Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6867/18 (A. H., S. R., Z. H., E. S., M. M. i I. M.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6867/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-6867/18, rješavajući apelaciju Alme Halilbegović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Alma Halilbegović, Senada Rahislić, Zehra Hrvat, Edina Sejdinović, Mevludin Muminović i Indira Mujačić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 27 0 Rs 028390 17 Rev od 18. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 Rs 028390 15 Rsž od 13. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 Rs 028390 15 Rs od 9. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alma Halilbegović, Senada Rahislić, Zehra Hrvat, Edina Sejdinović, Mevludin Muminović i Indira Mujačić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirnes Ajanović advokat iz Tuzle, podnijeli su 23. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 27 0 Rs 028390 17 Rev od 18. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 Rs 028390 15 Rsž od 13. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 Rs 028390 15 Rs od 9. oktobra 2015. godine.
2. Prvostepenom presudom Općinskog suda odbijeni su, između ostalog, apelanti sa dijelom tužbenih zahtjeva kojim su tražili da se tužena (Općina Gračanica) obaveže da im po osnovu neisplaćenih razlika plata za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose (stav I). Osim toga, apelanti su odbijeni i sa dijelom tužbenih zahtjeva kojim su tražili da se tužena obaveže da na njihovo ime, a u korist Fonda PIO, Kantonalna administrativna služba Tuzla izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na neisplaćene razlike plata za određeni vremenski period određene novčane iznose (stav II). Istom presudom obaveza je tužena da apelantima na ime razlike manje obračunate i isplaćene naknade na ime regresa za godišnji odmor za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose (stav III). Takođe, istom presudom apelanti su odbijeni sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na razlike manje obračunate i isplaćene naknade na ime regresa za godišnji odmor za utuženi period, počev od dana padanja u docnju, pa do konačne isplate (stav IV). Osim toga, obavezana je tužena da apelantima po osnovu razlike manje obračunate i isplaćene naknade za topli obrok za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose (stav V).
3. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda žalbe apelanata su odbijene i prvostepena presuda je u odbijajućem dijelu potvrđena, dok je žalba tužene djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu III izreke prvostepene presude tako da su apelanti odbijeni sa tužbenim zahtjevom u dijelu kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime razlike manje obračunate i isplaćene naknade na ime regresa za godišnji odmor za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose za svakog apelanta. Istom presudom prvostepena presuda je preinačena i u stavu V izreke prvostepene presude tako što je obavezan tužena da apelantima po osnovu razlike manje obračunate i isplaćene naknade za topli obrok za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose (iznosi su umanjeni u odnosu na prvostepenu presudu).
4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijene su revizije apelanata.
5. U obrazloženju drugostepene odluke Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanata za isplatu određenih potraživanja iz radnog odnosa, u spornom periodu od 1. marta 2012 do 1. marta 2015. godine, a koji zahtjev temelje na odredbama Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama), s tim da su visinu tužbenog zahtjeva apelanti opredijelili shodno nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao je po njegovoj ocjeni prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za isplatu razlike plaća i uplate obaveznih doprinosa na dosuđene iznose razlika plaća, sa sadržinom kao u stavu I i II izreke, jer u utuženom periodu nije bilo mjesta primjeni odredaba čl. 5 i
21. Zakona o plaćama i naknadama, u situaciji kada iz izvedenih dokaza slijedi da tužena u tom periodu nije uskladila svoje akte sa navedenim Zakonom. Naime, Kantonalni sud je ukazao da i po njegovoj ocjeni u utuženom periodu apelantima ne pripadaju tražene razlike plaća, koje su apelanti temeljili na odredbama čl. 5 i 21. Zakona o platama i naknadama. Ovo iz razloga što osnovica za obračun plaće, usaglašena između Vlade F BIH i Granskog sindikata F BIH u visini od 315,00 KM, ne može predstavljati podoban parametar za obračun plaće apelantima, a namještenicima tužene, jer ova osnovica nije utvrđena na osnovu dogovora između načelnika tužene i sindikata tužene, nakon stupanja na snagu navedenog Zakona, a kako to propisuje odredba člana 5. Zakona o platama i naknadama, koja je obavezujuća i za tuženu u smislu člana 59. istog Zakona, tako da je u tom dijelu obračun vještaka proizvoljan i nema uporište u odredbi člana 5. navedenog Zakona, na koju se vještak pozvao prilikom obračuna neto plaće tužiocima u dostavljenom pismenom nalazu i mišljenju. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članom 59. Zakona o platama i naknadama propisano da se osnovica utvrđena članom 5. ovog zakona, primjenjuju u kantonima, gradovima i općinama, kakav status ima tužena, a kako to apelanti i u žalbama traže, međutim da isti zanemaruju da je članom 1. Zakona o izmjenama Zakona o platama i naknadama izmijenjen član 59. i iz kojeg proizilazi da Vlade kantona, odnosno općinski načelnici i gradonačelnici u dogovoru sa sindikatom će utvrditi osnovicu za obračun plaća u skladu sa članom 5. ovog Zakona, s tim da se ne može utvrditi veća osnovica od osnovice utvrđene na Federalnom nivou. Nadalje je navedeno da su koeficijenti složenosti poslova apelanata, kao namještenika tužene, prikazanih pojedinačno za svakog apelanta u tabelarnim pregledima dostavljenog pismenog nalaza i mišljenja, proizvoljno utvrđeni od strane vještaka ekonomske struke i nemaju uporište u odredbama člana 21. Zakona o platama i naknadama. Ovo iz razloga što je odredbom člana 60. navedenog Zakona propisan način utvrđivanja koeficijenata i platnih razreda, kao i članom 2. Zakona o izmjenama Zakona o platama i naknadama kojim je izmijenjen član 60. istog Zakona, a iz čije sadržine i smisla slijedi da se koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima općine, kakav status ima tužena, utvrđuje odlukama općinskih vijeća o plaćama i naknadama zaposlenih u općinskim organima vlasti, a koje odluke nisu bile donesene u utuženom periodu, kao provedbeni propisi navedenog zakona. Dalje je navedeno da zbog toga nije mogao vještak samoinicijativno odrediti koeficijente složenosti pojedinačno za svakog apelanta kako je to i iskazao u tabelarnim pregledima, primjenom odredbe člana 21. navedenog Zakona, samo zbog činjenice koje poslove su apelanti obavljali u označenom spornom periodu. Prema tome, istaknuto je da kako iz izvedenih dokaza ne proizlazi, niti su apelanti tvrdili da im je u utuženom periodu, nakon stupanja na snagu Zakona o platama i naknadama, osnovna plaća isplaćena ispod 70% prosječne neto plaće isplaćene u F BIH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, u smislu zagarantovanog minimuma članom 6. stav 2. navedenog Zakona, a kako je utvrđeno, što među strankama nije ni sporno, da nije bila dogovorena osnovica za obračun plaće sa sindikatom, kako to predviđa član 5. navedenog Zakona, niti su bili utvrđeni platni razredi i koeficijenti složenosti kod tužene, na način kako to predviđa odredba člana 60. navedenog Zakona, odnosno nisu utvrđeni odlukama općinskih vijeća o plaćama i naknadama zaposlenih u općinskim organima vlasti, drugostepeni sud zaključuje da je i po njegovoj ocjeni prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio apelante sa tužbenim zahtjevom za tražene razlike plaća, sa kamatnim zahtjevom, te istovremeno odbio i zahtjev apelanta za uplatu razlike obaveznih doprinosa. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da se osnovano žalbom tužene dovodi u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda u dijelu dosuđene razlike regresa i toplog obroka apelantima u označenom spornom periodu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantima za utuženi period dosuđena razlika regresa i razlika na ime toplog obroka u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, a koji obračun je vještak, shodno prijedlogu apelanata u ovom dijelu, izvršio primjenom odredaba člana 30 i 31. Zakona o platama i naknadama. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud potpuno zanemario sadržaj odredbe člana
66. Zakona o platama i naknadama kojom je propisano da će se odredbe člana 30 i 31. ovog Zakona početi primjenjivati narednog mjeseca od dana potpisivanja izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji, kojim su regulisane ove naknade, pa, obzirom da je Kolektivni ugovor o izmjenama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BIH stupio na snagu 6. decembra 2013. godine, po njegovoj ocjeni, a suprotno iznesenom stavu prvostepenog suda, na potraživanja apelanata za isplatu razlike regresa za 2012. i 2013. godinu nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 31. Zakona o platama i naknadama. Nadalje, ukazano je da zbog odložene primjene odredbe člana 30. Zakona o platama i naknadama, a kojom je regulisano pravo na isplatu toplog obroka u visini 1% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji po zadnjem statističkom podatku, po ocjeni Kantonalnog suda, a suprotno stavu prvostepenog suda, apelantima ne pripada potraživana razlika toplog obroka za period od 1. marta 2012. do januara mjeseca 2014. godine.
6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je ukazao, pored ostalog, da je prema njegovoj ocjeni pobijana presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita. Naime, ukazano je da suprotno tvrdnjama revizije apelanata drugostepeni sud je rješavajući o njihovoj žalbi, kao i o žalbi tužene, u smislu odredbe člana 231. Zakona o parničnom postupku, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelanti zasnivaju osnovanost, a tužena neosnovanost njihovih tužbenih zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora apelanata, a djelimičnoj osnovanosti prigovora tužene, drugostepeni sud opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se revizijskim navodi apelanata da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka, u smislu odredaba člana 209. ZPP-a, pokazuju neosnovanim. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da se zaključak drugostepenog suda da nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke za isplatu potraživanja osnovom sadržanim u nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, u skladu sa kojim apelanti opredjeljuju dio tužbenog zahtjeva za isplatu plaća, naknade za regres i topli obrok, pokazuje pravilnim i zakonitim, a označeni prigovori apelanta neosnovanim.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su „neprimjenjivanjem zakona, odnosno propustom tužene da uskladi svoje normativne akte dovedeni u neravnopravan položaj jer nemaju istu plaću kao drugi državni službenici i namještenici za isti posao koji obavljaju“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke kao konačne u predmetnom postupku dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe Zakona o platama i naknadama, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostupeni i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević