Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5893/18 (I. A., F. A. i M. Ć.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Ratna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 376
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 376
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 376
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5893/18
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5893/18, rješavajući apelaciju Ibrahima Atikovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Atikovića, Fahire Atiković i Mersihe Ćudić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047203 16 Rev od 3. jula 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047203 14 Gž od 2. augusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ibrahim Atiković, Fahira Atiković i Mersiha Ćudić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 23. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 047203 16 Rev od 3. jula 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 047203 14 Gž od 2. augusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 26. septembra 2019. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: zastupnik tužene) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. oktobra 2019. godine, a Općinski sud 9. oktobra 2019. godine.
4. Zastupnik tužene je odgovor na apelaciju dostavio 10. oktobra 2019. godine.
5. Kantonalni nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelanti su 9. decembra 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade nematerijalne štete zbog smrti člana porodice (kćerke, odnosno sestre).
8. Općinski sud je 15. aprila 2013. godine održao pripremno ročište, na kojem su apelanti konačno opredijelili tužbeni zahtjev, a 19. decembra 2013. godine Općinski sud je održao ročište za glavnu raspravu.
9. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047203 10 P od 23. decembra 2013. godine obavezana je Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime naknade nematerijalne štete za pretrpjelu duševnu bol i umanjenje opće životne aktivnosti zbog smrti člana porodice (kćerke, odnosno sestre apelanata) isplati određene novčane iznose koji su bliže navedeni u izreci presude, sve sa zakonskom kamatom i troškovima postupka, dok su apelanti odbijeni s viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa nematerijalne štete, kao i sa viškom zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je u maju 1995. godine, u užem centru grada Tuzle, zvanom „Kapija“, poginula kćerka, odnosno sestra apelanata uslijed ispaljenja više eksplozivnih artiljerijskih projektila od strane Taktičke grupe Ozren koja je bila u sastavu Vojske Republike Srpske, a kojom je komandovao Novak Đukić. Općinski sud je također naveo da je Novak Đukić, u vezi s navedenim, pravomoćnom presudom Suda Bosne i Hercegovine proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina, a apelanti kao oštećeni su s imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak. Općinski sud je dalje istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da su apelanti u vezi s protivpravnim djelovanjem Vojske tužene, a zbog pogibije kćerke, odnosno sestre, trpjeli i još trpe nematerijalnu štetu po osnovu pretrpjelih duševnih boli, te umanjenja opće životne aktivnosti, pa im shodno odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripadaju iznosi naknade kao što je utvrđeno u izreci presude. Osim toga, Općinski sud je, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja koji je istakla tužena, zaključio da je on neosnovan. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 377. ZOO kojim je propisan duži rok zastarjelosti, odnosno da zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, shodno odredbama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, propisan subjektivni rok od 35 godina, odnosno objektivni rok od 70 godina. Općinski sud je ukazao da je granatiranje u kojem je poginula kćerka, odnosno sestra apelanata, izvršeno 25. maja 1995. godine, a apelanti su tužbu podnijeli 9. decembra 2010. godine, pa slijedi da nije protekao niti jedan od gore navedenih rokova, te da nije nastupila zastara potraživanja za apelante.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 047203 14 Gž od 2. augusta 2016. godine usvojena je žalba tužene koju je izjavila protiv prvostepene presude, te je prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude i navedena presuda je potvrđena. Osim toga, apelanti su odbijeni i sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da se žalbom tužene osnovano ukazuje da je pogrešna ocjena prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, odnosno da ovakav zaključak prvostepenog suda ne može biti rezultat pravilne primjene materijalnog prava, tj. odredbi čl. 376. i 377. ZOO. Kantonalni sud je također ukazao i na odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da je sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se privilegirani rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice kao što je tužena, dok se na treće lice može primijeniti isključivo rok zastare propisan članom 376. stav 1. ZOO. Prema stavu Kantonalnog suda, budući da se u konkretnom slučaju radi o šteti koja je nastala tokom rata, to se početak roka zastarjelosti imao računati od 23. decembra 1996. godine, s kojim datumom je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti jer je od tog datuma apelantima bio omogućen pristup sudu na način da mogu podnijeti tužbu radi naknade štete. Osim navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se neće upuštati u ocjenu žalbenih navoda koji su usmjereni na pravilnost utvrđene visine nematerijalne štete budući da, uslijed naprijed navedene osnovanosti prigovora zastare potraživanja, pitanje visine naknade štete nije od značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu apelanata.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047203 16 Rev od 3. jula 2018. godine odbijena je revizija koju su apelanti 14. septembra 2016. godine izjavili protiv drugostepene presude.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da nije osnovan prigovor apelanata da je drugostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. člana 377. stav 1. ZOO. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, zastara potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom prosuđuje se prema odredbi člana 377. ZOO samo kad je pravomoćnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, za koje je sud vezan u parničnom postupku. Vrhovni sud je zaključio da se odredba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, odnosno na treće lice može se samo primijeniti odredba člana 376. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da je sporna šteta apelantima nastala u ratu (25. maja 1995. godine), pa početak roka zastarjelosti, u najpovoljnijoj varijanti za apelante, treba računati od 23. decembra 1996. godine kao dana ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu da je tužba podnesena 9. decembra 2010. godine, to je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 1. ZOO protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, koji je istekao 25. maja 1998. godine i protekom objektivnog petogodišnjeg roka u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO, koji je istekao 25. maja 2000. godine. Vrhovni sud je stoga zaključio da revizioni prigovori apelanata u pogledu primjene materijalnog prava nisu prihvatljivi. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da ostale revizione prigovore apelanata, a koji se tiču činjeničnog utvrđenja, neće posebno obrazlagati i cijeniti jer u revizionom postupku nisu relevantni, niti su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. U vrlo opširnoj apelaciji apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana 14. i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva u njihovom slučaju. Apelanti navode da je u njihovom slučaju trebao biti primijenjen privilegirani, duži rok iz člana 377. ZOO, koji se prema njihovom stavu odnosi kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice. Apelanti, također, smatraju da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića i tužene (16. aprila 2010. godine) nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njihov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti. Pored navedenog, apelanti ističu da o njihovim pravima nije odlučivano u razumnom roku, te da je postupak trajao oko osam godina, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete. Apelanti, također, smatraju im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud o pravnim lijekovima koji su oni izjavljivali nisu svestrano raspravljali. Osim toga, apelanti navode da je Vrhovni sud do 2015. godine u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila ovo pravo.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri pravnom stavu izraženom u svojoj presudi u vezi s pitanjem zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete, a koji navodi apelanata u apelaciji ne dovode u sumnju. U vezi s dužinom trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da je postupak pred tim sudom trajao nepune dvije godine, što zadovoljava zahtjeve suđenja u razumnom roku.
17. Općinski sud je iznio tok prvostepenog postupka, te je naveo da je svojim efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka, te da je odluku donio u razumnom roku. Osim toga, Općinski sud je naveo da je dao dovoljno jasne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.
18. Zastupnik tužene je istakao da osporenim presudama nije došlo do kršenja prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji kada su sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata shodno odredbama člana 376. ZOO, te kada su za to dali dovoljno jasno obrazloženje.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelanti osporavaju predmetnom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 047203 16 Rev od 3. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 29. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana 14. i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
a) U odnosu na osporene odluke
28. U odnosu na navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporene odluke neosnovana.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
30. U vezi s navodima apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).
31. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
32. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom apelanata 9. decembra 2010. godine i da je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047203 16 Rev od 3. jula 2018. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao sedam godina i sedam mjeseci.
33. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju naknade nematerijalne štete za pretrpjelu duševnu bol i po osnovu umanjenja opće životne aktivnosti zbog smrti člana porodice, te da iz činjeničnog stanja ne slijedi da ima elementa koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku. Nadalje, u odnosu na doprinos apelanata trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da su apelanti tokom postupka na pripremnom ročištu konačno opredijelili tužbeni zahtjev, što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku u periodu od sedam godina i sedam mjeseci donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance. Ustavni sud uočava da je Općinskom sudu trebalo dvije godine i četiri mjeseca od prijema tužbe da zakaže pripremno ročište, ali da je nakon toga taj sud u relativno kratkom roku (sedam mjeseci) održao glavnu raspravu i donio prvostepenu odluku. Ustavni sud, također, ukazuje da je postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao ukupno dvije godine i osam mjeseci (računajući od donošenja prvostepene presude), dok je postupak pred Vrhovnim sudom trajao ukupno godinu i 10 mjeseci (računajući od dana podnošenja revizije).
34. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da su apelanti do konačne odluke u svom predmetu došli prije podnošenja apelacije, da su u predmetnom postupku redovni sudovi kontinuirano preduzimali radnje u predmetu i donijeli tri meritorne odluke, Ustavni sud zaključuje da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao, te stoga nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud, dakle, nalazi da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
36. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
37. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o pravnim lijekovima koje su oni izjavljivali. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u konkretnom slučaju koristili zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, razmotrili i zaključili da su oni neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanata neosnovani. Zabrana diskriminacije
38. U vezi s navodima apelanata da je „Vrhovni sud do 2015. godine u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila ovo pravo“, Ustavni sud zapaža da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje apelanata na različitu praksu sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku s obzirom na to da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Ostali navodi
39. U vezi s navodima apelanata o kršenju člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naknade nematerijalne štete pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su Vrhovni i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao sedam godina i sedam mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
41. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje pravne lijekove su Vrhovni i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su oni neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
42. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević