Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1345/18 (M. H.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1345/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1345/18, rješavajući apelaciju Maide Husić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maide Husić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 064162 15 Rsž od 12. aprila 2017. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 064162 15 Rs od 15. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Maida Husić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 5. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 064162 17 Rev od 18. decembra 2017. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 064162 15 Rsž od 12. aprila 2017. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 064162 15 Rs od 15. oktobra 2015. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1401/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP-1923/17 koju je apelantica podnijela 18. maja 2017. godine protiv presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 064162 15 Rsž od 12. aprila 2017. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.

3. Apelantica je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-1401/17, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 33 0 Rs 064162 17 Rev od 18. decembra 2017. godine apelantičinu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela novu apelaciju u kojoj je navela prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurala mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 064162 17 Rev od 18. decembra 2017. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 064162 15 Rsž od 12. aprila 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Postupak okončan osporenim odlukama

5. Apelantica je 15. aprila 2015. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate jubilarne nagrade.

6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 064162 15 Rs od 15. oktobra 2015. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime jubilarne nagrade za navršenih 15 godina neprekidnog radnog staža isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže precizirano u izreci presude.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim stankama nesporno da je apelantica zaposlenik tuženog i da je 28. oktobra 2013. godine navršila 15 godina neprekidnog rada u organu uprave, te je tuženom, kao poslodavcu, podnosila zahtjev za isplatu jubilarne nagrade koja joj nije isplaćena. Dalje je navedeno da je sporno da li u skladu sa pozitivnim propisima apelantici pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade. Općinski sud je istaknuo da je Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano pravo na jubilarnu nagradu, a Pravilnikom tuženog i Uredbi o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Uredba o plaćama) i Uredbi o načinu i postupku utvrđivanju plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, propisano je da policijski službenici imaju pravo na naknade koje nemaju karakter plaće u skladu sa zakonom, uredbom ili kolektivnim ugovorom.

8. Po ocjeni Općinskog suda, u konkretnom slučaju, nema mjesta za primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), iz razloga što tuženi nije zaključio niti pristupio ovom kolektivnom ugovoru, pa ga isti i ne obavezuje (Odluka Ustavnog suda BiH broj AP-1315/06). Dalje je naveo da je na području Tuzlanskog kantona u primjeni Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU), koji ne propisuje pravo na jubilarnu nagradu. Također je ukazano i da apelantica svoj zahtjev ne može temeljiti na odredbama kolektivnog ugovora proizilazi i iz činjenice da su Zakon o policijskim službenicima, Pravilnik tuženog i Uredba o plaćama doneseni nakon stupanja na snagu OKU. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, iako je Zakonom o policijskim službenicima i podzakonskim aktima tuženog propisano pravo policijskog službenika na isplatu jubilarne nagrade, ni jedan od navedenih propisa ne sadržava parametre za obračun jubilarne nagrade, pa u situaciji kada se odredbe kolektivnog ugovora ne mogu primijeniti, valjalo je odbiti postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknuto je i da u slučaju da se u konkretnom slučaju primjenjuje GKU, činjenica je da je odredbom člana 28. isplata jubilarne nagrade uslovljena materijalnim mogućnostima poslodavca, pa kako zbog gubitka u poslovanju tuženi po ovom osnovu nije u mogućnosti izvršiti isplatu jubilarne nagrade, to mu nije bila ni obaveza.

9. Općinski sud je ukazao da ni Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) nije predviđeno pravo zaposlenika u organima državne službe na jubilarnu nagradu, čijim stupanjem na snagu prestaje primjena odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (preuzet kao zakon Tuzlanskog kantona), koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika i odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine, a koje se odnose na plaće i naknade namještenika i kojim je bilo utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu. Dalje je ukazao da je članom 1. navedenog Zakona propisano da se primjenjuje u kantonima te je po rangu viši od kantonalnog zakona, odnosno konkretno Zakona o policijskim službenicima na koji se apelantica poziva. Prema tome, kako u konkretnom slučaju Zakon o plaćama ne predviđa pravo zaposlenika na isplatu jubilarne nagrade i kako se on nesporno primjenjuje i u kantonima, Općinski sud je ocijenio da apelantici ne pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 064162 15 Rsž od 12. aprila 2017. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda, te odbijena apelantica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u vrijeme kada je apelantica, kao zaposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, ostvarila 15 godina neprekidnog rada kod tuženog, već stupio na snagu Zakon o plaćama, koji se shodno članu 1. primjenjuje i na kantone, kakav status ima tuženi, a koji zakon nije predvidio pravo na naknadu u vidu jubilarne naknade za službenike i namještenike zaposlene u organima uprave, kakav status ima apelantica. S tim u vezi, obrazložio je da samo u slučaju da je apelantica navršila 15 godina neprekidnog radnog staža u organima uprave prije stupanja na snagu Zakona o plaćama, bilo bi osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva, pozivom na odredbu člana 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima, odnosno odredbe Zakona o policijskim službenicima Federacije Bosne i Hercegovine i Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima tuženog. Istaknuo je i da u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće, kao provedbenog propisa za utvrđivanje visine jubilarne nagrade, zagarantovane odredbom člana 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima, jer se ova Uredba prestala primjenjivati 30. jula 2010. godine, tj. sa danom stupanja na snagu Zakona o plaćama (prelazne i završne odredbe člana 69. stav 1., tačka 5. Zakona). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nema mjesta žalbenom pozivanju na pravni stav zauzet ,,u većem broju“ odluka Kantonalnog suda, budući da se u odlukama navedenim u žalbi, ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, obrazložio je da iz presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 011951 11 Gž, 33 0 Rs 026305 12 Rsž..., proizilazi da su tužitelji u navedenim predmetima pravo na isplatu jubilarne nagrade ostvarili prije stupanja na snagu Zakona o plaćama, pa je stoga i bilo osnova da se u tim predmetima usvoji tužbeni zahtjev.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 064162 17 Rev od 18. decembra 2017. godine, odbačena je apelantičina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka nastalim u povodu revizije.

13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da kako se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju, a pobijani dio pravomoćne presude ne prelazi vrijednosni kriterij iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za dopustivost revizije, revizija kao vanredan pravni lijek nije dopuštena. Dalje je naveo da nije našao ni osnova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, budući da odlučivanje po predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

14. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, odbijajući njen zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o plaćama, odnosno da su trebali primijeniti odredbe Zakona o policijskim službenicima. U vezi sa povredom prava, apelantica je istakla da ostaje kod navoda u apelaciji AP-1923/17 iz koje, između ostalog, proizilazi da apelantica smatra da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da je stupanjem na snagu Zakona o plaćama prestala primjena Zakona o policijskim službenicima, koji zakon je u konkretnom slučaju lex specialis, te da nije moguće da se navedeni zakon stavi van snage federalnim zakonom, jer je to pitanje u isključivoj nadležnosti kantona. Nadalje, u predmetnoj apelaciji, apelantica navodi da je Vrhovni sud morao dopustiti njenu reviziju, s obzirom na postojanje različite prakse Kantonalnog suda u predmetima sa istom činjeničnom i pravnom situacijom, zbog čega je bilo potrebno zauzimanje jedinstvenog stava po pitanju prava policijskih službenika na jubilarnu nagradu. S tim u vezi, apelantica je u prilogu predmetne apelacije (kao i uz reviziju Vrhovnom sudu) dostavila presude Kantonalnog suda br. 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. oktobra 2016. godine i 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. jula 2015. godine. Apelantica ističe da je zbog navedenog različitog postupanja redovnih sudova u istim predmetima povrijeđena zabrana diskriminacije. U pogledu dužine trajanja postupka, apelantica detaljno opisuje činjenični tok postupka i poziva se na relevantne odredbe ZPP-a u vezi rokova za preduzimanje pojedinih procesnih radnji, te traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 300 KM za svaku godinu odlaganja donošenja odluke.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, između ostalog, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da apelantici ne pripada pravo na isplatu jubilarne nagradu, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-4888/17 od 22. maja 2019. godine i Odluka o dopustivosti AP-952/18 od 10. septembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

19. Vezano za apelantičine navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud će kao relevantan period razmatrati period od 15. aprila 2015. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 12. aprila 2017. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelantica koristila, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (na dvije instance) je trajao oko dvije godine. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Nadalje, u odnosu na apelantičine navode da je zbog različitog postupanja Kantonalnog suda povrijeđena zabrana diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

21. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da samo apelantičino ukazivanje na različitu praksu Kantonalnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminirana u postupku s obzirom na to da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je Kantonalni sud u analognoj situaciji donio drugačije odluke, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njeni navodi o kršenju zabrane diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U vezi s apelantičinim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudila argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu.

23. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1345/18 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio