pokreće pitanje povrede prava zaštićenih članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3271/19 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio