Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1295/18 (V.M.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1295/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1295/18, rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 013468 17 Rev od 9. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Baroš advokat iz Banjaluke, podnio je 27. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 013468 17 Rev od 9. novembra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 013468 15 P 2 od 15. marta 2016. godine usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant kupoprodajnim ugovorom zaključenim 26. oktobra 2005. godine i ovjerenim kod Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kupio nekretnine zajedno sa započetim stambeno-poslovnim objektom (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), sve bliže označeno u izreci presude, da se utvrdi da je predmetni ugovor u cjelini izvršen i da je apelant stupio u posjed kupljenih nekretnina, što je N. B. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpjeti da se apelant uknjiži kao vlasnik odnosno kao nosilac prava korištenja odnosno posjednik kupljenih nekretnina. Presudom je dalje obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove ovog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da je tuženi "stekao od Opštine Bratunac" predmetne nekretnine i da je na njima započeo gradnju predmetnog objekta, koja je zaustavljena od strane nadležnog organa, jer je od strane Međunarodne zajednice donesena odluka o zabrani gradnje na tom prostoru. Nadalje je naveo da tuženi ne spori da je apelantu predao u posjed predmetne nekretnine i da je apelant finansirao završetak predmetnog objekta koji je on započeo te da ne spori da apelant predmetni objekat trenutno drži u posjedu. Osnovni sud je istakao da tuženi osporava zaključenje predmetnog ugovora i predaju u posjed predmetnog objekta apelantu jer je između stranaka kao bližih rođaka dogovoreno da tuženi preda predmetni objekat i zemljište apelantu u stanju u kakvom je tada bio i da apelant nastavi gradnju predmetnog objekta koji bi kasnije bio zajednički sa namjerom da se isti kasnije iznajmi i da apelant od zakupnine „povrati“ svoju investiciju u objekat, te je tuženi osporavao isplatu bilo kakve kupoprodajne cijene.

4. Osnovni sud je naveo da bi predmetni ugovor proizvodio pravna dejstva i da bi apelant na osnovu istog mogao steći osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama i izvršiti upis u zemljišnim knjigama, potrebno je ispitati zakonitost predmetnog ugovora odnosno obzirom na zabrane međunarodne zajednice raspolaganjem predmetnih nekretnina utvrditi da li je u predmetnoj stvari raspolaganje stranaka u suprotnosti sa prinudnim propisima. Nadalje je naveo da tuženi osporava validnost ovog ugovora i da ne želi da prizna apelantu pravo svojine na predmetnim nekretninama. Osnovni sud je ukazao da predmetni ugovor nije ništav shodno odlukama Visokog predstavnika za BiH koje su donesene od 2000. do 2003. godine (koje su se "odnosile na raspolaganje, dodjeljivanje i slično imovine u državnom vlasništvu" odnosno bivšem društvenom vlasništvu u koju kategoriju spadaju predmetne nekretnine) jer su prestale da važe prije zaključenja predmetnog ugovora, kao i da ugovor nije ništav u smislu odredaba tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine (u kojem je regulisano i pitanje koje je bilo predmet odluka Visokog predstavnika za BiH). Osnovni sud je naveo da se ovdje radi o otuđenju građevinskog zemljišta sa nedovršenim objektom koje je regulisano članom 54. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine pa je tumačenjem ove odredbe zaključeno da je za promet nekretnina potrebna saglasnost skupštine opštine ali da iz odredbe člana 54. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine proizilazi da ta saglasnost nije uslov zaključenja ugovora nego da se ona mora pribaviti radi uknjižbe prava korištenja na kupca. Osnovni sud je zaključio da predmetni ugovor nije suprotan Zakonu o građevinskom zemljištu, te da u predmetnoj pravnoj stvari nema raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima u smislu člana 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) niti je predmetni ugovor ništav. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen jer je apelant kao kupac stupio u posjed predmetnih nekretnina i nastavio gradnju započetog objekta koji je u cijelosti izgradio i nesmetano ga koristi za stanovanje; kao i da je u predmetnom ugovoru navedena manja kupoprodajna cijena, a da je apelant u svom iskazu naveo veću cijenu (koja je prihvaćena kao stvarna cijena) i da je to učinjeno radi smanjenja poreza, a koja je isplaćena tuženom prilikom zaključenja i ovjere ugovora jer je to konstatovano na ugovoru koji je potpisao tuženi. Nadalje je utvrđeno da se stranke nisu obraćale skupštini opštine radi pribavljanja suglasnosti ali da ni skupština opštine nije pokrenula postupak revizije dodjele društvenog zemljišta radi građenja niti postupak vraćanja zemljišta u svojinu uz isplatu naknade već je prećutno dozvolila apelantu da nastavi građevinske radove iako su odlukom nadležnog organa Opštine Bratunac bili zabranjeni, te je dozvolila da se apelant nakon završetka objekta priključi na elektro-vodo-kanalizacionu mrežu, kao i da apelant plaća porez na predmetni objekat. Stoga je, Osnovni sud zaključio da je nedostatak saglasnosti skupštine opštine za upis apelanta u javne registre kao posjednika, korisnika ili vlasnika predmetnih nekretnina bespredmetan.

5. Presudom Okružnog suda u Bijeljini ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 013468 15 Gž 3 od 6. decembra 2016. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna, te da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da su apelant i tuženi zaključili predmetni ugovor započetog građevinskog objekta na građevinskom zemljištu koji je apelant dovršio i da je predmetni ugovor izvršen, kao i da je pravilno utvrđena i kupoprodajna cijena za predmetni ugovor imajući u vidu da je tuženi priznao da je kupoprodajna cijena apelantu u cijelosti isplaćena, a i da nije tražio isplatu razlike kupoprodajne cijene od one koja je navedena u predmetnom ugovoru i one za koju apelant tvrdi da je isplaćena. Nadalje je naveo da je pravilno prvostepeni sud ukazao da su odluke Visokog predstavnika za BiH koje su donesene od 2000. do 2003. godine prestale da važe do zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji i da su u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bile na snazi odredbe Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, te ukazao na odredbe člana 54. st. 2., 3. i 5. navedenog Zakona. Okružni sud je naveo da prema stanju spisa stranke nisu ni tražile saglasnost skupštine opštine za otuđenje ove nedovršene zgrade na građevinskom zemljištu, ali da treba imati u vidu da je Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. godine prestao da važi stupanjem na snagu novog Zakona o građevinskom zemljištu (stupio na snagu 1. decembra 2006. godine). S tim u vezi, Okružni sud je je naveo da su odredbe o davanju saglasnosti skupštine opštine prestale da važe i bespredmetne su u konkretnom slučaju, te da je odluka prvostepenog suda kojim je udovoljeno zahtjevu apelanta za uknjižbu na predmetnim nekretninama pravilna.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 82 0 P 013468 17 Rev od 9. novembra 2017. godine usvojena je revizija tuženog i preinačene obje nižestepene presude tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepene presude zasnovane na nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje je naveo da je predmet prodaje građevinsko zemljište sa započetim, a nedovršenim objektom i da saglasno odredbi člana 54. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine takva prodaja je dozvoljena samo uz saglasnost skupštine opštine, a u protivnom se radi o protivpravnom raspolaganju. Vrhovni sud je ukazao da u smislu citiranog propisa nedovršeni objekat koji se nalazi na gradskom građevinskom zemljištu se ne može otuđiti bez saglasnosti skupštine opštine koja je to zemljište dodijelila radi gradnje objekta, a ugovor zaključen bez te saglasnosti je ništav. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o raspolaganju nedovršenim objektom podignutom na zemljištu u državnoj svojini te da su nižestepeni sudovi pogriješili kada su prihvatili da se izvrši prenos prava svojine na tom objektu iako za takvo raspolaganje nije postojala saglasnost nadležne skupštine opštine u smislu člana 54. st. 3. i 4. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine. Nadalje je naveo da se građenjem na građevinskom zemljištu u državnoj svojini bez prava korištenja ne može steći pravo svojine, da predmetni objekat izgrađen na građevinskoj parceli na kojoj tuženi ima pravo korištenja ne pripada apelantu s tim da on ima pravo da zahtijeva naknadu za uložene troškove građenja u skladu sa članom 25. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Vrhovni sud je istakao da su nižestepene presude u sukobu sa prinudnim propisima odnosno Zakonu o građevinskom zemljištu iz 2003. godine (koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora). S tim u vezi je naveo da je pravo korištenja (radi građenja) strogo lično pravo koje se ne može otuđivati bez saglasnosti nadležnog opštinskog organa, te da zbog toga samo imalac prava korištenja (radi građenja) građenjem na građevinskom zemljištu u državnoj svojini uz odobrenje za građenje stiče pravo svojine na zgradi i zemljištu (član 53. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine u vezi sa članom 12. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), te tek nakon završetka gradnje vlasnik može da otuđi zgradu zajedno sa građevinskom česticom na kojoj je ona sagrađena. Vrhovni sud naveo da se u reviziji osnovano ističe da je predmetni ugovor zaključen između stranaka kojim je tuženi prenio na apelanta svoje pravo korištenja na građevinskom zemljištu u državnoj svojini apsolutno ništav (član 59. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine u vezi sa članom 105. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje je naveo da je apelant gradio objekat na tuđem zemljištu na kojem nije imao pravo korištenja, a takvom gradnjom se ne može steći svojina bez odobrenja nadležnog organa (član 61. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine), te samo nadležni organ u postupku legalizacije bespravne gradnje može apelantu konstituisati pravo svojine. Vrhovni sud je istakao da je predmetni ugovor zaključen između stranaka pravno ništav i prema načelu građanskog prava da ono što je pravno nemoguće ne može biti predmet punovažnog ugovora u smislu člana 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pa je takav ugovor bez pravnog dejstva, što je i bio razlog odbijanja nadležnog organa da predmetni ugovor provede u javnim knjigama. Nadalje je naveo da to znači da apelantu nedostaje valjan pravni naslov o sticanju prava svojine na predmetnim nekretninama uknjižbom u zemljišnu knjigu (član 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Također je istakao da tuženi nije bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina nego samo kao korisnik zemljišta na kojem je započeo izgradnju objekta pa nije mogao na apelanta prenijeti pravo svojine na ovim nekretninama slijedom čega nije moguća ni uknjižba prava svojine na istima u korist apelanta. Kod takvog stanja stvari apelantu pripada pravo da po pravnom osnovu predviđenom u članu 104. ZOO traži restituciju od tuženog kao saugovarača.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno da iz odredbe člana 54. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine koji je važio u momentu trenutku zaključenja predmetnog ugovora proizilazi da je saglasnost skupštine opštine uslov za upis prenosa prava korištenja u zemljišno-knjižnoj evidenciji, ali ne i obavezan uslov za zaključenje samog ugovora. Osim toga, apelant navodi da odredbom člana 54. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine nije propisana zabrana zaključenja ugovora o prenosu prava korištenja odnosno nije postojala smetnja za zaključenje ugovora u vidu saglasnosti skupštine opštine, već je ta saglasnost potrebna tek u svrhu provođenja ugovora u zemljišno-knjižnoj evidenciji. Pri tome, apelant je napomenuo da nije imao mogućnost da kao materijalni dokaz izvede rješenje opštine od 8. avgusta 2017. godine (kojim je izdata naknadna građevinska i upotrebna dozvola za legalizaciju objekta na predmetnoj nekretnini) jer je isto doneseno nakon donošenja prvostepene i drugostepene presude, te nakon izjavljivanja revizije.

Relevantni propisi

10. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:

v) Raspolaganje nedovršenom zgradom na gradskom građevinskom zemljištu Član 54.

U pogledu prometa, opterećivanja i nasljeđivanja nedovršene zgrade koja se nalazi na gradskom građevinskom zemljištu važe odredbe ovog zakona o ograničenju prometa, opterećivanja i nasljeđivanja ostvarenog prvenstvenog prava korišćenja zemljišta radi građenja i prava korišćenja zemljišta radi građenja.

Nedovršenom zgradom, u smislu ovog zakona, smatra se zgrada na kojoj je završena faza prvog horizontalnog zatvaranja prostora do faze odobrenja za upotrebu prema odredbama Zakona o uređenju prostora.

Nedovršena zgrada može se uz saglasnost skupštine opštine, odnosno skupštine grada otuđiti ako je nosilac ostvarenog prvenstvenog prava korišćenja zemljišta radi građenja, odnosno prava korišćenja zemljišta radi građenja, bio spriječen opravdanim razlozima da nastavi građenje (teška i trajna bolest, smrt člana porodice, smanjenje broja članova porodice, razvod braka, preseljenje u drugo mjesto i sl.).

U slučaju iz prethodnog stava, upis prava korišćenja na kupca izvršiće se na osnovu kupoprodajnog ugovora i saglasnosti skupštine opštine, odnosno skupštine grada.

Ako skupština opštine, odnosno skupština grada ne da saglasnost za otuđenje nedovršene zgrade na traženje nosioca prava korišćenja zemljišta radi građenja ili njegovog pravnog nasljednika, opština, odnosno grad je dužna da preuzme zemljište sa nedovršenom zgradom i plati naknadu prema odredbama člana 51.

ovog zakona, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za pribavljanje saglasnosti iz prethodnog stava.

VII - PROTIVPRAVNO RASPOLAGANJE GRADSKIM GRAĐEVINSKIM ZEMLJIŠTEM Član 59. stav 1.

Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korišćenja zemljišta, prvenstvenim pravom korišćenja zemljišta radi građenja i pravom korišćenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz čl. 38. i 48.

ovog zakona ništavni su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora, prestaju bez naknade.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. godine. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1295/18 (V.M.) | Sudska praksa | Aktio