Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/19 (Z. K.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1311/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1311/19, rješavajući apelaciju Zvonka Kapulara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zvonko Kapular protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 008820 14 Uvp od 15. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008820 14 U od 16. juna 2014. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-936/12 od 30.

aprila 2013. godine i Zaključka Službe za prava branitelja i socijalnu skrb Općine Čapljina broj 09-43-238/07-5 od 23. jula 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonko Kapular (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008820 14 Uvp od 15. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008820 14 U od 16. juna 2014. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-936/12 od 30. aprila 2013. godine i Zaključka Službe za prava branitelja i socijalnu skrb Općine Čapljina broj 09-43-238/07-5 od 23. jula 2012. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 16. juna 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 30. aprila 2013. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog zaključka Službe za prava branitelja i socijalnu skrb Općine Čapljina od 23. jula 2012. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za izvršenje rješenja Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu Općine Čapljina od 29. oktobra 2007. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je apelant prvostepenom organu podnio zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja od 29. oktobra 2007. godine kojim mu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu. Protiv predmetnog rješenja od 29. oktobra 2007. godine nije izjavljena žalba niti je izvršena revizija u zakonskom roku, pa je na njega data saglasnost na osnovu člana 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon). Međutim, Vrhovni sud je naveo da je zaključkom prvostepenog organa odbačen takav zahtjev apelanta iz razloga što je u naknadno provedenom postupku po službenoj dužnosti u smislu člana 52. stav l. Zakona doneseno konačno rješenje od 31. decembra 2012. godine, kojim je upravna stvar riješena na način da je apelantu priznao svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% invaliditeta, te je rješenje od 29. oktobra 2007. godine izgubilo pravno djelovanje.

4. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 41. Zakona propisano da rješenje doneseno u prvom stepenu kojim je, između ostalog, priznato pravo na ličnu invalidninu, podliježe reviziji u određenom roku, te ukoliko protiv tog rješenja nije izjavljena žalba, a revizija ne bude izvršena u propisanom roku, smatra se da je revizija izvršena i da je data saglasnost na rješenje. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz odredbe člana 46. Zakona proizilazi da se pravo na ličnu invalidninu utvrđuje na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija, koje, takođe. ocjenjuje Reviziona ljekarska komisija u postupku revizije prvostepenih rješenja. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je u odredbi člana 52. Zakona propisano da nalaz i mišljenje Revizione ljekarske komisije može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije, zbog toga što je dat po proteku roka za reviziju. Odnosno da nalaz i mišljenje Revizione ljekarske komisije predstavlja osnov za obnovu okončanog postupka priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je predmetno rješenje od 29. oktobra 2007. godine postalo izvršno kada je protekom zakonskog roka za reviziju data saglasnost na njega. Međutim, prvostepeno rješenje kojim je priznato pravo na ličnu invalidninu podliježe reviziji (u obnovi postupka nakon pribavljanja nalaza i mišljenja Revizione ljekarske komisije po proteku roka za reviziju). Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da su konačnim rješenjem tuženog od 31. decembra 2012. godine (koje je doneseno u obnovi postupka okončanog rješenjem od 29. oktobra 2007. godine) utvrđena prava apelanta od istog datuma kao i u rješenju od 29. oktobra 2007. godine, zbog čega je rješenje od 29. oktobra 2007. godine izgubilo svoje pravno dejstvo, čak iako nije formalno poništeno, ali ga je rješenje od 31. decembra 2012. godine zamijenilo u potpunosti. Vrhovni sud je naveo da se zbog toga nije moglo udovoljiti zahtjevu apelanta da se dozvoli izvršenje rješenja od 29. oktobra 2007. godine.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su upravni organi i redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant navodi da je postupak nerazumno dugo trajao zbog odugovlačenja nadležnih organa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je naveo da su nadležni organi “odugovlačili postupak, zbog čega je on nerazumno dugo trajao” nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/19 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio