Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-737/18 (M. K. i D. K.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ništavost
- Uknjižba
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-737/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-737/18, rješavajući apelaciju Marka Koprene i Duška Koprene na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Koprene i Duška Koprene podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 199605 17 Gž od 16. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Koprena i Duško Koprena (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 199605 17 Gž od 16. novembra 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 199605 14 P od 23. februara 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav upis prava vlasništva neizgrađenog građevinskog zemljišta na ime tuženog G.P. „Krajina“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) prema podacima pobliže preciziranim u izreci presude, pa da zbog te ništavosti nema pravne prepreke za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na tom zemljištu u korist nasljednika ranijih vlasnika, što je tuženi dužan priznati i dozvoliti da se postupi prema podacima u izreci presude, te da se tuženi obaveže apelantima nadoknaditi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je 27. marta 1967. godine između I.K. i M.K. kao prodavaca s jedne strane i tuženog kao kupca s druge strane zaključen kupoprodajni ugovor kojim su prodavci prodali kupcu zemljište, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. Također, istaknuto je da iz rješenja Sekretarijata za upravno-pravne poslove Skupštine Opštine Banjaluka od 27. februara 1967. godine proizlazi da je taj organ uprave po prijedlogu tuženog od 25. novembra 1966. godine za potpunu eksproprijaciju zemljišta vlasništvo M.K., I.K. i drugih donio rješenje kojim je usvojio prijedlog tuženog, pa je u korist društvene svojine za potrebe tuženog u svrhu ugradnje uređaja za eksploataciju šljunka potpuno eksproprisao nekretnine pobliže sadržane u rješenju, a među kojima i one koje su predmet tužbenog zahtjeva po tužbi apelanata. Nadalje, istaknuto je da su proizvoljne i paušalne tvrdnje apelanata sadržane u tužbi iz razloga što oni nisu izvršili identifikaciju nekretnina obuhvaćenih tužbom, odnosno dokazali koje nekretnine po starom premjeru čine dio nekretnine po novom premjeru, ukupne određene površine, sve precizirano u obrazloženju presude. Osim toga, ukazano je da se zbog toga nije moglo utvrditi od kojih nekretnina starog premjera je nastala nekretnina novog premjera obzirom da apelanti tokom postupka nisu izveli relevantne dokaze (vještačenje putem vještaka geodetske struke) kojim bi se utvrdio istorijat nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva i koje čine dio nekretnine novog premjera kod činjenice da je tužbenim zahtjevom obuhvaćena manja površina zemljišta od površine nekretnine po novom premjeru. Također, ukazano je da je u upravnom sporu kod Okružnog suda presudom broj 11 0 U 014196 14 U od 31. marta 2015. godine, odbijen zahtjev apelanata za uspostavu ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na nekretninama obuhvaćenim tužbom iz razloga što činjenica da se apelanti nalaze u faktičkom posjedu dijela predmetnih parcela nije od uticaja na odlučivanje po zahtjevu apelanata, obzirom da je za deeksproprijaciju zemljišta bitna činjenica da li je to zemljište privedeno namjeni nakon eksproprijacije ili nije.
4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da se na konkretnu situaciju ne može primjeniti odredba člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu iz razloga što je za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa, u smislu navedene zakonske odredbe, potrebno da se na nesumnjiv način utvrdi da je zemljište iz privatnog vlasništva prešlo u državno vlasništvo na jedan od osnova sadržanih u članu 44. tog zakona i da zemljište nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, pa kako u konkretnom slučaju nije ispunjen ni jedan od navedenih uslova, to se na predmetni slučaj ne može ni primjeniti ta zakonska odredba. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata i odlučio na način kao u izreci presude primjenom odredbi člana 7. stav 1., 123. stav 1. i 126. Zakona o parničnom postupku.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 199605 17 Gž od 16. novembra 2017. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da po svom sadržaju i suštini žalba apelanata ukazuje da je apsolutno ništav sporni upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama na tuženog iz razloga što je izvršen kao da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu, a da se ustvari radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu koje je ranije vlasništvo apelanata i za koje oni imaju pravo zahtijevati po osnovu odredbi iz člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu brisanje državnog vlasništva i upis ranijeg vlasništva apelanata, zbog čega je odlučujući o njihovom zahtjevu prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalo pravo.
7. Naime, ukazano je da ti navodi žalbe nisu osnovani iz razloga što se, kako je to u obrazloženju osporene presude naveo i prvostepeni sud, na konkretnu pravnu situaciju i razrješenje predmetnog pravnog odnosa ne može primjeniti odredba člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu iz razloga što nisu ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe. Naime, da bi ta zakonska odredba bila primijenjena, zahtijeva se ispunjenje određenih uslova koji moraju biti kumulativno ispunjeni, a koji uslovi u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Dakle, istaknuto je da prema navedenoj zakonskoj odredbi, u postupku uspostave ranijeg vlasničko-pravnog odnosa, što apelanti ustvari zahtijevaju u predmetnom parničnom postupku, je potrebno utvrditi da je zemljište u društvenu svojinu prešlo bilo po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ili po osnovu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera koji se odnosi na opštine Banjaluka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik, ili pak po osnovu Odluke opštine i da zemljište nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom. Također, ukazano je da su u konkretnom slučaju predmetne nekretnine uknjižene kao svojina pravnog lica, tj. tuženog sa 1/1 dijela, pa prema trenutnom zk. upisu, te nekretnine više nisu društvena svojina, već svojina pravnog lica, a u postupku uspostave ranijeg vlasničko-pravnog odnosa relevantni su upisi u zk. evidenciju koji egzistiraju, tako da nisu stvoreni uslovi u konkretnom slučaju da se u rješenju ovog pravnog odnosa primjeni odredba člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu, obzirom da se ne radi o zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini.
8. Osim navedenog, Okružni sud je istakao da ni sa aspekta odredbi Zakona o eksproprijaciji, koji zakon se ima primijeniti u konkretnom slučaju jer su na osnovu tog zakona eksproprisane nekretnine prednika apelanata rješenjem od 27. februara 1967. godine, se nije moglo udovoljiti zahtjevu apelanata iz razloga što prema odredbama tog zakona (član 34. stav 4.) poništenje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može tražiti po isteku dvije godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove. Naime, ukazano je da je prema obrazloženju rješenja organa uprave od 27. marte 2014. godine i presudi Okružnog suda od 31. marta 2015. godine utvrđeno da je na parcelama koje su bile predmet eksproprijacije vršena eksploatacija šljunka i da su one vidno niže u odnosu na ostalo zemljište koje nije bilo predmet eksproprijacije (tri do pet metara), pa je na tom zemljištu formiran površinski sloj i nastalo je rastinje, iz čega proizlazi da su eksproprisane parcele nakon eksproprijacije privedene namjeni zbog koje je eksproprijacija i izvršena (eksploatacija šljunka i postavljanje uređaja za eksploataciju). Također, navedeno je da kako je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno 10. oktobra 1967. godine, to je nesumnjivo da su u međuvremenu prošli svi rokovi (subjektivni i objektivni) da bi apelanti mogli tražiti poništenje rješenja o eksproprijaciji od 27. februara 1967. godine i uspostavu ranijeg vlasničko-pravnog odnosa, na šta se po svom sadržaju svodio zahtjev apelanata u predmetnom parničnom postupku.
9. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelanti tvrde da je osporena presuda neodrživa zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza na glavnoj raspravi, kako od strane prvostepenog tako i od strane drugostepenog suda. U vezi s tim, apelanti navode da se pogrešna ocjena ogleda i u činjenici što oba suda ocjenjuju sporni upis prava vlasništva predmetnih nekretnina na ime tuženog, kao zakonitu pravnu radnju o upisu izgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvo apelanta, iako se radi o upisu vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu što je dokazano uvidom u regulacioni plan.
Relevantni propisi
10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
11. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 112/06 i 38/11-O.U.S.) u relevantnom dijelu glasi:
Član 44. st. (1) i (2) (1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:
a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 52/58),
b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH", broj 24/68), koji se odnosi na opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.
(2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96.
Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.
12. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ“, br. 12/57 i 53/62 i „Službeni list SFRJ“, br. 13/65, 5/68 i 7/68 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 34. stav (4) (4) Zahtev za poništaj rešenja o eksproprijaciji raniji sopstvenik može staviti i po isteku dve godine od pravosnažnosti toga rešenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena odluka sadrži dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević