Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7467/18 (E. B., M. P., B. S. i M. L.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni spor
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7467/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-7467/18, rješavajući apelaciju E. B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli E. B., M. P., B. S. i M. L. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 047101 15 Rev od 25. septembra 2018.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 047101 13 Rsž od 25. avgusta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 047101 12 Rs od 15. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. B., M. P., B. S. i M. L. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelantica, odnosno apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 047101 15 Rev od 25. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 047101 13 Rsž od 25. avgusta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 047101 12 Rs od 15. jula 2013. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 047101 13 Rsž od 25. avgusta 2015. godine je djelimično uvažena žalba tuženog (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave) i prvostepena presuda je, između ostalog, preinačena na način da su apelanti odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su potraživali naknadu dijela plate zbog smanjenja plate ispod zagarantovane i na ime dijela plaće plate po osnovu godina radnog staža, sve u određenim vremenskim periodima. Istom presudom je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena i potvrđena prvostepena presuda kojom je tuženi obavezan da apelantima na ime naknade za ishranu i za dežuru, kao i prvoapelantu i drugoapelantici na ime naknade za prevoz isplati određene novčane iznose.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog u odnosu na tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi isplatu dijela plate zbog smanjenja plate ispod zagarantovane plate, te na ime dijela povećanja plate po osnovu godina radnog staža u periodu od 1. decembra 2009. do 31. decembra 2012. godine te da je u ovom dijelu žalbu tuženog valjalo uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način da se apelanti odbiju sa ovim postavljenim tužbenim zahtjevom. Naime, Kantonalni sud je istakao da je odredbama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH propisano da osnovna mjesečna plata sudaca Općinskih sudova iznosi 2.400,00 KM, te da je nesporno da je apelantima sukladno navedenom zakonu isplaćivana plata u propisanom iznosu. Dalje je ukazano da je od dana donošenja Zakona o porezu na dohodak tuženi kao poslodavac apelantima obračunavao i porez na dohodak u skladu sa čl. 10 i 27. u vezi sa članom 49. Zakona o porezu na dohodak. Kantonalni sud je istakao da Ustavom FBiH kao i navedenim Zakonom o porezu na dohodak nije propisano da su suci oslobođeni obaveze plaćanja poreza na dohodak niti spadaju u kategoriju fizičkih lica koja ne podliježu oporezivanju. Dakle, zaključeno je da su apelanti su porezni obveznici i da imaju obavezu plaćanja poreza na ukupan dohodak ostvaren u poreznom periodu, slijedom čega Kantonalni sud ističe da su osnovani žalbeni prigovori tuženog da se Zakon o porez može primijeniti i na suce te se njegovom primjenom umanjiti plaća za iznos od 10%.

4. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbačena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude, dok je revizija tuženog djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene tako što je tuženi obavezan da prvoapelantu i drugoapelantici na ime naknade za prevoz isplati određene novčane iznose, dok su u preostalom dijelu odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi, kojim su tražili da im tuženi na ime naknade za ishranu, za dežuru, na ime dijela plaće zbog umanjenja plaće ispod zagarantovame, kao i na ime povećanja plaće po osnovu godina radnog staža isplati određene novčane iznose. Osim toga, odbijeni su u cjelosti tužbeni zahtjevi trećeapelantice i četvrtoapelantice, kojim su tražile da se tuženi obaveže da im isplati određene novčane iznose na ime naknade za ishranu, naknade za dežuru, na ime dijela plaće zbog umanjenja plaće ispod zagarantovame, kao i na ime povećanja plaće po osnovu godina radnog staža.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja proizilazi da su apelanti radili kao sudije u Općinskom sudu u Mostaru, te da im u periodu na koji se odnose potraživanja iz tužbenog zahtjeva (od marta 2009. godine do novembra 2012. godine) nisu isplaćivane tražene naknade. Vrhovni sud je naveo da su plate i naknade sudija i tužilaca u FBiH u spornom periodu bile regulisane Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, te da tim zakonom nije bilo regulisano da sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za ishranu u toku rada, pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla, te pravo na nakadu za dežure. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno ukazali na to da je odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da odredbe navedenog zakona koje se odnose na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH, te da je tom odlukom naloženo Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci dopuni navedeni zakon, a ako Parlament FBiH ne izvrši dopunu određeno je da će pravo na nakade sudija biti rješavano shodnom primjenom drugih propisa kojima su regulisane ove naknade. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je predmetna odluka Ustavnog suda FBiH objavljena u Službenim novinama FBiH broj 27/12 od 28. marta 2012. godine, pa je period od šest mjeseci na koji se upućuje u samoj odluci protekao 28. septembra 2012. godine, te da do navedenog datuma nisu postojali uslovi za primjenu drugih propisa u pogledu utvrđivanja prava apelanata na naknade koje su predmet tužbenog zahtjeva, zbog čega je o pravu apelanata valjalo odlučiti primjenom odredaba spornog zakona. Vrhovni sud je naveo da apelantima pripada pravo na topli obrok i prijevoz za period nakon 28. septembra 2012. godine, ali da je apelantima topli obrok za mjesec oktobar i novembar 2012. godine već isplaćen, te da je, s tim u vezi, neosnovan tužbeni zahtjev kojim se traži isplata u iznosu većem od toga, u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom koji se ne može primjenjivati na sudije. Vrhovni sud je našao da su osnovani tužbeni zahtjevi prvoapelanta i drugoapelantice u pogledu potraživanja naknade za prevoz za period od 1. oktobra do 30. novembra 2012. godine, zbog čega je i donio odluku kao u izreci.

6. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-511/14 od 22. decembra 2015. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-5070/15, a koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 53 Rs 047101 13 Rsž od 25. avgusta 2015. godine i Presude Općinskog suda broj 53 0 Rs 047101 12 Rs od 15. jula 2013. godine. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da je revizija apelanata u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka (u dijelu u kojem se apelanti odbijaju sa tužbenim zahtjevom kojim su potraživali naknadu dijela plate zbog smanjenja plate ispod zagarantovane i naknadu na ime dijela plate po osnovu godina radnog staža i u dijelu o troškovima parničnog postupka). Takođe, Ustavni sud konstatuje da je revizija tuženog djelimično usvojena i obje nižestepene preinačene tako što je tuženi obavezan da prvoapelantu i drugoapelantici na ime naknade za prevoz isplati određene novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama, dok su u preostalom dijelu odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi, kao i tužbeni zahtjevi trećeapelantice i četvrtoapelantice, te da je stoga u tom dijelu presuda Vrhovnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP- 4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7467/18 (E. B., M. P., B. S. i M. L.) | Sudska praksa | Aktio