Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3424/19 (C. M. i N.D.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3424/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3424/19, rješavajući apelacije Cvijete Marković i N. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Cvijeta Marković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 410678 18 Gži 2 od 14. juna 2019. godine;
N. D. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 143115 15 Gži od 3. jula 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 143115 15 P od 31. marta 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3424/19
1. Cvijeta Marković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijela je 27. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 410678 18 Gži 2 od 14. juna 2019. godine.
2. Konačnom osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantice kao tražioca izvršenja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 5. jula 2017. godine kojim je obustavljen izvršni postupak i rješenje o izvršenju od 5. decembra 2014. godine stavljeno van snage i ukinute sve provedene radnje.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud obustavio postupak na osnovu presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 002966 15 G 2 od 19. maja 2016. godine koja se, po žalbenim navodima, ne odnosi na presudu Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 960P 002966 09 P, nego se odnosi na presudu broj 960 P 002966 09 P 2. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 63. Zakona o izvršnom postupku regulisano da će se izvršenje obustaviti po službenoj dužnosti ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je uvidom u presudu Apelacionog suda Brčko distrikta BiH od 19. maja 2016. godine prvostepeni sud pravilno utvrdio da je pomenutom odlukom uvažena žalba izvršenika (Federacija BiH) i da se i tužbeni zahtjev apelantice za naknadu nematerijalne štete u odnosu na Federaciju BiH odbija, čime je preinačena presuda Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 002966 09 P od 29. marta 2012. godine, a koja je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju od 5. decembra 2014. godine. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da žalbeni prigovori u odnosu na obustavu izvršnog postupka nisu osnovani.
2. AP-3531/19
4. N. D. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 9. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 143115 15 Gži od 3. jula 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 143115 15 P od 31. marta 2015. godine.
5. Konačnom osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantice kao tražioca izvršenja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 31. marta 2015. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika (Grad Mostar) i obustavljen izvršni postupak u cjelosti i ukinute sve provedene radnje.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je usvojio prigovor izvršenika. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu izvršne isprave - Rješenja Kantonalne komisije za primjenu člana
143. Zakona o radu br. 06 2082/00 od 22. novembra 2007. godine, kojim je naloženo PI „ĐURO SALAJ“ da apelantici u datom roku uspostavi radno-pravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da rješenje o izvršenju nije u saglasnosti sa izvršnom ispravom koja se ne odnosi na novčano potraživanje. Naime, apelantica ima pravo na naknade koje traži u tom postupku na osnovu odredbe člana 143. stav 4. Zakona o radu, ali tek nakon uspostave radno-pravnog statusa. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je izvršenik u smislu navede zakonske odredbe bio dužan odrediti visinu naknade plate i otpremnine s obzirom na godine staža apelantice u toku postupka uspostave radno-pravnog statusa, pod prijetnjom izricanja novčane kazne u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Kako izvršnom ispravom nije utvrđena visina naknade plate i otpremnine, niti je izvršenik donio odluku o visini naknade plate i otpremnine, Kantonalni sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi za donošenje pobijanog rješenja. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3424/19.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelantica se u apelaciji broj AP-3531/19 poziva i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantica u apelaciji broj AP-3424/19 navodi da je predmetni izvršni postupak trajao „van svakog razumnog roka“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelantice ukazale u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode iz apelacije broj AP-3424/19 koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelantica osim što je navela "da je postupak trajao nerazumno dugo", nije posebno obrazlagala te navode, dakle, nije ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepila te navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantičini navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević