Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-906/19 (Z.K. i drugi)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-906/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-906/19, rješavajući apelaciju Z. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Z. K., T.M., A.N., V.P., S.B., N.M., D.D.R., D.I., T.P., Š.L., M.B., N.K., S.Đ., M.M., M.Đ., S.Š., V.T., E.B., G.K., I.D., E.M. i D.K. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 046735 14 Rsž od 25. marta 2015. godine, (u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda), zbog toga što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Z. K., T.M., A.N., V.P., S.B., N.M., D.D.R., D.I., T.P., Š.L., M.B., N.K., S.Đ., M.M., M.Đ., S.Š., V.T., E.B., G.K., I.D., E.M. i D.K. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 046735 15 Rev od 6. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 046735 14 Rsž od 25. marta 2015. godine (u dijelu u kojem je preinačena prvostepena presuda), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. K., T.M., A.N., V.P., S.B., N.M., D.D.R., D.I., T.P., Š.L., M.B., N.K., S.Đ., M.M., M.Đ., S.Š., V.T., E.B., G.K., I.D., E.M. i D.K. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 28. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 046735 15 Rev od 6. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 046735 14 Rsž od 25. marta 2015. godine.

2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Čapljini od 3. februara 2014. godine obavezan je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave) da apelantima isplati novčano potraživanje iz radnog odnosa i to naknadu za ishranu u toku rada, naknadu za dežuru i prekovremeni rad, razliku plate na ime godina radnog staža, naknadu za prevoz za određene apelante, te naknadu na ime smanjenja plate zbog primjene Zakona o porezu na dohodak za apelanta D.K., u preciziranim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 25. marta 2015. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u jednom dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za ishranu (detaljno precizirano u izreci presude), na način da su umjesto dosuđenih novčanih iznosa dosuđeni manji iznosi, te u dijelu koji se odnosi na isplatu povećanja plate po osnovu radnog staža za sve apelante i isplatu naknade zbog umanjenja plata po osnovu primjene Zakona o porezu na dohodak za apelanta D.K., na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen u cijelosti. Pobijana presuda je ukinuta u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za dežuru i prekovremeni rad za sve apelante, u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za prevoz za tačno pobrojane apelante, te u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za ishranu (detaljno precizirano u izreci presude).

4. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2687/15 od 16. septembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u dijelu odluke o kojem se nije odlučivalo presudom Vrhovnog suda (u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda i preinačena na način da je odbijen dio tužbenog zahtjeva).

5. Iz činjeničnih utvrđenja osporenih odluka proizilazi da su apelanti navedeni pod brojem od 1. do 21. u periodu na koji se odnose potraživanja iz tužbenog zahtjeva radili u Kantonalnom tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona, dok je apelant pod rednim brojem 22. (D.K.) obavljao funkciju sudije Općinskog suda u Mostaru.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su apelanti (od 1. do 21.) tražili isplatu razlike plate po osnovu godina radnog staža, navodeći da im je plata po osnovu radnog staža svake godine trebala biti povećana za 0,6 % u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je istakao da je članom 5. Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) propisano da se osnovna plata sudija i tužilaca uvećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža. Imajući u vidu da je navedeno pravo regulisano Zakonom o plaćama kao posebnim zakonom, u skladu sa kojim je i vršen obračun i isplata plata apelantima, Kantonalni sud je naveo da nema mjesta primjeni Općeg kolektivnog ugovora, pa je tužbeni zahtjev kojim se traži razlika plate po tom osnovu odbio kao neosnovan. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant D.K. tražio isplatu razlike između isplaćene umanjene plate, obračunate nakon donošenja Zakona o porezu na dohodak, i plate koja mu je isplaćivana prije toga. Kantonalni sud je istakao da je prema Amandmanu CVI na Ustav F BiH u stavu 1. propisano da, kao izuzetak od principa propisanih ustavom, plata i druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine, a prema stavu 2. to umanjenje se može izvršiti samo jednom. Stavom 3. je određeno da se stavovi 1. i 2. ne mogu tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo umanjenje plate ili drugih naknada sudiji zaštićenih stavom 1. člana IV.C.7., stavom 3. člana V.4.11. i stavom 4. člana VI.7. ustava. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se zaštitne odredbe navedenog amandmana odnose na Zakon o plaćama, odnosno na zakone čiji bi predmet regulisanja bile plate sudija u F BiH, a ne na zakon kojim se reguliše naplata poreza na dohodak za sve obveznike tog poreza u F BiH. U vezi sa tim, Kantonalni sud se pozvao na pravni stav presude Ustavnog suda F BiH broj: U:12/14 od 9. decembra 2014. godine koja kaže da „matematički efekti koji nastaju u pogledu visine plaća sudija, primjenom odredbi čl. 4. i 9., te čl. 10. st. 1. i čl. 27. Zakona o porezu na dohodak, ne mogu se smatrati umanjenjem plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav F BiH“, zbog čega je i taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

7. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbačena je revizija apelanta, dok je revizija tuženog usvojena i obje nižestepene presude su preinačene u pogledu odluke o isplati naknade za ishranu u toku rada na način da se tužbeni zahtjevi u tom dijelu odbijaju u cjelosti.

8. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi ukazali da je presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj: U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da odredbe Zakona o plaćama koje se odnose na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika, nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, kao i da je istom presudom naloženo Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci dopuni predmetni Zakon o plaćama, te je utvrđeno da ukoliko Parlament FBiH ne izvrši dopunu navedenog zakona, pravo na naknade će biti rješavano shodnom primjenom drugih propisa kojima su uređene te naknade. Međutim, Vrhovni sud je naveo da navedena presuda Ustavnog suda FBiH proizvodi pravne posljedice od dana njenog objavljivanja (ex nunc), a ne od samog stupanja na snagu Zakona o plaćama (ex tunc). Vrhovni sud je naveo da je predmetna odluka Ustavnog suda FBiH objavljena u Službenim novinama Federacije BiH 28. marta 2012. godine, pa je period od šest mjeseci na koji se upućuje u samoj odluci protekao 28. septembra 2012. godine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da u periodu do 28. septembra 2012. godine, nisu postojali uslovi za primjenu drugih propisa u pogledu utvrđivanja prava apelanata na naknadu za ushranu u toku rada, te je o tom pravu apelanata valjalo odlučiti primjenom odredaba Zakona o plaćama, kojim pravo na navedenu naknadu nije predviđeno. Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti smatraju da su im sudovi neosnovano uskratili minimum prava koja su utvrđena Općim kolektivnim ugovorom za područje FBiH.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena, (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)Preuranjenost

11. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda dio prvostepene presude ukinut i vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za dežuru i prekovremeni rad za sve apelante, u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za prevoz za tačno pobrojane apelante, te u dijelu koji se odnosi na troškove postupka). Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak u tom dijelu u toku, odnosno još uvijek nije završen, pa je apelacija u tom dijelu preuranjena.

b)Dopustivost prima facie

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, te odluke o dopustivosti br. AP-4339/17 od 23. aprila 2017. godine, AP-5077/18 od 11. oktobra 2018. godine i druge, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odluci broj AP-4148/12 Ustavni sud je naveo “Kantonalni sud je primjenom važećeg Zakona o plaćama i naknadama u momentu presuđenja, ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toplog obroka i prijevoza za period od 1. siječnja do 20. studenog 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine nema retroaktivno djelovanje.“ S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-906/19 (Z.K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio