Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-923/19 (I. Š. i I. S.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-923/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-923/19, rješavajući apelacije Ivana Šukera i Ilije Stipića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivan Šuker protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 033553 17 Rev od 6. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033553 16 Rsž od 27.

septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033553 15 Rs od 16. decembra 2015. godine Ilija Stipić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 032756 18 Rev od 18. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032756 16 Rsž od 3. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032756 14 Rs od 23. decembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-923/19

1. Ivan Šuker (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 27. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 033553 17 Rev od 6. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033553 16 Rsž od 27. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033553 15 Rs od 16. decembra 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi (Kanton 10) obaveže da mu na ime razlike osnovne plate za precizirani vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. AP-2117/19

3. Ilija Stipić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 20. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 032756 18 Rev od 18. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032756 16 Rsž od 3. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032756 14 Rs od 23. decembra 2015. godine;

4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi (Kanton 10) obaveže da mu na ime razlike osnovne plate za precizirani vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizilazi da su apelanti u spornom periodu bili zaposlenici tuženog i da im je tuženi platu obračunavao i isplaćivao s obzirom na čin koji im je dodijeljen, a u skladu sa odredbama Zakona o policijskim službenicima Kantona 10, Odluci o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnika o platama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Vrhovni sud je dalje naveo da je predmet spora zahtjev apelanata da im tuženi isplati razliku između plate koju su primali i plate koja bi im pripadala prema odredbama Zakona o platama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 31. Zakona propisano da će se visina i način ostvarivanja plata, naknada, dodataka na platu, koeficijenti i platni razredi policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova utvrditi kantonalnim propisima, koji će sadržavati načelo iz člana 4. Zakona – ista plata za isti čin policijskog službenika i biti usklađeni sa članom 3. stav 2. Zakona – jedinstven isplatni koeficijent za obračun plata i članovima 6., 7. i 9. Zakona. Odredbom člana 6. Zakona regulisan je način određivanja osnovne plate policijskih službenika na način da ona ne može biti manja od 70% prosječne neto plate isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Odredbom člana

35. Zakona propisano je da su kantoni dužni propise iz član 31. Zakona donijeti u roku od 90 dana od dana donošenja tog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud zaključio da je Zakonom propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plata, naknada, dodataka na plate, koeficijenata i platnih razreda policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, i da se zbog toga, taj zakon ne može primijeniti u kantonima. Naime, Vrhovni sud je naveo, da nije sporno da tuženi u roku propisanom odredbom člana 35. Zakona nije donio propise iz člana 31., niti je to učinio do zaključenja glavne rasprave u tom predmetu, ali Zakonom nije propisano da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku taj Zakon primjenjivati i u kantonima. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da se plate policijskih službenika kantona određuju u skladu sa kantonalnim propisima, s tim da osnovna plata policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, pri čemu mora biti poštovano načelo „ista plata za isti čin policijskog službenika“ iz člana 4. Zakona i „jedinstveni isplatni koeficijent za obračun plata“ iz člana 6. Zakona. Kako apelanti u postupku nisu tvrdili, niti dokazivali, da je njihova osnovna plata u utuženom periodu bila manja od 70% prosječne neto plate isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbene zahtjeve.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-923/19.

7. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, AP- 3620/17 od 6. decembra 2017. godine i AP-5959/18 od 10. januara 2019. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-923/19 (I. Š. i I. S.) | Sudska praksa | Aktio