Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3103/19 (N. P.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Vanparnični postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3103/19

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3103/19, rješavajući apelaciju Nede Popovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nede Popovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 065494 19 Gž od 24. maja 2019. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Nedi Popoviću, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedo Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 26. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 065494 19 Gž od 24. maja 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 V 065 494 19 V od 17. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 2. septembra 2019. godine od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, Okružnog suda u Doboju, Osnovnog suda u Sokocu i Osnovnog suda u Doboju zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 73135 18 V od 2. jula 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Doboju broj 85 0 V 073135 18 Gž od 31. jula 2018. godine, određeno je da se apelant ima zadržati na liječenju u JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: JZU Sokolac) u trajanju od tri mjeseca.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 29. juna 2018. godine JZU Bolnica „Sveti apostol Luka“ iz Doboja obavijestila Osnovni sud u Doboju da je 29. juna 2018. godine apelant zadržan u bolnici, jer je agresivan po okolinu i sebe. U obavijesti koju je dostavila bolnica o prisilnom zadržavanju pacijenta navedeno je da je apelant, zbog agresivnog i neusklađenog ponašanja, doveden u pratnji medicinskog tehničara i policajca i da samovoljno ne pristaje na hospitalizaciju.

7. Povodom tog obavještenja sud je zakazao ročište na licu mjesta u JZU Bolnica „Sveti apostol Luka" - Odjeljenje psihijatrije. Sud je tom prilikom obavio razgovor sa ordinirajućim ljekarom koji je upoznao sud sa apelantovim stanjem, sa činjenicom da je apelant doveden u pratnji medicinskog tehničara Centra za mentalno zdravlje Modriča i policajca, da je primljen na Odjeljenje psihijatrije zbog neusklađenog ponašanja koje je rezultat pogoršanja njegovog psihičkog stanja uslijed neuzimanja lijekova, te da je pacijent verbalno i fizički agresivan prema okolini. Takođe je navedeno da je pacijent u prethodnom periodu počinio ubojstvo, da prijeti radnici Centra za socijalni rad koja mu je određena kao staratelj da će je ubiti, da je zapustio higijenu, da je prljav, neošišan, da živi u neurednoj kući, te da je prilikom pretresa kuće policija našla vatreno oružje M

56. Dalje, sudu je ukazano da se poslije prijema na odjeljenje apelant ponaša neusklađeno, nedistancirano u odnosu na druge pacijente, udvara se, da lako zapada u verbalne konflikte, viče, galami, da ima nesanicu uz prisustvo paranoidnih ideja prema drugim osobama i pored dotadašnje terapije. Tom prilikom sud je uzeo i izjavu od apelanta koji je rekao da se osjeća dobro, da ne želi ostati u bolnici i da želi prisustvovati suđenju i kontaktirati sa svojim advokatom. Na ročištu je sprovedeno vještačenje sudskog vještaka medicinske struke koji je naveo da se kod apelanta uočava izmijenjeno ponašanje sa ispoljavanjem zastrašivanja i agresije, te ostalog neprimjerenog i nedoličnog ponašanja prema osobama koje su zadužene za brigu o njemu, kao i da jasno verbalizuje paranoidne sadržaje. Osim toga, vještak je naveo da je u psihičkom statusu pacijenta jasno prisutan poremećaj mišljenja sa dominacijom paranoidnih interpretativnih ideja bez uvida u svoje stanje, te da je, s obzirom na dosadašnju anamnezu, kao i na trenutno duševno stanje jasno da se radi o bolesniku koji boluje od hronične duševne bolesti tipa paranoidne psihoze, pa se radi zaštite okoline od mogućih posljedica apelantovog ponašanja preporučuje da se uputi na liječenje u JZU Sokolac u trajanju od tri mjeseca. S obzirom na sve navedeno, sud je odlučio kao u izreci rješenja.

8. Apelantov zastupnik se 10. decembra 2018. godine obratio Osnovnom sudu u Doboju dopisom u kojem je naveo da je trajanje obaveznog liječenja koje je taj sud odredio apelantu rješenjem od 2. jula 2018. godine isteklo 2. oktobra 2018. godine, ali da se apelant još uvijek nalazi u JZU Sokolac, a nije mu dostavljeno rješenje o produženju liječenja. To rješenje nije dostavljeno ni apelantovom zastupniku, a trebalo je da ga donese Osnovni sud u Doboju po prijedlogu JZU Sokolac ili nekog drugog. Dalje, navedeno je da apelantov punomoćnik nije obaviješten o tome da li je uopšte podnesen prijedlog za produženje liječenja, ko ga je podnio, iz kojih razloga i sl., te da nije obaviješten ni da li je eventualno održano ročište u vezi sa produženjem liječenja, niti mu je ikada dostavljeno novo rješenje o produženju liječenja nakon 2. oktobra 2018. godine, pa je tražio da mu se to rješenje hitno dostavi, budući da se apelant nezakonito nalazi na prinudnom liječenju nakon 2. oktobra 2018. godine. Apelantov zastupnik se 3. januara 2019. godine ponovo obratio Osnovnom sudu u Doboju dopisom u kojem je ponovio navode iz dopisa od 10. decembra 2018. godine.

9. Apelantov zastupnik se 16. januara 2019. godine obratio JZU Sokolac u kojem je naveo da on, kao punomoćnik, nije obaviješten o tome da li je uopšte podnesen prijedlog za produženje apelantovog liječenja, ko ga je podnio, iz kojih razloga, da nije obaviješten ni da li je eventualno održano ročište u vezi sa produženjem liječenja, niti mu je ikada dostavljeno novo rješenje o produženju prinudnog liječenja nakon 2. oktobra 2018. godine, a apelant se i dalje nalazi u JZU Sokolac na prinudnom liječenju, pa je tražio podatak po kojem se rješenju apelant nalazi na prinudnom liječenju u JZU Sokolac, te da mu se dostavi kopija tog rješenja.

10. JZU Sokolac je 22. januara 2019. godine dostavila dopis apelantovom zastupniku u kojem je navedeno da je apelant zadržan na liječenju u JZU Sokolac na osnovu rješenja Osnovnog suda u Doboju od 2. jula 2018. godine, da je prijedlog za produženje prisilnog smještaja apelanta sa izvještajem o njegovom zdravstvenom stanju JZU Sokolac podnijela Osnovnom sudu u Doboju 26. septembra 2018. godine, te da je Osnovni sud u Doboju 22. januara 2019. godine JZU Sokolac dostavio obavijest broj 85 0 V 73135 18 V od 8. januara 2019. godine kojom je obavijestio JZU Sokolac u vezi sa prijedlogom za produženje liječenja apelanta da će u JZU Sokolac pristupiti vještak neuropsihijatar koji će pregledati pacijenta kako bi mogao dati mišljenje o njegovom daljnjem smještaju i liječenju.

11. Rješenjem Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 73135 19 V 2 od 6. marta 2019. godine apelantu je produženo liječenje u JZU Sokolac do 17. aprila 2019. godine, kada će se otpustiti iz navedene zdravstvene ustanove na liječenje sa slobode. U obrazloženju rješenja je navedeno da je JZU Sokolac tom sudu podnio zahtjev za produženje liječenja apelanta, jer njegovo psihičko stanje ukazuje na prisustvo duševne bolesti sa posljedicama u svim sferama mentalnog života, te da nema uvid u sopstveno stanje i da je nekritičan u odnosu na svoje postupke, pa samim tim nisu otklonjene mogućnosti da se opasno ponaša po sebe i okolinu. Povodom tog zahtjeva sud je odredio sprovođenje dokaza vještačenjem vještaka neuropsihijatra, te zakazao ročište za 6. mart 2019. godine. Na ročište su pristupili apelantov zastupnik i vještak neuropsihijatar, dr Vjekoslav Kovačević. Vještak je pregledao apelanta u JZU Sokolac, pa upoznao sud da je njegovo stanje poboljšano, da se oporavlja u odnosu na dan prijema u tu ustanovu, da je dosadašnji tretman bio apsolutno opravdan i da je bilo apsolutno potrebno podvrgnuti ga čuvanju i liječenju. Takođe, ukazao je da nema potrebe da ga sud ponovo saslušava, te da su ispunjeni uslovi da se apelant u roku od dva mjeseca od dana izrade nalaza otpusti na liječenje na slobodi uz obavijest Centra za mentalno zdravlje Modriča i Centra za socijalni rad. Osnovni sud je, s obzirom na nalaz vještaka medicinske struke, a ocjenjujući i ostalu medicinsku dokumentaciju, te izvještaj ustanove u koju je smješten, odlučio kao u izreci rješenja.

12. Apelantov zastupnik je 19. aprila 2019. godine JZU Sokolac uputio zahtjev za otpuštanje apelanta sa prisilnog liječenja u kojem je naveo da je Osnovni sud u Doboju donio Rješenje o produženju liječenja broj 85 0 V 73135 19 2 od 6. marta 2019. godine, kojim je odredio da se apelant ima otpustiti iz zdravstvene ustanove 17. aprila 2019. godine na liječenje sa slobode. Apelantov zastupnik je istakao da je to rješenje postalo pravosnažno, jer na njega niko od stranaka nije uložio žalbu. Nije bilo ni novih prijedloga za produženje prinudnog liječenja. Dalje, navedeno je da JZU Sokolac nije postupila po obavezujućem pravosnažnom rješenju Osnovnog suda u Doboju od 6. marta 2019. godine i da apelanta nisu otpustili iz JZU Sokolac 17. aprila 2019. godine, kako je to naloženo rješenjem Osnovnog suda u Doboju, jer se apelant još nalazi na prinudnom liječenju u JZU Sokolac. Apelantov zastupnik je naveo da je takvim postupanjem JZU Sokolac počinila prekršaj iz člana 56 stav 1 tačka 10 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima. Osim toga, naveo je da u radnjama JZU Sokolac ima elemenata i krivičnih djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 i protivpravnog lišavanja slobode iz člana 143 Krivičnog zakona Republike Srpske. Na kraju, apelantov zastupnik je naveo da, na osnovu člana 39 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima i Zakona o vanparničnom postupku, zahtijeva da se apelant odmah otpusti sa prinudnog liječenja. Rješenja osporena apelacijom

13. Rješenjem Osnovnog suda u Sokocu broj 9 0 V 065494 19 V od 17. aprila 2019. godine u stavu I izreke pokrenut je postupak prisilnog zadržavanja apelanta po službenoj dužnosti. U stavu II izreke rješenja navedeno je da je, radi zaštite njegovih prava i interesa, apelantu postavljen punomoćnik iz reda advokata Dejana Šućur, advokat iz Istočnog Sarajeva. U stavu III izreke rješenja je navedeno da se apelant ima zadržati na liječenju u JZU Sokolac do daljnjeg. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, na osnovu obavještenja JZU Sokolac broj 1029/19 od 16. aprila 2019. godine, na osnovu čl. 22 i 30 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, pokrenut po službenoj dužnosti postupak prisilnog zadržavanja apelanta. Dalje, navedeno je da je uvidom u spis utvrđeno da je apelant primljen u JZU Sokolac 13. jula 2018. godine bez njegove saglasnosti po Rješenju Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 0 073135 18 V od 2. jula 2018. godine zbog agresivnog ponašanja po sebe i okolinu. Dalje, navedeno je da s obzirom na to da taj sud ne raspolaže podacima o tome da li je apelant, čije se lično stanje uređivalo u tom postupku, angažovao punomoćnika iz reda advokata, a kako se radi o hitnom postupku, sud je po službenoj dužnosti apelantu postavio advokata. Na kraju određeno je da se apelant ima zadržati na liječenju u JZU Sokolac do daljnjeg, te da će prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu sud, u skladu sa članom 31 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, pribaviti mišljenje vještaka neuropsihijatrijske struke, koji nije zaposlen u navedenoj zdravstvenoj ustanovi, o tome da li je prisilni smještaj neophodan.

14. Protiv navedenog rješenja apelantov zastupnik je 3. maja 2019. godine podnio žalbu Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu zbog bitne povrede odredaba vanparničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Povrede odredaba vanparničnog postupka vidi u tome što Osnovni sud u Sokocu uopšte nije mjesno nadležan da postupa u ovom predmetu prisilnog zadržavanja. Pored toga, istakao je da vanparnični postupak prisilnog liječenja apelanta već teče pred Osnovnim sudom u Doboju u predmetu broj 85 0 V 73135 19 V, pa nije bilo zakonskih uslova da se pokreće novi postupak po službenoj dužnosti. Istakao je da ne mogu pred dva različita suda u isto vrijeme teći dva ista odvojena vanparnična postupka određivanja apelantovog prisilnog liječenja, budući da je predmetni postupak već pokrenut i u toku je pred Osnovnim sudom u Doboju, koji je donio pravosnažno i izvršno Rješenje broj 85 0 V 73135 19 2 od 6. marta 2019. godine da se apelant ima otpustiti iz zdravstvene ustanove 17. aprila 2019. godine na liječenje sa slobode. Po tom pravosnažnom i izvršnom rješenju Osnovnog suda u Doboju JZU Sokolac nije postupila, već je nezakonito dostavila obavještenje broj 1029/19 od 16. aprila 2019. godine Osnovnom sudu u Sokocu i predložila pokretanje novog postupka po službenoj dužnosti. Dalje, navedeno je da je apelantov zastupnik na osnovu člana 39 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima i Zakona o vanparničnom postupku podnio 19. aprila 2019. godine zahtjev JZU Sokolac da se apelant odmah otpusti sa prisilnog liječenja uz prijetnju podnošenja krivične i prekršajne prijave, a potom je uslijedilo obavještenje v.d. direktora JZU Sokolac broj 1111/19 od 22. aprila 2019. godine kojim je apelantov zastupnik obaviješten da je Osnovni sud u Sokocu, kao mjesno nadležan po članu 27 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, po prijemu izvještaja o zdravstvenom stanju sa prijedlogom za produženje liječenja donio osporeno rješenje od 17. aprila 2019. godine o zadržavanju apelanta na liječenju do daljnjeg. Dalje, navedeno je da se iz obrazloženja pobijanog rješenja vidi da je prvostepeni sud na osnovu obavještenja JZU Sokolac od 16. aprila 2019. godine, shodno čl. 22 i 30 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, pokrenuo po službenoj dužnosti postupak prisilnog zadržavanja u kojem je utvrđeno da će prije donošenja odluke ili o otpustu apelanta, shodno članu 31 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, pribaviti mišljenje vještaka neuropsihijatrijske struke. Apelantov zastupnik smatra da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba vanparničnog postupka, jer je postupao kao nenadležan sud i grubo zanemario činjenicu da je ovaj postupak u toku pred Osnovnim sudom u Doboju. Dalje, smatra da je odredbe čl. 27 i 30 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima prvostepeni sud potpuno pogrešno tumačio i zasnovao nadležnost iako za njega uopšte nije mjesno nadležan. Istakao je da je prvostepeni sud izgubio iz vida da se apelant već nalazi na prinudnom liječenju po rješenju stvarno i mjesno nadležnog Osnovnog suda u Doboju i da nije bilo zakonskih uslova za pokretanje novog postupka po službenoj dužnosti. Odredba člana 30 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima propisuje postupanje nadležnog suda kada primi obavještenje o prisilnom zadržavanju neke osobe, a ne odnosi se na slučaj kada je taj postupak već pokrenut i kada je još uvijek u toku, što je slučaj u konkretnom predmetu. Osnovni sud u Doboju je, kao stvarno i mjesno nadležan, pokrenuo postupak po prijemu obavještenja iz člana 47 Zakona o vanparničnom postupku od Opšte bolnice u Doboju. Dakle, po članu 50 Zakona o vanparničnom postupku Osnovni sud u Sokocu bi bio mjesno nadležan za postupanje u ovom predmetu i mogao bi pokrenuti postupak po službenoj dužnosti samo u slučaju da prijem apelanta u JZU Sokolac nije izvršen na osnovu odluke nadležnog suda, što ovdje nije slučaj. Dalje, istakao je da JZU Sokolac nije mogla dostaviti obavještenje od 16. aprila 2019. godine nenadležnom Osnovnom sudu u Sokocu i nije mogao predložiti pokretanje novog postupka po službenoj dužnosti, već je trebalo 30 dana prije isteka vremena određenog rješenjem suda predložiti Osnovnom sudu u Doboju produženje zadržavanja i liječenja u skladu sa odredbom člana 55 Zakona o vanparničnom postupku, kao što je to učinio ranije dopisom od 26. septembra 2018. godine podnoseći nadležnom Osnovnom sudu u Doboju prijedlog za produženje prisilnog liječenja. Nastojeći ispraviti svoj više nego očigledan propust, dostavljanjem obavještenja nenadležnom Osnovnom sudu u Sokocu, izdejstvovali su nezakonito pokretanje novog postupka po službenoj dužnosti, pa je tako JZU Sokolac doveo u zabludu Osnovni sud u Sokocu. Dalje, istakao je da je prvostepeni sud apelanta zadržao na prinudnom liječenju protivno pravosnažnom i izvršnom rješenju Osnovnog suda u Doboju od 6. marta 2019. godine, a da nije sproveo dokaz saslušanjem vještaka neuropsihijatra, što znači da se trenutno apelant nalazi na prinudnom liječenju bez nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, isključivo po prijedlogu JZU Sokolac, što je protivno odredbi člana 31 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima. Podsjetio je da je prvostepeno rješenje suprotno nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, prim. dr Vjekoslava Kovačevića iz Doboja od 17. februara 2019. godine, koji je predložio puštanje bolesnika iz Zavoda 17. aprila 2019. godine i dalje liječenje na slobodi, što je prihvatio i Osnovni sud u Doboju. Osim toga, prvostepeni sud nije postupio ni po odredbi člana 52 Zakona o vanparničnom postupku, jer nije saslušao sva lica koja imaju saznanja o bitnim činjenicama da bi se na nesumnjiv i siguran način utvrdilo da li je apelant stvarno agresivan i opasan po okolinu, kako to smatra JZU Sokolac. Ovako je i činjenično stanje ostalo nerazjašnjeno i neutvrđeno, a prema apelantu primijenjena vrlo drastična mjera, koja predstavlja mjeru lišavanja slobode i zadire u osnovno ljudsko pravo, pravo na slobodu.

15. Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 065494 19 GŽ od 24. maja 2019. godine žalba je odbijena kao neosnovana i Rješenje Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 V 065494 19 V od 17. aprila 2019. godine je potvrđeno.

16. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba vanparničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje, navedeno je da je u odgovoru na žalbu JZU Sokolac istakao da žalbu smatra neosnovanom, odnosno da je Osnovni sud u Sokocu nadležan za postupanje, shodno članu 27 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajem, te da je lice i dalje opasno po sebe i okolinu, shodno izvještaju o njegovom zdravstvenom stanju, zbog čega je i podnesen prijedlog nadležnom sudu za produženje prisilnog smještaja i psihijatrijskog liječenja, shodno članu 34 pomenutog zakona i članu 55 Zakona o vanparničnom postupku.

17. Okružni sud u Istočnom Sarajevu je naveo da je iz sadržaja prvostepenog spisa utvrdio da je postupak u ovoj vanparničnoj stvari pokrenut po službenoj dužnosti, na osnovu obavještenja JZU Sokolac, shodno odredbama čl. 22 i 30 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajem. Dalje, utvrđeno je da je apelant primljen u JZU Sokolac, bez njegove saglasnosti, na osnovu rješenja Osnovnog suda u Doboju od 2. jula 2018. godine, te je prvostepeni sud, radi zaštite prava i interesa apelanta, pobijanim rješenjem postavio punomoćnika iz reda advokata, jer nije raspolagao podacima o tome da li je apelant, čije se lično stanje ovim postupkom uređuje, angažovao punomoćnika iz reda advokata, a radi se o hitnom postupku.

18. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi kojima se ističe da Osnovni sud u Sokocu nije nadležan da rješava u ovoj vanparničnoj stvari, kao i žalbeni navodi da je prvostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 30 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajem. Ukazano je da je odredbom člana 12 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku propisano da je mjesno nadležan sud na čijem području predlagač ima prebivalište ili boravište, odnosno sjedište, te žalbeni prigovor nenadležnosti Osnovnog suda u Sokocu da postupa u ovom vanparničnom predmetu nije osnovan.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant je opisao hronologiju postupka i naveo da smatra da su prvostepeni sud, donoseći prvostepeno rješenje, a i drugostepeni sud, potvrdivši takvo rješenje, grubo narušili osnovna apelantova ljudska prava, počinivši povrede odredaba vanparničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdivši činjenično stanje, pogrešno i proizvoljno primijenivši materijalno pravo na apelantovu štetu.

20. Smatra da se povrede odredaba vanparničnog postupka sastoje u tome što Osnovni sud u Sokocu nije mjesno nadležan da postupa u predmetu prisilnog zadržavanja apelanta na liječenju. Pored toga, vanparnični postupak prisilnog zadržavanja apelanta na liječenju već teče pred Osnovnim sudom u Doboju u predmetu broj 85 0 V 73135 19 V, pa nije bilo zakonskih uslova da se pokreće novi postupak po službenoj dužnosti, budući da ne mogu pred dva različita suda u isto vrijeme teći dva ista odvojena vanparnična postupka određivanja prisilnog liječenja i ne mogu pravno egzistirati dvije različite sudske odluke, što je protivno principima i pravilima litispendencije, ne bis in idem i res iudicata. Ukazao je da je postupak već pokrenut i da je još u toku pred Osnovnim sudom u Doboju u predmetu broj 85 0 V 73135 19 V, kao i da je taj sud donio pravosnažno i izvršno Rješenje broj 85 0 V 73135 19 2 od 6. marta 2019. godine da se apelant ima otpustiti iz zdravstvene ustanove 17. aprila 2019. godine na liječenje sa slobode. JZU Sokolac nije postupio po tom rješenju, nego je nezakonito zadržao apelanta na prinudnom liječenju, dostavio obavještenje broj 1029/19 od 16. aprila 2019. godine Osnovnom sudu u Sokocu i predložio pokretanje novog postupka po službenoj dužnosti.

21. Dalje, apelant smatra da osporena rješenja ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, razlozi su nejasni i protivrječni, o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi u odnosu na sadržaj materijalnih dokaza, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra, prim. dr Vjekoslava Kovačevića iz Doboja i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 73135 19 V 2 od 6. marta 2019. godine. Rješenje od 6. marta 2019. godine je postalo pravosnažno, jer protiv njega nijedna stranka nije podnijela žalbu, niti je bilo novih prijedloga za produženje prinudnog liječenja od JZU Sokolac ili druge ustanove. Međutim, i pored toga, JZU Sokolac nije postupio po obavezujućem pravosnažnom i izvršnom rješenju Osnovnog suda u Doboju, dakle, nije apelanta otpustio iz ustanove 17. aprila 2019. godine, kako im je to naložio Osnovni sud u Doboju, budući da se apelant još nalazi na prinudnom liječenju. Na taj način JZU Sokolac počinio je prekršaj iz člana 56 stav 1 tačka 10 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima. Osim toga, apelant smatra da u radnjama odgovornog lica ima elemenata krivičnih djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 i protivpravnog lišavanja slobode.

22. Apelant je, dalje, naveo da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba vanparničnog postupka, jer je preuzeo nadležnost drugog suda, postupao kao nenadležan sud i grubo zanemario činjenicu da je predmetni postupak u toku pred Osnovnim sudom u Doboju. Odredbu čl. 27 i 30 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima prvostepeni sud je potpuno pogrešno tumačio i izgubio iz vida da se apelant već nalazi na prinudnom liječenju po rješenju Osnovnog suda u Doboju i da nije bilo zakonskih uslova za pokretanje novog postupka po službenoj dužnosti po članu 30 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, budući da je navedenom odredbom propisano postupanje nadležnog suda kada primi obavještenje o prisilnom zadržavanju nekog lica, a ne odnosi se na slučaj kada je taj postupak već pokrenut i kada je još u toku. Istaknuto je da JZU Sokolac nije mogao dostaviti obavijest broj 1029/19 od 16. aprila 2019. godine nenadležnom Osnovnom sudu u Sokocu, nego je trebalo 30 dana prije isteka vremena određenog rješenjem suda predložiti Osnovnom sudu u Doboju produženje zadržavanja i liječenja po članu 55 Zakona o vanparničnom postupku, kao što je to učinio ranije, 26. septembra 2018. godine, podnoseći nadležnom Osnovnom sudu u Doboju prijedlog za produženje prisilnog liječenja. Nastojeći ispraviti svoj više nego očigledan propust i nezakonito zadržavanje apelanta na prinudnom liječenju, dostavili su obavještenje nenadležnom Osnovnom sudu u Sokocu i izdejstvovali nezakonito pokretanje novog postupka po službenoj dužnosti. Dalje, apelant smatra da je Osnovni sud u Sokocu apelanta zadržao na prinudnom liječenju protivno pravosnažnom i izvršnom rješenju Osnovnog suda u Doboju od 6. marta 2019. godine, a da nije sproveo dokaz saslušanjem vještaka neuropsihijatra, što znači da se apelant trenutno nalazi na prinudnom liječenju bez nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, isključivo po prijedlogu Zavoda, što je protivno odredbi člana 31 navedenog Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima. Ukazao je da prvostepeni sud nije postupio ni po odredbi člana 52 Zakona o vanparničnom postupku, budući da nije saslušao sva lica koja imaju saznanja o bitnim činjenicama, da bi se na nesumnjiv i siguran način utvrdilo da li je apelant stvarno agresivan i opasan po okolinu, kako to navodi Zavod. Ovako je i činjenično stanje ostalo nerazjašnjeno i neutvrđeno, a prema apelantu je primijenjena vrlo drastična mjera, koja predstavlja mjeru lišavanja slobode i zadire u osnovno ljudsko pravo-pravo na slobodu.

23. Ukazao je da je sve navedeno istakao u žalbi Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji te navode nije prihvatio, nego je postupao iako nije mjesno nadležan (nadležan je Okružni sud u Doboju), pa je Rješenjem broj 89 0 V 065494 19 Gž od 24. maja 2019. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje nenadležnog Osnovnog suda u Sokocu. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud u Istočnom Sarajevu je naveo da je u ovom predmetu nadležan da postupa Osnovni sud u Sokocu, jer je po odredbi člana 12 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku mjesno nadležan sud na čijem području predlagač ima prebivalište ili boravište. Apelant smatra da je to grubi i zabrinjavajući propust Okružnog suda, jer je odredbom člana 12 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku jasno propisano da je u postupku u kome se odlučuje o ličnim i porodičnim stanjima učesnika mjesno nadležan sud na čijem području lice u čijem je interesu da se postupak vodi ima prebivalište, a ako nema prebivalište, sud na čijem području to lice ima boravište, ako zakonom nije drugačije određeno. Osim toga, odredbom člana 54 Zakona o vanparničnom postupku je propisano da se lice ne može zadržati na prinudnom liječenju duže od godinu dana, a apelant se još uvijek nalazi na prinudnom liječenju, od 2. jula 2018. godine, dakle, jednu godinu i 24 dana. Iz ovoga proizlazi da su prvostepeni i drugostepeni sud, kao nenadležni sudovi, prilikom određivanja prisilnog liječenja proizvoljno primjenjivali pravo i da su njihovim odlukama povrijeđena apelantova prava na slobodu i bezbjednost, pravo na slobodu i bezbjednost po članu 9 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava BiH i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud u Sokocu je naveo da je pred tim sudom pokrenut postupak prisilnog zadržavanja apelanta, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima. Ukazano je da je odredbom člana 30 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima određeno da će, kada nadležni sud primi obavještenje o prisilnom zadržavanju ili na neki drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijeti rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava i interesa. Apelantove navode da Osnovni sud u Sokocu nije mjesno nadležan za postupanje u navedenom predmetu sud je ocijenio neosnovanim, a shodno članu 27 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima. Naime, uvidom u izvještaj o zdravstvenom stanju JZU Sokolac od 16. aprila 2019. godine sud je utvrdio da je apelant primljen u navedenu ustanovu 13. jula 2018. godine, na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 O V 73135 18 V od 2. jula 2018. godine po kome se on ima zadržati u navedenoj ustanovi u trajanju od tri mjeseca. S obzirom na to da se u pomenutom izvještaju tražilo i produženje prisilnog smještaja za apelanta, sud je naveo da ga nije mogao ignorisati, jer bi takvo ponašanje suda bilo u suprotnosti sa odredbom člana 30 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, kao i odredbom člana 35 navedenog zakona. Dalje, navedeno je da je, shodno odredbi člana 31 Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, Osnovni sud u Sokocu 7. juna 2019. godine, donio rješenje, navedeni broj, kojim je u ovoj pravnoj svari odredio vještačenje vještaka neuropsihijatrijske struke Dragana Jovanovića iz Foče, koji je po navedenom rješenju bio dužan lično obaviti pregled hospitalizovanog lica, te dostaviti Osnovnom sudu u Sokocu nalaz i mišljenje o tome da li je prisilni smještaj za apelanta opravdan i neophodan, te se izjasniti o dužini trajanja prisilnog smještaja u zdravstvenoj ustanovi. Nakon što je vještak sudu dostavio nalaz i mišljenje, te nakon održanog ročišta 9. jula 2019. godine, Osnovni sud u Sokocu je 23. jula 2019. godine donio rješenje kojim je određeno da se apelant ima prisilno smjestiti u trajanju od šest mjeseci, počev od dana pregleda vještaka, 14. juna 2019. godine, odnosno do 14. decembra 2019. godine.

25. Okružni sud u Istočnom Sarajevu je naveo da u pogledu navoda iz apelacije ostaje u cijelosti kod navoda i zaključaka iznesenih u rješenju tog suda od 24. maja 2019. godine, kao i da navedenim rješenjem nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

26. Osnovni sud u Doboju u odgovoru na apelaciju naveo je da je JZU Bolnica „Sveti apostol Luka“ Doboj tom sudu dostavila obavještenje Službe za psihijatriju o prisilnom zadržavanju apelanta na liječenju od 29. juna 2018. godine. Nakon izvještaja JZU Sokolac i prijedloga za produženje prisilnog smještaja, Osnovni sud u Doboju donio je novo rješenje o vještačenju vještaka neuropsihijatra, dr Vjekoslava Kovačevića iz Doboja sa zadatkom da izvrši pregled apelanta uz posebnu napomenu da se vještak osvrne na sljedeća pitanja: Da li postoji opravdanost dosadašnjeg zadržavanja i liječenja apelanta u JZU Sokolac, te u kakvom je trenutno stanju lice i da li se i kada može otpustiti i liječiti na slobodi? Na ročištu održanom u prisustvu apelantovog zastupnika i vještaka neuropsihijatra utvrđeno je da je apelantovo sadašnje psihičko stanje poboljšano, da je u oporavku u odnosu na dan prijema u JZU Sokolac, da je dosadašnji tretman bio apsolutno opravdan i da je bilo apsolutno potrebno podvrgnuti ga čuvanju i liječenju, te da je u roku od dva mjeseca potrebno obavijestiti Centar za mentalno zdravlje i Centar za socijalni rad kako bi se stekli uslovi za liječenje na slobodi. S tim u vezi, sud je donio rješenje da se produžava liječenje u JZU Sokolac do 17. aprila 2019. godine, kada će se apelant otpustiti iz navedene zdravstvene ustanove na liječenje sa slobode. Dalje, Osnovni sud u Doboju je naveo da ga je 16. aprila 2019. godine obavijestio JZU Sokolac da su izvještaj JZU Sokolac i prijedlog za produženje prisilnog smještaja upućeni nadležnom mjesnom sudu - Osnovnom sudu u Sokocu. Nakon toga 24. aprila 2019. godine JZU Sokolac je obavijestio Osnovni sud u Doboju, citirajući proizvoljno odredbe zakona, da je Osnovni sud u Sokocu, kao mjesno nadležan sud, pokrenuo postupak prisilnog zadržavanja Nede Popovića.

27. Okružni sud u Doboju smatra da rješenjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

28. Zakon o zaštiti lica s mentalnim poremećajima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/04) glasi:

Član 6 Liječenje lica sa mentalnim poremećajima organizovaće se tako da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava njihova sloboda i prava te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti, vrijeđa njihova ličnost i ljudsko dostojanstvo.

Član 11 O svakom prisilnom smještaju punoljetnih lica sa mentalnim poremećajima bez njihovog pristanka, odnosno djece i maloljetnih lica sa mentalnim poremećajima i lica lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu lica sa mentalnim poremećajima o svakom slučaju oduzimanja sloboda iz stava 1 ovog člana.

Član 22 Lice sa težim mentalnim poremećajima koje zbog svoje mentalne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica i ima apsolutnu potrebu za hospitalizacijom može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanom ovim zakonom.

Član 27 Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa mentalnim poremećajima iz člana 22 ovog zakona dužna je o tome odmah, a najkasnije u roku 24 časa od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja dostaviti nadležnom sudu na području na kome se nalazi zdravstvena ustanova obavještenje o prisilnom zadržavanju zajedno sa ljekarskom dokumentacijom o pregledu lica sa mentalnim poremećajima sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

Zdravstvena ustanova dužna je obavještenje o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku od 24 časa.

Član 28 Postupak propisan čl. 27 ovog zakona primjenjuje se i na lice sa mentalnim poremećajima koje se prisilno zadržava u slučaju kada je već smješteno na liječenje u zdravstvenu ustanovu uz njegov pristanak ako pristanak opozove, ili su u međuvremenu nastupili uslovi koji odgovaraju uslovima za prisilni smještaj iz člana 22 ovog zakona. Takođe i na lice kod kojeg su ispunjeni uslovi iz člana 22 ovog zakona koje se na drugi način našlo u zdravstvenoj ustanovi. Rok od 24 časa za dostavu obavještenja o prisilnom zadržavanju u slučaju iz stava 1 ovog člana počinje teći od opoziva pristanka smještenog lica.

Član 29 U postupku prisilnog smještaja lica sa mentalnim poremećajima u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

U postupku za prisilni smještaj javnost je isključena, ukoliko sud ne odluči drugačije.

Isključenje javnosti ne odnosi se na zakonskog zastupnika i advokata lica sa mentalnim poremećajima.

Dopustiće se da raspravi budu prisutna pojedina službena lica koja se bave liječenjem i zaštitom lica sa mentalnim poremećajima, naučni i javni radnici, a ukoliko se lice sa mentalnim poremećajima tome ne protivi, odnosno ako se ono nije sposobno protiviti, ako se tome ne protive njegov zakonski zastupnik ili advokat, može dopustiti i njegovom bračnom drugu i bliskim srodnicima.

Lica koja su prisutna raspravi upozoriće se da su dužna kao tajnu čuvati sve ono što su na raspravi saznala te na posljedice otkrivanja tajne.

Član 30 Kada nadležni sud primi obavještenje o prisilnom zadržavanju ili na neki drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijeće rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu opunomoćenika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama. Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje mentalno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31 Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa mentalnim poremećajima, sud je dužan pribaviti pismeno mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan.

Kada odlučuje o prisilnom smještaju djeteta ili maloljetnog lica sud je dužan ovo mišljenje pribaviti od psihijatra specijalizovanog za liječenje djece i maloljetnika, odnosno od psihijatra koji ima duže iskustvo u radu sa djecom.

Psihijatar iz stava 1 ovog člana daje sudu pismeno mišljenje o potrebi prisilnog smještaja nakon što lično obavi pregled lica sa mentalnim poremećajima.

Član 32 Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana da donese rješenje kojim će odlučiti da li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava organ starateljstva.

Član 33 Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odrediće i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34 Ako zdravstvena ustanova utvrdi da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da sedam dana prije isteka tog vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja koji ne može biti duži od šest mjeseci.

Član 35 Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 39 Prisilno smještena lica otpustiće se iz zdravstvene ustanove odmah pošto istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41 Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom lice sa mentalnim poremećajima treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ono zbog svojeg psihofizičkog stanja i uslova u kojima živi nije sposobno brinuti samo o sebi niti ima lica koja su po zakonu dužna i ne mogu se brinuti o njemu, ulogu u daljem tretmanu preuzeće organi starateljstva i nadležni centri za zaštitu mentalnog zdravlja.

Prije otpusta lica iz stava 1 ovog člana zdravstvena ustanova obavijestiće sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu, kao i nadležni organ starateljstva i nadležni centar za zaštitu mentalnog zdravlja.

29. Zakon o vanparničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/2009 i 91/2016) glasi:

Član 44 (1) U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa spoljnim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti u roku koji ne može biti duži od osam dana.

Član 47 (1) Kad zdravstvena ustanova primi na liječenje duševno bolesno lice bez njegove saglasnosti ili bez odluke suda, dužna je da o tome odmah, a najkasnije u roku od 24 časa, pismeno obavijesti sud na čijem području se nalazi ta ustanova.

(2) Obavještenje iz stava 1. ovog člana sadrži podatke o primljenom licu i licu koje ga je dovelo u zdravstvenu ustanovu.

(3) Uz obavještenje zdravstvena ustanova dostavlja sudu, po mogućnosti, podatke o prirodi i stepenu bolesti sa raspoloživom medicinskom dokumentacijom.

Član 50 Ako prijem u zdravstvenu ustanovu nije izvršen na osnovu odluke nadležnog suda, sud na čijem se području nalazi zdravstvena ustanova dužan je odmah po prijemu obavještenja iz čl. 46. i 47. ovog zakona ili kad na drugi način sazna za boravak duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi bez njegove suglasnosti, po službenoj dužnosti pokrenuti postupak za zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi.

Član 52 (1) Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama. (2) Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 54 (1) Kad sud odluči da se primljeno duševno bolesno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odrediće i vrijeme zadržavanja, koje ne može biti duže od godinu dana.

(2) Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 55 Ako zdravstvena ustanova ocijeni da zadržano lice treba da ostane na liječenju i po isteku vremena određenog rješenjem suda, dužna je da 30 dana prije isteka tog vremena predloži sudu produženje zadržavanja.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 065494 19 Gž od 24. maja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov zastupnik je primio 16. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

36. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

e) u slučaju zakonitog pritvaranja lica da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih lica, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica [...].

37. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5 Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom. Član 5 Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5 Evropske konvencije da obezbijedi da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A311, i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5 stav 1 (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A111, i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, Serija A170).

38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterijume koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5 stav 1e) Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“, u smislu navedene odredbe, mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlašćenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlašćenja da lica drži u pritvoru (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, Serija A, broj 46, stav 43, i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, Serija A, broj 93, stav 44).

39. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da Osnovni sud u Sokocu u konkretnom slučaju nije bio nadležan da postupa, Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 1 Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, saglasnost s domaćim pravom nije dovoljna, jer član 5 stav 1 dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“ već i „pravo na bezbjednost“ (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. decembar 1986. godine, stav 54, Serija A, broj 111, Wassink protiv Holandije, 27. septembar 1990. godine, stav 24, Serija A, broj 185- A). Fundamentalno načelo je da lišavanje koje je arbitrarno ne može biti u skladu sa članom 5 stav 1 i da se pojam „arbitrarnosti“, u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije, proširuje i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).

40. Slijedom navedenog, prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste da li je apelantovo lišavanje slobode bilo u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima domaćeg zakona. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da Osnovni sud u Sokocu nije bio nadležan da postupa zbog toga što je apelant u JZU Sokolac upućen na osnovu rješenja Osnovnog suda u Doboju, pa je taj sud jedini nadležan da postupa u konkretnom predmetu, Ustavni sud podsjeća da je u Zakonu o vanparničnom postupku propisano: „Kad zdravstvena ustanova primi na liječenje duševno bolesno lice bez njegove saglasnosti ili bez odluke suda, dužna je da o tome odmah, a najkasnije u roku od 24 časa, pismeno obavijesti sud na čijem području se nalazi ta ustanova“, te „Ako prijem u zdravstvenu ustanovu nije izvršen na osnovu odluke nadležnog suda, sud na čijem se području nalazi zdravstvena ustanova dužan je odmah po prijemu obavještenja iz čl. 46 i 47 ovog zakona, ili kad na drugi način sazna za boravak duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi bez njegove saglasnosti, po službenoj dužnosti pokrenuti postupak za zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi.“ Iz navedenih odredaba proizilazi da je u ovakvim postupcima (mjesno) nadležan sud na čijem se području nalazi ustanova u kojoj je lice zadržano. To je, u konkretnom predmetu, inicijalno bio Osnovni sud u Doboju, budući da je apelant najprije bio zadržan u bolnici u Doboju. Nakon toga apelant je upućen u JZU Sokolac, tako da je, u skladu s navedenim odredbama, Osnovni sud u Sokocu jedini nadležan da odlučuje s obzirom na to da je na području tog suda sjedište JZU Sokolac. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je tumačenje redovnih sudova o nadležnosti za odlučivanje o apelantovom zadržavanju rezultat proizvoljne primjene odredaba Zakona o vanparničnom postupku, pa da bi zbog toga osporena rješenja bila nezakonita u smislu značenja člana 5 Evropske konvencije.

41. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u Sokocu donio Rješenje broj 89 0 V 065 494 19 V od 17. aprila 2019. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 065494 19 Gž od 24. maja 2019. godine, u kojem je, u stavu III izreke, navedeno da se apelant ima zadržati na liječenju u JZU Sokolac do daljnjeg. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na navedeni stav Evropskog suda da pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, te da se u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju da vrše povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlašćenja da naredi i otpuštanje. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u Zakonu o zaštiti lica s mentalnim poremećajima propisano da će se, ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odrediti i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci, kao i da, ako zdravstvena ustanova utvrdi da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da sedam dana prije isteka tog vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja koji ne može biti duži od šest mjeseci, pri čemu lice treba vještačiti vještak koji nije zaposlenik ustanove u kojoj je lice zadržano. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u Sokocu nije odredio rok u kojem se apelant ima zadržati u ustanovi, nego je navedeno da se apelant ima zadržati „do daljnjeg“. Pored toga, u postupku koji je prethodio donošenju ovog rješenja sud nije pribavio pismeno mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan. Iz navedenog proizilazi da apelantovo zadržavanje po navedenom rješenju Osnovnog suda u Sokocu nije bilo u skladu sa domaćim zakonom, što je suprotno jasnoj obavezi iz člana 5 Evropske konvencije.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1e. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stanovište, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora (kao i mjere prisilnog zadržavanja na liječenju), da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere prisilnog zadržavanja na liječenju. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća na odgovor na apelaciju koji je dostavio Osnovni sud u Sokocu a prema kojem je taj sud naknadno sproveo postupak u kojem je 7. juna 2019. godine donio rješenje kojim je u ovoj pravnoj svari odredio vještačenje vještaka neuropsihijatrijske struke Dragana Jovanovića, koji je po navedenom rješenju bio dužan da lično obavi pregled hospitalizovanog lica, te da dostavi Osnovnom sudu u Sokocu nalaz i mišljenje o tome da li je prisilni smještaj za apelanta opravdan i neophodan, te da se izjasni o dužini trajanja prisilnog smještaja u zdravstvenoj ustanovi. Nakon što je vještak sudu dostavio nalaz i mišljenje, te nakon održanog ročišta 9. jula 2019. godine, Osnovni sud u Sokocu je 23. jula 2019. godine donio rješenje kojim je određeno da se apelant ima prisilno smjestiti u trajanju od šest mjeseci, počev od dana pregleda vještaka, 14. juna 2019. godine, odnosno do 14. decembra 2019. godine. Ovo rješenje nije osporeno apelacijom, a proizilazi da je trenutni prisilni smještaj apelanta određen tim rješenjem. Dakle, imajući u vidu da osporeno rješenje više nije na snazi, Ustavni sud u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrđuje povredu u odnosu na osporeno Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 065494 19 Gž od 24. maja 2019. godine. Ostali navodi

44. Apelant je, takođe, naveo da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant kršenje tih prava nije posebno obrazložio, odnosno da se suština navoda o povredi tih prava odnosi na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije o čemu je Ustavni sud već odlučio, pa nema razloga da posebno razmatra ove navode.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

46. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, kao i okolnosti konkretnog predmeta, te dosadašnju praksu povodom pitanja naknade nematerijalne štete u ovakvoj vrsti predmeta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2928/13 od 12. februara 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelantu treba dosuditi iznos od 1.500,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnih prava. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima se vodio ovaj postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije kada rješenje kojim je određena mjera prisilnog zadržavanja na liječenju nije doneseno u skladu sa zakonom, jer je zadržavanje određeno „do daljnjeg“, i kada u postupku nije pribavljeno pismeno mišljenje jednog od odgovarajućih psihijatara o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3103/19 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio