Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5514/17 (B. Č.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5514/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP 5514/17, rješavajući apelaciju Branka Čičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Čičića podnesena protiv Presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 021149 17 Kž od 4. oktobra 2017. godine i S1 2 K 021149 17 K od 19. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Čičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 021149 17 Kž od 4. oktobra 2017. godine i S1 2 K 021149 17 K od 19. juna 2017. godine
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 021149 17 K od 19. juna 2017. godine, apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo Porezna utaja ili prevara iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom je utvrđena krivična odgovornost drugooptuženog pravnog lica „Kameleon“ d.o.o. Brčko Distrikt (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) za isto krivično djelo poreske utaje za koje mu je izrečena kazna prestanka pravne osobe.
3. U obrazloženju presude je navedeno da su u postupku koji se vodio protiv apelanta i drugooptuženg, po optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) provedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, da su prilikom donošenja odluke u konkretnom predmetu uzeti u obzir svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu uz njihovu analizu i ocjenu u onoj mjeri koja je dovoljna i relevantna za donošenje konačne odluke o krivičnoj odgovornosti apelanta i drugooptuženog za izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Zatim je navedeno da se vijeće Suda BiH u konkretnom krivičnom postupku ograničilo na činjenične navode iz optužnice koje se tiču apelantove i odgovornosti drugooptuženog u smislu da je izvršena fiktivna kupovina tri mašine na osnovu lažnih faktura Tony Comerca putem finansijskog lizinga, pri čemu je sud imao u vidu redoslijed događaja – kupovine mašina i evidentiranja kupovine u poslovne knjige koji je opisala vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju. Osim toga, prvostepeno vijeće Suda BiH je napomenulo da svjedocima koji su neposredno saslušani na glavnom pretresu nisu predočavani njihovi iskazi iz istrage, osim svjedoka Ljubiše Tomića, jer u njihovim iskazima iz istrage i glavnog pretresa nije bilo odstupanja. Odluku da se odstupi od neposrednog izvođenja dokaza sud je donio samo u pogledu svjedoka Nade Trnovac koja je nakon prijema poziva za saslušanje na glavni pretres obavijestila sud da u potpunosti ostaje kod izjave date u istrazi, nakon čega je njena izjava pročitana na glavnom pretresu.
4. Sud BiH je zatim podsjetio na opšta obilježja predmetnog krivičnog djela navodeći pri tom sadržaj relevantne odredbe člana 210. KZ BiH te istakao da je s obzirom na navode optužnice Tužilaštvo bilo obavezno dokazati da je apelant kao odgovorno lice bez ograničenja u drugooptuženom pravnom licu, u namjeri izbjegavanja plaćanja PDV-a za relevantni poreski period, te u namjeri da izvrši neosnovan povrat ulaznog PDV-a, izvršio fiktivnu kupovinu tri mašine za obradu drveta putem finansijskog lizinga, sačinjavanjem lažnih faktura na osnovu kojih je drugooptuženo pravno lice u svojim knjigovodstvenim evidencijama prikazalo, obračunalo i neosnovano izvršilo povrat ulaznog PDV-a u iznosu od 118.900,00 KM. Sud BiH je u obrazloženju također podsjetilo da je krivično djelo Poreska utaja ili prevara djelo blanketnog karaktera (sadrži blanketnu dispoziciju) koje upućuje na primjenu drugih propisa, u konkretnom slučaju Zakona o PDV-u i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, s obzirom da su objekat krivičnopravne zaštite obaveze (davanja vezana za plaćanje poreza i doprinosa socijanog osiguranja). U inkriminirano vrijeme, kako je dalje navedeno, apelant je nesporno bio odgovorna osoba (direktor) drugooptuženog pravnog lica.
5. Također je, kako je obrazloženo, u pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela izvršena neznatna izmjena u odnosu na onu koja je navedena u optužnici na način da se član 210. stav 3. veže za stav 2. a ne stav 1. KZ BiH čime optužnica nije prekoračena jer je promijenjen oblik izvršenja djela, prilagođen izvedenim dokazima, koji u osnovi predstavlja kvalifikovani oblik djela s obzirom na iznos ostvarene imovinske koristi.
6. Sud BiH je obrazlažući dalje istakao nesporne činjenice koje se tiču apelantovog statusa u okviru drugooptuženog pravnog lica koje je registrovano kod Uprave za indirektno oporezivanje kao poreznik indirektnih poreza. Spornim se u konkretnom postupku postavilo pitanje kupovine tri mašine odnosno činjenice da li su mašine uopšte postojale kao predmet kupoprodaje i lizinga, da li je promet koji se odnosi na mašine valjan ili fiktivan i da li je na osnovu nabavke mašina apelant kao odgovorno lice u pravnom licu neosnovano izvršio povrat ulaznog PDV-a u iznosu od 118.900,00 KM. Sumnja u pogledu sporne činjenice nabavke mašina proistekla je prije svega iz uložene materijalne dokumentacije zbog čega je obavljeno finansijsko vještačenje i na osnovu materijalne finansijske dokumentacije sačinjen nalaz i mišljenje. Na str. 10. do 14. obrazloženja presude je naveden sadržaj iskaza Mirsde Čeho, vještaka finansijske struke, koja je prilikom saslušanja pojasnila pismeni nalaz i mišljenje te navela materijalno finansijsku dokumentaciju temeljem koje je utvrđen fiktivni (prevarni) promet mašina opisanih u optužnici. Činjenice koje se tiču uloge UniCredit Leasinga d.o.o. u vezi spornih mašina i raskida ugovora o lizingu potvrđen je, osim vještačenjem, i od strane svjedoka Denisa Silajdžića koji je u inkriminirano vrijeme bio zaposlenik navedenog društva, a okolnosti oko sastavljanja ponude potvrdila je i svjedok Aleksandra Gajić koja je u inkriminirano vrijeme također bila zaposlenik društva na mjestu kreditnog službenika. Iz navedenih dokaza Sud BiH je utvrdio, kako je navedeno u obrazloženju, da je predmet lizinga bilo osiguravanje tri nepostojeće mašine. Ova činjenica je potvrđena i materijalnim dokazima koji su pobrojani na strani 16. obrazloženja presude. U tom kontekstu je pojašnjeno da je Tužilaštvo po prijavi Sektora za poreze UIO BiH obnovilo postupak u odnosu na više pravnih lica, uključujući i drugooptuženo pravno lice, da je u vrijeme trajanja istrage proveden inspekcijski nadzor u tom pravnom licu, da su istražitelji izvršili neposredni pregled objekta u kojem su mašine navodno bile i utvrdili da objekat nije izgrađen i da je potpuno neprikladan za skladištenje, što su potvrdili i pojedini saslušani svjedoci. Prvostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je nalaz vještaka finansijske struke potvrđen iskazima pojedinih svjedoka koji su svjedočili na okolnost saznanja i postojanja sumnji da se u konkretnoj situaciji radilo o fiktivnom prometu.
7. Na okolnost da su sporne mašine fiktivno nabavljene i da stoga nikada nisu ni postojale na glavnom pretresu je saslušan i svjedok Ljubiša Tomić koji je negirao tačnost svojih navoda datih u istrazi kojima je potvrdio fiktivnu nabavku. Međutim, Sud BiH je poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka koji je dat u istrazi dovodeći ga u vezu s iskazima ostalih svjedoka i materijalnom dokumentacijom temeljem kojih je utvrđeno da mašine nikada nisu ni postojale i da je njihov promet obavljen samo fiktivno. Osim toga, Sud BiH je imao u vidu i druge dokaze optužbe, pobrojani na str. 20 i 21. presude, između ostalih krivotvorene završne godišnje izvještaje.
8. Sud BiH je tokom glavnog pretresa proveo dokaze odbrane, između ostalog saslušanjem svjedoka (tri) koje je prihvatio navodeći da iskazi nisu u suprotnosti s optužnicom i dokazima koje je izvelo Tužilaštvo. U vezi dokaznog postupka, prvostepeno vijeće Suda BiH je imalo u vidu da je odbrana svoju argumentaciju zasnovala na pokušaju da dokaže da su sporne mašine postojale i da ih je apelant imao namjeru preuzeti ali je zbog prevare u toj namjeri spriječen. Međutim, kako je zaključeno, takva argumentacija je u suprotnosti sa svim izvedenim dokazima temeljem kojih su utvrđene odlučne činjenice. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, kako je dalje navedeno, apelant je radnje opisane u izreci presude poduzeo radi ostvarivanja neosnovanog povrata PDV-a koje su opisane u članu 16. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje. U konkretnom slučaju je, kako je zaključilo vijeće Suda BiH, apelant prilikom izvršenja djela postupao s direktnim umišljajem jer je bio svjestan da će na način opisan u izreci presude, neosnovanim povratom PDV-a, sebi pribaviti nezakonitu korist te da je upravo to i htio. U odnosu na drugooptuženo pravno lice je utvrđeno da je odgovorno jer je protivpravno raspolagao ostvarenom imovinskom koristi koji je u ime, za račun i u korist istog ostvario apelant.
9. Apelaciono vijeće Suda BiH je povodom žalbe apelantovog branioca donijelo presudu broj S1 2 K 021149 17 Kž od 4. oktobra 2017. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Apelaciono vijeće je nakon izlaganja žalbe i odgovora na žalbu prvostepenu presudu ispitalo u granicama žalbenih prigovora u smislu člana 306. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) a zatim podsjetio na opšta pitanja i standarde za odlučivanje o žalbi. U tom smislu je prije svega ispitan žalbeni osnov kojim je ukazano na bitne povrede postupka.
10. U tom pravcu je Apelaciono vijeće cijeneći ovaj prigovor neosnovanim podsjetilo da je prvostepeni sud dužan u presudi navesti jasne i razumljive razloge na kojima zasniva svoju odluku, ali da pri tom nije u obavezi dati detaljan odgovor na svako pitanje već samo na ona koja smatra relevantnim. Budući da prvostepeni sud nije našao postojanje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje nije posebno obrazlagan prijedlog odbrane da se optužba odbije. Stoga je zaključeno da nije učinjena bitna povreda postupka ukoliko sud nije eksplicitno riješio o prijedlogu odbrane da se optužba odbije, posebno iz razloga što odbrana tokom postupka i u završnoj riječi nije precizirala okolnosti ili dokaze koji bi eventualno isključili krivično gonjenje. U tom kontekstu je obrazloženo da prvostepeni sud nije postupio suprotno odredbi člana 290. stav 7. ZKP.
11. U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora kojim je ukazano na pribavljanje dokaza, Apelaciono vijeće je potvrdilo tačnost tvrdnji da su dokazi u konkretnom postupku (u većem dijelu) pribavljeni prije donošenja naredbe za sprovođenje istrage i to od strane ovlaštenih službenih lica UIO BiH. Međutim, kako je dalje obrazloženo, nisu u pitanju dokazi na kojima se presuda ne može zasnivati, kako odbrana neosnovano smatra, niti je počinjena bitna povreda postupka iz člana 297. stav 1. točka i) ZKP. U tom pravcu su navedene relevantne odredbe ZKP (čl. 218. i 219. stav 1.) kojima je predviđeno da ovlaštene službene osobe na osnovu prikupljenih izjava i dokaza sastavljaju izvještaj i dostavljaju ga tužilaštvu zajedno sa svim materijalom koji može biti koristan za uspješno vođenje krivičnog postupka. U praksi se takav izvještaj naziva izvještaj o prikupljenim saznanjima i preduzetim mjerama i radnjama i treba ga razlikovati od izvještaja o počinjenom krivičnom djelu koji ovlaštene službene osobe podnose kada utvrde da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo. Pri razmatranju navedenog prigovora Apelaciono vijeće je imalo u vidu i član 7. stav 1. Zakona o UIO u okviru čijih prava i dužnosti predviđenih zakonom je i sprečavanje, otkrivanje i istraživanje carinskih i drugih prekršaja te podnošenje prijava nadležnim organima za povrede propisa o indirektnom oporezivanju. Iz navedenog proizilazi, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, da je UIO koja je u konkretnom predmetu prikupila najveći broj dokaza, postupala u skladu s odredbom člana 219. ZKP što je potvrđeno i izjavom svjedoka zaposlenog u UIO BiH Grupa za istrage.
12. U pogledu prigovora o nedostatku naredbi prilikom oduzimanja predmeta, Apelaciono vijeće je navelo da iako žalba u ovom dijelu nije precizna (nije navedeno koji predmeti su privremeno oduzeti bez naredbe) izvršen je uvid u kompletan spis i utvrđeno da u dokaznom materijalu postoje potvrde o privremenom oduzimanju predmeta sa pripadajućim zapisnicima u kojima su taksativno navedeni predmeti koji su privremeno oduzeti i individualizirani, pri čemu je privremeno oduzimanje izvršeno u skladu sa relevantnim odredbama ZKP (čl. 65. stav 1. i 66).
13. Apelaciono vijeće je nadalje ocijenilo neosnovanim žalbeni prigovor kojim je ukazano na nezakonito pribavljanje dokaza, konkretno apelantove izjave iz istrage. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće prvo podsjetilo da žalba nije konketizovala u čemu se sastoji navodna nezakonitost zapisnika o ispitivanju apelanta (tada osumnjičenog) zbog čega je apelantov branilac, usmeno na sjednici vijeća pojasnio te nedostatke na način da ispitivanju nije prisustvovao branilac, da je ispitivanje obavljeno prije naredbe o sprovođenju istrage i da se radi o zapisniku koji je sačinjen u drugom predmetu. Suprotno žalbenim prigovorima, Apelaciono vijeće je zaključilo da je zapisnik o ispitivanju apelanta (tada osumnjičenog) sačinjen na zakonit način jer je apelant nakon što je upoznat za koje se krivično djelo tereti poučen o pravima u skladu sa članom 78. ZKP kojih se dobrovoljno odrekao u smislu člana 78. stav 3. ZKP, što je potvrdio svojeručnim potpisom. Pri tome je konstatovano da se s obzirom na visinu zaprijećene kazne za navedeno krivično djelo ne radi o djelu za koje je odbrana obavezna prilikom prvog ispitivanja. Stoga je zaključeno da uvrštavanjem zapisnika o ispitivanju apelanta od 10. oktobra 2013. godine u dokazni materijal optužbe nije učinjena povreda člana 273. stav 1. ZKP, odnosno nije povrijeđeno apelantovo pravo da se brani šutnjom niti je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. Osim toga, odredbama ZKP nije eksplicitno zabranjeno korištenje zapisnika o ispitivanju osumnjičenog iz drugih predmeta.
14. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na nerazumljivost i protivrječnost izreke presude, Apelaciono vijeće je podsjetilo da je činjenični opis izreke presude (tačke 1. i 2.) jasan, određen i potpun te da izreka sadrži sve elemente propisane odredbama čl. 285. i 385. ZKP jer sadrži sve činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant u prvostepenom postupku oglašen krivim. Pritom je jasno naznačeno za koje krivično djelo je apelant kao odgovorna osoba drugooptuženog pravnog lica, oglašen krivim.
15. Što se tiče neosnovanosti prigovora o prekoračenju optužbe, Apelaciono vijeće je navelo da prvostepeno vijeće nije prekoračilo optužbu kada je imajući u vidu činjenični opis radnji izvršio izmjenu pravne kvalifikacije radnji u odnosu na one koje su navedene u potvrđenoj optužnici. U tom pravcu je ponovljeno da su apelantu kao odgovornom licu u pravnom licu stavljene na teret radnje iz stava 2. a ne stava 1. člana 210. KZ BiH jer sud u smislu člana 280. stav 2. ZKP nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela, niti je apelant navedenom izmjenom pravne kvalifikacije doveden u nepovoljniji položaj s obzirom da se potvrđenom optužnicom svakako teretio za kvalifikovani oblik propisan stavom 3. člana 210. KZ BiH.
16. Povredu prava na odbranu apelant je obrazložio favoriziranjem optužbe. Međutim, u tom pravcu je Apelaciono vijeće zaključilo da apelant osim paušalne tvrdnje nije ukazao na konkretna pravila koja su primijenjena ili su nepravilno primijenjena na njegovu štetu, pri čemu je napomenuto da je apelantu i njegovoj odbrani tokom cijelog postupka omogućeno da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist koju je i iskoristio putem izvođenja vlastitih dokaza.
17. Razmatrajući žalbene prigovore u pogledu povrede krivičnog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Apelaciono vijeće je prije svega podsjetilo na standard utemeljenosti. U tom pravcu je u pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiču povrede krivičnog zakona ocijenjeno da je u žalbi izostala precizna i jasna konkretizacija, budući da je žalbom navedeno da je prvostepeni sud trebao donijeti oslobađajuću presudu. Suprotno tome, vijeće je ocijenilo da je apelant oglašen krivim za krivično djelo koje je propisano zakonom uz ispunjenje svih njegovih bitnih elemenata. Apelaciono vijeće je na str. 21. do 23. podsjetilo na ključne dijelove prvostepene presude i dokaze iz kojih jasno proizilazi da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu, pri izvršenju krivičnog djela postupao umišljajno. Pri izvođenju zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, prvostepeni sud je, kako je zaključeno, analizirao sve izvedene dokaze te detaljno naveo i obrazložio kojim razlozima se rukovodio pri donošenju odluke, koje je kao pravilne i zakonite prihvatilo i Apelaciono vijeće. Osim toga, Apelaciono vijeće se u relevantnim dijelovima pozvalo na odgovarajuće paragrafe prvostepene presude kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje ispravno utvrđenih odlučnih činjenica. Po službenoj dužnosti je ispitana odluka o krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi te je u tom dijelu zauzet stav da je prvostepeno vijeće ispravno cijenilo olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je kazna odgovarajuća i pravilno odmjerena.
18. Apelant smatra da mu je presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na iz čl. II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je ukazao na procesne nedostatke, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U tom pravcu, apelant je uglavnom ponovio navode istaknute u žalbi protiv prvostepene presude i to: da su u postupku korišteni nezakonito pribavljeni dokazi; da je veliki broj dokaza prikupljen prije nego je donesena naredba o sprovođenju istrage; da se apelant u toku glavnog pretresa branio šutnjom a da je i usprkos tome korištena njegova izjava data u istrazi; da su izreke osporenih presuda nerazumljive i protivrječne same sebi; da je prekoračena optužba; da je izostala adekvatna analiza dokaza te da su odluke nepravilne i nezakonite. Osim toga, apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo in dubio pro reo jer su dokazi cijenjeni na njegovu štetu. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije apelant je doveo u vezu s osuđujućom presudom, smatrajući da sudovi nisu raspolagali dokazima temeljem kojih bi bila izrečena takva presuda. Povredu prava na žalbu utemeljio je na identičnim navodima, smatrajući da nisu pažljivo preispitane žalbene tvrdnje. Predloženo je da se apelacija usvoji.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja je apelant ukazao odnose isključivo na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni odredbi ZKP, načinu na koji je prvostepeni sud prihvatio i cijenio dokaze ukazujući između ostalog na nezakonitost u pribavljanju određenih dokaza, kao i na navode da Apelaciono vijeće nije odgovorio na sve žalbene prigovore (iznijete u žalbi). Apelant smatra da mu je u postupku iz kog su proizašle osporene presude povrijeđeno pravo na pravičan i fer postupak, da su favorizirani dokazi optužbe te da je s tim u vezi prekršeno načelo in dubio pro reo.
22. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. U vezi s navodima apelacije koji se tiču procesnih nedostataka, prihvatljivosti i ocjene dokaza, činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u osporenoj presudi dalo detaljno obrazloženje povodom svakog žalbenog prigovora pojedinačno te da je u tom smislu prije svega razmotrilo prigovore kojim je ukazano na bitne povrede postupka. U tom pravcu je, kako proizilazi iz obrazloženja osporene presude, ispitan prigovor zakonitosti dokaza te navedeni jasni razlozi zbog čega je takav prigovor neosnovan. Pri tom je Apelaciono vijeće podsjetilo na sadržaj relevantnih odredbi ZKP kojima je propisano pribavljanje dokaza prije donošenja naredbe o provođenju istrage od strane ovlaštenih službenih lica (konkretno UIO) te s tim u vezi oduzimanja predmeta uz zapisnik i potvrdu o oduzimanju. Također je u tom pravcu ukazano na zakonitost zapisnika o ispitivanju apelanta u fazi istrage (u to vrijeme osumnjičenog) i poštivanja svih proceduralnih odredbi prilikom njegovog saslušanja te mogućnosti da se takav zapisnik koristi kao dokaz (prethodno je apelant poučen o svojim pravima), bez obzira na okolnost što se apelant na glavnom pretresu branio šutnjom. S tim u vezi je Apelaciono vijeće zaključilo da korištenjem navedenog dokaza nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, kako iz navedenih razloga tako i zbog činjenice da je u postupku pred sudom imao branioca, da mu je omogućeno podnošenje dokaznih prijedloga koje je i koristio izvođenjem vlastitih dokaza, koje je prvostepeni sud analizirao i cijenio isto kao i dokaze optužbe. Ustavni sud osim toga zapaža da je Apelaciono vijeće ispitalo prigovor prekoračenja optužbe te je cijeneći neosnovanost ovog prigovora jasno ukazao da shodno odredbi člana 280. stav 2. ZKP-a nije vezan za prijedlog tužioca u pogledu pravne ocjene djela niti da je navedenom izmjenom apelant doveden u nepovoljniji položaj, jer se potvrđenom optužnicom već teretio za kvalifikovani oblik krivičnog djela iz člana 210. stav 3. KZ BiH (izmjenama za stav 2. umjesto stav 1. KZ BiH).
24. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i okolnost da je Apelaciono vijeće vrlo pažljivo i detaljno ispitalo sve žalbene razloge kako u okviru primjene procesnog tako i materijalnog zakona, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije doveden u pitanje princip in dubio pro reo. Naime, u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je u konačnici osuđen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo.
25. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su navodi u vezi s kršenjem člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije te prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju suštinski dovedeni u vezu s pravom na pravičan postupak. S obzirom na prethodni zaključak u vezi s pravom na pravično suđenje i okolnost da apelant nije obrazložio niti je dostavio dokaze koji bi potkrijepili eventualnu tvrdnju da je u konkretnom postupku došlo do povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost ili prava na žalbu, izražavajući suštinski samo nezadovoljstvo zbog osuđujuće presude, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević